Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3891/08 (S.M.R.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pretpostavka nevinosti
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3891/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3891/08, rješavajući apelaciju S.M.R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S.M.R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 K 000455 08 Kž od 29. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 K 000455 07 K od 12. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. S.M.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kiseljaka, koga zastupa Vlado Slišković, advokat iz Kiseljaka, podnio je 16. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 K 000455 08 Kž od 29. septembra 2008. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 K 000455 07 K od 12. februara 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 49 0 K 000455 07 K od 12. februara 2008. godine apelant je proglašen krivim što je radnjama opisanim u izreci navedene presude počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa mu je na temelju istog zakonskog propisa, te čl. 7, 42, 49, i 62. KZFBiH izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci i istovremeno određeno da se ova kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo krivično djelo. Istom presudom, na temelju člana 202. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), apelant je obavezan da sudu plati paušal u iznosu od 20,00 KM, a na temelju člana 78. ZKPFBiH odlučeno je da se od apelanta trajno oduzima pištolj marke «Bereta» cal. 6,35 mm, serijskog broja E-54817, jedan okvir i jedna čahura, i da se oni imaju uništiti.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je odluku donio nakon provođenja dokaznog postupka tokom kojeg je utvrdio da je apelant 8. jula 2005. godine u 21,10 sati na utvrđenom mjestu bliže opisanom u izreci presude, dok su S.P. i N.K. zajedno sa O.D. popravljali ogradu na parceli koja graniči sa njegovim dvorištem, prilazeći im iz pravca svoje kuće, iz pištolja marke «Bereta» cal. 6,35 mm, serijskog broja E-54817, ispalio jedan metak, a nakon što im je prišao, mašući desnom rukom u kojoj je držao pištolj prijeteći je rekao: «Ko vam je rekao da to radite, napustite to odmah». Navedenu prijetnju oštećeni S. P. i N. K. ozbiljno su shvatili i udaljili se sa lica mjesta. U toku postupka sud je proveo dokaze tužilaštva i odbrane i ocjenjujući sve provedene dokaze pojedinačno kao i u njihovoj uzajamnoj vezi utvrdio da je apelant počinio krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav

2. KZFBiH. Općinski sud je, dalje, naveo da se uvjerenje suda o krivičnom djelu koje je počinio apelant zasniva na iskazima većeg broja saslušanih svjedoka kao što su iskazi svjedoka N.K., S.P. i O.D. koji su svojim iskazima opisali sporni događaj i na saglasan način potvrdili apelantovo ponašanje, upravo na način bliže opisan u izreci presude. Naime, sud je, dovodeći u vezu iskaze spomenutih svjedoka sa većim brojem materijalnih dokaza (zapisnik o uviđaju, potvrda i zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta PU Kiseljak, vještačenje tragova vatrenog oružja FMUP-a, Uprave policije, Odjela za kriminalističku tehniku i dr.), utvrdio da je apelant postupao onako kako ga se tereti Optužnicom broj KT-1162/05 i počinio radnje činjenično opisane u izreci presude. Uvjerenje suda, kako je dalje navedeno, zasniva se djelomično i na iskazu apelanta koji je saslušan u svojstvu svjedoka koji nije sporio da je kritične prilike ispalio jedan hitac iz pištolja u zrak i da je prišao oštećenim držeći pištolj u ruci. Međutim, sud nije prihvatio apelantove navode da bi tako u potpunosti postupao svaki prosječan građanin da je sjedeći ispred svoje kuće ugledao sumnjive osobe koje se nalaze u njegovom dvorištu, te da pištolj nije uzeo u namjeri da ugrozi druge osobe, a pogotovo da njime ozbiljno prijeti životu i tijelu druge osobe. Iskaze ostalih svjedoka odbrane sud nije posebno ocijenio budući da se radi o apelantovoj supruzi koja je, prema odredbama ZKPFBiH, privilegirana svjedokinja, dok je za iskaz I.Č. naveo da se on nije mogao izjasniti o samom događaju budući da nije bio prisutan navedenom događaju. Prvostepena presuda sadrži detaljno obrazloženje svih provedenih dokaza na glavnom pretresu, uključujući i saslušanja svjedoka odbrane, svjedoka optužbe i apelanta [optuženog] u svojstvu svjedoka kao i većeg broja materijalnih dokaza, na osnovu kojih je sud donio odluku i proglasio apelanta krivim. Sud je, također, naveo da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, te da ne postoje okolnosti koje bi to dovele u sumnju. Naime, prema ocjeni suda, apelant je bio svjestan da ispaljivanjem hica iz pištolja može nastati ugrožavanje osjećaja sigurnosti, osjećaj uznemirenosti i izazivanje straha, pa je unatoč tome što je znao i morao znati da time čini krivično djelo izvršio ugrožavanje sigurnosti oštećenih S.P. i N.K. u čemu sud i vidi apelantovu namjeru s obzirom na njegovo znanje i htijenje. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije za navedeno krivično djelo, sud je ocijenio sve olakšavajuće okolnosti koje u smislu odredbe člana 49. KZFBiH utječu na visinu kazne, dok od otežavajućih okolnosti sud nije ništa pronašao. Stoga je sud, ocjenjujući stepen krivične odgovornosti i težinu djela, shodno relevantnim odredbama KZFBiH, izrekao apelantu uvjetnu osudu sa utvrđenom kaznom zatvora od šest mjeseci, istodobno određujući da se kazna neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Sud je zaključio da u konkretnom slučaju izvršenje kazne nije prijeko potrebno radi krivičnopravne zaštite, već je i sama prijetnja izvršenjem utvrđene kazne dovoljna da proizvede dovoljan utjecaj na apelanta da on ubuduće ne čini krivična djela, čime će se nesumnjivo postići svrha kažnjavanja.

