Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3678/08 (Opština Posušje)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Nenadležnost za odlučivanje
  • Isplata duga
  • Ustav entiteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3678/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3678/08, rješavajući apelaciju Općine Posušje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Posušje podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000767 od 4. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 008-0-Pž-07-000 001 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj Ps-139/05 od 20. oktobra 2006. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Posušje podnesena zbog navodne povrede člana IV. C. 12. b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, zbog nenadležnosti Ustavnog suda Bosne i Hercegovine za odlučivanje.

OBRAZLOŽENJE

1. Općina Posušje (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo Posušje, podnijela je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000767 od 4. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 008-0-Pž-07-000 001 od 5. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Ps-139/05 od 20. oktobra 2006. godine.

2. Odlučujući o tužbenom zahtjevu «Planet» d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelantice, radi isplate duga, Općinski sud je donio Presudu broj Ps-139/05 od 20. oktobra 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 008-0-Pž-07-000 001 od 5. februara 2007. godine, kojom je apelantica obavezana da tužitelju isplati iznos od 45.099,00 KM sa pripadajućim kamatama od 1. januara 2005. godine pa do isplate i iznos od 3.375,00 KM na ime troškova postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je među strankama nesporno da je Općinsko vijeće Općine Posušje donijelo Odluku o posebnoj taksi za finansiranje komunalne infrastrukture na području općine Posušje (u daljnjem tekstu: Odluka) broj 02-15-255/02 od 15. marta 2002. godine i da je Kantonalni porezni ured Ljubuški – Porezna ispostava Posušje, postupajući po navedenoj Odluci, donio Rješenje broj 10-8-3-15-463/05 od 27. juna 2005. godine na osnovu kojeg je tužitelju skinuto sa računa 45.099,00 KM na ime takse po Odluci. Također je kao nesporno utvrđeno, istakao je dalje Općinski sud, da je Federalno ministarstvo finansija 5. marta 2004. godine dostavilo apelantici mišljenje o zakonitosti uvođenja posebne takse, odnosno primjeni Odluke, te naložilo apelantici da predmetnu odluku preispita i u roku od 30 dana poništi ili će u protivnom pokrenuti postupak za ocjenu ustavnosti ove Odluke. Općinski sud je, dalje, naveo da je Općinsko vijeće na sjednici održanoj 29. marta 2005. godine donijelo novu Odluku o posebnoj taksi za finansiranje komunalne infrastrukture broj 20-15.69 /05 koja je sadržajno identična Odluci iz 2002. godine i njenim stupanjem na snagu ukinuta je Odluka iz 2002. godine. Također je utvrđeno, kako je dalje istakao sud, da je Ustavni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud Federacije) odbacio zahtjev premijera Federacije BiH od 1. aprila 2005. godine za ocjenu ustavnosti Odluke od 15. marta 2002. godine zato što ta odluka nije bila na pravnoj snazi u vrijeme podnošenja zahtjeva, a isti sud je 28. februara 2006. godine utvrdio da apelanticina nova Odluka (iz 2005. godine) nije u saglasnosti sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine.

4. Na osnovu analize provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je apelantica bez osnova stekla iznos od 45.099,00 KM jer je putem porezne ispostave skinula sa tužiteljevog računa prihod koji joj nikako ne pripada, pa je na osnovu člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO) udovoljio tužiteljevom tužbenom zahtjevu. Općinski sud nije prihvatio apelanticin prigovor da je odluka bila na snazi u momentu skidanja sa računa spornog iznosa jer je Odluka iz 2002. godine jednaka Odluci iz 2005. godine, za koju je Ustavni sud Federacije utvrdio da nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine, na šta je Federalno ministarstvo finansija upozorilo apelanticu dosta prije skidanja spornog iznosa sa tužiteljevog računa.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud na temelju analize i ocjene izvedenih dokaza pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje, izveo pravilan zaključak i donio na zakonu zasnovanu odluku. Kantonalni sud je naveo da je Ustavni sud Federacije svojim rješenjem odbacio zahtjev za ocjenu ustavnosti odluke od 15. marta 2002. godine, ne upuštajući se u ocjenu ustavnosti zato što je apelantica u međuvremenu tu odluku ukinula i 29. marta 2005. godine donijela novu odluku u istovjetnom tekstu (kojom je stavljena van snage Odluka iz 2002. godine) koju je Ustavni sud Federacije Odlukom broj U.23/05 od 28. februara 2006. godine proglasio neustavnom. To znači, kako je zaključio Kantonalni sud, da se Odluka Ustavnog suda Federacije kojom je utvrđena nesaglasnost Odluke od 29. marta 2005. godine sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine proteže i na Odluku iz 2002. godine po kojoj su tužitelju sa njegovog računa skinuta sredstva. Tužitelj je tužbom tražio povrat uplaćene takse za šta je nadležan Općinski sud, a to što se Općinski sud u razlozima svoje odluke osvrće i na zakonitost odnosno ustavnost predmetne Odluke, ne znači da je odlučivao o ustavnosti odluke, kako to pogrešno u žalbi navodi apelantica. Na kraju je Kantonalni sud istakao da su neosnovani žalbeni prigovori koji se odnose na zastaru potraživanja jer je tužitelj zahtijevao da mu se izvrši povrat uplaćenih sredstava za 2004. godinu a tužba je podnesena 29. jula 2005. godine, tj. prije nego što je istekao rok zastare.

6. Odlučujući o reviziji koju je protiv Presude Kantonalnog suda broj 008-0-Pž-07-000 001 od 5. februara 2007. godine izjavila apelantica, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000767 od 4. septembra 2008. godine reviziju odbio.

7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu i zakonitu odluku kada su apelanticu obavezali da tužitelju isplati iznos koji je neosnovano uplatio na apelanticin račun jer se radilo o uplati takve vrste prihoda koji nisu mogli osnovano pripasti apelantici. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani prigovori da su nižestepeni sudovi preuzeli ulogu Ustavnog suda Federacije jer su pravilno ocijenili, u sklopu svih provedenih dokaza, da je apelanticina Odluka iz 2002. godine sadržajno bila identična Odluci iz 2005. godine za koju je Ustavni sud Federacije utvrdio da nije u skladu sa Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu i da je Federalno ministarstvo finansija upozorilo apelanticu na zakonitost uvođenja predmetne takse, nakon čega je tu Odluku sama apelantica stavila van snage, to su nižestepeni sudovi donijeli pravilnu odluku kada su, u smislu člana 210. stav 4. ZOO-a, obavezali apelanticu da tužitelju vrati neosnovano naplaćen iznos.

8. Apelantica smatra da su joj navedenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo iz člana IV. C. 12. b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. Apelantica smatra da su u konkretnom slučaju redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. Naime, redovni sudovi nisu utvrditi da li je tužitelj koristio pravna sredstva, tj. da li je ulagao žalbu Federalnom ministarstvu finansija protiv predmetne porezne prijave – rješenja porezne uprave, te da li je eventualno pokrenut upravni spor. Također je istakla da su redovni sudovi odlučivali o ustavnosti i zakonitosti Odluke, a to može samo Ustavni sud. Apelantica je predložila da se apelacija usvoji i osporene odluke ukinu.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

1. Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje; (…)

a) Dopustivost prima facie

10. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije isključivo u odnosu na apelanticino ustavno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine a koje bi trebalo meritorno ispitati. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 3652/08 od 12. maja 2011. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelanticini navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

b) Nenadležnost za odlučivanje

14. Apelantica je u apelaciji navela da joj je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana IV. C. 12. b) i c) Ustava Federacije Bosne i Hercegovine. S obzirom na to da je apelantica u ovom dijelu apelacije navela povredu odredaba Ustava Federacije Bosne i Hercegovine, Ustavni sud u konkretnom slučaju nije nadležan za odlučivanje o podnesenoj apelaciji jer apelacija u ovom dijelu, u smislu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, ne pokreće pitanja «koja su sadržana u ovom Ustavu».

15. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2. i 4. tačka 1. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko se utvrdi da Ustavni sud nije nadležan za odlučivanje, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3678/08 (Opština Posušje) | Sudska praksa | Aktio