Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3810/08 (M. N.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3810/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-3810/08, rješavajući apelaciju Milovana Ninića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milovana Ninića,podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 011-

0-Ž-07-000 300 od 15. oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu broj 075-0-I-06-000 114 od 11. aprila 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milovan Ninić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, podnio je 11. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Ž-07-000 300 od 15. oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 075-

0-I-06-000 114 od 11. aprila 2007. godine.

2. Presudom Osnovnog suda udruženog rada Banjaluka broj RS-III-315/89 od 4. aprila 1991. godine naloženo je tuženom ŠIP «Gorica» Šipovo (pravni prednik izvršenika JPŠ «Šume RS» a.d. Sokolac ŠG «Gorica» Šipovo) da apelantu na ime naknade nematerijalne štete isplati iznos od 100.000,00 tadašnjih dinara sa zakonskom kamatom od 4. aprila 1991. godine, na ime materijalne štete iznos od 461,00 dinara sa zakonskom kamatom od 1. oktobra 1989. godine, kao i naknadu troškova parničnog postupka.

3. Apelant je 10. maja 1993. godine Osnovnom sudu podnio prijedlog za prinudno izvršenje navedene pravosnažne presude Osnovnog suda udruženog rada Banjaluka. Tokom predmetnog izvršnog postupka odlučujući po prigovorima i žalbama stranaka Osnovni sud i Okružni sud su donijeli više rješenja i odredili više vještačenja od strane sudskih vještaka finansijske struke.

4. Na osnovu rješenja Osnovnog suda broj I-16/98 od 14. oktobra 1998. godine, koje je dostavljeno Razvojnoj banci radi naplate, banka je na račun apelanta izvršila isplatu 31. januara 2000. godine u iznosu od 15.326,34 KM.

5. Odlučujući po prigovoru apelanta Osnovni sud je donio rješenje broj I-16/98 od 25. aprila 2005. godine kojim je usvojen prijedlog apelanta protiv izvršenika i određeno izvršenje radi naplate glavnog duga u iznosu od 50.159,81 KM sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 31. augusta 2001. godine i troškova izvršnog postupka, umanjeno za iznos od 15.326,34 KM.

6. Rješenjem Osnovnog suda broj 075-0-I-06-000 114 od 11. aprila 2007. godine usvojen je prigovor izvršenika, te je rješenje o izvršenju broj I-16/98 od 25. aprila 2005. godine u cijelosti stavljeno van snage i ukinute su sve sprovedene izvršne radnje (stav jedan izreke rješenja). Navedenim rješenjem (u stavu dva izreke) djelimično je usvojen prijedlog izvršenika za protivizvršenje i naloženo je apelantu da izvršeniku vrati ono što drži bez osnova, više isplaćeni iznos od 94.943,66 KM sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 14. novembra 2005. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove izvršnog postupka. Višak zahtjeva izvršenika preko usvojenog u stavu dva izreke navedenog rješenja odbačen je kao neblagovremen.

7. Apelant se žalio protiv rješenja Osnovnog suda broj 075-0-I-06-000 114 od 11. aprila 2007. godine. Odlučujući o žalbi, Okružni sud je rješenjem broj 011-0-Ž-07-000 300 od 15. oktobra 2008. godine odbio žalbu apelanta u odnosu na stav jedan izreke i u tom dijelu potvrdio prvostepeno rješenje, dok je uvažio žalbu u odnosu na stav dva i tri izreke prvostepenog rješenja i u tom dijelu prvostepeno rješenje ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje.

8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je u predmetnom izvršnom postupku prinudno izvršenje pravosnažne presude izvršeno 31. januara 2000. godine kada je Razvojna banka prema svom obračunu, preračunu dinara i obračunu kamata izvršila isplatu. Dalje je navedeno da je odredbom člana 28. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) propisano da ako nakon donošenja izvršne isprave se izmijenila zatezna kamata, sud će na prijedlog stranke rješenjem o izvršenju odrediti naplatu zatezne kamate po izmijenjenoj stopi za vrijeme na koje se ta izmjena odnosi. Kod činjenice da je apelant prigovarao obračunu zatezne kamate izvršene od strane banke, kako je dalje istakao Okružni sud, nije jasno iz nalaza sudskog vještaka šta predstavlja iznos od 50.159,81 KM umanjen za iznos od 15.346,34 KM. Naime iz nalaza sudskog vještaka Živka Vojvodića proizilazi da je navedeni iznos dobijen revalorizacijom glavnice, te obračunom kamate na dobijenu glavnicu za duži period od perioda prema izvršnoj ispravi, to jeste perioda kada je izvršenje provedeno. Navedeni iznos vještak je dobio na dan 31. august 2001. godine do kog je datuma obračunao kamatu i to na drugi iznos glavnog duga.

9. Okružni sud je u obrazloženju također istakao da prema odredbama člana 39. ZIP sud određuje izvršenje po osnovu izvršne isprave, te da ne postoji mogućnost da se u toku izvršnog postupka vrši ispravka ili da se donesu izmjene i promjene na izvršnoj ispravi koja je osnov izvršnog postupka. Dalje je navedeno da bilo kakva sporna pitanja koja se tiču same izvršne isprave ne mogu biti istaknuta u izvršnom postupku, nego se takvi prigovori mogu istaći u nekom drugom postupku u kome sud može ispitati sporna pitanja kao što je pitanje izgubljenog novčanog iznosa usljed denominacije. Samo u tom drugom postupku, kako je naveo Okružni sud, sud može utvrđivati u kom iznosu sadašnje sredstvo plaćanja odgovara iznosu iz izvršne isprave, kolika je kamata na taj iznos do dana isplate, pa slijedom toga utvrđivati da li je zbog toga apelant pretrpio štetu. Okružni sud se pri tome pozvao na pravni stav sadržan u odluci Ustavnog suda broj U-30/01 od 11. maja 2002. godine.

10. Okružni sud je dalje obrazložio da je prvostepeni sud pravilno prihvatio prijedlog izvršenika da se provede novo finansijsko vještačenje. Prema nalazu i mišljenju sudskog vještaka Miroslava Lazendića apelantu je više isplaćen iznos od 94.943,66 KM sa kamatom po Zakonu o visini stope zatezne kamate počev od 14. novembra 2005. godine. Navedeni iznos prema nalazu i mišljenju navedenog vještaka apelantu je isplaćen u novembru 2005. godine i to 1. novembra 2005. godine iznos od 10.300,00 KM, 7. novembra 2005. godine iznos od 7.400,00 KM, 10. novembra 2005. godine iznos od 21.400,00 KM i 11. novembra 2005. godine iznos od 11.059,81 KM, a što se sve odnosi na osnovni dug. Na ime troškova postupka apelantu je 11. novembra 2005. godine isplaćen iznos od 2.865,99 KM. Zatim, 14. novembra 2005. godine apelantu su isplaćeni troškovi kamata u iznosu od 41.908,85 KM i troškovi obračuna kamata u iznosu od 10,00 KM. Okružni sud je utvrdio da među strankama nije sporno da je apelantu isplaćen navedeni iznos od 94.043,66 KM. Okružni sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Miroslava Lazendića jer je urađen stručno, kvalitetno i jer je vještak decidno opisao tok izvršnog postupka. Prigovore apelanta na nalaz i mišljenje navedenog vještaka, po mišljenju Okružnog suda pravilno je odbio prvostepeni sud. Okružni sud je prihvatio zaključak prvostepenog suda da je izvršenje po prijedlogu apelanta provedeno u cijelosti i da je apelant 31. januara 2000. godine namiren u iznosu od 15.326,34 KM, te da mu je više isplaćen iznos od 94.943,66 KM, zbog čega je Okružni sud primjenom odredbi člana 235. stav 1. tačka 2. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 21. ZIP u tom dijelu odbio žalbu apelanta kao neosnovanu i potvrdio prvostepeno rješenje u stavu jedan izreke.

11. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant ističe da su sudovi u predmetnom izvršnom postupku koji je pravomoćno okončana pogrešno primijenili ZIP. Apelant smatra da su sudovi pogrešno ocijenili da je jedino nalaz vještaka Miroslava Lazendića u skladu s pravilima struke, a da pri tome nisu cijenili i nalaze drugih vještaka. Apelant dalje navodi da je Osnovni sud pogrešnom primjenom odredaba ZIP vještaku Lazendiću dao pogrešan nalog za vještačenje tražeći da vještak vrši obračun duga počev od izvršne isprave, iako je rješenje broj I-16/98 od 14. oktobra 1998. godine u toku postupka postalo pravosnažno i time osnova za dalje provođenje izvršnih radnji. Dalje navodi da sudovi nisu pravilno ocijenili razlike u nalazima vještaka u pogledu metodologije vještačenja, da su paušalno ocijenili da nije jasno šta predstavljaju pojedini iznosi u nalazu vještaka Živka Vojvodića, iako je nalaz po mišljenju apelanta logično obrazložen. Također apelant smatra da su sudovi bezrezervno prihvatili nalaz vještaka Lazendića i da nisu dali dublju analizu tog nalaza.

12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

14. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3810/08 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio