Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3836/08 („BIKAVAC“ d.o.o. Društvo za proizvodnju, montažu i promet građevinske stolarije i namještaja, Sarajevo)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3836/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3836/08, rješavajući apelaciju „Bikavac“ d.o.o., Društvo za proizvodnju, montažu i promet građevinske stolarije i namještaja Sarajevo, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Bikavac“ d.o.o., Društvo za proizvodnju, montažu i promet građevinske stolarije i namještaja Sarajevo, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-000904 od 14.
listopada 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 005-0-Pž-07-000 005 od 21. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 045-0-Ps-06-000-014 od 29. prosinca 2006. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. „Bikavac“ d.o.o., Društvo za proizvodnju, montažu i promet građevinske stolarije i namještaja Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Pjano Zufer, odvjetnik iz Goražda, podnio je 13. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000904 od 14. listopada 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 005-0-Pž-07-000 005 od 21. veljače 2007. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 045-0-Ps-06-000-014 od 29. prosinca 2006. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 045-0-Ps-06-000-014 od 29. prosinca 2006. godine raskinut je ugovor o izvođenju radova zaključen 29. travnja 2005. godine između Medžlisa Islamske zajednice Goražde i apelanta (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Istom presudom obvezan je apelant da Medžlisu Islamske zajednice Goražde kao tužitelju (u daljnjem tekstu: tužitelj) vrati iznos od 12.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 29. travnja 2005. godine pa do isplate i da mu naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.045,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da su tužitelj i apelant zaključili sporni ugovor, da je predmet spornog ugovora bila izrada tehničke dokumentacije, izrada i postavljanje munare u ul. Šukrije Kukavice u Goraždu, izrada i postavljanje munare na objektu Medžlisa u ul. Šukrije Kukavice u Goraždu, te da je ugovorena cijena 13.000,00 KM. Dalje je navedeno da se apelant, u smislu odredbi članka 3. spornog ugovora, obvezao da će ugovorene radove započeti odmah, a završiti u roku od 60 dana, da su se tužitelj i apelant u smislu odredaba članka 2. spornog ugovora obvezali da će tužitelj avans od 5.000,00 KM uplatiti odmah, a ostatak prema dinamici radova, s tim da će 1.000,00 KM uplatiti po primopredaji munare, te da se, sukladno članku 4. spornog ugovora, tužitelj obvezao da će prije početka gradnje osigurati nesmetan prilaz apelantovih uposlenih i nesmetan rad dizalica i ostalih strojeva koje će apelant osigurati prilikom postavljanja munare.
4. Općinski sud je, dalje, naveo da je nesporno da je tužitelj apelantu isplatio iznos od 12.000,00 KM, da je nesporno da apelant nije izvršio svoju obvezu u roku od 60 dana, te da je kao razlog naveo teškoće u pribavljanju strojeva, odnosno potrebnih sredstva za montažu munare. Dalje, navedeno je da, sukladno odredbama članka 124. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u dvostranim ugovorima, kada jedna strana ne ispuni svoju obvezu, druga strana može tražiti ispunjenje obveze, da se rok od 60 dana, u smislu članka 125. ZOO-a, ne može smatrati bitnim sastojkom ugovora, čija povreda ima za posljedicu raskid ugovora jer navedeno nije ugovoreno, zatim da, sukladno odredbi članka 126. istog zakona, kada ispunjenje obveze nije bitan sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i poslije isteka roka izvrši obvezu, te da ako dužnik ne ispuni obvezu u naknadnom roku, nastupaju posljedice kao da je rok bitan sastojak ugovora. Općinski sud je naveo da iz iskaza svjedoka slijedi da je apelant pozvan da ispuni obvezu nakon isteka roka od 60 dana i da je tužitelj pomagao apelantu u izvršenju obveze, tj. prijevozom munare do Goražda u travnju 2006. godine, tako da mu je tužitelj dao mogućnost da ispuni obvezu i nakon roka. Budući da je tužba podnesena 24. srpnja 2006. godine, dakle nakon više od godinu dana od zaključivanja ugovora, te tri mjeseca nakon transporta munare, može se smatrati da je tužitelj apelantu ostavio primjeren rok za ispunjenje obveze u smislu članka 126. ZOO-a u kojem on tu obvezu nije ispunio. S tim u svezi, Općinski sud je istakao da je tužitelj stekao pravo na raskid spornog ugovora.
5. Sukladno odredbama članka 132. stavak 1. ZOO-a, raskidom ugovora stranke su oslobođene svojih obveza, izuzev naknade štete, a sukladno stavku 2. istog članka, ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo zahtijevati vraćanje onog što je dala. U konkretnom slučaju, tužitelj je uplatio apelantu iznos od 12.000,00 KM, a apelant nije ispunio svoju obvezu iako je izgradio munaru, ali je nije ugradio, te kako se svrha munare ostvaruje tek ugradnjom, to radovi izrade i ugradnje čine obvezu nedjeljivom, zbog čega je opravdan raskid ugovora.
6. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 005-0-Pž-07- 000 005 od 21. veljače 2007. godine kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je prvostupanjski sud, nakon što je pravilno utvrdio činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe ZOO-a, te donio pravilnu odluku.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-07-000904 od 14. listopada 2008. godine djelomično je uvažena apelantova revizija i preinačene nižestupanjske presude u dijelu odluke o zateznoj kamati, tako da zakonska kamata na iznos duga od 5.000,00 KM teče od 29. travnja 2004. godine, na iznos od 3.000,00 KM teče od 15. svibnja 2005. godine i na iznos od 4.000,00 KM teče od 15. lipnja 2005. godine. U ostalom dijelu Vrhovni sud je odbio reviziju. Očitujući se na apelantove navode da tužitelj nije izvršio svoju obvezu iz članka 4. spornog ugovora, Vrhovni sud je istakao da ti navodi nisu utemeljeni jer se tužitelj obvezao da će osigurati nesmetan prilaz objektu, međutim, nije se obvezao da će osigurati stroj kako bi se izvršila montaža, nego je to apelantova obveza, a on nije dokazao da je to i osigurao. Sukladno navedenom, Vrhovni sud je istakao da su nižestupanjski sudovi pravilno primijenili odredbe čl. 124. i 126. ZOO-a.
8. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da Općinski sud nije ocijenio odredbu članka 4. spornog ugovora zbog čega je pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da se Kantonalni sud nije upuštao u navode žalbe, te da se Vrhovni sud, osim što je djelomično usvojio reviziju u odnosu na početak tijeka zatezne kamate, nije upuštao u njegove ostale navode, odnosno pogrešnu primjenu odredaba čl. 124. i 126. ZOO-a.
9. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89 i «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94) relevantne odredbe glase:
Prava jedne strane kad druga strana ne ispuni svoju obavezu Član 124.
U dvostranim ugovorima, kad jedna strana ne ispuni svoju obavezu, druga strana može, ako nije što drugo određeno, zahtevati ispunjenje obaveza ili, pod uslovima predviđenim u idućim članovima, raskinuti ugovor prostom izjavom, ako raskid ugovora ne nastupa po samom zakonu, a u svakom slučaju ima pravo na naknadu štete.
Kad je ispunjenje o roku bitni sastojak ugovora Član 125.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku predstavlja bitan sastojak ugovora, pa dužnik ne ispuni obavezu u tom roku, ugovor se raskida po samom zakonu.
(2) Ali, poverilac može održati ugovor na snazi, ako po isteku roka, bez odlaganja, obavesti dužnika da zahteva ispunjenje ugovora.
(3) Kad je poverilac zahtevao ispunjenje, pa ga nije dobio u razumnom roku, može izjaviti da raskida ugovor.
Kad ispunjenje o roku nije bitni sastojak ugovora Član 126.
(1) Kad ispunjenje obaveze u određenom roku nije bitni sastojak ugovora, dužnik zadržava pravo da i posle isteka roka ispuni svoju obavezu, a poverilac da zahteva njeno ispunjenje.
(2) Ali, ako poverilac želi raskinuti ugovor, mora ostaviti dužniku primeren naknadni rok za ispunjenje.
(3) Ako dužnik ne ispuni obavezu u naknadnom roku, nastupaju iste posledice kao i u slučaju kad je rok bitni sastojak ugovora.
Dejstvo raskida Član 132.
(1) Raskidom ugovora obe strane su oslobođene svojih obaveza, izuzev obaveze na naknadu eventualne štete.
(2) Ako je jedna strana izvršila ugovor potpuno ili delimično, ima pravo da joj se vrati ono što je dala.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
14. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović