Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3967/08 (Z. P.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Uređenje međa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vanparnični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3967/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3967/08, rješavajući apelaciju Zorana Pudara, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Pudara podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-
000 154 od 9. oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju broj 095-1-V-07-000-004 od 4. januara 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zoran Pudar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac, advokat iz Nevesinja, podnio je 22. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 154 od 9. oktobra 2008. godine i rješenja Osnovnog suda u Trebinju-Odjeljenje u Nevesinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-1-V-07-000 004 od 4. januara 2008. godine.
2. Rješenjem Osnovnog suda broj 095-1-V-07-000 004 od 4. januara 2008. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog apelanta kao predlagača za uređenje međa.
3. Osnovni sud je, u obrazloženju rješenja, između ostalog, istakao da je apelant podnio prijedlog 5. februara 2007. godine, u kojem je naveo da je vlasnik i korisnik nekretnina pobliže označenih u obrazloženju rješenja. Nadalje je navedeno da je apelant istakao da Opština Nevesinje (u daljnjem tekstu: protivnik predlagača) prisvaja parcelu k.č. br. 1881-Javno dobro «Putevi» koja se naslanja na navedene pobliže označene parcele, tvrdeći da joj je apelant uzurpirao 243 m2 i da nastoji da administrativnim putem oduzme taj dio nekretnine».
4. Navedeno je da je u odgovoru na apelantov prijedlog, RJP Trebinje kao zakonski zastupnik protivnika predlagača istakao da je predmetna parcela označena kao k.č.br. 1881 javno dobro «put» državna svojina-površine 1400m2. Dalje je navedeno da je Republička uprava za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) donijela rješenje broj 32-474/05 od 17. juna 2006. godine, kojim je naloženo apelantu da napusti samovoljno zauzeto zemljište u državnoj svojini, označeno kao k.č.br. 1881-Javno dobro «put», u površini od 243 m2. Naglašeno je da je u postupku uzurpacije utvrđeno da je predmetno zemljište u državnoj svojini bespravno zauzeto od strane apelanta, te da je neosnovano uređenje međa.
5. Osnovni sud je naveo da je u dokaznom postupku 10. maja 2007. godine obavljen uviđaj na licu mjesta u prisustvu vještaka geodetske struke, saslušan je apelant i izvršen je uvid u pismeni nalaz navedenog vještaka od 10. septembra 2007. godine. Dalje je obrazloženo da je iz nalaza vještaka geodetske struke, kojeg je vještak, kako je sud naveo, «detaljno pojasnio na raspravi, kroz odgovore na date primjedbe i postavljena pitanja», utvrđeno da je predmetna nekretnina označena –javno dobro «put»-to jest državna svojina. Također navedeno je, da je za nekretninu k.č.br. 1824, koja je upisana u zemljišnoj knjizi kao državna svojina «podnesen zahtjev za uzurpaciju od strane apelanta, ali koji nije riješen».
6. Osnovni sud je, zaključujući da je kroz proveden dokazni postupak utvrđeno da su predmetne sporne nekretnine državna svojina, ocijenio neosnovanim apelantov prijedlog «da se između njih utvrdi međa».
7. Okružni sud je u obrazloženju rješenja broj 015-0-Gž-08-000 154 od 9. oktobra 2008. godine, odlučujući o žalbi apelanta podnesenoj protiv prvostepenog rješenja Osnovnog suda broj 095-1-V-07-
000 004 od 4. januara 2008. godine, zbog povrede pravila postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odbio žalbu kao neosnovanu i prvostepeno rješenje Osnovnog suda potvrdio. Okružni sud je ocijenio da je prvostepena odluka pravilna.
8. U obrazloženju rješenja Okružni sud je, između ostalog, naveo da iz apelantovog prijedloga proizlazi da je apelant tvrdio da protivnik predlagača «svojata parcelu broj k.č. 1881, naslonjenu na prednje parcele» (navodeći da je on «vlasnik, odnosno suvlasnik i korisnik parcela pobliže označenih u obrazloženju rješenja»), dok je protivnik predlagača tvrdilo da mu je apelant «uzurpirao 243m2, te zahtijeva administrativnim putem oduzimanje navedene površine» od apelantovih parcela. Navedeno je da je apelant smatrao da prethodno nisu utvrđene površine parcela i njihove međe, te je postavio prijedlog «da sud uz učešće vještaka geometra utvrdi među, između naprijed navedenih katastarskih čestica» apelanta i navedene katastarske čestice protivnika predlagača..
9. Dalje je navedeno da se protivnik predlagača protivio provođenju postupka uređenja međa, jer je Republička uprava donijela rješenje broj 32-474-4/05 od 17. maja 2006. godine, kojim je «naloženo apelantu da napusti samovlasno zauzeto zemljište u državnoj svojini označenoj kao k.č. broj 1881, javno dobro-put, u površini od 243m2, koje bez valjanog pravnog osnova drži i to na način koji je određen u dispozitivu tog rješenja, a sve prema skici lica mjesta od 8. maja 2006. godine, koja čini sastavni dio istog rješenja, i koja je sačinjena od strane vještaka geodetske struke». Protivnik predlagača je istakao, pozivajući se na navedeno rješenje doneseno u upravnom postupku, da je u predmetnom postupku uzurpacije utvrđena površina zauzetog zemljišta, obilježena na propisani način, te uzimajući u obzir činjenicu da je navedeno rješenje 2. marta 2007. godine izvršeno administrativnim putem, to u konkretnom slučaju nema mjesta uređenju međa.
10. Okružni sud je naglasio da iz spisa predmeta nesumnjivo proizlazi da je navedenim pravosnažnim i izvršnim rješenjem Republičke uprave utvrđeno da je apelant samovlasno zauzeo zemljište u državnoj svojini označeno kao «dio k.č. 1881, upisano u iskaz I, kao javno dobro-put u površini od 243m2, te da ga drži bez valjanog pravnog osnova i da je dužan ukloniti žičanu ogradu sa tog zemljišta, te ukloniti crnogorične nasade kojim je zauzeo dio puta».Okružni sud je zaključio da je nadležan organ uprave u postupku uzurpacije utvrdio da je apelant uzurpirao dio parcele koja je «naslonjena» na apelantove parcele, kako je apelant i naveo u prijedlogu, i to upravo u površini od 243m2, a tu površinu je utvrdio vještak geometar i sačinio odgovarajuću skicu u upravnom postupku. Okružni sud je ocijenio da nije bilo osnova za provođenje postupka uređenja međa u vanparničnom postupku, budući da je sporna međašnja površina utvrđena u upravnom postupku, na način što je odlučeno da je predmetnu površinu samovlasno zauzeo predlagač i da je dužan da napusti to zemljište upravo u površini od 243m2. Okružni sud je naveo da apelant u svom prijedlogu za uređenje međa nije naveo razloge zbog kojih se postupak pokreće (međašnji znaci uništeni, oštećeni ili pomjereni) kao ni vrijednost sporne međašnje površine u skladu sa članom 169. Zakona o vanparničnom postupku («Službeni list SR BiH» broj 10/89 i «Službeni glasnik RS» broj 74/05, u daljnjem tekstu: ZVP). Okružni sud je zaključio da navedeni apelantov propust nije bio od uticaja na odluku, imajući u vidu da je doneseno rješenje od strane organa uprave u postupku uzurpacije, i da nije bilo osnova da se uređuje međa u konkretnom vanparničnom postupku.
11. Također, Okružni sud je zaključio da je bez osnova apelantov navod u žalbi da su povrijeđena pravila postupka, jer je prvostepeni sud odbio «da izvrši premjer spornih parcela po drugom vještaku geodetske struke», kao i navod da je sud propustio utvrditi činjenicu o kolikoj se spornoj površini radi i da li sporna površina od 243m2 pripada apelantovoj parceli, kod činjenice da je sve to utvrđeno u upravnom postupku bespravnog zauzimanja zemljišta (uzurpacije). Okružni sud je donio svoju odluku pozivajući se na član 235. stav 2. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik RD» br.58/03, 85/03, 74/05 i 63/07, u daljnjem tekstu: ZPP), a u vezi sa članom 2. stav 2. ZVP.
12. Apelant je naveo da je osporenim rješenjima Okružnog suda i Osnovnog suda povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ( u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je razlog za podnošenje prijedloga sudu, činjenica što je protivnik predlagača «koristeći ovlaštenja lokalne vlasti u upravnom postupku, bez učešća apelanta, samoinicijativno uz asistenciju policije ušla u dio zemljišta apelantovih parcela uklanjajući ogradu, vršeći sječu stabala te na taj način oduzela apelantu 243m2». Dalje je navedeno da je u žalbenom postupku protiv prvostepenog rješenja ukazivao na «povrede dokaznog postupka, koje povrede ovom apelacijom vidi kao povrede prava na pravično suđenje, jer sud nije dozvolio vršenje identifikacije parcele vlasništvo» protivnika predlagača «a navedena identifikacija je podrazumijevala utvrđivanje tačne površine katastarske čestice 1881, prema njenom zemljišno-knjižnom izvatku od 1400m2». Apelant je ukazao da u upravnom postupku, a potom i sudskom postupku vještaci geometri nisu uopće utvrđivali površinu parcele vlasništvo Općine, niti površine parcela vlasništvo apelanta. Apelant smatra da mu je bez utvrđivanja površina parcela oduzeto 243m2 od njegovih parcela i pripojeno parceli 1881 KO Nevesinje, u čemu vidi povredu njegovog prava na imovinu.
13. Apelant je naveo da nije izjavljivao reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske iz razloga što je taj sud u upravnom postupku u predmetu uzurpacije zemljišta presudom broj 118-0-Uvp-07-000 198 od 24.septembra 2008. godine odbio zahtjev apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda broj 015-0-U-06-000 093 od 30. novembra 2006. godine, budući «da navedena presuda Vrhovnog suda ukazuje na pogrešan pristup predmetu spora». Također, navedeno je da apelant «nalazi osnov za nematerijalnu štetu u iznosu od 2.000,00 KM iz razloga što mu sudovi nisu dozvolili sprovođenje dokaza».
14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
15. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
16. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu. (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).
17. Prije nego što počne ispitivati navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene članka 6. stavak 1. Europske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, temeljni uvjet za primjenu članka 6. stavak 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obvezama. Imajući u vidu prirodu spora u ovom predmetu i stav Europskog suda da je prvi stav člana 6. Evropske konvencije primjenjiv u vanparničnom postupku uređenje međa, budući je to pitanje blisko povezano s opsegom vlasništva i da je odlučno za djelotvorno vršenje prava podnositelja zahtjeva tj. za slobodu uživanja njegovog vlasništva (vidi Europski sud, Debelić protiv Hrvatske presuda od 12. listopada 2006. godine, aplikacija broj 9235/04), shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da je primjenjiv član 6. stav 1. Evropske konvencije na konkretan slučaj (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP 655/07 od 10. juna 2009. godine dostupna na www.ustavnisud.ba).
18. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi čije su odluke osporene dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također zapaža da apelant ne nudi bilo kakve argumente koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje i prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
19. U odnosu na apelantov zahtjev za nematerijalnu štetu, Ustavni sud podsjeća da je prema članu 76. stav 2. Pravila ovlašten da izuzetno odredi naknadu nematerijalne štete, kao kompenzaciju za utvrđenu povredu ustavnih prava apelanata, a kako je u konkretnom slučaju utvrđeno da je apelacija (prima facie) neosnovana, to apelantu ne pripada pravo na naknadu nematerijalne štete.
20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom V/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović