Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3746/08 (R. S.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3746/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3746/08, rješavajući apelaciju R. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. S. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001 377 od 30. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. S. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Višnja Hrgić, advokatica iz Prnjavora, podnio je 3. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 377 od 30. septembra 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 001542 00 P od 30. maja 2008. godine Vladimir Kuzmanović (u daljnjem tekstu: tuženi) dužan je da apelantu plati na ime duga iznos od 2.500,00 KM sa kamatom od 1. januara 1999. godine do konačne isplate i iznos od 1.000,00 KM sa kamatom od 6. jula 2000. godine pa do konačne isplate i troškove postupka u iznosu od 2.040,00 KM u roku od 30 dana od dana donošenja presude pod prijetnjom prinudnog izvršenja.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je predmet spora u ovoj pravnoj stvari apelantov zahtjev da se tuženi obaveže da na ime ispunjenja ugovora o razmjeni motornih vozila isplati ugovorenu razliku vrijednosti razmijenjenih vozila u iznosu od 2.500,00 KM i na ime duga iz osnova ugovora o zajmu iznos od 1.000,00 KM. Nakon provedenog dokaznog postupka, Osnovni sud je utvrdio da su apelant i tuženi u maju 1998. godine zaključili usmeni ugovor o razmjeni vozila kojim su ugovorili da apelant tuženom da svoje vozilo marke «Mazda 626» a tuženi apelantu vozilo «Volvo» i da je izvršena primopredaja razmijenjenih vozila, te da su sami izvršili procjenu vrijednosti vozila. Osnovni sud je u potpunosti poklonio vjeru apelantovom iskazu koji je naveo da mu tuženi nije isplatio 2.500,00 DM, te da su se dogovorili da apelant preda vlasničku knjižicu nakon potpune isplate razlike u vrijednosti razmijenjenih vozila. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da ne postoji nijedan materijalni dokaz, osim opomene pred tužbu od 5. maja 2000. godine, koji bi upućivao na to kakva je bila stvarna volja ugovornih strana oko spornih odredbi ugovora o razmjeni vozila a ni saslušanim svjedocima nisu poznate odredbe ugovora osim nespornih. Svjedok K. Z. je u svom iskazu naveo da su stranke razliku u vrijednosti vozila ugovorili na iznos od 3.000,00 DM a što je suprotno i navodima tužbe i odgovora na tužbu pa sud nije ni poklonio vjeru iskazu svjedoka već je prihvatio apelantov iskaz. Osnovni sud je, dalje, istakao da je apelant u svom iskazu bio jasan, osim u nebitnim činjenicama o vremenu zaključenja ugovora o zajmu, pa je sud, imajući u vidu da su apelant i tuženi dobri prijatelji i da apelant nije imao razloga da protiv tuženog podnese tužbu da mu tuženi zaista nije ostao dužan po osnovu ugovora o razmjeni vozila, apelantu u cijelosti poklonio vjeru.
4. Odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosi na dug po osnovu ugovora o zajmu, Osnovni sud je poklonio vjeru apelantovom iskazu da je sa tuženim zaključio ugovor o zajmu prema kojem je tuženom 1996. godine dao zajam od 3.000 ATS kod njegove kuće, zatim 4,000 ATS i 800,00 DM na putu prema Austriji i da mu je tuženi vratio 800,00 DM. Kako tuženi nije dokazao da sa apelantom nije zaključio ugovor o zajmu i kako saslušani svjedok nije potvrdio njegove navode a iz iskaza svjedoka P. M. proizlazi da su apelant i tuženi vodili razgovore o neisplaćenim dugovima, Osnovni sud je u potpunosti poklonio vjeru apelantu i u ovom dijelu udovoljio tužbenom zahtjevu u smislu odredbi čl. 557. i 562. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik Republike Srpske» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04; u daljnjem tekstu: ZOO).
5. Odlučujući o žalbi koju je protiv prvostepene presude izjavio tuženi, Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-001 377 od 30. septembra 2008. godine žalbu tuženog uvažio, Presudu Osnovnog suda broj 78 0 P 001542 00 P od 30. maja 2008. godine preinačio tako da se apelantov tužbeni zahtjev kojim traži da se tuženi obaveže da apelantu na ime duga plati iznos od 2.500,00 KM i iznos od 1.000,00 KM sa kamatom i troškovima postupka odbija. Apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.100,00 KM u roku od 30 dana.
6. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda nepravilna i nezakonita. Okružni sud je citirao član 552. ZOO-a kojim je propisano da se ugovorom o razmjeni svaki ugovarač obavezuje prema svom saugovaraču da prenese na njega neke stvari i da mu je u tu svrhu preda dok je članom 553. ZOO-a regulisano dejstvo ugovora o razmjeni pa je propisano da iz ugovora o razmjeni nastaju za svakog ugovarača obaveze i prava koje iz ugovora o prodaji nastaju za prodavca. Okružni sud je citirao i odredbu člana 557. ZOO-a kojom su regulisana prava i obaveze iz ugovora o zajmu kao i odredbe člana 262. ZOO-a kojima je regulisano pitanje ispunjenja obaveze i posljedice neispunjenja. U predmetnoj parnici, kako je dalje istakao Okružni sud, prvostepeni sud je izveo dokaz saslušanjem parničnih stranaka i saslušanjem svjedoka. Apelant u svom iskazu tvrdi da su dogovorili da mu tuženi na ime razlike u vrijednosti razmijenjenih vozila isplati iznos od 2.500,00 DM, da je tuženi, pored toga, dužan iz osnova ugovora o zajmu iznos od 1.000,00 DM, a što je tuženi osporio. Okružni sud je istakao da se saslušani svjedoci nisu mogli izjasniti o odlučnim činjenicama jer im one nisu bile poznate a pismeni dokazi koje je apelant izveo čitanjem opomene pred tužbu i potvrde banke o zvaničnom kursu ATS i KM nisu relevantni dokazi za presuđenje. U smislu odredbe člana 167. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03 i 74/05) koji reguliše izvođenje dokaza saslušanjem stranaka, saslušanje stranaka je stavljeno u isti rang sa ostalim dokaznim sredstvima jer su stranke glavni akteri postupka i najbolje su obaviještene o predmetu spora, poznate su im sve odlučne činjenice i njihov prikaz spornog događaja je najpotpuniji. Međutim, kako je dalje istakao sud, zbog njihovog subjektivnog odnosa prema sporu i opravdane zainteresovanosti za uspjeh u parnici, izjave stranaka su istovremeno najsumnjivije vrijednosti i kao takve nepouzdan izvor saznanja za sud. Ako stranka predlaže više dokaznih sredstava, sud će odrediti izvođenje onih dokaza koji u pravilu predstavljaju pouzdaniji izvor saznanja, pa će po svom slobodnom uvjerenju ocijeniti vjerodostojnost svih izvedenih dokaza, pa kao što ima u vidu i moguću pristrasnost svjedoka, tako će ocijeniti i iskaze parničnih stranaka. U konkretnom slučaju, odluka prvostepenog suda je zasnovana na apelantovom iskazu koji je saslušan kao stranka a koji iskaz je tuženi osporio, te je Okružni sud zaključio da je na taj način pogrešno primijenjeno pravo iz čl. 7. i
123. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 262. ZOO-a.
7. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je istakao da je Okružni sud proizvoljnom ocjenom dokaza pogrešno primijenio materijalno pravo i tako povrijedio pravo na pravično suđenje. Apelant smatra da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje zašto je njemu poklonio vjeru, te je predložio da se apelacija usvoji, osporena odluka ukine i predmet vrati na ponovni postupak.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. Apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog toga što je, prema njegovom mišljenju, redovni sud pogrešno ocijenio dokaze, te nepravilno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. Također, Ustavni sud ukazuje na to da su Evropski i Ustavni sud u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36; i, mutatis mutandis,
Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine).
12. Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno navodima apelacije, izvršio analizu provedenih dokaza pred prvostepenim sudom, te je u smislu načela slobodne ocjene dokaza dao jasno i iscrpno obrazloženje o svim odlučnim činjenicama. Okružni sud je naveo razloge zbog kojih je apelantov tužbeni zahtjev odbijen, te je za takav svoj zaključak dao jasno, detaljno i argumentovano obrazloženje. Okružni sud je citirao odredbu člana 123. stav 1. ZPP kojom je propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev, te zaključio da apelant nije u smislu navedene odredbe ZPP dokazao da je njegov tužbeni zahtjev osnovan i da je tuženi u obavezi da mu isplati iznos od 3.500,00 KM na ime duga, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
13. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović