Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3842/08 (M. D.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Penzija
  • Stjecanje bez osnova
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3842/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3842/08, rješavajući apelaciju Milice Dražić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milice Dražić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Gž-08-001726 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci broj 072-0-Mal-06-000093 od 13. juna 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milica Dražić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Gradiške, koju zastupa Desimir Jošić, advokat iz Gradiške, podnijela je 10. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001726 od 12. novembra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Gradišci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 072-0-Mal-06-000093 od 13. juna 2008. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 072-0-Mal-06-000093 od 13. juna 2008. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 011-0-Gž-08-001726 od 12. novembra 2008. godine, obavezana je apelantica da Fondu za penzijsko i invalidsko osiguranje Republike Srpske – Filijala Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj), isplati iznos od 2,628,34 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. februara 2006. godine pa do isplate.

3. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da je kao nesporno utvrđeno da je tužitelj privremenim rješenjem od 3. marta 1997. godine apelantici odredio akontaciju porodične penzije u mjesečnom iznosu od 35,03 dinara počevši od 3. februara 1997. godine. Također je utvrđeno da je tužiteljevim rješenjem od 10. oktobra 2003. godine apelantici prestalo pravo na isplatu akontacije porodične penzije 1. maja 2000. godine jer je tog datuma iza umrlog supruga ostvarila pravo na porodičnu penziju u Republici Hrvatskoj. Međutim, apelantica je nesporno u periodu od 1. maja 2000. godine do 30. augusta 2003. godine i dalje primala akontaciju penzije pa je na taj način tužitelj apelantici preplatio iznos od 2.628,34 KM.

4. U odnosu na prigovor stvarne i mjesne nadležnosti suda, Osnovni sud je istakao da je u vrijeme podnošenja tužbe apelantica bila na adresi iz tužbe, te lično primila i potpisala prijem tužbe sa prilozima. Apelantica nije dokazala da je državljanka Republike Hrvatske i da ne posjeduje imovinu na području Republike Srpske a šteta je pričinjena tužitelju koji se nalazi sa sjedištem na teritoriji Republike Srpske a što je sve u skladu sa čl. 46, 68, 79. i 101. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima.

5. Iako je tužitelj kao pravni osnov označio naknadu štete, Osnovni sud je istakao da nije vezan za pravni osnov naveden u tužiteljevoj tužbi i da se u konkretnom slučaju radi o sticanju bez osnova, u smislu odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96 i 39/03; u daljnjem tekstu ZOO). Osnovni sud je citirao član 210. ZOO-a kojim je propisano da kada je jedan dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu drugog lica a taj prijelaz nema svoj osnov u nekom pravnom poslu ili zakonu, sticalac je dužan da ga vrati a kada to nije moguće da naknadi vrijednost postignute koristi, a premastavu 2. istog člana, obaveza vraćanja odnosno naknade vrijednosti nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. Apelantica je imala valjan pravni osnov prema kojem joj je isplaćena penzija ali je taj osnov otpao donošenjem rješenja od 10. oktobra 2003. godine kojim joj se ne priznaje pravo na porodičnu penziju pa je Osnovni sud zaključio da je apelantica obavezna da vrati primljeni iznos na ime isplaćenih penzija jer se za taj iznos neosnovano obogatila na tužiteljev račun. Na kraju je Osnovni sud istakao da je neosnovan prigovor zastare potraživanja s obzirom na to da je u konkretnom slučaju pravni osnov neosnovano bogaćenje i na ovaj institut se primjenjuje opšti zastarni rok iz člana 371. ZOO-a koji iznosi 10 godina, pa kako se tužiteljevo potraživanje odnosi na isplatu penzije za period od 1. maja 2000. godine do 30. augusta 2003. godine, a tužba je podnesena 17. februara 2006. godine, to nije protekao opšti zastarni rok.

6. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da sud, prema odredbi člana 2. stav 2. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske («Službeni glasnik RS» br. 58/03, 85/03, 47/05 i 63/07), nije vezan pravnim osnovom, odnosno nije vezan tužiteljevom pravnom ocjenom činjeničnog stanja. Okružni sud je, dalje, naveo da je sud dužan tužitelju pružiti pravnu zaštitu u okviru postavljenog tužbenog zahtjeva u onom obimu u kojem to, s obzirom na činjenične navode, omogućuju propisi materijalnog prava, te je Osnovni sud pravilno zaključio da se u konkretnom slučaju ne radi o naknadi štete već o sticanju bez osnova tako da je pravilno primijenjeno materijalno pravo.

7. U odnosu na apelanticine žalbene navode da, ukoliko se i uzme da je u pitanju sticanje bez osnova, tužbeni zahtjev nije osnovan u smislu odredbe člana 211. ZOO-a, Okružni sud je istakao da se ne radi o tome da je tužitelj vršio isplatu znajući da nije dužan platiti s obzirom na to da je tek donošenjem rješenja od 10. oktobra 2003. godine otpao pravni osnov za isplatu akontacije i tužitelj je tek tada saznao da ne mora više plaćati. Naime, kako je dalje pojasnio Okružni sud, apelantica, u smislu člana 183. stav 1. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, tužitelja nije obavijestila o tome da je od 1. maja 2000. godine ostvarila pravo na porodičnu penziju u Republici Hrvatskoj na osnovu Međunarodnog dogovora o recipročnoj isplati penzija i preuzimanju isplate penzije u okviru nadležnih nosilaca osiguranja. Navedeno je utvrđeno u postupku pokrenutom po službenoj dužnosti a što je i rezultiralo donošenjem Rješenja broj 9900127756 od 10. oktobra 2003. godine, te nema uslova za primjenu odredbe člana 211. ZOO-a. Apelantica neosnovano ističe da se navedeno rješenje ne može primjenjivati retroaktivno pri čemu se poziva na Ustav Republike Srpske i član 110. prema kojem se retroaktivno ne mogu primjenjivati opšti akti. Na kraju je Okružni sud istakao da apelantica nije dokazala da isključivo ima državljanstvo Republike Hrvatske a predmetnu tužbu je primila na području Osnovnog suda čime je zasnovana nadležnost tog suda. Također, prema članu 54. stav 2. i odredbi člana 27. Zakona o rješavanju sukoba zakona sa propisima drugih zemalja u određenim odnosima je zakonsko uporište za postupanje Osnovnog suda i primjenu materijalnog prava na koji se taj sud pozvao.

8. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica povredu navedenih prava vidi u pogrešnoj i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelantica smatra da sudovi u Bosni i Hercegovini nisu nadležni za postupanje u konkretnom slučaju a nezadovoljna je i što sudovi nisu prihvatili prigovor zastare potraživanja i neblagovremenosti tužbe kao i što su sudovi promijenili pravni osnov tužbenog zahtjeva. Predložila je da se usvoji apelacija, ukinu osporene odluke i da se odbije tužiteljev tužbeni zahtjev. Apelantica je zatražila da joj se naknade troškovi sastava apelacije u iznosu od 300,00 KM.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. Vezano za apelanticine navode o kršenju prava na pravično suđenje i imovinu, koji se isključivo odnose na primjenu materijalnog i procesnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

12. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. U pogledu apelanticinog zahtjeva da joj Ustavni sud dosudi troškove nastale podnošenjem apelacije, Ustavni sud podsjeća na to da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da troškove sastavljanja apelacije isključivo snose apelanti.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3842/08 (M. D.) | Sudska praksa | Aktio