Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-424/10 (N. K. i E. K.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 17. EK (Zabrana zloupotrebe prava)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-424/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 424/10, rješavajući apelacije Nisvete Kičić i Envera Kičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Nisvete Kičić i Envera Kičića podnesene protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-08-000893 od 27. oktobra 2009. godine i broj 070-0- Rev-08-000901 od 29. oktobra 2009. godine i presuda Kantonalnog suda u Bihaću broj RSž-909/05 od 4. marta 2008. godine i broj 001-0-Gž-07-000118 od 25. februara 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Nisveta Kičić i Enver Kičić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Cazina, koje zastupa Amela Alagić advokat iz Cazina, podnijeli su 29. januara, odnosno 4. februara 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) i presuda Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) preciziranih u izreci ove odluke

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta broj AP 424/10 i AP 505/10, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 424/10.

3. Apelanti su 31. decembra 2003. godine i 30. marta 2005. godine podnijeli Općinskom sudu u Cazinu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) tužbe protiv (u predmetu AP 424/10) Unsko sanskog kantona Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i JU «Gimnazija» Cazin (u daljnjem tekstu: drugotužena) radi isplate razlike plaća, toplog obroka i regresa.

4. Presudama Općinskog suda broj Rs-853/03 od 3. juna 2005. godine i broj Rs-72/05 od 18. novembra 2005. godine obavezana je drugotužena da apelantima isplatiti novčane iznose precizirane u prvostepenim presudama na ime razlike plaće, toplog obroka i regresa sa zakonskim zateznim kamatama, te da im naknadi troškove parničnog postupka. Stavom drugim izreke presude tužbeni zahtjev apelantice u predmetu AP 424/10 u odnosu na prvotuženog je u cijelosti odbijen kao neosnovan. U obrazloženju prvostepenih presuda se navodi da je ocjenom provedenih dokaza sud zaključio da je tužbeni zahtjev apelanata osnovan. Općinski sud se pozvao na odredbu člana 27. Kolektivnog ugovora za djelatnost srednjeg obrazovanja FBiH («Službene novine FBiH» broj 51/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) kojom je propisano da je osnovna plaća najniži iznos koji se zaposleniku mora isplatiti za rad na poslovima pripadajućeg platnog razreda za puno radno vrijeme i normalne uslove i rezultate rada. Osnovna plaća zaposlenika čini vrijednost koeficijenta složenosti poslova platnog razreda u koji je postavljen zaposlenik umnožen sa utvrđenom osnovicom za plaću. Nadalje se Općinski sud pozvao na odredbu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora, kojom je propisano da je osnovica za obračun plaće najniža plaća zaposlenika u srednjoj školi koja ne može biti manja od 70% prosječne plaće u FBiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku računajući od dana primjene Granskog kolektivnog ugovora (stupio na snagu u drugoj polovini decembra 2000. godine). Osnovica za plaće i koeficijent složenosti poslova zaposlenicima u srednjim školama utvrđuje se svaka tri mjeseca aktom vlade nadležnog kantona na osnovu usaglašenog prijedloga kantonalnog ministarstva za finansije i ministra obrazovanja i sindikata (tuženi tokom postupka nisu dokazali postojanje takvog prijedloga niti pismenog akta vlade prvotuženog o utvrđenju osnovice koeficijenta). Stavom 3. odredbe člana 28. Granskog kolektivnog ugovora propisano je da plaća zaposlenicima u srednjim školama utvrđena na način iz stava 2. predmetnog člana ne može biti manja od plaća službenika organa uprave iste školske spreme i iste složenosti poslova. U odnosu na takav stav iz člana 28. Granskog kolektivnog ugovora odredbom člana 157. stav 2. tačka 2. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH («Službene novine FBiH» broj 13/98; u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima) utvrđen je koeficijent za službenike visoke školske spreme koju školsku spremu ima apelant u visini 6,0 do 7,0. S obzirom na to da apelanti imaju visoku školsku spremu, to im pripada pravo na plaću obračunato po koeficijentu 6,00, što predstavlja najnižu osnovicu za obračun plaće za visoku stručnu spremu. Visina dosuđenih iznosa je utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. U pogledu kamata, Općinski sud se pozvao na odredbu člana 277. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO) i odredbu člana 2. Zakona o visini stope zakonske zatezne kamate («Službene novine Federacije BiH» br. 56/04, 68/04 i 29/05), prema kojim je drugotužena obavezna da isplati zatezne kamate počevši od dospijeća mjesečnih i pojedinačnih iznosa do isplate.

5. Odlučujući o žalbama drugotužene, Kantonalni sud je donio presude broj RSž-909/05 od 4. marta 2008. godine i broj 001-0-Gž-07-000118 od 25. februara 2008. godine, kojima su žalbe djelomično uvažene i prvostepene presude preinačene na način da je tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće i troškova parničnog postupka odbijen, a kamate na iznos glavnog duga po osnovu toplog obroka i regresa su dosuđene počevši od dana kada su postavljeni zahtjevi sudu, dok je u pogledu troškova parničnog postupka odlučeno da svaka strana podmiruje svoje troškove. U preostalom dijelu žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepene presude potvrđene. U svom obrazloženju Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pobijane odluke donio na temelju povrede odredaba Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu: ZPP) i pogrešnom primjenom materijalnog prava u dijelu kada je usvojio tužbene zahtjeve za isplatu razlike plaća i u dijelu kada je odlučio o sporednim traženjima (kamata i troškovi parničnog postupka). Predmet tužbenih zahtjeva, kako je Kantonalni sud naveo u svom obrazloženju, predstavlja isplata razlike plaća i to razlika između isplaćene plaće i plaće koju bi apelanti ostvarili da su obračun i isplata plaća izvršeni u skladu sa odredbom člana 28. Granskog kolektivnog ugovora, te isplata toplog obroka i regresa. Prema mišljenju Kantonalnog suda, do dosuđenog iznosa na ime razlike plaće prvostepeni sud je došao na način da je u cijelosti prihvatio nalaze i mišljenja vještaka koji je do dosuđenih iznosa došao tako što je za osnovicu prilikom obračuna uzeo iznos od 70% prosječne plaće ostvarene u Federaciji BiH, kako je to određeno odredbom člana 28. Granskog kolektivnog ugovora koji je, potom, množio sa koeficijentom 6,00, određenim odredbom člana 157. Zakona o radnim odnosima. Prema mišljenju Kantonalnog suda, prvostepeni sud je pogrešno tumačio odredbu člana 28. kada je zbog toga što Vlada Kantona nije odredila koeficijent i kao osnovicu za uposlenike u srednjim školama uzeo koeficijent iz Zakona o radnim odnosima jer se navedeni zakon uopće ne može primijeniti na zaposlenike u srednjem obrazovanju. Kantonalni sud je zaključio da su apelanti u ovoj pravnoj stvari, a u skladu sa odredbom člana 28. Granskog kolektivnog ugovora, morali dokazati da su njihove isplaćene plaće za utužene periode isplaćene u manjem iznosu od plaća uposlenika u organima uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Kako apelanti u toku postupka nisu dokazali gore navedeno u smislu člana 7. stav 1. Zakona o parničnom postupku, to je, prema mišljenju Kantonalnog suda, njihov zahtjev neosnovan. Kantonalni sud je našao pogrešnim i zaključak prvostepenog suda u pogledu zateznih kamata na pojedinačne mjesečne iznose toplog obroka počev od prvog u mjesecu za protekli mjesec i na dosuđene iznose regresa počev od 1. januara naredne godine za prošlu godinu iz razloga što naknada po osnovu toplog obroka i regresa ima karakrer povremenih novčanih davanja na koje kamata u smislu odredbe člana 279. stav 3. ZOO teče od dana kada je postavljen zahtjev za njihovu isplatu.

6. Protiv drugostepenih presuda apelanti su izjavili revizije Vrhovnom sudu, koji je presudama broj 070-0- Rev-08-000893 od 27. oktobra 2009. godine i broj 070-0- Rev-08-000901 od 29. oktobra 2009. godine revizije odbio kao neosnovane. U svom obrazloženju Vrhovni sud je naveo da su neosnovani prigovori apelanata da je drugostepeni sud počinio povrede odredaba člana 209. u vezi sa odredbom člana 231. ZPP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, drugostepeni sud je pravilno primijenio materijalno prava kada je odbio tužbene zahtjeve apelanata za isplatu razlike plaća za sporne periode s obzirom na to da apelanti pred nižestepenim sudovima nisu dokazali da su u spornim periodima primali manje plaće od plaća službenika u organu uprave iste stručne spreme i složenosti poslova. Prema mišljenju Vrhovnog suda, prema pravilnim zaključcima drugostepenog suda, i u slučaju da je prvotužena potpisnik kolektivnog ugovora, u predmetnom slučaju se nisu mogle primijeniti odredbe Zakona o radnim odnosima, kako je to učinio prvostepeni sud, odnosno vještak finansijske struke po uputama tog suda. Vrhovni sud je, također, naveo da su neosnovani i revizioni navodi u pogledu visine koeficijenta koji bi pripadao apelantima, te da se obračun plata nije jednako obračunavao svim zaposlenicima, kao ni okolnost da je u oba Granska kolektivna ugovora (za djelatnost osnovnog i djelatnost srednjeg obrazovanja) predviđen minimum osnovice od 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH zbog čega su u spornom periodu zaposlenici osnovnih škola ostvarili veće plaće od zaposlenika srednjeg obrazovanja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su bez osnova i navodi vezani za zateznu kamatu obzirom da su drugostepeni sudovi pravilno odlučili i pravilno se pozvali na materijalno-pravni propis dajući valjane razloge jer regres jeste povremeno novačano davanje pa odredba člana 279. stav 3. ZOO izričito propisuje da na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kada je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu. Na kraju, Vrhovni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva pa su revizije odbijene uz primjenu odredbe člana

248. ZPP.

7. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) i k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 6, 14, 17. i 18. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zatim člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U apelacijama se iznosi hronologija predmetnih parničnih postupaka, iznosi mišljenje apelanata o pravilnosti presude Općinskog suda i o nepravilnosti odluka Kantonalnog i Vrhovnog suda. Apelanti smatraju da su ograničeni u ostvarivanju prava na plaću koje je garantirano Granskim kolektivnim ugovorom. Nadalje, apelanti smatra da je Kantonalni sud preispitivao prvostepenu presudu mimo navoda žalbe pa je tako prekoračio svoja ovlaštenja, te je na taj način preinačavajući prvostepenu presudu apelanticu stavio u neravnopravan položaj u odnosu na tuženog u čemu apelantica vidi povredu prava na pravično suđenje. Prema mišljenju apelanata, Kantonalni sud je preinačio presude djelomično odbijajući njihove tužbene zahtjeve, te im nije dao mogućnost da se izjasne pred sudom u skladu sa članom 229. ZPP na način da održi glavnu raspravu pred drugostepenim sudom, na što ga je obavezivala navedena zakonska odredba. Apelanti smatraju da su odbijanjem njihovih tužbenih zahtjeva za isplatu razlike plaća lišeni prava na imovinu jer obračun i isplata plaća nisu vršeni u skladu sa minimumom osnovne plaće prema Granskom kolektivnom ugovoru. Apelanti osporavaju utvrđeno činjenično stanje i način na koji su Kantonalni sud i Vrhovni sud primijenili materijalni zakon, konkretno odredbu člana 28. Granskog kolektivnog ugovora. Apelanti smatraju da su osporenim odlukama Vrhovnog suda diskriminirani «u odnosu na druge zaposlenike koji svoju plaću ostvaruju prema poslodavcu kojeg takođe obavezuje Kolektivni ugovor» te ističu da su diskriminirani u situaciji kad su morali dokazati da su primali manje plaće od službenika kantonalnog organa uprave. Ističu da je sud bio pristrasan jer je u sličnim predmetima Kantonalni sud potvrđivao prvostepene presude u kojima je dosuđena razlika plaće, a tvrdnju da Kantonalni sud nije bio nepristrasan vidi u činjenici da je predsjedniku Kantonalnog suda izrečena disciplinska mjera zbog toga što je podnio zahtjev za ocjenu ustavnosti člana 28. Kolektivnog ugovora.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-

Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

10. Ustavni sud zapaža da je u svojoj Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine (objavljena na www.ustavnisud.ba) razmatrao identično pravno pitanje sa aspekta primjene materijalnog prava. U toj odluci, u situaciji kad je Kantonalni sud, također, preinačio presudu prvostepenog suda zbog istih razloga kao i u slučaju apelanata, Ustavni sud je naveo da u obrazloženju odluke ne nalazi proizvoljnost budući da je članom 28. Kolektivnog ugovora propisano da «plaće zaposlenicima u srednjim školama utvrđene na način iz stava 2. ovog člana ne mogu biti manje od plaće službenika organa uprave iste stručne spreme i složenosti poslova (stav 3)». Budući da se navodi o nezakonitosti odluka u suštini svode na primjenu navedene odredbe Kolektivnog ugovora, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci broj AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u segmentu navodne povrede prava na pravično suđenje u cijelosti odnose i na slučaj apelanata, te se umjesto posebnog obrazloženja poziva naobrazloženje i razloge date u navedenoj odluci .

11. Također, Ustavni sud ne nalazi da je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo apelanata na efikasan pristup sudu s obzirom na to da odredba člana 229. ZPP na koju se apelanti pozivaju propisuje da će «drugostepeni sud u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave presudom preinačiti prvostepenu presudu». Dakle, suprotno mišljenju apelanata, drugostepeni sud u konkretnom slučaju nije bio u obavezi da održi raspravu već je u smislu navedene odredbe ZPP presudu donio u sjednici vijeća. Prema tome, navedenim postupanjem Kantonalnog suda apelantima nije onemogućeno pravo na pristup sudu. Ustavni sud nalazi da ni navodna pristranost suda nije potkrijepljena relevantnim dokazima koji bi ukazivali na mogućnost postojanja pristranosti u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđen ni princip jednakosti strana u postupku jer su u toku cijelog postupka apelanti imali mogućnost da svoje navode suprotstave navodima suprotne strane, te da niti u jednom dijelu postupka nisu dovedeni u neravnopravan položaj u odnosu na suprotnu stranu. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje već razmatrao u Odluci o dopustivosti broj AP 1074/08 od 14. septembra 2010. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojom je iste apelacione navode odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, iz istih razloga Ustavni sud je mišljenja da su i u konkretnom slučaju ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. U vezi sa ostalim navodima apelacije koji se odnose na navodnu povredu prava iz čl. II/3.k) i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te prava iz čl. 14, 17. i 18. Evropske konvencije, zatim člana

1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i člana 7. Međunarodnog pakta, Ustavni sud primjećuje da su predmetne apelacije prema svom činjeničnom i pravnom supstratu identične apelaciji broj AP 311/07. S obzirom na to da se razlozi navedeni u Odluci AP 311/07 od 29. aprila 2009. godine u segmentu navodne povrede prava na imovinu, prava na nediskriminaciju u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na uživanje povoljnih uvjeta rada, zabrane zloupotrebe prava i granice korištenja ograničenja prava odnose i na slučaj apelanata, Ustavni sud se u cijelosti poziva na obrazloženje koje je dato u toj odluci, te zaključuje da su i ovi navodi apelanata očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-424/10 (N. K. i E. K.) | Sudska praksa | Aktio