Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3898/08 (Š. B.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3898/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3898/08, rješavajući apelaciju Šemse Brigić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Šemse Brigića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000667 od 31. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama broj P 353/05 od 31. januara 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Šemso Brigić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banovića, kojeg zastupa Ćamil Softić, podnio je 18. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-

000667 od 31. oktobra 2008. godine i presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P 353/05 od 31. januara 2006. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj P 353/05 od 31. januara 2006. godine, odbijen je u cijelosti kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev, kojim je tražio da se Industrija domoopreme «Helios» D.D. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da apelantu, na ime naknade materijalne štete-novčane rente zbog manje ostvarene zarade za period od 1. maja 2003. godine, do 31. jula 2005. godine, isplati iznos od 1.224,10 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od 8. augusta 2005. godine, pa do isplate uz naknadu troškova postupka. Sud je obavezao apelanta da tuženom, na ime troškova parničnog postupka, isplati iznos od 1.081,20 KM, u roku od trideset dana, od dana prijema presude.

3. Općinski sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjeničnim navodima da je, u periodu od 1. maja 2003. godine, do 31. jula 2005. godine, pretrpio štetu, (kao novčanu rentu) koja se manifestirala u manje ostvarenoj zaradi u odnosu na zaradu uporednog radnika, koji radi na poslovima na kojima je radio apelant prije povređivanja. Dalje je navedeno, da je iz provedenih dokaza, što je nesporno među strankama, sud utvrdio da je u postupku koji je prethodio donošenju konkretne osporene presude, tuženi obavezan presudom Općinskog suda u Banovićima broj P 95/03 od 22. oktobra 2003. godine da apelantu na ime naknade materijalne štete zbog izgubljene zarade za period od 1. oktobra 2001. godine do 30. aprila 2003. godine isplati novčane iznose kako je to navedeno u presudi. Navedeno je da iz obrazloženja te presude proizlazi da je osnov odgovornosti tuženog utvrđen ranijom sudskom odlukom broj P 65/97 od 8. septembra 1999. godine kojom je utvrđena odgovornost tuženog za povređivanje apelanta, koje se 20. maja 1996. godine dogodilo na radnom mjestu poslovođe skladištara.

4. Općinski sud je istakao da iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko-finansijske struke od 30. decembra 2005. godine proizlazi da je tuženi apelantu obračunavao i isplaćivao plaće na osnovu odredaba Pravilnika o radu i odluke Nadzornog odbora. Obračun i isplata plaće vršena je po bod sistemu i vrijednosti boda koju je utvrđivao direktor tuženog svojom odlukom. Navedeno je da je kao uporedni radnik na radnom mjestu KV skladištara određen Hajrudin Krpić (u daljnjem tekstu: uporedni radnik) koji je sa tuženim imao zaključen ugovor o radu od 1. februara 2002. godine sa vrijednošću radnog mjesta od 354 boda. Dalje, iz navedenog nalaza i mišljenja proizlazi da tuženi apelantu kao invalidu II kategorije, nije svojim rješenjem utvrđivao osnovicu za utvrđene naknade i razlike plaće na drugom radnom mjestu, u odnosu na plaću koju je ostvarivao prije utvrđivanja invalidnosti. Općinski sud je naveo da je članom 195. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da ako povrijeđeni zbog potpune ili djelomične nesposobnosti za rad gubi zaradu ili su mu potrebe trajno povećane ili su mogućnosti njegovog daljeg razvijanja i napredovanja uništene ili smanjene, odgovorno lice dužno je plaćati povrijeđenom određenu novčanu rentu, kao i naknadu za tu štetu. Dalje je obrazloženo da iz nalaza vještaka proizlazi da je «plaća apelanta i uporednog radnika obračunata u istom iznosu, ali postoji razlika između isplaćene plaće i plaće isplaćene uporednom skladištaru. Naime, apelantu je obračunato 7.506,19 KM-ustegnuto 1.229,16 KM, isplaćeno 6.277.03 KM. Uporednom radniku obračunato je 7.501,13 KM-ustegnuto 821,93 KM, a isplaćeno 6.679,20 KM». Općinski sud je istakao da je apelant svojim tužbenim zahtjevom tražio naknadu štete zbog manje isplaćene plaće za period od 1. maja 2003. godine zaključno sa 31. julom 2005. godine u iznosu od 1.224,10 KM. Dalje, Općinski sud je iz provedenih dokaza-nalaza i mišljenja vještaka ekonomsko finansijske struke od 30. decembra 2005. godine, utvrdio da je u spornom periodu apelantu i uporednom radniku obračunata plaća u istom iznosu, tj. u spornom periodu po mjesecima i apelantu i uporednom radniku obračunata je ista plaća. Razlika se pojavila samo u isplati obračunatih plaća.

5. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je ocijenio «da je neosnovan tužbeni zahtjev apelanta, kojim je tražio naknadu štete zbog manje isplaćene plaće, ovo iz razloga što je u konkretnom slučaju apelantu obračunata ista plaća kao i uporednom radniku, tako da apelant ne trpi štetu». Općinski sud je obrazložio da to što postoje razlike u isplatama obračunatih plaća između apelanta i uporednog radnika, ne predstavlja niti se može smatrati štetom za apelanta, iz razloga što su pojedinačne isplate individualne i uvijek postoji razlika u isplati plaća, zato što postoje razlike između radnika u odbicima plaća.

6. Kantonalni sud je, presudom broj 003-0-GŽ-06-000667 od 31. oktobra 2008. godine odlučujući o žalbi apelanta protiv prvostepene presude Općinskog suda, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je ispitujući prvostepenu presudu u granicama razloga koji su izneseni u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka, koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje, primjenom odredbe člana 221. Zakona o parničnom postupku ( u daljnjem tekstu: ZPP) ocijenio da apelantova žalba nije osnovana. Kantonalni sud je naglasio da je apelant svoj tužbeni zahtjev temeljio na činjeničnim navodima da je, u periodu od 1. maja 2003. godine do 31. jula 2005. godine, pretrpio štetu, kao rentu, «koja se manifestira u manje ostvarenoj zaradi u odnosu na zaradu uporednog radnika, koji radi na poslovima na kojima je radio apelant prije povređivanja». Kantonalni sud je, između ostalog, naveo da je prvostepeni sud na osnovu nalaza vještaka ekonomske struke, utvrdio da je tuženi u spornom periodu apelantu obračunao plaću u istom iznosu, kao uporednom radniku, ali da razlika koja se pojavila prilikom isplate obračunatih plaća ne predstavlja štetu za apelanta, u smislu člana 195. stav 2. ZOO, iz razloga što su pojedinačne isplate individualne i što postoji razlika između radnika u pojedinačnim odbicima za plaće, zbog čega je sud odbio, kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

7. Dalje, Kantonalni sud je istakao da je apelant u žalbi naglasio da svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbi člana 195. stav 2. ZOO, iako ni u žalbi nije tvrdio da je, u spornom periodu, gubio zaradu zbog povređivanja na poslu, nego je i sam u žalbi tvrdio da se iznos od 1,124,10 KM, koji potražuje tužbenim zahtjevom, odnosi na «ustegnuti dio», plaće, radi svođenja na član 77. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, koji se po mišljenju apelanta nije mogao primijeniti u konkretnom slučaju, tvrdeći da mu je tuženi nezakonito umanjio plaću u spornom periodu.

8. Kantonalni sud je ocijenio, da navedene apelantove žalbene tvrdnje nisu od uticaja na valjanost osporene presude iz razloga što sud u parničnom postupku, u skladu sa članom 2.ZPP odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku, a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7. stav 1.ZPP). Kantonalni sud je naglasio «da apelant tokom postupka nije postavio zahtjev za naknadu štete, zbog nezakonito umanjene plaće, niti je ukazivao na činjenicu u čemu se ogleda ta nezakonitost, niti je predlagao dokaze na te okolnosti, nego je tvrdio da je pretrpio štetu zbog manje ostvarene zarade, što nije uspio dokazati, kako je to pravilno utvrdio prvostepeni sud, jer je zarada apelantu obračunata u istom iznosu, kao i uporednom radniku, kako je to utvrdio vještak ekonomske struke, a u ovom dijelu nalaza vještaka ni apelant nije prigovorio». Kantonalni sud je zaključio da je bespredmetno pozivanje apelanta da tuženi nije mogao svoditi plaće apelantu na 30% od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, u skladu sa članom 77. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju, obzirom da «osnovanost ovih činjenica nije ni dokazivana tokom postupka, jer je apelant i nakon provedenog vještačenja po vještaku ekonomske struke, istrajavao na izgubljenoj renti i primjeni člana 195. stav 2. ZOO, a ne na, po apelantu, nezakonito umanjenoj plaći, na čemu istrajava u navodima žalbe».

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je u apelaciji naveo hronologiju događanja u konkretnom slučaju, ukazujući na sadržaj i nalaz vještaka ekonomske struke. Apelant smatra da su sudovi postupajući na način koji je naveden u osporenim odlukama, tj. «ocjenjujući zakonitim umanjenje plaće u utuženom iznosu radi svođenja iste na 30% od prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine, potpuno pogrešno i proizvoljno primijenili član 77. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju. Ista proizvoljnost je evidentna u stavu sudova da apelant, koji je u utuženom periodu gubio u zaradi zbog nesposobnosti za rad, nije mogao tužbu protiv tuženog kao odgovorne osobe, temeljiti na članu 195. stav 2. ZOO. Kako je u postupku pred navedenim sudovima, apelant iznio sve činjenice na kojima zasniva svoj tužbeni zahtjev, te kako su iste utemeljenena izvještaju vještaka finansijske struke, Kantonalni sud je potpuno proizvoljno primijenio i član 7. stav

1. ZPP».

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koje se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi imajući u vidu postavljen tužbeni zahtjev dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3898/08 (Š. B.) | Sudska praksa | Aktio