Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1602/11 (Ahmed Mohamed Elfarahti Othman)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1602/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-1602/11, rješavajući zahtjev Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Ahmeda Mohameda Elfarahtija Othmana za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Ahmed Mohamed Elfarahti Othman (u daljnjem tekstu: apelant) kog zastupa Osman Mulahalilović, advokat iz Brčkog, podnio je 4. aprila 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine. Od apelanta je zatraženo da dopuni apelaciju 11. aprila 2011. godine a što je on i učinio 18. aprila 2011. godine.
2. Apelant je 2. juna 2011. godine putem faksa u 12.45 časova podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio (apelantov) izgon iz Bosne i Hercegovine do okončanja postupka pred Ustavnim sudom i Evropskim sudom za ljudska prava, a povodom njegovih apelacija i aplikacija u vezi sa boravkom u Bosni i Hercegovini i stavljanju pod nadzor u Imigracioni centar u Bosni i Hercegovini“. Istog dana, putem faksa u 13.56 časova, apelant je dopunio zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Služba za poslove sa strancima je rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine apelantu otkazala pravo na privremeni boravak, koje mu je bilo odobreno rješenjem Službe za poslove sa strancima broj UP-1/19.4.1-07.2-2874/09 od 18. decembra 2009. godine. Uz otkaz privremenog boravka apelantu je izrečena i mjera zabrane ulaska i boravka na teritoriji BiH na period od pet godina, računajući od momenta napuštanja BiH, zbog toga što je utvrđeno da prisustvo stranca u BiH predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Najzad, apelant je obavezan da teritorij BiH napusti u roku od tri dana od dana dostavljanja konačne odluke. U obrazloženju rješenja je konstatovano da je uvidom u Informaciju Obavještajno-sigurnosne agencije (u daljnjem tekstu: OSA), a koja je, u skladu sa članom 7. Zakona o kretanju i boravku stranaca i azilu (u daljnjem tekstu: ZKBS), nadležna da vrši sigurnosne provjere za strance sa ciljem utvrđivanja sigurnosti BiH, utvrđeno da apelant predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH. Na temelju navedenog zaključeno je da postoje opravdani razlozi da se postupi u skladu sa članom 68. stav 1. tačka m) i stav 5. navedenog člana ZKBS, a kojim je regulisano da će se strancu otkazati boravak u slučaju kad se utvrdi da njegovo prisustvo predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, odnosno da mu se uz otkaz boravka izrekne i mjera protjerivanja. S obzirom da apelant prema procijeni OSA-e predstavlja prijetnju javnom poretku ili sigurnosti BiH, a što, shodno članu 68. stav 2. ZKBS predstavlja osnov za utvrđivanje razloga za otkaz boravka propisanog stavom 1. istog člana, to je u skladu sa ovlaštenjem utvrđenim članom 3. stav 2. Zakona o Službi za poslove sa strancima, te na temelju člana 68. i 70. ZKBS odlučeno kao u dispozitivu. Najzad, ukazano je da činjenica da je apelant u braku sa državljankom BiH nije mogla biti od uticaja na drugačije rješenje, te da se izrečenim mjerama ne vrijeđa apelantovo pravo na porodični život u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
4. Protiv rješenja Službe za poslove sa strancima apelant je izjavio žalbu Ministarstvu sigurnosti Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ministarstvo sigurnosti) zbog povrede odredba upravnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava, te povrede člana II/3.e) i f) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6. i 8. Evropske konvencije.
5. Ministarstvo sigurnosti je rješenjem broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine odbilo kao neosnovanu apelantovu žalbu i potvrdilo rješenje Službe za poslove sa strancima. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je prvostepeni organ pravilno primijenio član 68. stav 1. tačka m) i stav 5. istog člana ZKBS jer je u postupku utvrđeno da žalitelj predstavlja prijetnju za nacionalnu sigurnost BiH. U vezi sa apelantovim žalbenim navodima da nije saslušan u prvostepenom postupku ukazano je da se u spisu nalazi zapisnik o usmenoj izjavi stranke od 5. oktobra 2010. godine, kao i na stanovište Ustavnog suda (Odluka broj AP-244/05) da pravo stranca da se nastani u određenoj zemlji spada u domen javnog prava, pa kada bude uskraćeno iz zakonom propisanih razloga, to se smatra aktom države koji pripada njenom javno-pravnom domenu i ne uživa zaštitu člana 6. Evropske konvencije kao građansko pravo ili obaveza. U vezi sa žalbenim navodom da u obrazloženju osporenog rješenja nije predočen sadržaj Informacije OSA-na kom je isto zasnovano, ukazano je da ovakvo ograničenje proizilazi iz čl. 8., 10. i 70. Zakona o zaštiti tajnih podataka, pa bi navođenje sadržaja bilo u suprotnosti sa odredbama citiranog zakona kao i člana 72. stav 4. Zakona o upravnom postupku. U vezi sa apelantovim navodima da će mu, u slučaju izgona biti povrijeđeno pravo na porodični život iz člana 8. Evropske konvencije, na temelju uvida u Informaciju OSA-e, utvrđeno je da apelant predstavlja lice iz člana 68. stav 1. tačka m) ZKBS, pa da miješanje javne vlasti u vršenje prava na porodični život predstavlja nužnu mjeru neophodnu u demokratskom društvu zbog zaštite nacionalne sigurnosti, odnosno da su upotrebljena sredstva i željeni cilj u proporcionalnom odnosu, a zbog čega je i osporeno prvostepeno rješenje opravdano u smislu člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
6. Protiv rješenja Ministarstva sigurnosti apelant je tužbom pokrenuo upravni spor osporavajući pravilnost i zakonitost pobijanog akta zbog bitne povrede odredaba postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Sud BiH je presudom broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine apelantovu tužbu protiv rješenja Ministarstva sigurnosti odbio kao neosnovanu. Sud BiH je neosnovanim ocijenio apelantove navode da u osporenom rješenju činjenično stanje nije potpuno i pravilno utvrđeno te s tim u vezi ukazano da je zakonska obaveza i prvostepenog i drugostepenog organa da postupe u skladu sa Informacijom OSA-e, kao i da nemaju zakonsku mogućnost da vrše ocjenu činjenica utvrđenih od OSA-e. Neosnovanim su ocijenjene i apelantove tvrdnje da u rješenju nisu date odlučene činjenice iz kojih proizilazi da apelant predstavlja prijetnju nacionalnoj sigurnosti. S tim u vezi ukazano je na dio spisa koji nosi oznaku povjerljivo kao i da ne postoji niti jedna zakonska odredba koja obavezuje državne organe za provođenje zakona da stranca obavještavaju o postojanju podataka o njegovoj potencijalnoj opasnosti po javni poredak, kao i da prava stranaca na slobodu kretanja mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, a u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne sigurnosti. U skladu s tim, sigurnosne provjere za strance s ciljem utvrđivanja razloga sigurnsoti BiH provodi OSA-a na temelju zakonskog ovlaštenja. Neosnovanim je ocijenjen i apelantov navod da su mu povrijeđena prava iz člana 8. Evropske konvencije, te istaknuto da je pitanje kretanja i boravka stranaca javni domen države i njenih organa, a shodno čemu otkaz privremenog boravka strancu u zakonom propisanoj proceduru, kao u konkretnom slučaju, ne može se smatrati povredom navedenog prava. Pozivajući se na odluku Ustavnog suda broj AP-201/10 od 14. marta 2010. godine, Sud BiH je zaključio da prava stranaca na slobodu kretanja i boravka mogu biti djelimično ili potpuno ograničena u skladu sa zakonom, u mjeri koja je neophodna u demokratskom društvu kada je to, pored ostalog, u interesu države ili javne sigurnosti. Shodno navedenom zaključeno je da je neosnovana i apelantova tvrdnja o pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Pri tom, Sud BiH je istakao da nema opravdanja da se apelantova supruga i djeca, koji su državljani BiH, na bilo koji način primoravaju na odlazak iz svoje zemlje, odnosno da ovo može biti stvar njihovog izbora, ali da ovo nisu razlozi koji bi opravdali apelantovo pozivanje na povredu člana 8. Evropske konvencije. Najzad, Sud BiH je zaključio da apelantu nisu povrijeđene ni garancije iz člana 6. Evropske konvencije, da je apelantu bilo omogućeno da koristi pravne lijekove, žalbu i tužbu, propisane zakonom.
