Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3669/08 (P. T.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Stanarsko pravo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Miješanje u pravo na dom
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Legitimno očekivanje
  • Povrat stana
  • Apelacija preuranjena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3669/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3669/08, rješavajući apelaciju Petra Tolimira, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09)donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Tolimira podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

08-001 225 od 22. avgusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1408/04 od 30. aprila 2008. godine, u dijelu u kojem je postupak pravomoćno okončan, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Petra Tolimira podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 011-0-Gž-

08-001 225 od 22. avgusta 2008. godine u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Osnovnog suda u Banjaluci broj P-1408/04 od 30. aprila 2008. godine i predmet vraćen na ponovni postupak, zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Petar Tolimir (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Petar Cvetojević, advokat iz Banjaluke, podnio je 20. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 225 od 22. avgusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1408/04 od 30. aprila 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj P-1408/04 od 30. aprila 2008. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud utvrdi da je apelant stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje jednosobnog stana koji se nalazi u Banjaluci, ulica Karađorđeva broj 14 (u daljnjem tekstu: predmetni stan) na osnovu nesmetanog korištenja predmetnog stana duže od osam godina, u koji se apelant uselio sa članovima svog porodičnog domaćinstva bez pravnog osnova. Takođe, predmetnom presudom odbačena je kao neblagovremena protivtužba tuženog Grada Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražio da sud naloži apelantu da predmetni stan slobodan od lica i stvari u roku od 30 dana od dana donošenja presude preda tuženom u posjed.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je tuženi nosilac prava raspolaganja i davalac na korištenje predmetnog stana, da raniji nosilac stanarskog prava na predmetnom stanu nije u zakonskom roku podnio zahtjev za vraćanje stana u posjed, te da mu je stoga prestalo stanarsko pravo na predmetnom stanu. Takođe, Osnovni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da je apelant sa članovima svog porodičnog domaćinstva nezakonito uselio u predmetni stan u julu 1996. godine, u kojem i dalje stanuje. Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 5. stav 1. Zakona o privatizaciji državnih stanova propisano da se nosiocem stanarskog prava smatra lice koje je to pravo steklo prema odredbama Zakona o stambenim odnosima, dok je odredbama člana 69. istog zakona propisano da se stupanjem na snagu tog zakona na stanovima u državnoj svojini ne može steći stanarsko pravo. Takođe, Osnovni sud je naveo da je odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima propisano da ako se neko lice nezakonito useli u stan u društvenoj svojini svako može dati inicijativu, a zainteresovano lice zahtjev stambenom organu za pokretanje postupka za njegovo iseljenje , te da protek roka od tri godine za pokretanje tog postupka ne isključuje pravo davaoca stana na korištenje da zahtijeva ispražnjenje stana kod nadležnog suda u roku od daljnjih pet godina. Po mišljenju Osnovnog suda, navedena zakonska odredba znači da bespravni korisnik može steći stanarsko pravo ako od dana useljenja protekne rok od osam godina u kojem periodu davalac stana na korištenje nije podnio zahtjev za njegovo iseljenje. Međutim, Osnovni sud je naveo da iz nesporno utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da je apelant uselio u predmetni stan u julu 1996. godine, što znači da do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, 28. jula 2001. godine (pogrešno napisano 18. maj 2001. godine), apelant nije neprekidno koristio predmetni stan u periodu od osam godina kako je to predviđeno odredbama člana 30. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to, Osnovni sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan. Što se tiče protivtužbenog zahtjeva tuženog, Osnovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da tuženi nije pokretao postupke pred nadležnim organima za ispražnjenje predmetnog stana, te je stoga odlučio kao u dispozitivu presude.

4. Odlučujući o žalbama apelanta i tuženog protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 011-0-Gž-08-001 225 od 22. avgusta 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu u dijelu u kojem je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, dok je žalbu tuženog uvažio u dijelu u kojem je odbačena kao neblagovremena protivtužba tuženog, pa je u tom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbe člana 5. stav 1. i člana 69. Zakon o privatizaciji državnih stanova, te pravilno zaključio da apelant nema pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana. Naime, Okružni sud je naveo da je u toku postupka nesporno utvrđeno da je apelant sa članovima svog porodičnog domaćinstva nezakonito uselio u predmetni stan u julu 1996. godine. Međutim, Okružni sud je istakao da apelant nije, do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, neprekidno koristio predmetni stan u periodu od osam godina u smislu člana 30. Zakona o stambenim odnosima, te da stoga nije stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana. Pri tome, Okružni sud je naveo da je pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana po svom sadržaju stanarsko pravo, te da su stoga neosnovani apelantovi žalbeni navodi da nije tražio utvrđivanje svojstva nosioca stanarskog prava, već pravo trajnog i nesmetanog korištenja predmetnog stana. S druge strane, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud neopravdano odbacio protivtužbu tuženog, odnosno da je trebao odlučiti o protivtužbenom zahtjevu tuženog. Naime, Okružni sud je naveo da je nesporno utvrđeno da raniji nosilac stanarskog prava nije podnio zahtjev za povrat predmetnog stana u posjed, što znači da je tuženi postao vlasnik tog stana, te da ima pravo da traži povrat predmetnog stana u smislu odredaba člana 37. Zakona osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

5. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na privatni i porodični život i dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da u predmetnom sudskom postupku nije tražio da se utvrdi da je stekao stanarsko pravo, već da je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana na osnovu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima. S obzirom na to, apelant smatra da je neosnovano pozivanje redovnih sudova na odredbe člana 69. Zakona o privatizaciji državnih stanova. Naime, apelant navodi da pravo trajnog i nesmetanog korištenja stana po svom sadržaju jeste stanarsko pravo u smislu odredaba Zakona o stambenim odnosima, ali da je po svom sadržaju i pravo na zakup na neodređeno vrijeme neotkupljenog stana u smislu odredaba Zakona o privatizaciji državnih stanova. Takođe, apelant navodi da je pogrešan stav Okružnog suda da je tuženi postao vlasnik stana i da ima pravo da traži povrat predmetnog stana shodno odredbama člana 37. Zakona osnovnim svojinsko-pravnim odnosima.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. st. 1. i 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda glasi:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: (14) apelacija je preuranjena; Dopustivost prima facie

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

a) Pravo na dom

8. Apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Prilikom razmatranja da li je došlo do povrede člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi predstavlja li predmetni stan apelantov «dom» u smislu značenja člana 8. stav 1. Evropske konvencije, a zatim da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» javnih vlasti u poštivanje apelantovog «doma». U skladu sa praksom Evropskog suda, «dom» pojedinca, u smislu člana 8. Evropske konvencije, predstavlja mjesto koje on ili ona koristi kao privatni dom, čak i ako je takvo korištenje nezakonito, sve dok javnost nema pristup tom mjestu (vidi Evropski sud, Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 25. septembra 1996. godine, Izvještaj 1996-IV, aplikacija broj 20348/92). U konkretnom slučaju, iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi kao nesporno da apelant, kao bespravni korisnik, u predmetnom stanu živi od jula 1996. godine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da predmetni stan predstavlja apelantov dom u smislu člana 8. Evropske konvencije. Takođe, Ustavni sud smatra da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovo pravo na «dom», budući da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana.

9. Sljedeće pitanje, na koje Ustavni sud treba dati odgovor, jeste da li je «miješanje» u apelantov dom opravdano u smislu člana 8. stav 2. Evropske konvencije. Da bi «miješanje» bilo opravdano, prije svega, mora biti «u skladu sa zakonom». Ovaj uslov zakonitosti se, u skladu sa značenjem termina Evropske konvencije, sastoji iz više elemenata: (a) miješanje mora biti zasnovano na domaćem ili međunarodnom zakonu; (b) zakon o kojem je riječ mora biti primjereno dostupan tako da pojedinac bude primjereno upućen na okolnosti zakona koje se mogu primijeniti na dati predmet i (c) zakon također mora biti formuliran sa odgovarajućom tačnošću i jasnoćom da bi se pojedincu dozvolilo da prema njemu prilagodi svoje postupke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Sunday Times protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 26. aprila 1979. godine, serija A, broj 30, stav 49). U slučaju da se ispostavi da je to «miješanje» u skladu sa zakonom i tada može predstavljati povredu člana 8. Evropske konvencije ako se smatra da ono nije «neophodno» da bi se postigao jedan od zakonitih ciljeva iz stava 2. člana 8. Evropske konvencije. Neophodno u ovom kontekstu znači da «miješanje» odgovara «pritiscima društvenih potreba» i da postoji razumna relacija proporcionalnosti između miješanja i zakonitog cilja kojem se teži (vidi Evropski sud za ljudska prava, Niemietz protiv Njemačke, presuda od 16. decembra 1992. godine, serija A, broj 251).

10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo na trajno i nesmetano korištenje predmetnog stana, uz obrazloženje da do dana stupanja na snagu Zakona o privatizaciji državnih stanova, 28. jula 2001. godine, nije proteklo osam godina neprekidnog korištenja stana u smislu odredaba člana 30. Zakona o stambenim odnosima. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su Zakon o privatizaciji državnih stanova i Zakon o stambenim odnosima objavljeni u službenim glasilima, dakle, dostupni su građanima, te da na jasan i precizan način regulišu situaciju sticanja prava na trajno i nesmetano korištenje stanova od strane bespravnih korisnika. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da je miješanje u apelantovo pravo na dom izvršeno na osnovu zakona, koji ispunjavaju standarde Evropske konvencije u pogledu jasnoće i transparentnosti. Takođe, Ustavni sud ukazuje da je očigledno da je legitiman cilj u konkretnom slučaju dosljedna primjena zakona i poštovanje principa vladavine prava. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da odbijanjem apelatovog tužbenog zahtjeva u konkretnom slučaju nije narušena proporcionalnost između apelantovog interesa da legalizira status dugogodišnjeg korištenja predmetnog stana i legitimnog cilja, tj. dosljedne primjene Zakona o privatizaciji državnih stanova i Zakona o stambenim odnosima. Ovo osobito imajući u vidu da osporenom odlukom u dijelu koji je pravomoćno okončan nije naloženo apelantu da napusti predmetni stan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, zbog čega su ovi navodi očigledno (prima facie)neosnovani.

b) Pravo na imovinu

11. Apelant se, takođe, žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U pogledu prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). Ustavni sud zapaža da se tužbeni zahtjev apelanta u konkretnom slučaju ne tiče njegove «postojeće imovine», već se apelant pojavljuje samo kao podnosilac zahtjeva u vezi sa predmetnim stanom. S druge strane, Ustavni sud zapaža da je apelant imao «ostvariv zahtjev» jer je po zakonu mogao tražiti da mu se prizna pravo daljnjeg nesmetanog korišćenja predmetnog stana. Međutim, uprkos tome, apelant nije mogao imati «legitimno očekivanje» da će sa takvim zahtjevom uspjeti s obzirom da nije ispunio zakonom propisani uslov (rok). Zbog toga,Ustavni sud smatra da predmetni stan ne predstavlja «imovinu» apelanta koja je zaštićena članom II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

12. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» u vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju usljed čega su i ovi apelacioni navodi, takođe, očigledno (prima facie) neosnovani.

Preuranjenost

13. Prema odredbama člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, apelacija se može podnijeti samo protiv presude, odnosno odluke kojom je postupak u određenom predmetu završen. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001 225 od 22. avgusta 2008. godine u dijelu u kojem je ukinuta Presuda Osnovnog suda broj P-1408/04 od 30. aprila 2008. godine i predmet vraćen na ponovni postupak (radi odlučivanja o protivtužbi tuženog usmjerenoj na iseljenje apelanta). S obzirom da osporena odluka Okružnog suda u tom dijelu nije konačna odluka, već je predmet vraćen Osnovnom sudu na ponovni postupak, Ustavni sud zaključuje da je predmetna apelacija u tom dijelu preuranjena.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 14. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3669/08 (P. T.) | Sudska praksa | Aktio