Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3974/08 (M. i S. V.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Invalidnina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3974/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 3974/08, rješavajući apelaciju Milana i Stanojke Vidović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana i Stanojke Vidović podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Uvp-07-000 233 od 3. septembra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan i Stanojka Vidović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Gradiške, koje zastupa Rajko Tamošljanin, advokat iz Kozarske Dubice, podnijeli su 26. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Uvp-07-000 233 od 3. septembra 2008. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Opštine Gradiška (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ uprave) broj 07-562-315 od 14. jula 2005. godine apelantima je kao roditeljima poginulog borca Oružanih snaga RS i dalje priznat status članova porodice poginulog borca, u iznosima koji su utvrđeni dispozitivom navedenog rješenja.

3. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite RS (u daljnjem tekstu: tuženi) je, rješavajući u predmetu porodične invalidnine u postupku revizije, Rješenjem broj 16-562-4080/06 od 5. februara 2007. godine ukinuo rješenje od 14. jula 2005. godine i odbio zahtjev apelanata za utvrđivanje statusa i prava na porodičnu invalidninu kao neosnovan. U obrazloženju rješenja je navedeno da je u postupku provođenja rješenja kojima je apelantima i dalje priznat status članova porodice poginulog borca prvostepeni organ uprave pravilno i potpuno utvrdio činjenice ali je pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prvostepeni organ uprave je u ponovnom postupku pribavio novo Uvjerenje o pogibiji broj 10.05/1-56-50 od 29. jula 2003. godine kojim je potvrđena činjenica da je sin apelanata kao pripadnik SJB Srbobran poginuo 7. marta 1993. godine pri vršenju službene dužnosti u ugostiteljskom objektu radi održavanja reda i mira. Tuženi je u obrazloženju navedenog rješenja istakao da su u članu 11. stav 1. Zakona o pravima boraca, vojnih invalida i porodica poginulih boraca odbrambeno-otadžbinskog rata RS («Službeni glasnik RS» br. 46/04, 53/04 i 20/07; u daljnjem tekstu: Zakon) propisani uslovi za sticanje statusa porodice poginulog borca. Prema tim uslovima se smatra da taj status ima porodica lica koje je poginulo, umrlo ili nestalo pod okolnostima iz člana 2. stavovi od 1. do 3. Zakona, dakle da je učestvovalo u oružanim akcijama, oružanoj borbi ili kao pripadnik oružanih snaga bivše SFRJ ili RS, odnosno vršio vojne ili druge dužnosti za odbranu RS. Ocjenjujući navedene odredbe Zakona, a imajući u vidu okolnosti stradanja sina apelanata kao pripadnika SJB koje su nesporno utvrđene, zaključeno je da je sin apelanata poginuo izvan oružanih akcija. Budući da se redovni poslovi iz resora javne bezbjednosti ne smatraju oružanim akcijama u smislu čl. 11. i 12. Zakona, kako je dalje obrazloženo, te s obzirom na to da sin apelanata u momentu pogibije nije bio angažovan u sastavu neke od jedinica Vojske RS s ciljem obavljanja vojnih dužnosti od značaja za odbranu RS, zahtjev apelanata je odbijen.

4. Okružni sud u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je u upravnom sporu povodom tužbe apelanata protiv rješenja tuženog donio Presudu broj 011-0-U-07-000 231 od 11. oktobra 2007. godine kojom je tužbu uvažio i osporeni akt poništio. U obrazloženju presude je navedeno da zaključak tuženog organa nije ispravan jer je odredbom člana 80. stav 1. Zakona propisano da se činjenica angažovanja borca utvrđuje samo na osnovu uvjerenja Ministarstva odbrane, odnosno Ministarstva unutrašnjih poslova za pripadnike tog ministarstva. Prema uvjerenju Ministarstva odbrane – Odsjek Gradiška od 13. septembra 2003. godine, kako je dalje navedeno, sin apelanata je bio pripadnik Oružanih snaga RS za vrijeme neposredne ratne opasnosti i ratnog stanja u VP 7074 Srbobran od 27. marta do 10. oktobra 1992. godine a u MUP-u Srbobran od 11. oktobra 1992. godine do pogibije 7. marta 1993. godine. Radi navedenog, kako je ocijenio Okružni sud, apelanti se imaju smatrati porodicom poginulog borca, zbog čega je tužba apelanata uvažena i osporeni akt ukinut.

5. Vrhovni sud je, odlučujući o zahtjevu tuženog za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 11. oktobra 2007. godine, donio Presudu broj 118-0-Uvp-07-000 233 od 3. septembra 2008. godine kojom je zahtjev uvažio i preinačio presudu Okružnog suda tako što je tužbu apelanata odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je konkretni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti u smislu člana 126. Zakona kojim je propisano da su organi uprave nadležni da u roku od 18 mjeseci donesu rješenja o prevođenju ranije priznatih odnosno utvrđenih boračkih prava u skladu sa tim Zakonom. Prvostepenim rješenjem od 14. jula 2005. godine apelantima je izvršeno prevođenje ranije priznatog boračkog prava prema rješenju od 17. decembra 2003. godine i to prema propisima koji su važili u to vrijeme, na način da im je i nadalje priznato svojstvo članova porodice poginulog borca i utvrđeno pravo na porodičnu invalidninu. S obzirom na to da rješenje o prevođenju u smislu člana 126. Zakona podliježe reviziji, tuženi je shodno ovlašćenju iz člana 90. Zakona ukinuo prvostepeno rješenje i riješio predmetnu stvar na način što je odbio zahtjev apelanata za priznanje boračko-porodičnih prava. Okružni sud je u osporenoj presudi, kako je dalje obrazloženo, utvrdio da je prvostepeni organ pogrešno primijenio materijalno pravo. Vrhovni sud je ocijenio da stav Okružnog suda nije ispravan. Naime, kako je dalje obrazloženo, nesporno je da je sin apelanata u vrijeme smrti bio policajac i obavljao redovnu policijsku dužnost iz oblasti javne bezbjednosti koja se sastoji u održavanju javnog reda i mira. Uvjerenje Ministarstva odbrane Gradiška od 13. septembra 2003. godine Okružni sud je, prema mišljenju Vrhovnog suda, morao ocijeniti saglasno činjenicama koje su u njemu navedene. U tom rješenju, kako je dalje obrazložio Vrhovni sud, izričito stoji da je sin apelanata u vrijeme pogibije bio na službi u «MUP-u Srbobran». Borcem se u smislu člana 2. stav 1. tačka 2. Zakona koji je važio u vrijeme donošenja rješenja smatra lice koje je u ratu kao pripadnik snaga RS vršio vojne dužnosti i druge dužnosti za ciljeve odbrane RS. U članu 13. Zakona propisano je da se vojnom dužnošću smatra dužnost koja je vezana i čije je izvršenje uređeno propisima kojima se uređuje služba u Vojsci RS, uključujući odlazak u jedinicu, na borbeni položaj i povratak iz jedinice. Policijsko vršenje službe pri održavanju javnog reda i mira nije uređeno propisima kojima se uređuje služba u Vojsci RS nego propisima kojima se uređuje javni red i mir. U članu 15. Zakona je propisano pod kojim uslovima i radnik MUP-a može ostvariti prava predviđena Zakonom kojim se uređuju prava boraca. Prema ocjeni Vrhovnog suda, sin apelanata ne ispunjava ni te uslove jer jedinica MUP-a u kojoj je obavljao redovne radne zadatke nije po naređenju učestvovala u oružanim akcijama ili aktivnostima vezanim za oružanu akciju ili borbena dejstva, niti je bila pod komandom tih jedinica. Za sticanje boračkog statusa, kako je zaključio Vrhovni sud, nije dovoljno da je neko lice u ratu i da vrši «službenu dužnost u zoni borbenih dejstava», jer službena dužnost sama za sebe ne mora biti izvršavana niti je izvršenje uređeno boračkim propisima. Vrhovni sud je zaključio da je izrekom presude Okružnog suda povrijeđen zakon kojim su uređena boračko-porodična prava, zbog čega je zahtjev tuženog uvažen a tužba apelanata odbijena.

6. Apelanti smatraju da im je presudom Vrhovnog suda povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu navedenog prava apelanti obrazlažu pogrešnom primjenom materijalnog prava ističući da je u spisu postojala dokumentacija na osnovu koje je Vrhovni sud trebao potvrditi presudu Okružnog suda.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

9. Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Vrhovni sud u osporenoj presudi primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

10. Ustavni sud zapaža da se apelanti žale na primjenu prava zbog kojeg im je odbijen zahtjev za priznavanje prava na porodičnu invalidninu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud obrazlažući svoju presudu jasno istakao da je konkretni upravni postupak pokrenut po službenoj dužnosti i da je u postupku revizije zahtjev apelanata za utvrđenje boračko-porodičnih prava (prava na porodičnu invalidninu) odbijen. Vrhovni sud je preinačavajući presudu Okružnog suda naveo jasne zakonske odredbe kojima je definisan pojam borca, pojam pripadnika Oružanih snaga RS i pojam vojne dužnosti, te pod kojim uslovima pripadnik MUP-a može ostvariti prava predviđena Zakonom kojim se uređuju prava boraca. S obzirom na to da u konkretnom postupku osim činjenice da je sin apelanata bio pripadnik MUP-a na službenoj dužnosti nisu dokazane odlučne činjenice koje se tiču sticanja prava borca koji su propisani Zakonom, dakle situacije u kojima pripadnik MUP-a ima ista prava kao i borac, to je zahtjev apelanata odbijen.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud dovoljno jasno obrazložio svoju presudu primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način prekršeno pravo na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3974/08 (M. i S. V.) | Sudska praksa | Aktio