4. Kantonalni sud je Presudom broj 49 0 K 000455 08 Kž od 29. septembra 2008. godine odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U vezi sa žalbenim prigovorom koji se odnosi na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH, Kantonalni sud je istakao da prigovor nije osnovan jer je izreka presude, prema ocjeni ovog suda, jasna i potpuna, a za sve odlučne činjenice ovog slučaja u obrazloženju pobijane presude navedeni su valjani razlozi i dato valjano obrazloženje. Kantonalni sud je, također, ocijenio da je prvostepeni sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje kada je, na osnovu dokaza izvedenih na glavnom pretresu na koje se poziva u obrazloženju pobijane presude, utvrdio da je apelant postupao kako je to opisano u izreci pobijane presude. Pri tome je, kako je dalje naveo Kantonalni sud, prvostepeni sud sasvim određeno pojasnio da je svoje uvjerenje zasnovao na iskazima saslušanih svjedoka i materijalnim dokazima, te da je iznio sasvim uvjerljive razloge zbog kojih je te dokaze uvažio. S druge strane, prvostepeni sud je naveo prihvatljiva objašnjenja zbog kojih smatra da su iskazi svjedoka koje je izvela odbrana neprihvatljivi. Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani ni apelantovi prigovori da je povrijeđen zakon na njegovu štetu i da radnje iz izreke pobijane presude za koje se apelant tereti ne predstavljaju obilježje krivičnog djela, već da imaju eventualno elemente prekršaja iz člana 4. tačka 4. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira («Službene novine SBK/KSB» 7/00). S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud u analizi zaključaka pobijane presude pravilno zaključio da se apelantova reakcija ne može pripisati situaciji i ponašanju kako bi u datim okolnostima postupila većina građana. U konkretnom slučaju, pucanj je usmjeren prema dvije osobe što se, u smislu odredbi člana 2. tačka 14. KZFBiH, smatra da je usmjeren prema više osoba, što čini kvalifikatorni element konkretnog krivičnog djela. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je za pojam ovog konkretnog krivičnog djela odlučno da se radi o ozbiljnoj prijetnji, tj. prijetnji koja se odnosi na napad na život i tijelo, što je u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda, ispunjeno. Ispaljivanje hica iz pištolja kao opće opasnog oružja, te mahanje tim oružjem u trenutku prilaska oštećenim, u svakom slučaju, u konkretnoj faktičkoj situaciji i okolnostima pod kojima se to čini, prema ocjeni Kantonalnog suda, ima karakter ozbiljne prijetnje, kako su je uostalom shvatili i doživjeli i sami oštećeni S.P. i N.K. Stoga je, prema uvjerenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud pravilno postupio kada je radnje iz izreke pobijane presude pravno okvalificirao kao krivično djelo ugrožavanja sigurnosti iz člana 183. stav 2. KZFBiH, zbog čega je i prigovore o pogrešnoj primjeni krivičnog zakona, također, ocijenio neosnovanim.

5. U pogledu apelantovih žalbenih navoda o odluci o krivičnoj sankciji, Kantonalni sud je istakao da je odluka prvostepenog suda o izrečenoj krivičnoj sankciji pravilna i zakonita, te da je prvostepeni sud vodio računa u dovoljnoj mjeri o svim okolnostima koje se odnose ne samo na djelo nego i na apelanta kao počinitelja djela. Također, Kantonalni sud je obrazložio da je sigurnosna mjera oduzimanja predmeta - pištolja marke «Bereta» cal. 6,35 mm navedenog serijskog broja, jednog okvira i jedne čahure, izrečena u svemu u skladu sa odredbama člana 78. stav 1. KZFBiH, koji predmeti su oduzeti budući da su upotrijebljeni prilikom izvršenja konkretnog krivičnog djela.

6. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da je prvostepeni sud u postupku počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH jer je presuda nerazumljiva i ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama i razloge o izrečenoj sigurnosnoj mjeri oduzimanja predmeta od apelanta. Dalje, apelant povredu prava na pravičan postupak vidi u činjenici da nisu primijenjena pravila procesnog krivičnog zakona jer su dokazi izvedeni u postupku proizvoljno ocijenjeni, a da je i činjenično stanje nepravilno i nepotpuno utvrđeno, te da nije poštovano načelo presumpcije nevinosti niti je primijenjeno načelo in dubio pro reo. U tom smislu, apelant posebno navodi da redovni sudovi nisu uopće ocijenili iskaz svjedokinje S.M.R. koja je bila neposredni očevidac događaja. Također, navodi da je iskaz svjedokinje O.D. protivan iskazima svjedoka N.K. i S.P., da je neistinit, neuvjerljiv i nelogičan, te da je dat s ciljem da se zadrži zemljište koje su roditelji svjedokinje bespravno prisvojili i na njemu bez odobrenja izgradili pomoćne objekte. Smatra da je povrijeđen zakon na njegovu štetu jer radnje za koje se tereti ne predstavljaju obilježje krivičnog djela, već imaju eventualno elemente prekršaja iz člana 4. tačka 4. Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira. Apelant je predložio da Ustavni sud pobijane presude ukine i predmet vrati Kantonalnom sudu na ponovni postupak.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

2. Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja koje je proisteklo iz pogrešne ocjene izvedenih dokaza, i proizvoljnu primjenu materijalnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

10. U vezi sa apelantovim navodima o počinjenim bitnim povredama odredaba krivičnog postupka koje se odnose na navodnu nerazumljivost presude, tj. da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, kao i u vezi sa navodom o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili dokaze koje su izveli kao i svoje zaključke o apelantovoj krivici, te da su svi žalbeni navodi u cijelosti raspravljeni i da je o zaključcima dato jasno i detaljno obrazloženje. Također, apelant ne navodi, niti je Ustavni sud u obrazloženjima pobijanih odluka pronašao bilo šta što bi ukazivalo na to da su materijalnopravni propisi proizvoljno ili nepravično primijenjeni na apelantovu štetu, a nisu očigledni ni elementi koji bi ukazivali na procesnu nepravičnost prilikom vođenja ovog postupka. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant i ne pobija da su svi dokazi izvedeni na glavnom i javnom pretresu, te da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz braniočevu pomoć.

11. Apelant prigovara na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje je, kako je istakao apelant, proisteklo iz nepravično provedenog dokaznog postupka, te ukazuje na manjkavost obrazloženja prvostepene presude u odnosu na iskaz svjedokinje odbrane S.M.R. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

12. Ustavni sud iz dokumentacije koja mu je dostavljena zaključuje da je prvostepeni sud proveo dokazni postupak u kojem su saslušani svjedoci optužbe, svjedoci odbrane, te da je izvršio uvid u materijalne dokaze - zapisnik o uviđaju, potvrdu i zapisnik o privremenom oduzimanju predmeta, vještačenje tragova vatrenog oružja itd. U pobijanoj presudi Općinski sud je analizirao svaki dokaz posebno i u vezi sa drugim dokazima, u smislu načela slobodne ocjene dokaza, dajući pri tome jasno i iscrpno obrazloženje svoje odluke kojom je apelant proglašen krivim za djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret. Upravo suprotno navodima apelacije koji se tiču nepotpunog činjeničnog stanja, Općinski sud je jasno i određeno obrazložio na kojim iskazima svjedoka i na kojim materijalnim dokazima je zasnovao svoju odluku i iznio razloge zbog kojih te dokaze smatra prihvatljivim i uvjerljivim. Istovremeno, data su jasna obrazloženja zbog čega sud nije posebno ocijenio iskaz svjedokinje odbrane S.M.R. budući da se radi o apelantovoj supruzi koja je, prema odredbama ZKPFBiH, privilegirana svjedokinja. Svi dokazi, kako primjećuje Ustavni sud, izvedeni su na glavnoj i javnoj raspravi, a apelant je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i posredstvom branioca. Zaključke prvostepenog suda potvrdio je Kantonalni sud ocjenjujući pri tome da su žalbeni navodi o nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju neosnovani, naglašavajući posebno da je prvostepeni sud u obrazloženju presude izvodio činjenične zaključke o postojanju odlučnih činjenica koje se odnose na predmetno krivično djelo i apelantovu krivičnu odgovornost. Također, Ustavni sud u obrazloženju osporenih presuda i u odnosu na apelantove navode da radnje za koje se tereti ne predstavljaju obilježje krivičnog djela, već da imaju eventualno elemente prekršaja iz Zakona o prekršajima protiv javnog reda i mira, ne nalazi proizvoljnost.

13. U vezi sa apelantovim navodima da nije poštovano načelo presumpcije nevinosti niti primijenjeno načelo in dubio pro reo, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivnju, ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti načelo in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.

14. S obzirom na prethodnu elaboraciju u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi da osporene presude ne zadovoljavaju načelo in dubio pro reo kao element prava na pravično suđenje koje je zaštićeno članom 6. stav 2. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje nema ničega što ukazuje na to da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očito (prima facie) neosnovani.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3891/08 (S.M.R.) | Sudska praksa | Aktio