Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-72/10 (M. J., iz Lukavca, i M. I., iz Dobošnice, Š. H., iz Tuzle, i Z. H., iz Dobošnice,)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-72/10

Apelacija

Odluka o dopustivosti

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 72/10, rješavajući apelaciju Mirsade Jaranović i dr., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mirsade Jaranović, Mersije Isaković, Mevlije Fehrić, Musije Mahmutbegović, Elvire Arapčić, Selme Đulović, Asima Tulumovića, Sanela Arapčića, Sidika Hasanovića, Azire Dedić, Ismete Subašić, Safije Musić, Lutvije Avdić, Emine Hrustić, Šemse Hasanbašić, Zehre Huskić i Ćaze Aljić podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Tuzli br. 29 0 P 000301 09 Gž od 26. novembra 2009. godine, 29 0 P 000323 08 Gž od 15. januara 2010. godine, 33 0 P 002483 09 Gž od 25. februara 2010. godine, 29 0 P 000972 08 Gž od 31. marta 2010. godine, 29 0 P 001728 09 Gž od 23. marta 2010. godine, 29 0 P 000145 09 Gž od 30.

marta 2010. godine, 03 0 P 003082 od 15. jula 2010. godine, 29 0 P 002688 09 Gž od 14. septembra 2010. godine i 29 0 P 001308 09 Gž od 20. avgusta 2010. godine, Općinskog suda u Kalesiji br. 29 0 P 000301 08 P od 26. juna 2009. godine, 29 0 P 000972 08 P od 16.

oktobra 2008. godine, 29 0 P 001728 08 P od 30. oktobra 2009.

godine, 29 0 P 000145 08 P od 27. februara 2009. godine, 29 0 P 002688 08 P od 14. septembra 2009. godine i 29 0 P 001308 08 P od 10. novembra 2008. godine, Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 P 002483 08 P od 6. novembra 2008. godine i Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-P-07-002780 od 30. decembra 2008. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirsada Jašarević, iz Lukavca, i Mersija Isaković, iz Dobošnice, Šemsa Hasanbašić, iz Tuzle, i Zehra Huskić, iz Dobošnice, koje zastupa Jakub Memić, advokat iz Lukavca; Mevlija Fehrić, Musija Mahmutbegović, Asim Tulumović i Ćaza Aljić, svi iz Živinica, koje zastupa Zlatan Bektić, advokat iz Živinica; Elvira Arapčić, iz Lukavca, Selma Đulović, iz Pasci, Sanel Arapčić, iz Lukavca, Sidik Hasanović, iz Tuzle, koje zastupa Sulejman Hasanović, advokat iz Lukavca; Azira Dedić, Ismeta Subašić, Safija Musić, Lutvija Avdić i Emina Hrustić, sve iz Tuzle, koje zastupa Zlatko Garić, advokat iz Tuzle, (u daljnjem tekstu: apelanti) podnijeli su u periodu od 6. januara 2010. godine do 25. oktobra 2010. godine apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda redovnih sudova (Kantonalnog suda u Tuzli, Općinskog suda u Kalesiji, Općinskog suda u Živinicama, Općinskog suda u Tuzli, u daljnjem tekstu: Kantonalni sud i općinski sudovi) preciziranih u izreci ove odluke.

2. S obzirom da je Ustavnom sudu dostavljeno više apelacija iz njegove nadležnosti koje se odnose na istu činjeničnu i pravnu osnovu, Ustavni sud je, u skladu sa članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta br. AP 72/10, AP 645/10, AP 1137/10, AP 1449/10, AP 1451/10, AP 1681/10, AP 3276/10, AP 4337/10, AP 4563/10. Dakle, ukupno 9 apelacija, u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 72/10.

3. Svi apelanti su u periodu na koji su se odnosile njihove tužbe bili, ili su još uvijek zaposlenici općinskih sudova (Općinski sud u Tuzli, Općinski sud u Živinicama i Općinski sud u Kalesiji), te Kantonalnog tužilaštva Tuzla. Tužbe su podnijeli protiv Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate manje isplaćenih iznosa po osnovu regresa ili toplog obroka za period koji obuhvata 2005., 2006., 2007. i 2008. godinu.

4. Apelanti su svoje tužbene zahtjeve temeljili na odredbama Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), kao i odredbama čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Kolektivni ugovor).

5. Odlučujući o tužbama apelanata, nadležni općinski sudovi su u periodu od 2008. do 2010. godine donijeli presude sa različitim odlučenjima, kojima su usvajali u cijelosti ili djelimično tužbene zahtjeve apelanata, odnosno tužbene zahtjeve odbijali kao neosnovane. Tuženi je u svim predmetima osporavao primjenu Kolektivnog ugovora iz razloga što je 8. avgusta 2005. godine stupio na snagu novi Opći kolektivni ugovor za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) kojim je regulisano pitanje potraživanih naknada. Tuženi je, također, u svim predmetima isticao prigovor zastare potraživanja, prigovor nedostatka pasivne i aktivne legitimacije na strani tužene, odnosno apelanata, te je osporavao tužbene zahtjeve zbog neblagovremenosti njihovog podnošenja. Sve prigovore je sud ocijenio neosnovanim.

6. Sporno pitanje koje su sudovi rješavali u konkretnim slučajevima je da li je apelantima pripadalo pravo na isplatu potraživanih naknada u visini koju je propisivao Kolektivni ugovor ili prema odredbama kasnije donesenog Općeg kolektivnog ugovora i Zakona o namještenicima u organima državne službe FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o namještenicima). Rješavajući ovo pitanje, sudovi su zaključili da se Kolektivni ugovor primjenjivao kao mjerodavno pravo samo do 8. septembra 2005. godine kada je na snagu stupio novi Opći kolektivni ugovor. Sudovi su ukazali da tim novim Općim kolektivnim ugovorom nije propisano da prestaje važenje Kolektivnog ugovora, ali su obrazložili da tuženi nikada nije ni zaključio, niti pristupio Kolektivnom ugovoru do stupanja na snagu novog Općeg kolektivnog ugovora. U vezi sa primjenom Kolektivnog ugovora i Sporazuma o uređenju odnosa o primjeni tog Kolektivnog ugovora (u daljnjem tekstu: Sporazum) općinski sudovi su se u pojedinim predmetima pozvali na stav Ustavnog suda izražen u odluci, broj AP 1315/06 od 8. novembra 2008. godine u kojoj je, između ostalog, utvrđeno da Sporazum koji je zaključila Vlada tuženog 2. aprila 2002. godine sa Samostalnim sindikatom službenika organa uprave i sudske vlasti u Federaciji BiH nema pravnu snagu jer nikada nije objavljen u službenim novinama tuženog.

7. Općinski sudovi su, također, obrazložili da je primjena Kolektivnog ugovora do 8. septembra 2005. godine bila posljedica pravne praznine u regulisanju visine novčanih naknada iz radnog odnosa službenika i namještenika, koja je nastala zbog propusta tuženog da taj ugovor zaključi odnosno da mu, u zakonom propisanoj proceduri, naknadno pristupi. Sudovi su naveli da je 16. augusta 2005. godine stupio na snagu novi Zakon o namještenicima koji je propisao da se taj Zakon primjenjuje i na namještenike u organima sudske vlasti, te da namještenici imaju pravo na naknadu na regres i topli obrok u visini koja bude ugovorena kolektivnim ugovorom. Nakon toga je zaključen novi Opći kolektivni ugovor koji je stupio na snagu 8. septembra 2005. godine, a u kojem je utvrđena visina naknade koja pripada namještenicima po osnovu regresa i toplog obroka. Sudovi su, s obzirom na navedeno, zaključili da su se do 8. septembra 2005. godine trebale primijeniti odredbe Kolektivnog ugovora, a nakon toga relevantne odredbe novog Općeg kolektivnog ugovora kojima je utvrđena visina ovih naknada. Osim toga, općinski sudovi su u pojedinim odlukama naveli da apelanti nisu dokazali, niti su u tom pravcu iznosili činjenice i tvrdnje, da im je nakon 8. septembra 2005. godine izvršena isplata manjeg iznosa regresa ili toplog obroka od onog koji je zagarantovan Općim kolektivnim ugovorom. U vezi sa ovim sudovi su naveli da je teret dokazivanja da je visina isplaćenih naknada bila manja od one zagarantovane odredbama Općeg koleketivnog ugovora bio na strani apelanata.

8. Odlučujući o žalbama tuženog i apelanata protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je, u zavisnosti od presuđenja prvostepenih sudova, donio osporene presude navedene u izreci ove odluke, kojima je potvrđivao u cijelosti prvostepene presude, odnosno uvažavao žalbe tuženog, te preinačavao prvostepene presude odbijajući kao neosnovane tužbene zahtjeve apelanata za potraživanja nastala nakon 8. septembra 2005. godine.

9. U obrazloženjima presuda u kojima je Kantonalni sud potvrđivao prvostepene presude je istaknuto da su prvostepene presude utemeljene na pravilnoj primjeni materijalnog prava, a svi žalbeni navodi apelanata su od strane tog suda ocijenjeni kao neosnovani. U pojedinim predmetima Kantonalni sud je našao osnovanim prigovor tuženog da su dosuđeni iznosi naknade na ime toplog obroka i regresa utvrđeni na temlju pogrešne primjene materijalnog prava. Prema ocjeni Kantonalnog suda apelanti tokom prvostepenog postupka nisu ni tvrdili, niti dokazivali da im je nakon 8. septembra 2005. godine tuženi isplatio manje naknade za topli obrok i regres od onih koje su kao minimum zagarantovane odredbama čl. 17. i 19. Općeg kolektivnog ugovora, niti to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, pa je taj sud zaključio da tuženi osnovano ukazuje da prvostepeni sudovi nisu pravilno primijenili odredbe čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora kada su apelantima dosudili razliku toplog obroka i regresa, koje odredbe se, prema shvatanju tog suda, ne mogu primijeniti za period nakon 8. septembra 2005. godine. Kantonalni sud je u nekim odlukama našao neosnovanim pozivanje apelanata na odluku Ustavnog suda, broj AP 1318/06 budući da se sadržaj navedene apelacije ne može primijeniti na predmetne slučajeve jer je u citiranoj odluci raspravljano potpuno drugačije činjenično i pravno pitanje u odnosu na predmetne postupke.

10. Svi apelanti smatraju da im je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Neki apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa članom 6. stav 1. Evropske konvncije kao i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. Pojedini apelanti se žale i na povredu člana 7. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima (u daljnjem tekstu: Međunarodni pakt). U navodima apelacija se uglavnom hronološki opisuje tok postupaka. Apelanti obrazlažu zašto smatraju da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru, temeljeći svoje tvrdnje da su sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo. Između ostalog, apelanti tvrde da činjenica da je na snagu stupio novi Opći kolektivni ugovor nikako ne znači da je prestala primjena Kolektivnog ugovora. Apelanti ukazuju da su i sudovi zaključili da Kolektivni ugovor nije stavljen van snage novim Općim kolektivnim ugovorom, ali da su ipak zaključili da tuženi nije ni potpisnik Kolektivnog ugovora, niti da mu je naknadno pristupio što je, po njihovom mišljenju, pogrešno.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili znemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

14. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je ista činjenična i pravna pitanja već razmatrao u predmetu broj AP 3417/08 (odluka Ustavnog suda od 9. marta 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojem je zaključio da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke o tome zašto se moraju primijeniti odredbe Zakona o namještenicima i Općeg kolektivnog ugovora iz 2005. godine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije i to u odnosu na sve apelacione navode, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 3417/08. Osim toga, u odluci na koju su se pozvali i sudovi, broj AP 1315/06, Ustavni sud je jasno i nedvosmisleno obrazložio da Sporazum nije pravno valjan jer nije objavljen u «Službenim novinama Tuzlanskog kantona». Međutim, Ustavni sud je u istoj odluci zaključio da pravna nevaljanost Sporazuma povlači za sobom i pitanje valjanosti prihvatanja Kolektivnog ugovora, a budući da navedeni Sporazum nema pravnu snagu to se ne može tvrditi da je tuženi pristupio Kolektivnom ugovoru (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1315/06 od 8. novembra 2007. godine, st. 40. i 41., objavljena na www.ustavnisud.ba). Također, Ustavni sud napominje da je svoj stav iz odluke AP 3417/08 potvrdio i prilikom razmatranja predmeta AP 190/09 (odluka Ustavnog suda od 20. aprila 2011. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to da se i u predmetnom slučaju apelacije odnose na ista činjenična i pravna pitanja, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati navode apelanata, nego se poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci AP 3417/08, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelanti nemaju opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja su se pozvali, te da su apelacije očigledno (prima facie) neosnovane.

15. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju, te člana 14. u vezi sa članom 6. Evropske konvencije, očigledno (prima facie) neosnovani.

16. U vezi sa navodima o kršenju člana 17. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da sadržina ovog člana ustanovljava obavezu država da se ne «upuste u neku djelatnost ili izvrše neki čin koji je usmjeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj mjeri od one koja je predviđena Konvencijom». Priroda žalbe pojedinca po ovom članu mora se odnositi na to da je država koristila svoje ovlasti da se umiješa u pravo pojedinca u svrhu ili na način koji prevazilazi granice miješanja dozvoljenog Evropskom konvencijom. Budući da navodi apelanata o kršenju ovog člana nisu izneseni u tom smislu, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitivati ove navode.

17. U odnosu na navode pojedinih apelanata da im je povrijeđeno pravo iz člana 7. Međunarodnog pakta, Ustavni sud ističe da neće posebno razmatrati pozivanje na navedeni član kojim se također garantuje pravo na pravično suđenje, s obzirom da je navode o pravičnom suđenju u okviru prava iz člana II/3. e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, već razmotrio.

18. U vezi sa traženjem nekih apelanata da im Ustavni sud naknadi troškove postupka, Ustavni sud ukazuje da prema Pravilima Ustavnog suda ne postoji mogućnost obavezivanja bilo koga da snosi troškove postupka, te da ti troškovi padaju isključivo na teret aplanata.

19. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-72/10 (M. J., iz Lukavca, i M. I., iz… | Sudska praksa | Aktio