Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3927/08 (S. Š.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
- Zastara
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3927/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudaca, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, dopredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, suci Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. lipnja 2011. godine, u predmetu broj AP 3927/08, rješavajući apelaciju Stipe Šimunovića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 16. stavak 2. i članka 59. stavak 2. točka 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Stipe Šimunovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda Mostar broj 58 0 P 001021 08 Gž od 18. studenog 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar broj 07 58 P 001021 05 P od 3. prosinca 2007. godine, zbog toga što je očito (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Stipo Šimunović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prozor-Rame, kojeg zastupaju Karlo Sesar, Zdenko Ćurić i Mario Miletić, odvjetnici iz Odvjetničkog ureda «Sesar-Ćurić-Miletić» iz Mostara, podnio je 22. prosinca 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 001021 08 Gž od 18. studenog 2008. godine i Presude Općinskog suda Mostar (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 07 58 P 001021 05 P od 3. prosinca 2007. godine.
2. Apelant je pokrenuo parnični postupak protiv tuženog «Ljeljak Commerce» d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) radi utvrđenja da je tuženi obvezan otkloniti nedostatke na apelantovom stambenom objektu koji se nalazi u Vrapčićima kod Mostara (u daljnjem tekstu: stambeni objekt), prema nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke, ili da mu na ime otklanjanja tih nedostataka tuženi isplati iznos od 2.142,64 KM, te troškove postupka.
3. Presudom Općinskog suda broj 07 58 P 001021 05 P od 3. prosinca 2007. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je utvrdio da su apelant i tuženi 3. srpnja 2002. godine zaključili ugovor o građenju (u daljnjem tekstu: ugovor) kojim se tuženi obvezao da će u roku od 20 dana izvršiti radove na stambenom objektu, a da se apelant obvezao da će mu za izvršene radove platiti iznos od 14.500,00 KM. Dalje je navedeno da su ugovorene obveze izvršili i apelant i tuženi, međutim, apelant tužbenim zahtjevom traži uklanjanje nedostatka na stambenom objektu ili naknadu u novcu. S tim u svezi, Općinski sud je naveo da je ugovor zaključen sukladno odredbama članka 630. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), da je apelant, u smislu članka 645. istog zakona, bio dužan u roku od šest mjeseci od završetka radova obavijestiti tuženog o nedostacima, zatim da, prema stavku 2. istog članka, prava naručitelja prema izvođaču prestaju za godinu dana računajući od dana kada je naručitelj obavijestio izvođača o nedostatku. Općinski sud je istakao da je navedeni rok od šest mjeseci prekluzivan, o kojem sud vodi računa po službenoj dužnosti, te da njegovim istekom prestaje samo pravo. Budući da je tužba podnesena 2. kolovoza 2005. godine, dakle nakon tri godine od okončanja radova i upućene obavijesti, Općinski sud je zaključio da je nastupila prekluzija u smislu članka 616. ZOO-a, tim prije što je apelant tužbeni zahtjev postavio tako što je tražio otklanjanje nedostataka ili isplatu naknade u visini sredstava koje treba uložiti za otklanjanje nedostataka, dakle nije se radilo o prigovoru na sniženje naknade i na naknadu štete protiv tuženog. Sukladno navedenom, Općinski sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neutemeljen.
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 001021 08 Gž od 18. studenog 2008. godine kojom je žalbu odbio kao neutemeljenu i potvrdio prvostupanjsku presudu. U obrazloženju presude, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da su protekli rokovi iz članka 616. ZOO-a, tako da je prestalo apelantovo pravo kao naručitelja posla po osnovu nedostataka na stambenom objektu, pogotovo zbog što, prema navedenom članku, naručitelj svoje pravo u sudskom postupku po osnovu nedostataka na građevini može ostvariti u roku od jedne godine od dana obavještenja o uočenim nedostacima. Kako je obavijest apelant poslao tuženom u rujnu 2002. godine, a tužbu podnio 2005. godine, jasno je da je protekao prekluzivni rok od jedne godine, tako da je prestalo apelantovo pravo da sudskim putem traži uklanjanje nedostataka, zbog čega je pravilna prvostupanjska odluka.
5. Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da su redoviti sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo jer je tužbeni zahtjev postavljen tako da je on tražio naknadu štete i da se s tim u svezi trebao primijeniti trogodišnji rok zastare.
6. U Zakonu o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94, te «Službene novine FBiH» broj 29/03) relevantne odredbe glase:
Prestanak prava Član 616.
(1) Naručilac koji je poslenika (poduzimač, izvođač radova) na vreme obavestio o nedostacima izvršenog posla ne može svoje pravo ostvariti sudskim putem po isteku godine dana od učinjenog obaveštenja.
(2) Ali i po isteku tog roka naručilac može ako je o nedostacima blagovremeno obavestio poslenika, prigovorom protiv poslenikovog zahteva za isplatu naknada istaći svoje pravo na sniženje naknada i na naknadu štete.
[...] Član 630.
(1) Ugovor o građenju je ugovor o delu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cenu.
(2) Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
Dužnost obaveštavanja i gubitak prava Član 645.
(1) Naručilac ili drugi sticalac dužan je o nedostacima obavestiti izvođača i projektanta u roku od šest meseci od kad je nedostatak ustanovio, inače gubi pravo da se pozove na njega.
(2) Pravo naručioca ili drugog sticaoca prema izvođaču, odnosno projektantu po osnovu njihove odgovornosti za nedostatke prestaje za godinu dana računajući od dana kad je naručilac, odnosno sticalac obavestio projektanta, odnosno izvođača o nedostatku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članku 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U svezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Europski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita jesu li, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati je li postupak u cjelini bio pravičan u smislu članka 6. stavak 1. Europske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redoviti dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje na to da iz apelacije ne proizlaze bilo kakvi argumenti koji bi opravdali tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što je apelant nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Europskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u apelaciji nema ničega što ukazuje na «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanja iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati, odnosno da su ovi navodi očito (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 16. stavak 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očito (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Sukladno članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović