Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3699/08 (N. L.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3699/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3699/08, rješavajući apelaciju Nade Lazić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja
1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64 /08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nade Lazić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-000 851 od 28. augusta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci broj Mal-670/07 od 21. marta 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Nada Lazić (u daljnjem tekstu: apelantica ) iz Banja Luke koju zastupa Vitomir D. Gajić, advokat iz Banja Luke, podnijela je 24. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-000 851 od 28. augusta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Banjoj Luci ( u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj Mal-670/07 od 21. marta 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj Mal-670/07 od 21. marta 2008. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja «Telekomunikacije RS» a.d. Banja Luka, RJ „Tranzitni telekom“ Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), te je apelantica kao tužena obavezana da tužitelju isplati iznos od 2.354,80 KM i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 600,00 KM, u roku od petnaest dana.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude, pozivajući se na čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br.58/03, 85/03, 74/05 i 63/07-u daljnjem tekstu: ZPP), između ostalog, naveo da je nesporno između parničnih stranaka da je apelantica bila pretplatnik kod tužitelja i koristila pretplatnički broj 300-142, za lični broj koji je pobliže označen u presudi, i da je 15. juna 2006. godine između tužitelja i apelantice zaključen sporazum o vansudskom poravnanju, kojim je dogovoreno da dug, koji je u tom momentu iznosio 479,10 KM, plati na način kako je to regulirano članom 2. istog sporazuma. Dalje je navedeno da je nakon izvršenog uvida u navedeni sporazum i izvod otvorenih stavki na dan 6. februara 2007. godine, utvrđeno da je dug apelantice prema tužitelju sa danom 31. maja 2006. godine bio u iznosu od 479,10 KM, i da je nesporno da je apelantica dio konkretnog duga izmirila u iznosu od 100,00 KM, da preostali dio obaveze po sporazumu ne osporava, već pristaje da plati iznos od 379,73 KM.
4. Osnovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju sporno da li je apelantičin telefon radio posije 15. juna 2006. godine, da li je apelantica mogla obavljati pozive, te s tim u vezi da li je dužna tužitelju da izmiri račune za mjesece koji slijede. Dalje je navedeno da je apelantica u svom iskazu tvrdila da joj telefon poslije 15. juna 2006. godine, nije pušten u rad, međutim mogla je primati samo dolazne pozive, da bi poslije određenog vremena linija bila potpuno isključena i za dolazne pozive, s tim što navedenu činjenicu nije prijavila tužitelju. Osnovni sud je konstatirao da je članom 3. predmetnog sporazuma o vansudskom poravnanju određeno da vjerovnik, tj. tužitelj preuzima obavezu da u TF saobraćaj pusti telefonski broj 300-142, na koji se odnosi dugovanje, onda kada dužnik (apelantica) izmiri prvu ratu koja je predmet navedenog sporazuma. Osnovni sud je zaključio da je «nakon plaćanja prve rate na ime dugovanja, tužitelj zaista u TF saobraćaj pustio predmetni telefonski broj, budući da je sporazumom tako dogovoreno, te je s tim bila upoznata apelantica».
5. Dalje, Osnovni sud je obrazložio, da su apelantici bili dozvoljeni i odlazni pozivi što se vidi iz izvoda otvorenih stavki, budući da je posebno od juna mjeseca «2006. godine zaključno sa novembrom 2006. godine, tužitelj teretio telefonski broj apelantice za relativno velike iznose, koji se nisu odnosili samo na pretplatu, nego upravo na utrošene impulse. Osnovni sud je naveo da je poklonio vjeru izvedenim dokazima (izvodu otvorenih stavki i predmetnom sporazumu zaključenom između apelantice i tužitelja), dok nije prihvatio dio iskaza apelantice koji se odnosio na tvrdnje da joj telefon nije radio, ocjenjujući takav iskaz sračunatim na izbjegavanje izmirivanja obaveza prema tužitelju. Također, naglašeno je da se apelantica nije pismenim putem obraćala tužitelju, a da izvedeni dokaz-izvod otvorenih stavki, nije doveden u pitanje, budući da iskaz apelantice, sam za sebe, nije dovoljan, da dovede u sumnju činjenice koje su utvrđene na osnovu izvoda otvorenih stavki kao i predmetnog sporazuma. Dalje, zaključeno je da apelantica nije dokazala da u periodu, poslije zaključenja sporazuma o vansudskom poravnanju, njen telefon nije radio, kao ni da ga ona nije koristila, a niti postoji objašnjenje kako bi tužitelj njen broj teretio za konkretne pozive, ukoliko je telefon bio van funkcije. Osnovni sud je, imajući u vidu navedeno činjenično stanje, tužbeni zahtjev koji se odnosi na neplaćene račune za period od marta mjeseca 2006. godine do januara 2007. godine ocijenio osnovanim. Osnovni sud je, također imajući u vidu odredbu člana 148. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ br.29/78 do 57/89 i «Službeni glasnik RS» br.17/93 do 39/03-u daljnjem tekstu ZOO), kojom je propisano «da ugovor stvara prava i obaveze za ugovorne strane, koje su ih dužne izvršavati i odgovorne su za njihovo ispunjenje u smislu člana 17. istog Zakona», naglasio da je obaveza apelantice, da plati cijenu potrošenih impulsa, odnosno da plati cijenu usluge koju joj je tužitelj pružio, budući da je između njih u to vrijeme postojao ugovorni odnos.
6. Okružni sud je, presudom broj 011-0-Gž-08-000 851 od 28. augusta 2008. godine odlučujući o žalbi apelantice protiv prvostepene presude Osnovnog suda, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da iz stanja spisa slijedi da je predmet spora zahtjev tužitelja za plaćanje duga koji se odnosi na račune za pružene usluge za period od marta do decembra 2006. godine i januar 2007. godine. Navedeno je da su zaključenim sporazumom o vansudskom poravnanju od 15. juna 2006. godine stranke konstatirale dug od 479,10 KM kao nesporan sa 15. junom 2006. godine, a koji proističe iz telefonskog pretplatničkog odnosa za pretplatnički broj koji je apelantica koristila. Istaknuto je da je apelantica u navedenom sporazumu, izjavila da u cijelosti prihvata dug, a da tekuće račune redovno plaća. Stranke su dogovorile način izmirenja duga plaćanjem prve rate, odmah, a ostale rate svakih trideset dana po 75,95 KM (pet rata). Tužitelj se istim sporazumom obavezao da u telefonski saobraćaj pusti pretplatnički broj kada apelantica izmiri prvu ratu koja je predmet sporazuma, ukoliko to apelantica želi, te su konstatirali da će se za slučaj ne izmirenja obaveza primijeniti zakonske odredbe i da će tužitelj sporni dug tražiti putem suda. U tužbi i tokom postupka, tužitelj je naveo da je nakon navedenog, apelantica koristila pretplatnički broj i nije izmirila račune zaključno sa 31. januarom 2007. godine, o čemu je kao dokaz dostavio izvod otvorenih stavki. Međutim, apelantica je tužbeni zahtjev osporila istučući da joj nakon zaključenja sporazuma o vansudskom poravnanju tužitelj nije omogućio korištenje pretplatničkog broja, te da je samo primala dolazne pozive.
7. Okružni sud je ocijenio neosnovanim žalbene prigovore koji su se odnosili na iznos duga do 15. juna 2006. godine, kada je zaključeno vansudsko poravnanje, obrazlažući da kada se ima u vidu da su stranke, za dio duga, prije početka parnice zaključile vansudsko poravnanje, onda se eventualni spor poslije zaključenja vansudskog poravnanja ne vodi više radi rješavanja spornog odnosa iz zaključenog poravnanja, već radi izvršenja obaveza ustanovljenih sporazumom. Okružni sud je obrazložio da se vansudsko poravnanje smatra ugovorom, pa se eventualni spor svodi na utvrđivanje postojanja vansudskog poravnanja, visinu preuzetih obaveza i dospjelih potraživanja iz tog ugovora u kome tuženi ne može da ističe prigovore da potraživanje ne postoji, budući da su zaključenjem vansudskog poravnanja te činjenice, od strane stranaka, učinjene nespornim. Također, navedeno je da vansudsko poravnanje proizvodi pravno dejstvo ugovora, pa povreda ugovorene obaveze u smislu neizvršenja ugovora daje pravo povjeriocu da u parnici ishoduje pravosnažnu presudu kojom će se obezbijediti prinudno izvršenje obaveze. Navedeno jeda se u takvom slučaju presudom pruža zaštita obavezama i pravima preuzetim vansudskim poravnanjem, a ne pravima i obavezana koje proizlaze iz pravnog odnosa koji je prvobitno nastao među strankama. Učesnici poravnanja ne mogu da traže u parnici više nego što je poravnanjem utvrđeno kao mjera i obaveza, izuzev novo nastalih obaveza i potraživanja koja nisu poznata, ili nisu postojala u vrijeme zaključenja vansudskog poravnanja
8. Okružni sud je zaključio, imajući u vidu da je tužitelj nakon zaključenja vansudskog poravnanja tražio i dug koji je nastao nakon toga, da je prvostepeni sud u konkretnoj parnici mogao raspravljati i o navedenom dugu, koji nije bio predmet vansudskog poravnanja, čiju visinu je tužitelj dokazivao izvodom otvorenih stavki. Okružni sud je naglasio da se izvod otvorenih stavki koji je priložen uz tužbeni zahtjev, smatra vjerodostojnom ispravom u smislu člana 132. ZPP i njime se dokazuje potraživanje tužitelja. Dalje je navedeno da iz člana 132. stav 2. ZPP proizlazi da se ispravom koju je u propisanom obliku izdao državni organ u granicama svoje nadležnosti, kao i isprava koju je u takvom obliku izdalo pravno lice u vršenju javnih ovlaštenja koja su mu povjerena zakonom ili propisom zasnovanim na osnovu zakona, dokazuje istinitost onoga što se u ispravi potvrđuje ili određuje. Obavezni elementi isprave, izuzimajući njen predmet, su naznačenje izdavaoca, potpis službenog lica, pečat i broj pod kojim je zaveden u protokol. Ovlašteni organi za izdavanje takvih isprava su državni organi, kao i nedržavni organi i organizacije u vezi sa poslovima koje obavljaju na osnovu javnih ovlaštenja i koji izdaju pismene isprave o činjenicama o kojima vode službenu evidenciju. Isprave o evidentiranim činjenicama, ukoliko su izdate u saglasnosti sa podacima iz službene evidencije, imaju karakter javnih isprava, te se tretiraju kao istiniti materijalni akti sve dok se suprotno ne dokaže. Okružni sud je ocijenio da dostavljeni izvod otvorenih stavki predstavlja, ispravu koja u sebi sadrži pretpostavku istinitosti navoda koji su u njoj izneseni, dok apelantica nije u postupku suprotno dokazala.
9. Apelantica se žali da joj je osporenim presudama Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava vidi u tome što su «obje presude proizvoljno ocijenile provedene dokaze, jer su rezultat međusobno proturječnih dokaza tužitelja, pa iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelj nije dokazao ni osnov, ni visinu tužbenog zahtjeva. Zaključiti da je tužbeni zahtjev osnovan, kako po osnovu tako i visini, samo na osnovu izvoda otvorenih stavki predstavlja, u suštini, proizvoljnu ocjenu dokaza». Apelantica je ukazala da je konkretan prvostepeni postupak provela stručni suradnik, smatrajući da «izraženi stav u pogledu izvoda otvorenih stavki nije pravilan i u suprotnosti je sa članom 132. ZPP. Izvod otvorenih stavki tužitelja nema svojstvo javne isprave u smislu člana 132. ZPP, niti je u korist takvog izvoda bilo kojim zakonskim propisom uspostavljena oboriva pravna pretpostavka o tačnosti i istinitosti njegovog sadržaja. Prisustvo sporazuma o vansudskom poravnanju, «ne sanira prednje navedene nedostatke pobijane presude, niti proturječi zaključku apelantice».
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje, zbog proizvoljne ocjene dokaza, prihvatanjem izvoda iz otvorenih stavki validnim dokazom, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li ima elemenata koji ukazuju na povredu prava na imovinu. (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
13. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka Okružnog suda i Osnovnog suda sadrži jasne i konzistentne razloge zbog kojih je zaključeno da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja prema apelantici, te je u tom smislu i utvrđena obaveza izmirenja konkretnog duga. Ustavni sud naglašava da je prihvatljivost dokaza prvenstveno pitanje koje regulira domaći zakon i da je opće pravilo da domaći sudovi cijene provedene dokaze. Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom, te da procjenu domaćih sudova zamijeni vlastitom procjenom. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo da je Okružni sud postupajući po žalbi apelantice kao i Osnovni sud postupajući u prvostepenom postupku postupao suprotno odredbama ZPP, odnosno obrazloženja Okružnog suda i Osnovnog suda ne smatra proizvoljnim. Osim toga, apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stav Evropskog suda i Ustavnog suda naveden u ovoj odluci da nije zadatak ovog suda da preispituje zaključke redovnih sudova o činjenicama i pravu, Ustavni sud u konkretnom slučaju neće ulaziti u ispitivanje načina na koji je redovan sud primijenio pravo, te smatra da apelantica nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. (vidi, odluka Ustavnog suda broj AP 2839/07 od 28. aprila 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. U vezi sa navodima apelantice o povredi prava na pravično suđenje, budući da je konkretan prvostepeni postupak proveo stručni saradnik, Ustavni sud zapaža da apelantica ove navode nije iznosila u žalbi pred drugostepenim sudom, već ih je iznijela prvi put pred Ustavni sud. Samim tim apelantica nije omogućila nadležnim organima, u konkretnom slučaju Okružnom sudu da raspravlja o tom pitanju. Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u kojoj je zauzeto stanovište da prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju biti pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, neobjavljena odluka broj AP-2424/06 od 18. oktobra 2007. godine, tačka 5. i odluka broj AP-818/08 od 13. oktobra 2010. godine, tačka 15.- dostupne na www.ustavnisud.ba ). Na osnovu navedenog Ustavni sud smatra da u odnosu na ove navode ne postoji opravdan zahtjev apelantice. Ovo osobito imajući u vidu da je odredbom člana 13. stav 2. ZPP propisano da u prvostepenom postupku u sporovima male vrijednosti može postupati i odlučivati stručni saradnik.
15. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović