Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-607/09 (N. B. iz Tomislavgrada, O. V. iz Livna, N. K. iz Livna i A. K. iz Tomislavgrada)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Izvršni postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Zastara
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kamata
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 64
- Zakon o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o dopunama Zakona o izvršnom postupku
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
Predmeti (1)
AP-607/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 607/09, rješavajući apelaciju Nedima Begića i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Nedima Begića, Ozrenke Vidačak, Nijaza Kambera i Ane Krstanović podnesene protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu br. 008-0-Gž-08-000 477 od 2. februara 2009. godine, 008-0-Gž-08-000 479 od 2. februara 2009. godine, 008-0-Gž-08-000 476 od 12. januara 2009. godine i 008-0-Gž-
08-000 478 od 12. januara 2009. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedim Begić iz Tomislavgrada, Ozrenka Vidačak iz Livna, Nijaz Kamber iz Livna i Ana Krstanović iz Tomislavgrada (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Predrag Kelava, advokat iz Tomislavgrada, podnijeli su 26. februara 2009. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 008-0-Gž-08-000 477 od 2. februara 2009. godine, 008-0-Gž-08-000 479 od 2. februara 2009. godine, 008-0-Gž-08-000 476 od 12. januara 2009. godine i 008-0-Gž-08-000 478 od 12. januara 2009. godine.
2. Predmetne apelacije su evidentirane pod slijedećim brojevima: AP 607/09, AP 608/09, AP 615/09 i AP 618/09.
3. S obzirom da se sve apelacije odnose na isti činjenični i pravni osnov, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 607/09.
4. Apelanti su na osnovu presude Općinskog suda u Livnu broj P.397/01 od 31. oktobra 2001. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Livnu broj Gž.401/01 od 13. decembra 2001. godine i rješenja Općinskog suda u Livnu broj P.4/01 od 1. februara 2002. godine koje je potvrđeno rješenjem Kantonalnog suda u Livnu broj Gž.82/02 od 4. aprila 2002. godine, presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj P.332/01 od 11. decembra 2001. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj Gž.88/02 od 29. aprila 2002. godine, presude Općinskog suda u Tomislavgradu broj P:141/02 od 13. septembra 2002. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Mostaru broj Gž:263/03 od 15. jula 2003. godine, presude Općinskog suda u Livnu broj P:396/01 od 31. oktobra 2001. godine koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda u Livnu broj Gž:403/01 od 11. decembra 2001. godine (u daljnjem tekstu: pravosnažne i izvršne presude), podnijeli Općinskom sudu u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) prijedlog protiv Kantona 10 Livno (u daljnjem tekstu: izvršenik) za izvršenje navedenih presuda.
5. Rješenjima Općinskog suda br. I-238/02 od 17. aprila 2002. godine, I-314/02 od 17. maja 2002. godine, I-2345/03 od 5. augusta 2003. godine i I-233/02 od 17. aprila 2002. godine, na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda, dozvoljeno je izvršenje na način što je obavezan izvršenik da apelantima na ime razlike neisplaćenih neto plaća i razlike za dežuru isplati pojedinačne novčane iznose sa troškovima postupka i zakonskim zateznim kamatama pobliže označene u navedenim rješenjima. Sud je navedena rješenja o izvršenju dostavio apelantima, izvršeniku i banci izvršenika, te nakon provedenog izvršenja arhivirao predmete 14. januara 2004. godine, 15. decembra 2003. godine, 31. decembra 2003. godine i 13. januara 2004. godine.
6. S obzirom da su navedena rješenja o izvršenju djelimično izvršena (isplaćena glavnica, troškovi parničnog i izvršnog postupka), apelanti su putem svog punomoćnika 8. februara 2008. godine podnijeli Općinskom sudu prijedlog za izvršenje-nastavak postupka u navedenim izvršnim predmetima radi isplate zakonske zatezne kamate. Rješenjima Općinskog suda br. 068-0-I-08-000 040, 068-0-I-08-000 038, 068-0-I-08-000 039 i 068-0-I-08-000 037 od 11. februara 2008. godine određen je nastavak izvršenja protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja apelanata – isplate neisplaćene zakonske zatezne kamate na iznos glavnice i parničnih troškova.
7. Odlučujući o prigovoru izvršenika protiv navedenih rješenja Općinski sud je donio rješenja br. 068-0-I-08-000 040, 068-0-I-08-000 038, 068-0-I-08-000 039 i 068-0-I-08-000 037 od 26. februara 2008. godine kojim je prigovor odbio kao neosnovan. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo, da je na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda izvršenik obavezan na isplatu pojedinačno dosuđenih novčanih iznosa i troškova parničnog postupka sa zakonskim zateznim kamatama od dana presuđenja pa do isplate. S obzirom da je apelantima isplaćena samo glavnica, troškovi parničnog postupka i troškovi izvršenja, to je neosnovan navod izvršenika i opravdan prijedlog apelanata za nastavak postupka koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate na način određen izvršnim naslovom. Također je neosnovan navod izvršenika da je u konkretnom slučaju nastupila zastara jer opći rok za zastaru potraživanja iz izvršne isprave propisan članom 379. Zakona o obligacionom odnosu (u daljnjem tekstu: ZOO) iznosi deset godina za sva potraživanja, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastare, koja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom, odlukom nadležnog organa ili poravnanja pred sudom ili drugim nadležnim organom. Nadalje, sud nije prihvatio ni navode izvršenika da su se apelanti i izvršenik usmenim sporazumom u skladu sa članom 344. ZOO sporazumjeli o prestanku obvezno pravnog odnosa zbog nedostatka ugovora o istom.
8. Rješenjima Kantonalnog suda br. 008-0-Gž-08-000 274 od 8. septembra 2008. godine, 008-0-
Gž-08-000 272 od 8. septembra 2008. godine, 008-0-Gž-08-000 273 od 3. septembra 2008. godine i 008-0-Gž-08-000 275 od 16. septembra 2008. godine uvažena je žalba izvršenika, ukinuta su rješenja Općinskog suda od 26. februara 2008. godine i predmeti su vraćeni prvostepenom sudu na ponovni postupak. U obrazloženju navedenih rješenja je navedeno da je preuranjen zaključak prvostepenog suda da nisu ispunjeni uslovi iz odredbe člana 344. ZOO vezano za prestanak obaveze. Naime, navedena odredba propisuje da za punovažnost sporazuma nije potrebno da bude zaključen u formi u kojoj je zaključen posao iz kojeg je obaveza nastala. Kantonalni sud je zaključio da je u ponovnom postupku potrebno utvrditi da li je među strankama došlo do sporazuma u kojem su apelanti izjavili da neće tražiti ispunjenje obaveze (zatezne kamate) ako im se isplati glavnica, a da se sa tim izvršenik saglasio. Također, sud je istakao da su predmetni postupci okončani stavljanjem predmeta u arhivu 14. januara 2004. godine, 15. decembra 2003. godine, 31. decembra 2003. godine i 13. januara 2004. godine, te da nema podataka da su isti odlagani ili prekidani, što bi za posljedicu imalo njihov nastavak.
9. Odlučujući u ponovnom postupku Općinski sud je donio rješenja br. 68 0 I 003285 08 I, 68 0 I 003278 08 I, 68 0 I 003284 08 I i 68 0 I 003406 08 I od 1. decembra 2008. godine, kojima je odredio nastavak izvršenja protiv izvršenika radi naplate novčanih potraživanja apelanata – isplate neisplaćene zakonske zatezne kamate na iznos glavnice i parničnih troškova pobliže označenih u navedenim rješenjima. U obrazloženju rješenja se navodi da je sud saslušao apelante, svjedoka Predraga Kunjadića i izvršio uvid u dopise punomoćnika apelanata od 6. aprila 2004. godine i 30. septembra 2003. godine kao i u spis Općinskog suda broj 068-0-I-07-001135 tražitelja izvršenja Ivana Skočibušića. Sud dalje navodi da su predmetni izvršni postupci nastavljeni po prijedlogu apelanata iz razloga što su predmeti I-238/02, I-314/02, I-2345/03 i I-233/02 arhivirani samo naredbom suca bez donošenja rješenja u smislu odredbe člana 64. Zakona o izvršnom postupku («Službene novine FBiH»br. 32/03,52/03, 33/06 i 39/06, u daljnjem tekstu: ZIP), o čemu stranke nisu ni mogle znati niti im je dozvoljeno ulaganje bilo kakvih pravnih lijekova. Iz dopisa punomoćnika apelanata proizilazi da su apelanti tražili isplatu glavnica bez kamata. Međutim, nije dokazano da su se apelanti odrekli zakonske zatezne kamate tj. postojanje bilo kakvog usmenog ili pismenog dogovora među strankama u skladu sa članom 344. ZOO. Uvidom u spis Općinskog suda broj 068-0-I-07-001135, tražitelja izvršenja Ivana Skočibušića, sud je u gotovo identičnom predmetu koji je arhiviran naredbom suca usvojio prijedlog za nastavak postupka rješenjem od 3. oktobra 2007. godine, dok je od 21. decembra 2007. godine postupak završen u smislu odredbe člana 64. ZIP-a. S obzirom da izvršenik nije dokazao da su se apelanti odrekli zakonske zatezne kamate, kao i zbog načela jednakog procesno pravnog položaja stranaka u izvršnom postupku (kamate isplaćene Ivanu Skočibušiću), sud je odlučio kao u izreci rješenja.
10. Rješenjima Kantonalnog suda br. 008-0-Gž-08-000 477 od 2. februara 2009. godine, 008-0-
Gž-08-000 479 od 2. februara 2009. godine, 008-0-Gž-08-000 476 od 12. januara 2009. godine i 008-
0-Gž-08-000 478 od 12. januara 2009. godine uvažena je žalba izvršenika, preinačena su rješenja Općinskog suda od 1. decembra 2008. godine i odbijeni su prijedlozi apelanata za izvršenje - nastavak postupka. U obrazloženju navedenih rješenja je navedeno da je prvostepeni sud pogrešno utvrdio činjenično stanje pogrešnom ocjenom podnesaka punomoćnika apelanata, upućenih banci i prvostepenom sudu, od 6. aprila 2004. godine i 30. septembra 2003. godine. Naime, iz navedenih podnesaka, na što ukazuju i žalbeni navodi izvršenika, proizilazi da su se apelanti putem svog punomoćnika u skladu sa odredbom člana 344. ZOO odrekli prava traženja ispunjenja zateznih kamata na glavno potraživanje i troškove postupka. Saglasnost izvršenika nije dovedena u pitanje, što je potvrđeno i u podnescima punomoćnika apelanata u kojima je navedeno da su apelanti osobno i u dogovoru sa dužnikom (izvršenikom) predložili način provođenja izvršenja koje je tako i okončano. U prilog navedenom sud je istakao da za punovažnost sporazuma nije potrebno da sporazum bude zaključen u formi u kojoj je zaključen posao iz kojeg je obaveza nastala (član 344. ZOO). Dakle, ako vjerovnik izjavi dužniku da neće tražiti ispunjenje obaveze, kao što je učinjeno u konkretnom slučaju, tada obaveza prestaje pa se njeno ispunjenje ne može naknadno zahtijevati. Sud je posebno istakao, da u situaciji da predmetna obaveza izvršenika nije prestala apelanti nisu mogli zahtijevati njeno ispunjenje zbog istaknutog prigovora zastare potraživanja od strane izvršenika, kao i činjenice da je protekao trogodišnji rok u kojem se može zahtijevati ispunjenje povremenih potraživanja (član 379. stav 2. u vezi sa članom 372 stav 1. ZOO). Pri tome se Kantonalni sud pozvao na odredbu člana 379. stav 1. ZOO, koja propisuje da sva potraživanja utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom zastarjevaju za deset godina. Stavom 2. navedene odredbe je propisano da sva povremena potraživanja, kao u konkretnom predmetu (član 372. stav 1. ZOO), koja proističu iz takvih odluka zastarjevaju u roku od tri godine, predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.
11. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Suština navoda o povredi ovih prava svodi se na tvrdnje o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelanti se, također, žale na proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda, čime su, između ostalog, stavljeni u neravnopravan i diskriminirajući položaj u odnosu na ostale suce i tužitelje iste pravne osobe kojima je na osnovu pravosnažnih i izvršnih presuda, pravosnažnim rješenjima o izvršenju izvršena isplata glavnog potraživanja, troškova postupka i zakonkih zateznih kamata.
12. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije BiH» broj 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Sporazum
Član 344. (1) Obaveza prestaje kada povjerilac izjavi dužniku da neće tražiti njeno ispunjenje i dužnik se sa tim saglasi. (2) Za punovažnost ovog sporazuma nije potrebno da bude zaključen u formi u kojoj je zaključen posao iz koga je obaveza nastala.
Potraživanja utvrđena pred sudom ili drugim nadležnim organima
Član 379. (1)Sva potraživanjakoja su utvrđena pravosnažnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa, ili poravnanjem pred sudom ili drugim nadležnim organom, zastarjevaju za deset godina, pa i ona za koja zakon inače predviđa kraći rok zastarjelosti. (2)Međutim, sva povremena potraživanja koja proističu iz takvih odluka ili poravnanja i dosijevaju ubuduće, zastarjevaju u roku predviđenom za zastarjelost povremenih potraživanja.
13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije odnosno, da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge iz kojih je preinačio prvostepena rješenja i odbio prijedlog apelanata za izvršenje - nastavak postupka, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Kantonalni sud je utvrdio da su se u konkretnom slučaju apelanti putem svog punomoćnika u skladu sa odredbom člana 344. ZOO odrekli prava na isplatu zateznih kamata na glavno potraživanje i troškove postupka odnosno, da je u skladu sa odredbom člana 379. stav 2. u vezi sa članom 372. stav 1. ZOO nastupila zastara predmetne obaveze. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa navodima apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelanti imaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelanti, između ostalog, navode da im je povrijeđeno i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelanti smatraju da su diskriminirani u odnosu na pravo na pravično suđenje. S obzirom na to da se navodi apelanata o povredi ovog prava u suštini svode na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog prava, što je Ustavni sud je već ocijenio u okviru navoda o povredi prava na pravično suđenje i imovinu, te imajući u vidu da apelanti nisu ponudili bilo kakve argumente i razloge koji bi ukazivali na vjerovatnoću da su diskriminirani, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović