Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3694/08 («El-lux» d.o.o. Mostar)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3694/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3694/08, rješavajući apelaciju «El-lux» d.o.o. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «El-lux» d.o.o. Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 000369 07 Rev od 21. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Pž-06-000 175 od 24. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 07 58 P 000369 05 (Ps-1/99) od 28. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. «El-lux» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija «Sesar-Ćurić-Miletić», advokati iz Mostara, podnio je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 000369 07 Rev od 21. augusta 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Pž-06-000 175 od 24. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 000369 05 (Ps-1/99) od 28. augusta 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 000369 05 (Ps-1/99) od 28. augusta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Pž-06-000 175 od 24. januara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu JP «Vodovod» Mostar (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i Grad Mostar (u daljnjem tekstu: drugotuženi) solidarno na ime naknade štete (šteta na robi i objektu) isplate iznos od 243.088,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Apelant je obavezan da drugotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 9. 974,89 KM u roku od 30 dana.

3. Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da je među strankama nesporno da je 28. septembra 1998. godine na području Mostara došlo do velikih padavina kada su oborinske vode prodrle u podrumske prostorije koje je apelant držao po ugovoru o zakupu i koje su korištene kao magacinski prostor, da je najviše vode došlo iz WC školjke i da je tom prilikom apelant pretrpio štetu. Među parničnim strankama također nije sporno, a što je sud utvrdio iz iskaza saslušanih svjedoka Ante Čerkeza i Suzane Kožul, da je apelant zaključio ugovor o zakupu za korištenje objekta koji se nalazi u Mostaru, ul. Blajburških žrtava broj 33, vlasništvo Ante Čerkeza, u svrhu obavljanja poslovne djelatnosti i to podrumski dio i kat objekta. Među parničnim strankama sporna je apelantova aktivna legitimacija, te je Općinski sud nakon provedenih dokaza prihvatio osnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije u pogledu zahtjeva za naknadu materijalne štete na objektu pa je taj dio tužbenog zahtjeva odbio kao neosnovan. Općinski sud je istakao da je apelant svoj odnos sa zakupodavcem trebao riješiti u skladu sa čl. 578. i 579. Zakon o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» broj 29/03; u daljnjem tekstu: ZOO), odnosno naknadu materijalne štete u smislu saniranja štete nakon poplave tražiti od vlasnika objekta ili tražiti sniženje zakupnine.

4. U pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva za naknadu materijalne štete koja je nastala na robi, Općinski sud je proveo vještačenje posredstvom vještaka građevinske struke – hidrosmjer, te dopunsko vještačenje, a koje nalaze je prihvatio kao stručne i objektivne i na osnovu kojih je utvrđeno da je do izlijevanja vode u podrumsko-skladišni prostor koji je koristio apelant došlo uslijed stvaranja uspora u pripadajućoj kanalizacijskoj mreži a uspor je nastao jer profil kanalizacijske cijevi nije mogao prihvatiti dotok velike količine vode. Vještačenjem je, također, utvrđeno da se iz postojeće dokumentacije nije moglo utvrditi da li je investitor izvršio priključke na komunalnu infrastrukturu prema propisanom načinu i uslovima priključenja, koje izdaje nadležna služba i prema kojoj svi kanalizacijski izljevi i priključci trebaju biti postavljeni sa vanjske strane nepovratnog ventila. Općinski sud je istakao da je iz iskaza svjedoka Ante Čerkeza utvrdio da je on kao vlasnik objekta dao suglasnost apelantovom direktoru da ugradi nepovratni ventil koji sprječava prodiranje vode u podrumske prostorije, međutim, to je učinjeno tek nakon kritičnog događaja. Općinski sud je, dalje, istakao da se ocjenom provedenih dokaza nisu mogli sa sigurnošću ustanoviti uzrok štete na robi ni visina jer vještaku građevinske struke - hidrosmjer, kao ni sudu, nije prezentirana pismena dokumentacija za objekt vlasništvo Ante Čerkeza iz 1998. godine kada se desio kritični događaj, dok je apelant nepovratni ventil u skladu sa uputom uposlenika prvotuženog postavio tek nakon kritičnog događaja. Općinski sud je na kraju istakao da se apelant bavio prodajom robe koja je posebno osjetljiva na vlagu, međutim, propustio je da pravovremeno ugradi ventil i na taj način osigura smještaj robe po pravilima struke, što znači da se ponašao suprotno odredbi člana 18. ZOO-a, odnosno nije se ponašao s dužnom pažnjom dobrog domaćina i privrednika kojim ponašanjem bi spriječio da šteta nastane.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da prihvata stav prvostepenog suda da apelant nije aktivno legitimisan za štetu na objektu kod nesporne činjenice da navedeni objekt nije njegovo vlasništvo već da ga je držao na osnovu ugovora o zakupu. Kantonalni sud je citirao relevantne odredbe Odluke o kanalizaciji broj 01/I-023-786/77 od 23. novembra 1977. godine koju je donijela Skupština općine Mostar i koja je važila u vrijeme nastanka štetnog događaja pa na osnovu navedene Odluke i nalaza i mišljenja vještaka Danijela Čavara kojeg je opširno interpretirao zaključio da se vlasnik objekta nije pridržavao propisa, te da je samim tim on odgovoran za nastalu štetu, a ne prvotuženi. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su tačni žalbeni navodi da se kanalizacijska mreža mora održavati u stanju koje omogućava normalnu apsorpciju oborinskih i fekalnih voda, što je prvotuženi i činio, jer je u normalnim okolnostima bila i «normalna apsorpcija» s obzirom na to da niko, a posebno apelant koji je to trebao dokazivati, nije ni tvrdio ni dokazivao da prvotuženi nije održavao kanalizacijsku mrežu. U konkretnom slučaju, kako je pojasnio sud, radilo se o vanrednim okolnostima i «nenormalnoj apsorpciji», a te su okolnosti upravo od vlasnika zahtijevale vanrednu zaštitu koju on nije obezbijedio.

6. U odnosu na žalbene navode da je drugotuženi apelantu izdao odobrenje za rad u predmetnom poslovnom prostoru, odnosno da su službe drugotuženog utvrdile da poslovni prostor udovoljava svim tehničkim uslovima za obavljanje djelatnosti, Kantonalni sud je istakao da iz stanja spisa proizlazi da je apelantu dato odobrenje za rad u ratnim uslovima a da je sva potrebna odobrenja vlasnik objekta pribavio u 2000. godini i kasnije, dakle nakon štetnog događaja. Kantonalni sud je na kraju istakao da je sigurno kanalizacijska mreža kod apelanta bila u funkciji prilikom izlaska komisije na lice mjesta, na osnovu čega je i data dozvola za rad, ali to ne znači da nije bilo spomenutih propusta vlasnika objekta a za koje komisija nije znala niti morala znati. Podrumske prostorije su zahtijevale dodatnu zaštitu koju je vlasnik uradio tek nakon nastanka štetnog događaja stavljanjem nepovratnog ventila, a da je to blagovremeno uradio, očito je da do štetnog događaja ne bi došlo.

7. Odlučujući o reviziji koju je protiv drugostepene odluke izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 000369 07 Rev od 21. augusta 2008. godine reviziju odbio.

8. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je poplava u vanrednim okolnostima od vlasnika zahtijevala vanrednu zaštitu koju on nije obezbijedio pa je apelantov zahtjev za naknadu štete usmjeren na tužene i prema ocjeni tog suda neosnovan. Prihvatajući sve razloge drugostepene presude, Vrhovni sud je ocijenio da ne stoje revizioni razlozi, pa kako nema ni povrede odredaba materijalnog prava i parničnog postupka, to je reviziju, u smislu člana 248. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06; u daljnjem tekstu: ZPP), odbio.

9. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant se, u suštini, žali na pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prva. Apelant je istakao da su presude neutemeljene i kontradiktorne jer se ne može u isto vrijeme tvrditi da je tužba neosnovana pa na kraju obrazloženja da se dio tužbenog zahtjeva ne prihvata zbog toga što nije dokazana visina zahtjeva. Apelant je istakao da je u vrijeme kada se desila šteta imao sva potrebna odobrenja za rad koja je izdao tuženi, pa je jasno da je tuženi odgovoran za pričinjenu štetu koju je pretrpio, te je predložio da se apelacija kao osnovana prihvati.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što su, prema njegovom mišljenju, redovni sudovi pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović