Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3675/08 (S. Đ.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pasivna legitimacija
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3675/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3675/08, rješavajući apelaciju Spasoja Đakovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Spasoja Đakovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-
Rev-06-001 108 od 24. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj Gž-1241/05 od 13. jula 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj P.33/05 od 11. jula 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Spasoja Đaković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada podnio je 22. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Rev-06-001 108 od 24. septembra 2008. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž-1241/05 od 13. jula 2006. godine i Presude Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P.33/05 od 11. jula 2005. godine.
2. Apelant je 21. februara 2005. godine podnio tužbu Osnovnom sudu protiv Opštine Mrkonjić Grad (u daljnjem tekstu: tužena) radi naknade štete pričinjene na njegovoj stambeno-porodičnoj kući koja se nalazi u Mrkonjić Gradu u ulici Vuka Karadžića broj 23.
3. Osnovni sud je Presudom broj P.33/05 od 11. jula 2005. godine odbio u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime naknade štete isplati iznos od 86.036,36 KM, sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka, dok je apelant obavezan da nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.000,00 KM.
4. Osnovni sud je konstatovao da u konkretnom slučaju nije sporno da je Komisija za procjenu ratne štete tužene Opštine Mrkonjić Grad zapisnikom od 26. maja 1996. godine utvrdila da je na predmetnom objektu nastala šteta, čiji je uzrok rat i koja je okvalifikovana kao ratna šteta. Takođe, utvrdio je da nije sporno da ta šteta iznosi 86.036,36 KM. U vezi s tim, konstatovano je da saglasno odredbi člana 180. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni glasnik RS“ broj 17/93; u daljnjem tekstu: ZOO) za štetu nastalu oštećenjem odnosno uništenjem imovine fizičkog lica uslijed akata nasilja ili terora odgovara država čiji su organi po važećim propisima bili dužni da spriječe takvu štetu. Našavši da je shodno citiranoj zakonskoj odredbi u konkretnom slučaju tužena mogla biti samo Republika Srpska, Osnovni sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istaknula tužena. Osim toga, konstatovano je da ne postoji ni subjektivna i objektivna odgovornost tužene za nastalu štetu ni u smislu odredbi čl. 16, 154, 174. i 177. ZOO-a, pa je shodno svemu navedenom odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.
5. Rješavajući povodom žalbe koju je apelant izjavio protiv Presude Osnovnog suda broj P.33/05 od 11. jula 2005. godine, Okružni sud je donio Presudu broj Gž-1241/05 od 13. jula 2006. godine kojom je žalbu djelimično uvažio i ukinuo osporenu presudu u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i u tom dijelu predmet vratio na ponovni postupak, dok je u preostalom dijelu odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.
6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je član 180. ZOO-a brisan članom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obligacionim odnosima („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 3/96; u daljnjem tekstu: Zakon o izmjenama i dopunama ZOO-a), koji je stupio na snagu 6. marta 1996. godine, te da se nije mogao primijeniti na konkretan spor. Dalje, naveo je da aktivna i pasivna legitimacija u parnici predstavlja materijalnopravni odnos stranke prema predmetu spora, odnosno prema pravu za čiju zaštitu je parnica pokrenuta, pa su u toj parnici stvarno legitimisani učesnici subjekti materijalnopravnog odnosa iz kojeg je parnica nastala. Međutim, tumačeći brisani član 180. ZOO-a, Okružni sud je konstatovao da je vidljivo da je „aktivna legitimacija, za vrijeme egzistiranja člana 180. ZOO, postojala na strani države“, te da je Osnovni sud pravilno odlučio kada je odbio apelantov tužbeni zahtjev. Takođe, Okružni sud je konstatovao da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor koji se odnosi na to da je Osnovni sud trebalo da odluči o naknadi štete na osnovu Ustava Republike Srpske i Zakona o teritorijalnoj odbrani, s obzirom na to da sud nije vezan pravnom osnovom tužbenog zahtjeva shodno odredbama člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03 i 74/05). Osim toga, Okružni sud je naveo da se na konkretan spor nisu mogle primijeniti odredbe čl. 158, 173. i 177. ZOO-a kojima je regulisana odgovornost za štetu od opasne stvari ili opasne djelatnosti zbog toga što predmetni štetni događaj predstavlja djelo opšteg kriminaliteta, odnosno ne predstavlja opasnu djelatnost koju je organizovala tužena. Zatim, konstatovano je da u toku prvostepenog postupka nije dokazano da je tužena u bilo kakvoj uzročno-posljedičnoj vezi sa štetnim događajem, niti da je svojim radnjama skrivila nastanak predmetne štete, što bi bio osnov za naknadu štete. I najzad, istakao je da apelant nije dokazao da je do štetnog događaja došlo uslijed propusta u radu tužene ili na bilo koji način koji bi ukazivao na krivicu tužene za pretrpljenu štetu. Shodno svemu navedenom, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva pravilno primijenio odredbe ZOO-a.
7. Apelant je izjavio reviziju protiv Presude Okružnog suda broj Gž-1241/05 od 13. jula 2006. godine, koju je Vrhovni sud odbio Presudom broj 118-0-Rev-06-001 108 od 24. septembra 2008. godine.
8. Vrhovni sud je konstatovao da su nižestepene presude pravilne i da apelant neosnovano smatra da je tužena objektivno odgovorna za štetu jer joj je bila dužnost da obezbijedi zaštitu građana i njihove imovine u toku rata. U vezi s tim, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 180. stav 1. ZOO-a, koja je bila na snazi u vrijeme kada se desio štetan događaj, regulisan poseban slučaj odgovornosti za naknadu štete, pa je zaključio da se Okružni sud u svojoj presudi pogrešno pozvao na odredbu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a koji je stupio na snagu nakon nastanka štete. Shodno tome, Vrhovni sud je zaključio da je država dužna isplatiti naknadu štete licu čija je imovina uništena ili oštećena uslijed akata nasilja i terora, a što znači da za štetu koju je pretrpio apelant ne može odgovarati tužena s obzirom na to da odgovornost opština za ovaj vid štete nije propisana niti jednom ustavnom odnosno zakonskom odredbom. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je ocijenio da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da ne postoji materijalnopravni odnos između apelanta i tužene, odnosno da tužena nije pasivno legitimisana u predmetnom sporu i da su osnovano odbili tužbeni zahtjev.
9. Apelant se žali da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je do povrede naprijed navedenih prava došlo uslijed toga što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo kada su odbili njegov tužbeni zahtjev zbog nedostatka pasivne legitimacije tužene. Naime, apelant se žali da su osporene presude nezakonite i da je tužena pasivno legitimisana u predmetnom postupku jer je, po njegovom mišljenju, bila u obavezi da zaštiti njegovu imovinu i da mu naknadi pretrpljenu štetu zbog toga što je, kako navodi, međusobno povezana u sistemu vlasti, teritorijalne organizacije i odbrane sa Republikom Srpskom, što proizilazi iz činjenice da je tuženu u predmetnom sudskom postupku zastupalo Pravobranilaštvo Republike Srpske. Dalje, apelant se žali da su osporene presude protivrječne jer „jedan sud smatra da se treba primijeniti jedan zakon, dok drugi smatra da se ne može primijeniti“. Takođe, žali se da se iz postupanja tužene nedvosmisleno može utvrditi da je tužena prema apelantu izvršila diskriminaciju jer ga je onemogućila da ostvari pravičnu naknadu za uništenu imovinu, kao i da je u postupku ostvarivanja naknade štete „podvrgnut višem stepenu diskriminacije“ zbog pogrešnog tumačenja odredbi pozitivnih materijalnih propisa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Ustavni sud primjećuje da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu odnose na pogrešnu primjenu materijalnog prava s obzirom na to da apelant osporava zaključak redovnih sudova da tužena nije pasivno legitimisana u ovom slučaju. U vezi sa takvim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, nije zadatak ovih sudova da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.). Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelantov tužbeni zahtjev uslijed nepostojanja pasivne legitimacije tužene pri čemu su dali jasne i argumentovane razloge za svoje odlučenje, te primjenjujući relevantne odredbe ZOO-a. Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka ne sadrže elemente proizvoljnosti, prvenstveno obrazloženje prvostepenog suda koje je kao argumentovano i jasno prihvatio i revizioni sud. Takođe, nasuprot apelantovim tvrdnjama, Vrhovni sud je dao jasne i argumentovane razloge zbog čega se Okružni sud u svojoj presudi nije mogao pozvati na odredbu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO-a. Ustavni sud ukazuje i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje ili prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se, takođe, žali da mu je povrijeđeno i pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da se apelant nije izjasnio u vezi sa kojim pravom smatra da je diskriminisan ali da iz navoda apelacije proizlazi da smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu. S obzirom na to da apelant osim paušalnog navoda o povredi ovog prava nije ponudio bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na to da je diskriminisan, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na zabranu diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravom na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovanim.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović