Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3934/08 (M. H.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3934/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3934/08, rješavajući apelaciju Mustafe Hajdarhodžića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mustafe Hajdarhodžića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-
001474 od 11. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda Tuzla broj Mal-3384/05 od 19. maja 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mustafa Hajdarhodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001474 od 11. novembra 2008. godine i Presude Općinskog suda Tuzla (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj Mal-3384/05 od 19. maja 2008. godine.
2. Općinski sud je, postupajući povodom tužbe DD «Centralno grijanje Tuzla» (u daljnjem tekstu: tužitelj) protiv apelanta, radi duga, donio Presudu broj Mal-3384/05 od 19. maja 2008. godine kojom je obavezao apelanta da tužitelju za pružene usluge centralnog grijanja za period od 31. oktobra 2003. godine pa do 28. juna 2004. godine isplati iznos od 460,90 KM sa pripadajućom zakonskom kamatom, kao i da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 40,00 KM.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da je nakon ocjene navoda stranaka u postupku, ponuđenih dokaznih prijedloga i utvrđenih nespornih činjenica utvrdio da apelant kao korisnik usluga tužitelja u sistemu centralnog grijanja nije platio račune iz perioda zaduženja ove obaveze. S obzirom na to da je iz kartice prometa za apelanta broj 07795 od 4. oktobra 2007. godine jasno vidljivo da je apelantovo dugovanje za isporučenu toplotnu energiju tužitelju osnovano za utuženi period u iznosu od 460,90 KM, sud je zaključio da je apelant, u smislu odredbi člana 394. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dužan tužitelju na ime duga za isporučenu toplotnu energiju isplatiti navedeni iznos. Sud je, dalje, naveo da je apelantove navode da mu tuženi nije isporučivao toplotnu energiju, te da nije dobivao račune za plaćanje ocijenio paušalnim naglašavajući da apelant nije pružio niti jedan dokaz kojim potvrđuje svoje navode i činjenice. Također, sud je ocijenio da su apelantovi navodi u vezi sa pozivanjem na Zakon o zaštiti potrošača u BiH neosnovani i pravno neutemeljeni budući je odredbama člana 11. stav 7. Zakona o zaštiti potrošača u BiH predviđeno da je trgovac dužan za prodati proizvod odnosno izvršenu uslugu izdati račun potrošaču, međutim, iz citiranih odredbi ne proizlazi da potrošač nije dužan platiti cijenu za prodati proizvod, odnosno izvršenu uslugu. Sud je, također, utvrdio da je apelant, u smislu odredbi člana 277. ZOO-a, na dosuđeni iznos duga dužan tužitelju isplatiti pripadajuću zakonsku zateznu kamatu počevši od 30. juna 2004. godine kao dana podnošenja tužbe pa do konačne isplate
4. Odlučujući o apelantovoj žalbi, Kantonalni sud je donio Presudu broj 003-0-Gž-08-001474 od 11. novembra 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepena presuda pravilna i zakonita jer je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja iz člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku FBiH (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da apelant tužitelju nije platio dug koji tužitelj potražuje za uslugu zagrijavanja stana, ocjenjujući neosnovanim apelantove navode da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 394. ZOO-a. Kantonalni sud je, također, ocijenio neosnovanim i žalbene navode da je izreka presude nerazumljiva prema odredbama člana 191. stav 3. ZPP i da takva nije podobna proizvesti materijalnopravne niti procesnopravne posljedice. S tim u vezi, sud je naveo da je formulacija izreke presude dovoljno jasna jer su u izreci navedeni period na koji se odnosi predmetno potraživanje, visina glavnog duga, te od kada počinju teći zakonske zatezne kamate, kao i visina troškova postupka, konstatirajući da je ovakva odluka potpuno određena. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim i žalbene navode koji se odnose na neurednost tužbe, valjanost dokaza i pogrešnu primjenu materijalnog prava.
5. Apelant se žali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su mu navedena prava povrijeđena zbog proizvoljne i paušalne ocjene dokaza i proizvoljno izvedenih zaključaka u postupku u kojem mu je nametnuta obaveza da tužitelju na ime isporučene toplotne energije plati određen iznos duga. Naime, apelant smatra da se bez izvršenog vještačenja nije mogla utvrditi visina duga, te da u konkretnom slučaju kartica prometa korisnika nije mogla poslužiti kao dokazno sredstvo. Također, navodi da je sud tužbu trebao odbaciti kao nedopuštenu jer ne sadrži osnov za nadležnost suda, te ističe da je drugostepeni sud propustio da odgovori na sve istaknute žalbene navode.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. U odnosu na apelacione navode, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu. Dalje, Ustavni sud podsjeća da se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. U vezi s tim, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
9. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nakon provedenog postupka, primjenom pravila o teretu dokazivanja utvrdili da je tužitelj dokazao da apelant nije izmirio svoj dug za utuženi period. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih presuda detaljno, jasno i precizno naveli zbog čega su odbili apelantov tužbeni zahtjev. U pogledu navoda apelacije koji se tiču odluke Kantonalnog suda kao drugostepenog suda da je propustio da odgovori na sve istaknute žalbene navode, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981. godine, OI 25) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje kao takve ocijeni nadležni sud. U konkretnom slučaju, iz stanja u spisu i navoda apelacije Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji bilo šta što ukazuje da je Kantonalni sud propustio da se osvrne na istaknute žalbene navode.
10. Dalje, iz obrazloženja osporenih presuda ne može se zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu proizvoljna. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ničega što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović