Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3952/08 (Z. K.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pristup sudu
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3952/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3952/08, rješavajući apelaciju Zarifa Karovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zarifa Karovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Rev-07-001129 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 006-0-Gž-06-
000148 od 14. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku broj P-51/05 od 16. oktobra 2005. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zarif Karović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Viteza, kojeg zastupa Adin Buljubašić, advokat iz Zenice, podnio je 26. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-001129 od 9. oktobra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 006-0-Gž-06-000148 od 14. marta 2007. godine i Presude Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-51/05 od 16. oktobra 2005. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će obustaviti izvršenje pravosnažne presude.
2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 3952/08 od 10. juna 2009. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), kojom je odbio kao neosnovan zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Presudom Općinskog suda broj P-51/05 od 16. oktobra 2005. godine obavezan je apelant da tužitelju Ibrahimu Avdiću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati na ime naknade štete 11.218,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu naknadi troškove parničnog postupka. Višak tužiteljevog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog (do iznosa 30.230,00 KM) je odbijen.
4. U obrazloženju presude sud je naveo da je tužitelj pokrenuo postupak protiv apelanta radi naknade štete u iznosu od 30.000 KM. U toku postupka sud je utvrdio da su tužitelj kao vlasnik i zakupodavac i apelant kao zakupoprimac 1999. godine zaključili ugovor o zakupu poslovnog objekta
– restorana. Za vrijeme trajanja zakupa u prostoru – restoranu izbio je požar i uništen je veći dio inventara i restorana. U toku postupka, uvidom u spis P475/99 sud je utvrdio da je apelant pokrenuo postupak protiv osiguravajućeg društva radi naknade štete i dobio na ime osiguranja objekta i stvari iznos od 21.256,96 KM uvećan za zakonske zatezne kamate, kao i iznos od 11.218,00 KM zbog štete nastale na objektu i instalacijama u poslovnom prostoru čiji je vlasnik tužitelj. Dalje, sud je na osnovu nalaza vještaka kojem je poklonio vjeru utvrdio da šteta na objektu iznosi 30.230,00 KM.
5. Općinski sud je, dakle, na osnovu činjenice da je zaključen ugovor o zakupu između tužitelja i apelanta zaključio da je apelantova obaveza bila da prostor vrati u stanju u kojem ga je primio. Takođe, sud je utvrdio da je požar podmetnut ali se na zna ko ga je podmetnuo, a isključena je apelantova krivica, dakle, zaključio je da se radi o slučaju za koji ne može odgovarati apelant. Sud je, takođe, naveo da prema pravilu obaveznog prava niko ne može odgovarati za štetu nanesenu zbog slučaja, niti se na slučaj može pozvati onaj ko nije postupio u skladu sa pravilima koji slučajne štete moraju spriječiti. Ipak, imajuću u vidu odredbe čl. 262. st. 1. i 5. i 263. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu ZOO), u vezi sa odgovornošću štete, sud je utvrdio da se apelant neosnovano obogatio jer je iznos na ime naknade štete zbog oštećenja objekta isplaćen njemu, a ne tužitelju. Sud se pozvao na odredbe čl. 210-219. ZOO-a kojim je regulisano sticanje bez osnova, te nakon što je utvrdio da apelant nije vratio tužitelju poslovni prostor u stanju u kojem ga je primio, obavezao ga je da tužitelju isplati iznos koji je dobio na ime naknade štete na objektu koji je tužiteljevo vlasništvo. Takođe, sud je naveo da je od osiguravajuće kuće na ime naknade štete tuženi naplatio iznos od 11.218,00 KM za štetu od požara pa je obavezao apelanta da taj iznos plati tužitelju. Zbog navedenog, sud je djelomično usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev a u ostalom dijelu je odbio zahtjev.
6. Tužitelj i apelant su izjavili žalbe protiv prvostepene presude. Kantonalni sud je donio Presudu broj 006-0-Gž-06-000 148 od 14. marta 2007. godine kojom je žalbe odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje na koje je pravilno primijenio materijalno pravo. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je za svoje odlučenje prvostepeni sud dao jasne, potpune i uvjerljive razloge koje je u potpunosti prihvatio i Kantonalni sud. S tim u vezi, pozivajući se na odredbe o odgovornosti za štetu, Kantonalni sud je naveo da je požar takva okolnost zbog koje apelant nije mogao ispuniti svoju obavezu prema tužitelju – da preda poslovni prostor u stanju u kojem ga je primio, a navedenu okolnost nije izazvao niti je mogao spriječiti, otkloniti i izbjeći ni sa pažnjom dobrog domaćina. Zbog navedenog, Kantonalni sud je smatrao da je neosnovan tužiteljev prigovor u vezi sa apelantovom odgovornošću za štetu.
7. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan apelantov žalbeni prigovor da je sud prekoračio granice tužbenog zahtjeva kada je tužitelju dosudio nešto što nije tražio. Kantonalni sud se s tim u vezi pozvao na odredbu člana 53. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kojom je propisano da sud nije vezan pravnim osnovom tužbenog zahtjeva, te ako postoji obaveza tuženog prema tužitelju, sud je ne može odbiti samo zbog činjenice što ta obaveze ne proističe iz pravnog osnova navedenog u tužbi. Kantonalni sud je zaključio da je na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja – da je osiguravajuća kuća apelantu isplatila iznos od 11.218,00 KM na ime naknade štete na objektu i instalacijama koje su tužiteljevo vlasništvo, prvostepeni sud izveo pravilan zaključak da se radi o sticanju bez osnova. Kantonalni sud je naveo da su ispunjeni svi uslovi propisani članom 210. ZOO-a (apelantovo bogaćenje, tužiteljevo osiromašenje, postojanje uzročne veze između bogaćenja i osiromašenja i nepostojanje punovažnog osnova za bogaćenje). Sud je, dalje, naveo da kada se vraća ono što je stečeno bez osnova treba platiti i zateznu kamatu od dana sticanja tako da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obavezao apelanta na plaćanje kamate od dana sticanja bez osnova. Navedeno je da je apelantov žalbeni prigovor u pogledu troškova postupka paušalan i ničim obrazložen, ali da je sud taj prigovor ispitao po službenoj dužnosti, jer primjena advokatske tarife spada u oblast primjene materijalnog prava, te je zaključio da su troškovi pravilno određeni.
8. Odlučujući o reviziji koju je izjavio apelant, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-
001129 od 9. oktobra 2008. godine kojom je reviziju odbio. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da revizija nije osnovana, te da je neosnovan prigovor da je prekoračen tužbeni zahtjev pred drugostepenim sudom. Vrhovni sud je naveo da nije prekoračenje tužbenog zahtjeva činjenica da je drugostepeni sud potvrdio prvostepenu presudu jer je smatrao da je osnovan tužbeni zahtjev pozivom na član 210. ZOO-a, a ne primjenjujući odredbe ZOO-a koje regulišu institut naknade štete. Vrhovni sud je naveo da je drugostepeni sud pravilno zaključio da sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva, u skladu sa članom 53. stav 3. ZPP, pa nije bitno što je tužitelj tužbeni zahtjev formulisao u formi naknade štete, jer prema odredbi člana 219. ZOO-a, imalac može zahtijevati naknadu koristi od upotrebe njegove stvari i u odsustvu štete. Naime, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi ocijenili da je tužbeni zahtjev osnovan prema odredbama čl. 210. i 219. ZOO-a, odnosno da je apelant iznos koji je primio od osiguravajućeg društva na ime naknade zbog oštećenja tužiteljevog poslovnog prostora zadržao za sebe, umjesto da njime otkloni štetu i tužitelju vrati objekt u stanju u kojem ga je primio, što je bila njegova obaveza prema odredbi člana 25. Zakona o zakupu poslovnih zgrada i prostorija. Dakle, kako to nije uradio, apelant je imao koristi od tužiteljeve imovine, a nije imao pravni osnov za sticanje takve koristi.
9. Apelant osporava navedene odluke tvrdeći da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava način na koji su donijete osporene presude i primjenu zakona jer su, prema apelantovim navodima, sudovi dosudili tužitelju nešto što nije tražio. Apelant ističe da je odluka donijeta u skladu sa novim odredbama ZPP, pa da promjena činjeničnog osnova zahtjeva postoji kada tužbeni zahtjev ostaje nepromijenjen ali se mijenja činjenična osnova – životni događaj na kojem se zasniva tužbeni zahtjev. Apelant navodi da je tužitelj svoje potraživanje zasnovao na štetnom događaju i iz tog događaja po osnovu načela krivnje tražio od apelanta štetu, a ne da mu isplati iznos koji je dosuđen po osnovu toga jer je taj iznos naplatio od osiguravatelja s obzirom na to da je osigurao djelatnost po osnovu raznih rizika. Kako tužitelj nije u objektivnom smislu vršio preinaku tužbe, pa kako je odbijen višak njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete, a apelantu naloženo da mu naknadi iznos na ime sticanja bez osnova, apelant je osporio presude jer je došlo do prekoračenja tužbenog zahtjeva. Apelant navodi da uslijed navedenog nije imao pravo na pravičnu raspravu i pristup sudu jer mu nije omogućeno da raspravlja o dosuđenom tužbenom zahtjevu, budući da on nije znao šta je predmet spora. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će spriječiti izvršenje presude „Vrhovnog suda“. Apelant smatra da bi izvršenjem presuda platio nešto što nije bio predmet tužbenog zahtjeva i njegova imovina bi bila umanjena nezakonito.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj nedostaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
12. Apelant se žali da su mu povrijeđena navedena prava jer je sud promijenio pravni osnov, odnosno pogrešno primijenio materijalno pravo.
13. Što se tiče apelantovih navoda o povredi prava na pristup sudu, Ustavni sud primjećuje da se apelant žali da mu je zbog promjene pravnog osnova iz tužbe onemogućen pristup sudu kao neodvojivi dio prava na pravično suđenje. U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je protiv apelanta tužitelj pokrenuo tužbom spor, te da je apelant protiv prvostepene presude izjavio žalbu, a zatim i reviziju protiv drugostepene presude. Dakle, iz navedenog je jasno da je, upravo suprotno apelantovim tvrdnjama, apelant imao mogućnost da pred redovnim sudovima osporava tužiteljev zahtjev odnosno da ospori činjenice na kojima je tužitelj temeljio svoj zahtjev kako bi dokazao da mu prava koja traži ne pripadaju. Kako je već navedeno, apelant je izjavio žalbu i reviziju, te su Kantonalni sud i Vrhovni sud preispitali prvostepenu presudu iz čega proizlazi da apelant nije imao samo formalan pristup sudu, budući da su sudovi suštinski razmotrili tužiteljev zahtjev ali i apelantovo osporavanje zahtjeva iz tužbe kao i sudske odluke. U suštini, apelant je nezadovoljan donesenim odlukama, što, samo po sebi, ne pokreće pitanje prava na pristup sudu u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ničega što ukazuje da je povreda ovog segmenta prava na pravično suđenje moguća, pa je apelacija i u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
14. U vezi sa ostalim apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i na imovinu, zbog primjene materijalnog prava koji su sudovi primijenili, a iz razloga što su „prekoračili tužbeni zahtjev“ promjenom pravnog osnova, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da su na bilo koji način prekršeni pravo na pravično suđenje ili pravo na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Ustavni sud u vezi sa apelantovim suštinskim prigovorom koji se odnosi na pravni osnov tužbenog zahtjeva i njegovo „prekoračenje“ napominje da, prema odredbi člana 53. stav 3. ZPP, sud nije vezan za pravni osnov tužbenog zahtjeva navedenog u tužbi. S obzirom na to da redovni sud nije vezan za pravni osnov sadržan u tužbi, pogrešno naveden pravni osnov ne može dovesti do odbijanja tužbenog zahtjeva samo iz tog razloga. Redovni sudovi su dužni osnovanost tužbenog zahtjeva ocijeniti na osnovu činjenica utvrđenih u postupku, nezavisno od toga da li je u tužbi pravni osnov pogrešno označen. Aktuelna sudska praksa ukazuje da sud ne može odbiti tužbeni zahtjev samo zbog toga što obaveza ne potiče iz pravnog osnova navedenog u tužbi već iz nekog drugog pravnog osnova, niti to predstavlja prekoračenje tužbenog zahtjeva. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su djelomično udovoljili tužiteljevom tužbenom zahtjevu, te primjenom odredbi ZOO-a i ZPP obavezali apelanta da tuženom isplati navedeni novčani iznos. Pri tome, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne vidi proizvoljnost ni u zaključcima redovnih sudova za koje su dali jasne i argumentovane razloge u obrazloženju svojih odluka.
16. Na osnovu izloženog, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i pravo na imovinu nema ničega što ukazuje na to da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović