Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3876/08 (D. K.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3876/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3876/08, rješavajući apelaciju Duška Kecmana, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Duška Kecmana podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0- Gž-08-001 104 od 29. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru broj P-306/99 od 24. aprila 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Duško Kecman (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora, kojeg zastupaju Desimir i Velimir Kevac, advokati iz Banje Luke, podnio je 15. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Gž-08-001 104 od 29. augusta 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prijedoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-306/99 od 24. aprila 2008. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj P-306/99 od 24. aprila 2008. godine apelant je obavezan da «Krajina-Kopaoniku» AD za osiguranje i reosiguranje Banja Luka (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 7.110,00 KM sa zakonskom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, računajući na iznos od 3.000,00 KM od 24. februara 1999. godine, na iznos od 3.225,80 KM od 4. marta 1999. godine i na iznos od 884, 90 KM od 6. aprila 1999. godine, pa do konačne isplate. Istom presudom apelant je obavezan da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 5.762,00 KM sa zakonskom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, računajući od dana presuđenja pa do isplate. Osnovni sud je u postupku izveo dokaze uvidom i čitanjem relevantne dokumentacije vezane za saobraćajnu nezgodu uključujući zapisnik o uviđaju, nalaz o vještačenju alkohola u krvi-urinu, vještačenje vještaka saobraćajne i ekonomske struke, isprava sadržanih u spisu OJT Prijedor, te saslušanjem svjedoka, te je utvrdio apelantovu odgovornost za štetni događaj i obavezao ga na isplatu dosuđenog iznosa duga tužitelju budući da je zaključio da je tužitelj Ž.T., G. T. i T.M. isplatio dug za štetu koja je nastala na njihovoj imovini. Odlučujući o visini regresnog zahtjeva, sud je visinu utvrdio na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke R.M. a koji je na osnovu uplatnica koje se nalaze u spisu izvršio preračunavanje isplaćenih dinarskih iznosa oštećenim iz saobraćajne nezgode u zvanično sredstvo plaćanja, tj. konvertibilne marke. Prema nalazu vještaka, sud je utvrdio da je tužitelj u vezi sa saobraćajnom nezgodom koja se dogodila 21. novembra 1998. godine na ime materijalne štete oštećenim Ž.T., G.T. i T.M. isplatio ukupan iznos od 7.110,00 KM. Sud je nalazu vještaka, te usmenom obrazloženju nalaza i izjašnjenju vještaka koji je dao na ročištu od 13. marta 2008. godine u cijelosti poklonio vjeru ocjenjujući da je nalaz urađen u skladu sa pravilima struke, te obrazložio način preračunavanja tužiteljevih isplaćenih dinarskih iznosa oštećenim u zvanično sredstvo plaćanja, tj. konvertibilne marke. Dalje, sud je istakao da je vještak obrazložio način prijenosa tužiteljevih uplaćenih sredstava, tj. da je na temelju dokumentacije u spisu, naloga blagajni i odgovarajućih virmana o prijenosu sredstava sa redovnog žiroračuna na tužiteljev prijelazni račun utvrdio da su isplate izvršene krajnjim korisnicima. Apelantov prigovor na nalaz vještaka u pogledu izvršenih isplata sud je ocijenio paušalnim navodeći da je apelant imao mogućnost da zatraži i dopunsko vještačenje, ili eventualno novo vještačenje, međutim, apelant to nije učinio. Stoga je sud, prihvatajući u cijelosti nalaz vještaka, tužitelju dosudio traženi iznos od 7.110,00 KM. Odluku o troškovima postupka sud je zasnovao na odredbama čl. 386. stav 1. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).
3. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Gž-08-001 104 od 29. augusta 2008. godine tužiteljevu žalbu uvažio i rješenje o troškovima postupka sadržano u izreci osporene presude preinačio tako što je obavezao apelanta da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 8.332,00 KM umjesto iznosa od 5.762,00 KM sa zakonskom kamatom u skladu sa Zakonom o visini stope zatezne kamate, u roku od 30 dana, počevši od dana presuđenja pa do isplate. Povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti, Okružni sud je preinačio presudu prvostepenog suda u dijelu odluke o zakonskoj zateznoj kamati tako što je obavezao apelanta da tužitelju isplati zakonske zatezne kamate na način i u iznosu utvrđenom u stavu 2. izreke ove presude, dok je u preostalom dijelu apelantovu žalbu odbio i u ostalom dosuđujućem dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Okružni sud je obrazložio da je prvostepeni sud utvrdio sve relevantne činjenice i pravilno primijenio materijalno pravo, te za svoju odluku dao jasne i valjane razloge koje u cijelosti prihvata i ovaj sud. Okružni sud je naveo da, prema odredbama člana 95. stav 2. Zakona o osnovama osiguranja imovine i lica («Službeni list SFRJ» br. 17/90 i 82/90) koji je bio na snazi u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode, organizacija za osiguranje koja je nadoknadila štetu oštećenom licu stupa u njegovo pravo prema odgovornom licu za štetu za iznos isplaćene naknade trećem oštećenom licu, uz kamate i troškove, ako nije nastupila njena obaveza prema uvjetima ugovora o osiguranju autoodgovornosti. Okružni sud, dalje, navodi da je, prema odredbama člana 38. Zakona o osiguranju imovine i lica («Službeni list SRBiH» broj 21/77), u slučajevima u kojima, prema saveznom zakonu, Zajednica osiguranja, odnosno Zajednica rizika, ima pravo na regres, regres pored iznosa isplaćene osigurane sume, odnosno naknade, obuhvata i nužne troškove učinjene u vezi sa izmirenjem nastale obaveze. Kako nije sporno da je apelantovo vozilo bilo osigurano kod tužitelja po polisi osiguranja broj 141796 i da je apelant u vrijeme nastanka saobraćajne nezgode bio pod utjecajem alkohola, i to u stanju lakog pijanstva, sa koncentracijom alkohola od 1,20 promila, to tužitelju pripada pravo na regres za isplaćeni iznos štete vozaču G.T. i trećim licima u iznosu od 7.110,00 KM. Okružni sud je istakao da se suština apelantove žalbe sastoji u tome da tužitelj nije dokazao da je stepen alkoholiziranosti kod njega u uzročnoj vezi sa nastalom posljedicom, da visina štete nije utvrđena na pravilan način, da prilikom određivanja naknade oštećenim licima apelant nije bio prisutan, da tužitelj nije dokazao da je naknadu štete zaista i isplatio oštećenim, te da je vještak finansijske struke prilikom izrade nalaza i mišljenja koristio dokumente koje nije predložila ni jedna parnična stranka. U kontekstu navedenih žalbenih prigovora, Okružni sud je istakao da tužitelj kao osiguravač ima pravo na regres od osiguranika koji je upravljao vozilom pod utjecajem alkohola samo ako je njegova alkoholiziranost bila uzrok nastanka saobraćajne nezgode i štete. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da postoji «oboriva zakonska pretpostavka» da lice pod utjecajem alkohola nije sposobno da sigurno upravlja motornim vozilom, pa ako motornim vozilom upravlja u takvom stanju, postoji regresno pravo osiguravača. Također je naveo da je na osiguraniku [apelantu] teret dokaza da nema uzročne veze između njegove alkoholiziranosti i nastale štete. Okružni sud je istakao da apelant u žalbi pogrešno tumači pravila o teretu dokazivanja budući da je u konkretnom slučaju teret dokazivanja visine štete na apelantu, a ne na tužitelju. Kako je tužitelj svoju obavezu kao osiguravač isplatio oštećenim u tri navrata, to je apelant pao u docnju u smislu odredbi člana 324. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), pa tužitelju pripada pravo na zateznu kamatu i to od 18. maja 2001. godine u čvrstoj valuti u odnosu na dosuđeni iznos prema kamatnoj stopi koju su plaćale komercijalne banke u Republici Srpskoj na tu valutu na štedne uloge po viđenju (stav Vrhovnog suda Republike Srpske; Rev-494/02 i Rev-411/03), dok za period od 19. maja 2001. godine pa do isplate tužitelju pripada zakonska zatezna kamata na valutu KM, po stopi propisanoj Zakonom o visini stope zatezne kamate. Kako drugostepeni sud po službenoj dužnosti pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, shodno odredbama člana 221. ZPP, to je u ovom dijelu preinačio prvostepenu presudu primjenom odredbi 229. stav 1. tačka 4. ZPP, dok je u ostalom dosuđujućem dijelu presudu prvostepenog suda potvrdio. Okružni sud je, također, naveo da je preinačio odluku o troškovima postupka budući da je prvostepeni sud tužitelju priznao troškove parničnog postupka bez priznavanja paušala, poreza i sastava podnesaka, tako da je tužitelju dosudio troškove parničnog postupka u iznosu od 7.981,20 KM i troškove žalbenog postupka u iznosu od 351,00 KM, što ukupno iznosi 8.332,00 KM.
4. Apelant je naveo da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je, u suštini, ponovio navode koje je istakao u žalbenom postupku pred drugostepenim sudom, a koji su usmjereni na to da ne postoji uzročno-posljedična veza između alkoholiziranosti i nastalih štetnih posljedica. Također, prigovara na visinu utvrđene štete i ističe da u tom pravcu prvostepeni sud nije izveo niti jedan dokaz, te da prvostepeni i drugostepeni sud uzimaju «zdravo za gotovo da je visina štete baš onoliko kako to navodi tužitelj». Ističe da je pogrešan navod prvostepenog suda da je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka, a «što niti je tačno niti je to bio zadatak vještaka». Apelant navodi da mu je pogrešnim postupanjem i pogrešnom primjenom materijalnog prava u okviru redovnih sudova povrijeđeno i pravo na imovinu.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav
1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
8. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi proveli temeljit dokazni postupak u kojem su utvrdili relevantne činjenice vezane za apelantovu odgovornost za štetu koju je tužitelj isplatio trećem licu. Između ostalog, Osnovni sud je proveo dokaz vještačenjem i nesporno je utvrđeno da je apelant, tj. tužiteljev osiguranik štetu prouzrokovao upravljajući vozilom u alkoholiziranom stanju, te da tužitelju pripada pravo na regres za isplaćeni iznos naknade štete trećem licu. Ustavni sud, također, ukazuje na to da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović