Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3751/08 (M. D)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prekid postupka
- Upravni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Građevinska dozvola
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3751/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3751/08, rješavajući apelaciju M. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija M. D. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-
Rev-07-000781 od 16. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001403 od 28. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini broj 07-53 P 000647 00 P od 28. augusta 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. D. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Neuma, kojeg zastupa Faruk Čupina, advokat iz Mostara, podnio je 1. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000781 od 16. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001403 od 28. februara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Čapljini (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07-
53 P 000647 00 P od 28. augusta 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 07-53 P 000647 00 P od 28. augusta 2006. godine, koja je potvrđena Presudom Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001403 od 28. februara 2007. godine, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu Milan Njavre (u daljnjem tekstu: tuženi) preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretninu označenu kao k.č. broj 1705/516, šuma «prisoje» u površini od 360 m² upisana u z.k. ul. 1365 k.o. Gradac (u daljnjem tekstu: predmetna nekretnina). Stavom II dispozitiva navedene presude obavezan je apelant da nadoknadi tuženom troškove spora u iznosu od 1.800,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 28. augusta 2006. godine.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno da je apelant prije rata bio nosilac prava korištenja na predmetnom zemljištu koje je društveno (sada državno) vlasništvo kao i da je 9. maja 1991. godine dobio rješenje za građenje stambeno-poslovnog objekta. Također je nesporno da je apelant bio savjestan posjednik predmetne nekretnine 1. aprila 1992. godine, što je utvrđeno odlukom Komisije za povrat imovine raseljenih lica i izbjeglica (u daljnjem tekstu: CRPC) od 24. jula 2001. godine i da je odlukom CRPC-a od 16. aprila 2002. godine odbijen zahtjev Općine Neum za ponovno razmatranje odluke. Općinski sud je, dalje, istakao da je među strankama također nesporno da je nakon rata rješenjem Općinskog vijeća Neum od 10. oktobra 1996. godine apelantu utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja predmetnog zemljišta, da je zemljišnoknjižni ured uspostavio ranije zemljišnoknjižno stanje, nakon čega je Općina Neum raspisala natječaj za dodjelu na korištenje predmetnog zemljišta za izgradnju porodičnih objekata i rješenjem od 25. februara 1998. godine dodijelila tuženom predmetno zemljište radi izgradnje stambeno-porodične zgrade. Tuženi je na osnovu odgovarajućih odobrenja odnosno odluka organa Općine Neum izgradio kuću i uknjižio se kao njen vlasnik zajedno sa zemljištem.
4. Među strankama je sporna pasivna legitimacija. Općinski sud je istakao da je uvidom u rješenje od 10. oktobra 1996. godine utvrđeno da je apelant izgubio pravo korištenja radi građenja na predmetnom zemljištu a nakon provedenog komisijskog pregleda predmetne lokacije i zaključka Općinskog vijeća Neum od 28. juna 1996. godine o utvrđivanju gubitka prava korištenja građevinskog zemljišta, u skladu sa članom 53. Zakona o građevinskom zemljištu («Službeni list SRBiH» br. 34/86, 1/90 i 29/90). Općinski sud se pozvao na odredbu člana 47. Zakona o građevinskom zemljištu kojim je propisano da Skupština općine dodjeljuje gradsko građevinsko zemljište građanima radi izgradnje stambene ili druge zgrade, te na odredbu člana 53. istog zakona kojim se utvrđuje gubitak prava korištenja zemljišta radi građenja pod određenim uslovima. U konkretnom slučaju, Općinski sud je dalje obrazložio da na predmetnom zemljištu nisu bili započeti građevinski radovi i s obzirom na to da su bili ispunjeni zakonski uslovi za gubitak prava korištenja zemljišta za građenje, organ uprave je i donio zaključak o utvrđivanju gubitka prava korištenja građevinskog zemljišta. Općinski sud je zaključio da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer se tuženi ne može obavezivati na povrat predmetne nekretnine koju mu je, u skladu sa relevantnim odredbama Zakona o građevinskom zemljištu, a radi građenja stambeno-porodične zgrade, dodijelilo Općinsko vijeće Neum, koje je prethodno donijelo zaključak o utvrđivanju gubitka prava korištenja predmetnog zemljišta za apelanta.
5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da prihvata utvrđenje prvostepenog suda o nedostatku pasivne legitimacije tuženog jer je Općinsko vijeće rješenjem od 10. oktobra 1996. godine apelantu utvrdilo gubitak prava korištenja predmetnog zemljišta radi građenja, u skladu sa članom 53. Zakona o građevinskom zemljištu, nakon čega se uspostavilo ranije zemljišnoknjižno stanje u korist Općine Neum koja je raspisala natječaj za dodjelu građevinskog zemljišta radi građenja i predmetnu nekretninu na natječaju dodijelila tuženom koji je na osnovu odgovarajućih odluka izgradio stambeno-poslovni objekt i sa zemljištem se uknjižio kao vlasnik. Prema ocjeni Kantonalnog suda, apelant je eventualno mogao tužiti Općinu Neum ili pokrenuti postupak radi poništenja odluka Općine Neum ukoliko te odluke smatra ništavim. Tuženi je u svemu postupio u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu koji je bio na snazi u vrijeme građenja što se tiče zakonitog građenja. Tuženi ne bi bio pasivno legitimisan ni da je utvrđeno suprotno nego bi odgovarala Općina Neum ukoliko bi se dokazalo da je donosila nezakonita rješenja. Zbog navedenih razloga, kako je dalje naveo Kantonalni sud, nije bilo mjesta ni prekidu postupka. U odnosu na žalbene navode da je tuženi nesavjestan graditelj jer je znao da gradi na tuđem zemljištu, Kantonalni sud je istakao da je tuženi imao sva potrebna odobrenja a u konkretnom slučaju se ne može primijeniti Zakon o vlasničkopravnim odnosima jer je predmetna nekretnina bila državno vlasništvo i predstavljala je gradsko građevinsko zemljište u vrijeme kada je dodijeljena tuženom.
6. Odlučujući o reviziji koju je protiv Presude Kantonalnog suda broj 007-0-Gž-06-001403 od 28. februara 2007. godine izjavio apelant, Vrhovni sud je Presudom broj 070-0-Rev-07-000781 od 16. septembra 2008. godine reviziju odbio.
7. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da se većina apelantovih prigovora odnosi na nezakonito postupanje organa Općine Neum pri dodjeli zemljišta tuženom, zbog čega je apelant pokrenuo upravni postupak. Vrhovni sud je istakao da se nisu stekli zakonski uslovi predviđeni članom 379. Zakona o parničnom postupku («Službene novine FBiH» br. 53/03, 73/05 i 16/06) za prekid postupka a zbog samog tužbenog zahtjeva i učesnika u postupku. Vrhovni sud smatra da je pravilan zaključak o nedostatku pasivne legitimacije tuženog za raspravljanje u ovoj pravnoj stvari. Naime, tuženi je u svemu postupio u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu i što se tiče dodjele zemljišta i u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju što se tiče zakonitog građenja. Apelantov prigovor revizije da je tuženi nesavjestan graditelj i da je pasivno legitimisan u sporu, te pozivanje na član 66. Zakona o građevinskom zemljištu Vrhovni sud smatra neosnovanim navodeći da, ukoliko je tuženi imao svu potrebnu dokumentaciju, bez obzira na način njenog ishodovanja, o tome sud nije mogao raspravljati, a navedeni član 66. Zakona o građevinskom zemljištu na koji se apelant poziva predviđa da je zgrada izgrađena a ne da je izgradnja započeta. Apelant zanemaruje činjenicu da je njemu rješenjem Općinskog vijeća od 10. oktobra 1996. godine (postalo pravomoćno 9. decembra 1996. godine) utvrđen gubitak prava korištenja radi građenja koje je dobio rješenjem od 9. maja 1991. godine (nakon pet godina i pet mjeseci) i to pozivom na odredbu člana 53. Zakona o građevinskom zemljištu (ako tri godine od izdavanja odobrenja za građenje ne izvede pretežan dio radova na građevini-stavljanje pod krov i sl.) jer je izlaskom komisije na teren (17. oktobra 1996. godine) utvrđeno da na predmetnoj lokaciji nije ništa rađeno a iz stanja spisa proizlazi da je tuženi dobio odobrenje za građenje 1. juna 1998. godine, s tim da u roku od 12 mjeseci započne sa gradnjom kuće.
8. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povreda navedenih prava, prema apelantovom mišljenju, rezultat je pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. Apelant smatra da u osporenim presudama nije dovoljno obrazloženo zašto nije bilo mjesta prekidu postupka u ovoj pravnoj stvari do okončanja upravnog postupka povodom njegovog zahtjeva za obnovu postupka koji je okončan rješenjem od 10. oktobra 1996. godine a kojim je izgubio pravo korištenja radi građenja predmetnog zemljišta. Tuženi se neosnovano nalazi u posjedu predmetne nekretnine jer je znao da gradi na tuđem zemljištu i pasivno je legitimisan pa apelant predlaže da se apelacija usvoji i da se ukinu osporene odluke.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U vezi sa apelantovim prigovorima koji se odnose na nedostatke u obrazloženju osporenih presuda, Ustavni sud podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženje za svoje presude, ali se to ne može tumačiti kao obaveza da se da odgovor na svaki navod (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je utemeljena i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je od suštinske važnosti za ishod spora.
12. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama za svoje stanovište dali valjane, jasne i logičke razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Općinski sud je naveo razloge i dokaze za odbijanje tužbenog zahtjeva s obzirom na to da je u postupku utvrđeno da je prigovor nedostatka pasivne legitimacije osnovan. Naime, Općinski sud je obrazložio da je tužba u odnosu na tuženog neosnovana zbog nedostatka pasivne legitimacije i da se tuženi ne može obavezati na povrat predmetnog zemljišta jer mu je predmetna parcela, u skladu sa tada važećim Zakonom o građevinskom zemljištu, dodijeljena radi građenja stambeno-porodične zgrade od Općinskog vijeće Neum koje je prethodno donijelo zaključak o utvrđivanju gubitka prava korištenja radi građenja predmetnog zemljišta. Također, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni i Vrhovni sud u obrazloženju presude, ocjenjujući apelantove žalbene odnosno revizione navode, dali detaljna obrazloženja za to zbog čega je žalba odnosno revizija neosnovana i zašto je potvrđena prvostepena odluka. Kantonalni i Vrhovni sud su jasno i logično obrazložili da je tuženi u svemu postupao u skladu sa Zakonom o građevinskom zemljištu što se tiče dodjele zemljišta, te u skladu sa Zakonom o prostornom uređenju što se tiče zakonitog građenja. Također su pojasnili da je apelant eventualno mogao tužiti Općinu Neum ili pokrenuti postupak radi poništenja odluka Općine Neum ukoliko ih je smatrao ništavim. Obrazložili su da se nisu stekli zakonski uslovi za prekid postupka a zbog tako postavljenog tužbenog zahtjeva i označenih učesnika u postupku. Iz navoda apelacije i dokumentacije dostavljene u spis predmeta, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što bi ukazivalo na to da su sudovi propustili obrazložiti osporene presude ili da je obrazloženje proizvoljno. Stoga, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice koje bi mogle opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnog prava na koje se poziva, te da bi bilo potrebno meritorno ispitivanje.
13. Vezano za apelantove navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
14. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović