Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3765/08 (S. T.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravo na odbranu
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Minimalna prava optuženog -besplatna pravna pomoć
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3765/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-3765/08, rješavajući apelaciju Sadika Terzića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sadika Terzića,podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-
0-Pžp-08-000 236 od 28. augusta 2008. godine i rješenja Općinskog suda Živinice broj 033-0-Pr-07-002 531 od 30. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Sadik Terzić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, podnio je 5. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Pžp-08-000 236 od 28. augusta 2008. godine i rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 033-0-Pr-07-002 531 od 30. aprila 2008. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 033-0-Pr-07-002 531 od 30. aprila 2008. godine apelant je oglašen odgovornim što je 19. augusta 2007. godine puštao stoku na pašu i na pojilo bez nadzora čobana i mimo utvrđenih puteva, čime je počinio prekršaj iz člana 72. stav 1. tačka 4. Zakona o šumama za koji mu je utvrđena novčana kazna u visini od 500,00 KM. Navedenim rješenjem apelant je obavezan da oštećenoj JP «Šume TK» DD Kladanj ŠG «Sprečko» Živinice (u daljnjem tekstu: oštećena) nadoknadi štetu u visini od 684,00 KM u roku od 3 mjeseca od dana pravosnažnosti navedenog rješenja. Istim rješenjem apelant je obavezan platiti troškove prekršajnog postupka.
3. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je apelant nakon što je primio prekršajni nalog oštećene, Općinskom sudu blagovremeno dostavio zahtjev za sudsko odlučivanje. U provedenom postupku, na usmenom i javnom pretresu koji je održan pred Općinskim sudom 29. aprila 2008. godine, saslušan je apelant, predstavnik oštećene i svjedok-lugar kojeg je predložila oštećena. Nakon provedenog dokaznog postupka Općinski sud je utvrdio da je apelant počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret, jer je kritičnog dana pustio stoku na pašu i pojilo bez nadzora i mimo utvrđenih puteva, što kao nesporno proizilazi iz same izjave apelanta. Općinski sud je utvrdio da je apelant i sam priznao «da je primijetio da su mu iz stada ukradene 4 ovce, da ih je potražio u blizini po livadama tako da nije imao kontrolu nad ostalim dijelom stada, da nije imao nikog da mu pomogne oko njih, te da je moguće da su njegove ovce i koze otišle u šumu i da ih je šumar vidio». Apelant je dalje potvrdio da mu je lugar rekao da je istjerao njegove koze iz šume, ali mu nije rekao da su njegove koze uništile mladi hrastov podmladak. Općinski sud je dalje naveo da je apelantovu izjavu potvrdio svjedok-lugar, a koju je Općinski sud prihvatio u potpunosti, jer je lugar kritičnog dana bio očevidac izvršenog prekršaja. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je lugar izjavio da je kritičnog dana obilazeći konkretni dio državne šume, pronašao stado od 38 koza, da ih je istjerao iz šume do tvrdog puta, da se potom vratio na lice mjesta i utvrdio da je 228 sadnica hrasta starosti od 3 do 5 godina uništeno, zatim da je stado koza otjerao do apelanta jer je od prije znao čije su koze, te da je sa apelantom obavio razgovor i rekao mu da će protiv njega napisati prekršajnu prijavu. Općinski sud je smatrao da lugar kao službeno lice nema nikakvog razloga da neosnovano tereti apelanta. Dalje je naveo da nije prihvatio odbranu apelanta u dijelu u kojem je tvrdio da u nevedenu šumu ulazi i tuđa stoka, odnosno stada tuđih koza i ovaca, jer je lugar sa sigurnošću utvrdio da taj dan stoka drugih mještana nije bila na kritičnom mjestu. Općinski sud je dalje obrazložio da je odbio prijedlog apelanta za izvođenje dokaza vještačenjem od strane vještaka veterinarske struke, koji se po mišljenju apelanta trebao izjasniti na okolnost da u julu i augustu koze i ovce ne konzumiraju hrastovu koru i list. Općinski sud je naveo da je apelantov prijedlog odbijen, jer je po mišljenju Suda suvišan i paušalan nasuprot dokazima koji su provedeni u postupku.
4. Apelant se žalio protiv rješenja Općinskog suda broj 033-0-Pr-07-002 531 od 30. aprila 2008. godine. Odlučujući o žalbi, Kantonalni sud je rješenjem broj 003-0-Pžp-08-000 236 od 28. augusta 2008. godine djelimično uvažio žalbu apelanta i prvostepeno rješenje preinačio u odluci o imovinsko pravnom zahtjevu tako što je apelant obavezan da oštećenoj naknadi štetu u visini od 228,00 KM umjesto ranijih 684,00 KM, a sa viškom imovinsko pravnog zahtjeva oštećena je upućena na parnicu. Navedenim rješenjem prvostepeno rješenje je u ostalom dijelu potvrđeno.
5. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da su neosnovani žalbeni navodi apelanta da je u konkretnom slučaju povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, jer mu prvostepeni sud nije dozvolio da provede dokaze i to uviđaj na licu mjesta kako bi se utvrdilo da li na predmetnom reonu ima ukupno 228 komada mladog hrasta, da se u prisustvu vještaka šumarske struke utvrdi da li su sadnice oštećene i ako jesu kolika je šteta, te da se provede vještačenje od strane vještaka veterinarske struke. Kantonalni sud je utvrdio da iz zapisnika sa usmenog pretresa ne proizilazi da je prvostepeni sud proizvoljno odbio bilo kakav apelantov prijedlog za izvođenje dokaza. Naprotiv, po mišljenju Kantonalnog suda, iz prvostepene presude i spisa predmeta proizilazi da je apelant imao mogućnost da ispita svjedoke i izvede svoje dokaze, a da osim prijedloga za vještačenje od strane vještaka veterinarske struke nije imao drugih prijedloga. Kantonalni sud je zaključio da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo ravnopravnosti stranaka pred sudom, niti je kršenje tog načela očevidno, te je žalba apelanta zbog bitnih povreda odredaba prekršajnog postupka neosnovana. Isto tako, Kantonalni sud je utvrdio da je prvostepeni sud u odnosu na činjenice vezane za nastalu štetu, uz saglasnost apelanta izvršio uvid u originalnu prijavu za šumsku štetu, kopiju prijemne knjige o predaji prekršajnog naloga pošti, da na navedene dokaze apelant nije stavio primjedbe, niti je u tom dijelu imao prijedloge za izvođenje novih dokaza, zbog čega su po mišljnju Kantonalnog suda žalbeni prigovori apelanta u vezi nastale štete neosnovani.
6. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su sudovi u predmetnom prekršajnom postupku pogrešno primijenili Zakon o prekršajima FBiH. Apelant je naveo da je starija osoba, da je nezaposlen i da se izdržava bavljenjem stočarstvom i poljoprivredom, te da je oglašen krivim za prekršaj koji nije počinio. Dalje je istakao da ukoliko je njegova žalba tretirana samo zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja time je ona pogrešno protumačena na njegovu štetu. Apelant je naveo da se njegova žalba odnosila na bitne povrede prekršajnog postupka iz člana 61. i «člana 62. st. 1. t. a.» Zakon o prekršajima FBiH. Apelant smatra da mu je sud trebao postaviti branioca po službenoj dužnosti, obzirom da su to zahtijevali interesi pravde, kako je to pravo zagarantirano članom 6. stav 3. c) Evropske konvencije. Istakao je da iz toka suđenja i apelantovog učešća u postupku proizilazi da nije razumio pravila postupka da bi se kvalitetno branio i predložio blagovremeno dokaze u korist svoje odbrane, kao što je provođenje uviđaja na licu mjesta, te vještačenje od strane vještaka šumarske i veterinarske struke. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, a time i pravo na fer suđenje i pravo na imovinu.
Relevantni propisi
7. Zakon o prekršajima Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 31/06 i 37/10), u relevantnom dijelu, glasi: Član 7. stav 1. tačka 4.
Prava lica okrivljenih za prekršaje
Svako ko je okrivljen da je počinio prekršaj ima pravo da zahtijeva da o njegovoj odgovornosti za počinjeni prekršaj odluči sud ukoliko on to zahtijeva u roku koji je propisan zakonom. Takva lica imaju pravo da: (4) se brane lično ili putem branioca po vlastitom izboru, ili ukoliko nemaju dovoljno sredstava, da im se on obezbijedi besplatno kada to zahtijevaju interesi pravde;
Član 44. stav 3. tačka 3.
Zakazivanje usmenog pretresa (3) Ukoliko je zahtjev [za sudsko odlučivanje] blagovremeno podnesen [...] sud će odrediti datum i vrijeme usmenog pretresa i o tome obavijestiti okrivljenog, ovlašteni organ i oštećenog, uz primjenu sljedećih pravila o pozivanju:
3) kad se okrivljeni prvi put poziva, poučiće se u pozivu o pravu da uzme branioca, kao i o njegovim pravima u skladu sa članom 7. ovog zakona.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud najprije ističe da se u konkretnom slučaju radi o prekršajnom postupku, te da se s tim u vezi postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno pitanje da li se radi o «krivičnoj» optužbi protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije. Ocjena da li je neka optužba «krivična» u smislu značenja iz člana 6. Evropske konvencije daje se na osnovu kriterija: klasificiranje prema zakonodavstvu, priroda prekršaja i priroda i strogost kazne i ovi kriteriji ne moraju biti kumulativno ispunjeni. Priroda prekršaja uključuje dva potkriterija: obim prekršene norme i svrhu kazne, koji moraju biti kumulativno ispunjeni, da bi se radilo o «krivičnoj optužbi». Polazeći od do sada usvojene prakse, kao i navedenih kriterija Ustavni sud zaključuje da se u konkretnom slučaju, obzirom na obim prekršene norme i svrhu sankcije radi o «krivičnoj optužbi», odnosno da je u konkretnom slučaju član
6. Evropske konvencije primjenjiv (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2255/05 od 16. januara 2007. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/07, tač. 21. i 22.).
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-
Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. Ustavni sud ističe da se apelant žali da mu je u konkretnom prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na odbranu jer mu je sud trebao postaviti branioca po službenoj dužnosti, jer su to zahtijevali interesi pravde.
12. U vezi sa apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na odbranu iz člana 6. stav 3. c) Evropske konvencije jer mu nije bio određen branitelj po službenoj dužnosti, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava „pravo optuženog, u određenim slučajevima, na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, serija A, broj 37, strana 15, stav 32). Član 6. stav 3. c) Evropske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje „dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći“. S druge strane, neophodno je razmotriti je li „u interesu pravde“ da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći“ (vidi Evropski sud, Quaranta protiv Švicarske, presuda od 24. maja 1991. godine, serija A, broj 205, str. 16, stav 27). Također, „kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“ (vidi, inter alia, Evropski sud za ljudska prava, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, serija A 243 i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV). Ustavni sud zapaža da iz jezičkog tumačenja odredbe proizilazi da se u članu 6. stav 3. c) Evropske konvencije radi o tri nezavisna prava optuženog, te da se pravo ali ne i obaveza na postavljanje branioca po službenoj dužnosti vezuje samo za materijalno stanje optuženog, te za interese pravde, a ne i za druge okolnosti koje su vezane za ličnost, kao i druga svojstva optuženog. Ustavni sud ističe da je slično pravno pitanje razmatrao i zauzeo stav da «nije prekršeno pravo apelanta na branitelja iz člana 6. stav 3. c) kada je apelant bio poučen o tom pravu, pa nije zahtijevao da mu sud postavi branitelja po službenoj dužnosti, a sudovi su ocijenili da, s obzirom na prirodu optužbe protiv apelanta, potencijalnu kaznu koja može biti izrečena, složenost predmeta i materijalno stanje apelanta, to nije neophodno» (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-877/07 od 29. aprila 2009. godine, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 50/09, tačka 36.).
13. Ustavni sud prvenstveno zapaža da iz dokumentacije spisa proizilazi da tokom provedenog postupka apelant nije tražio da mu sud postavi branitelja po službenoj dužnosti, niti se na tu okolnost žalio drugostepenom sudu pa se redovni sudovi nisu ni mogli cijeniti da li su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 7. stav 1. tačla 4. Zakon o prekršajima ( da se apelantu obezbijedi branilac zbog nedostatka sredstava). S tim u vezi Ustavni sud ističe da ovaj prigovor apelant nije isticao u prethodnim fazama postupka uslijed čega redovni sudovi dakle i nisu mogli raspraviti ove navode pa ih apelant ne može sa uspjehom isticati navodnu povredu prava na odbranu tek u postupku pred Ustavnim sudom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP-621/08 od 13. maja 2010. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Naime, Ustavni sud naglašava da je apelant ovaj prigovor, ukoliko ga je želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao bar u suštinskoj formi pokrenuti pred redovnim sudovima što prema predočenoj dokumentaciji očigledno nije učinio. S druge strane , Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa proizilazi da je u konkretnom slučaju apelant bio upoznat o prirodi i razlogu optužbe, da je bio poučen o svojim pravima, da u predmetnom postupku nije zahtijevao da mu sud postavi branitelja po službenoj dužnosti, te da sud nije ocijenio da je to u konkretnom slučaju potrebno, i zbog toga zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu iz člana 6.stav 3. c) Evropske konvencije.
14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, zbog pogrešne primjene procesnog prava Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović