Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3917/08 (S. G.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pretpostavka nevinosti
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3917/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3917/08, rješavajući apelaciju Slobodana Glavendekića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Slobodana Glavendekića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 78 0 K 000479 08 Kž od 21. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru broj 78 0 K 000479 07 K, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Slobodan Glavendekić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Mile Kovačevića i Marice Đukanović iz Gradiške, podnio je 23. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 K 000479 08 Kž od 21. oktobra 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 K 000479 07 K od 2. juna 2008. godine.

2. Osnovni sud je Presudom broj 78 0 K 000479 07 K od 2. juna 2008. godine, koja je osim u dijelu krivičnopravne sankcije potvrđena presudom Okružnog suda, apelanta proglasio krivim za izvršenje krivičnog djela spolnog nasilja nad djetetom iz člana 195. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) za koje je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka saslušanjem svjedoka, saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, saslušanjem vještaka kliničkog psihologa i psihijatra, uvida u psihijatrijsku ekspertizu stalnog sudskog vještaka, nalaz i mišljenje kliničkog psihologa, te uvida u obimnu materijalnu dokumentaciju – službene zabilješke PS Prnjavor, utvrdio postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti. Osnovni sud je dalje obrazlažući naveo da zakonska definicija krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret glasi: «Ko izvrši obljubu ili drugu polnu radnju sa djetetom», iz čega proizlazi da je radnja izvršenja određena alternativno i to kao vršenje obljube ili neke druge radnje pri čemu je pasivni subjekt «dijete», odnosno svako lice mlađe od 14 godina. Bitan element krivičnog djela je umišljaj koji obuhvata svijest u pogledu uzrasta žrtve. U konkretnom slučaju je utvrđeno, kako je dalje navedeno, da je apelant nad mldb. A.M. (u daljnjem tekstu: oštećena) izvršio radnje opisane u dispozitivu presude koje se u krivičnopravnom smislu smatraju «drugim polnim radnjama». U vrijeme izvršenja krivičnog djela oštećena je imala 11 godina, što je apelantu, kako proizlazi iz njegovog iskaza, bilo poznato, zbog čega su se stekla sva bitna obilježja krivičnog djela spolnog nasilja nad djetetom. Iz provedenog dokaznog postupka, posebno iskaza apelanta, oštećene i njene majke, Osnovni sud je utvrdio da je oštećena u vremenskom periodu od 16 mjeseci u policijskoj stanici, tužilaštvu i pred sudom uvijek davala identičnu izjavu kojom je opisala događaj iz optužnice. Iskaz oštećene u cijelosti je prihvaćen kao istinit i tačan. Osnovni sud je, također, prihvatio iskaz majke oštećene u dijelu u kojem je objasnila na koji način i kako je saznala za događaje iz optužnice zbog čega je i otišla u policijsku stanicu i prijavila cio slučaj. Prilikom ocjene apelantovog iskaza Osnovni sud je utvrdio da je apelant bio svjestan svoga djela i htio njegovo izvršenje, te da ga je počinio s direktnim umišljajem. Osnovni sud je na osnovu analize i ocjene svih provedenih dokaza utvrdio apelantovu krivičnu odgovornost za krivično djelo koje mu je optužnicom stavljeno na teret za koje mu je izrekao kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

3. Okružni sud je Presudom broj 78 0 K 000479 08 Kž od 21. oktobra 2008. godine djelomično uvažio apelantovu žalbu u odluci o kazni tako da ga je za krivično djelo za koje je proglašen krivim osudio na kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci. U ostalom dijelu prvostepena presuda je ostala neizmijenjena. Okružni sud je u obrazloženju presude istakao da je žalbom neosnovano ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka zbog nedostatka odlučnih činjenica, budući da je u opisu djela za koje je apelant proglašen krivim prvostepeni sud jasno i potpuno naveo sve činjenice i okolnosti koje, s jedne strane, predstavljaju bitna obilježja krivičnog djela spolnog nasilja nad djetetom, a s druge strane, opredjeljuju apelanta kao počinioca tog djela. Naime, nakon činjeničnog opisa djela, u izreci presude je navedeno da je apelant opisanim radnjama «izvršio drugu polnu radnju nad djetetom», što je, kako je naveo Okružni sud, pravni opis krivičnog djela iz člana 195. stav 1. KZRS. Prvostepena presuda je, prema ocjeni Okružnog suda, jasna, bez nejasnoća u izreci i obrazloženju ili kontradiktornosti izreke i obrazloženja. U pogledu žalbene tvrdnje koja se tiče činjenične i pravne osnove, Okružni sud je istakao da je neosnovana jer je činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, kako u pogledu činjenica bitnih za postojanje krivičnog djela, tako i krivične odgovornosti apelanta kao izvršioca, o čemu su dati jasni i potpuni razlozi. U pogledu odluke o kazni, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud apelantovo ponašanje nakon izvršenja krivičnog djela ocijenio kao otežavajuću okolnost. Međutim, prema ocjeni Okružnog suda, upravo ovu okolnost je trebalo ocijeniti kao olakšavajuću budući da iz nalaza i mišljenja vještaka psihijatra proizlazi da je apelantovo psihičko stanje nakon kritičnog događaja bilo pogoršano. Na nesporan način je utvrđeno da je sve što je bilo vezano za konkretan krivični postupak za apelanta bilo traumatično, da je došlo do narušavanja njegovog zdravlja, što upućuje na zaključak da apelant osjeća grižu savjesti i da na neki način ispoljava kajanje. Njegova porodičnost i ponašanje nakon izvršenja krivičnog djela, prema ocjeni Okružnog suda, ima značaj osobito olakšavajućih okolnosti po osnovu čega je apelantu ublažena kazna zatvora ispod zakonom propisane minimalne kazne, tako da je odmjerena kazna u trajanju od osam mjeseci, prema ocjeni Okružnog suda, potrebna i dovoljna da se ostvari svrha kažnjavanja.

4. Apelant smatra da mu je presudama redovnih sudova povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Smatra da su pobijane presude zasnovane na nepotpuno i pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju zbog sudske ocjene dokaza. Apelant ističe da su redovni sudovi prihvatili i ocijenili iskaze malodobne oštećene i njene majke iako njihovi iskazi nisu potkrijepljeni materijalnim dokazima. S tim u vezi, apelant ističe da su navedeni dokazi ocijenjeni proizvoljno pri čemu su prekršeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo, koji su zaštićeni članom 6. stav 2. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, kako je istakao apelant, sudovi nisu dali detaljna obrazloženja iz kojih bi bilo jasno kako su utvrdili njegovu krivicu, niti je tužilačka strana, prema njegovom mišljenju, van svake razumne sumnje uspjela dokazati postojanje krivičnog djela i njegove krivične odgovornosti. Apelant je predložio Ustavnom sudu da donese privremenu mjeru kojom bi se odložilo izvršenje presude do donošenja odluke o apelaciji, budući da je njegovo psihičko stanje značajno narušeno.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-

Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

7. Navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje odnose se na pravilnost utvrđivanja činjeničnog stanja, primjenu materijalnog prava, ocjenu dokaza, povredi principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo. S tim u vezi, Ustavni sud ističe da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), osim u slučajevima u kojima su odluke redovnih sudova povrijedile ustavna prava. Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima. U konkretnom slučaju, Ustavni sud će ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05), te da li odluke redovnih sudova krše ustavna prava, što je stav koji je Ustavni sud ponovio u niz svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03; Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine).

8. Ustavni sud u vezi sa ovim apelantovim navodima zapaža da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti. Okružni sud je, potvrđujući pravilnost prvostepene presude, jasno ukazao da je apelantova žalba insistirala na kontradiktornosti izjava malodobne oštećene i njene majke, zbog čega takve izjave nisu mogle biti prihvaćene. Međutim, prema mišljenju Okružnog suda koji je odlučivao o apelantovoj žalbi, takva tvrdnja nema uporišta ni u obrazloženju žalbe a ni u samim izjavama koje su svjedokinje dale pred policijom, tužiocem i sudom. Osim toga, obrazlažući neosnovanost ovih žalbenih navoda, Okružni sud je jasno istakao da je u konkretnom krivičnom postupku činjenično stanje potpuno i pravilno utvrđeno, kako u pogledu činjenica bitnih za postojanje predmetnog krivičnog djela, tako i krivične odgovornosti apelanta kao njegovog izvršioca, o čemu su u obrazloženju prvostepene presude navedeni jasni i precizni razlozi. Ustavni sud primjećuje da je u konkretnom krivičnom postupku proveden obiman dokazni postupak i da je osuđujuća presuda protiv apelanta zasnovana na osnovu sveukupne analize brojnih izvedenih dokaza, uz obrazloženja koja, prema mišljenju Ustavnog suda, ni u jednom dijelu ne izgledaju proizvoljno ili neprihvatljivo sama po sebi, niti dovode u sumnju zaključke o apelantovoj krivici, uz relevantnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Naime, u osporenim presudama su dati jasni i precizni razlozi za stavove kojima je utvrđena apelantova krivična odgovornost, jer je za svaki prihvaćeni kao i neprihvaćeni dokaz dato logično i uvjerljivo obrazloženje, koje ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi. Na osnovu tako utvrđenog činjeničnog stanja sudovi su izveli zaključak da su se u apelantovim radnjama stekla sva bitna obilježja bića krivičnog djela za koje mu je izrečena kazna, te da su o svojim zaključcima dali obrazloženja koja u cijelosti zadovoljavaju kriterije i standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

9. Apelant, također, ističe da su u postupku koji se protiv njega vodio povrijeđeni principi presumpcije nevinosti i in dubio pro reo zagarantirani članom 6. stav 2. Evropske konvencije, koje dovodi u vezu sa sudskom ocjenom dokaza, ističući da su presude zasnovane samo na iskazima malodobne oštećene i njene majke.

10. Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 2. Evropske konvencije propisuje da će svako ko je optužen za krivično djelo biti smatran nevinim dok se njegova krivica ne dokaže u skladu sa zakonom. Ovaj osnovni pravni princip je razrađen i u odredbama Zakona o krivičnom postupku koji je primijenjen u konkretnom slučaju. Prema praksi Evropskog suda, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, ako sumnja, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77).

11. S obzirom na to da se navodi o kršenju principa presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelant, u vezi s tim navodima, nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje, osim što je nezadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnova za razmatranje apelantovog prijedloga za donošenje privremene mjere.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3917/08 (S. G.) | Sudska praksa | Aktio