8. Služba za strance je 2. juna 2011. godine donijela zaključak o dozvoli izvršenja rješenja o otkazu prava na privremeni boravak broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine, a kojim je dozvoljeno izvršenje prinudnim putem navedenog rješenja koje je postalo izvršno sa danom 20. oktobar 2010. godine. Nadalje, određeno je da će se izvršenje obaviti 2. juna 2011. godine preko Međunarodnog graničnog prelaza „Aerodrom Sarajevo“ u 14.20 časova, na relaciji-letu Sarajevo- Istambul-Kairo avio kompanije Turkish Airlines, kao i da žalba ne odgađa započeto izvršenje. U obrazloženju zaključka je istaknuto da je apelantu navedeno rješenje uručeno 5. oktobra 2010. godine, da je apelantova žalba na ovo rješenje odbijena kao neosnovana rješenjem Ministarstva sigurnosti broj UP-2-06-07-2-189/10 od 19. novembra 2010. godine, odnosno da je presudom Suda BiH broj S1 3 U 003948 11 U od 16. marta 2011. godine odbijena kao neosnovana apelantova tužba u upravnom sporu. S obzirom da je apelantu rješenjem broj UP-1/19.5-07.3-69/10 od 5. oktobra 2010. godine otkazan privremeni boravak i izrečena mjera protjerivanja, te naloženo napuštanje BiH u roku od tri dana od dana dostavljanja, a on po istom nije dobrovoljno postupio u ostavljenom roku, to je primjenom člana 93. ZKBS odlučeno kao u dispozitivu.
9. Apelant smatra da mu je presudom Suda BiH povrijeđeno pravo na da ne bude podvrgnut mučenju niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2. Evropske konvencije, pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, te pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Povreda navedenih prava po apelantovom mišljenju se ogleda u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant najprije ističe da osporena presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenica s obzirom da je kao razlog za otkaz privremenog boravka navedena neprovjerena Informacija OSA-e prema kojoj on predstavlja prijetnju po javni poredak, mir i sigurnost u BiH. S tim u vezi, apelant ukazuje i na Odluku Ustavnog suda broj AP-1222/07 prema kojoj je „tužena strana dužna dokazati da tužitelj predstavlja prijetnju po nacionalnu sigurnost“. Nadalje, apelant ističe da se pobijanom odlukom vrijeđa pravo na porodični život ne samo njemu, nego i njegovoj djeci i supruzi, koji imaju državljanstvo BiH. Naime, apelant smatra da osporena odluka za posljedicu ima, ne samo njegovo, već i njihovo protjerivanje iz BiH, a kako bi mogli ostvariti pravo na potpunu porodicu i pravo da žive u potpunoj porodici. Nadalje, apelant smatra da je se rješenje Ministarstva sigurnosti može pripisati isključivoj zloupotrebi vlasti i protivpravnom lišenju slobode. S tim u vezi ističe da Ministarstvo sigurnosti nije sudska vlast, a da u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije „svako uhićen ili pritvoren mora se u najkraćem roku izvesti pred sudiju ili drugo zakonom određeno tijelo sudske vlasti“.
10. U zahtjevu za donošenje privremene mjere zaprimljenom putme faksa 2. juna 2011. godine u 12.45 časova, apelant je zatražio donošenje privremen mjere kojom će se zabraniti njegovo protjerivanje iz Bosne i Hercegovine do okončanja postupaka koje je pokrenuo apelacijama i aplikacijama pred Ustavnim sudom i Evropskim sudom u vezi sa boravkom u Bosni i Hercegovini i stavljanju pod nadzor. Apelant je naveo da se sa istim zahtjevom obratio i Evropskom sudu u 12. 15 časova ali da ovaj sud, prema zvaničnoj obavijesti, 2. i 3. juna 2011. godine ne radi.
11. U dopuni zahtjeva za donošenje privremene mjere zaprimljenog putem faksa u 13.56 časova apelant je priložio kopiju zahtjeva iz kog proizilazi da je 2. juna 2011. godine zatražio azil u Bosni i Hercegovini. Kao razloge apelant je naveo sljedeće: način deportacije u Egipat, optužbe da je prijetnja nacionalnoj sigurnosti BiH, interes njegove države za razloge protjerivanja, mogućnost ispitivanja od strane bezbijednosnih služni u Egiptu za razloge protjerivanja, povreda prava garantovanih čl. 5., 6. i 13. Evropske konvencije.
12. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
13. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
14. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava u samoj apelaciji i koji se tiču merituma spora ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
15. U konkretnom slučaju, apelant je zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi bilo spriječeno njegovo protjerivanje iz BiH Ustavnom sudu uložio 2. juna 2011. godine u 12.45 časova, odnosno jedan čas i četrdeset pet minuta prije nego što je bio zakazan let na relaciji Sarajevo- Istambul-Kairo kojim je izvršenje izrečene mjere obavljeno. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant se pozivao na povrede prava garantovanih čl. 5. 6. i 13. Evropske konvencijom, te ukazao da je podnio zahtjev za pružanje međunarodne zaštite (azil) 2. juna 2011. godine, tj. istog dana kada je određeno i prinudno izvršenje mjere protjerivanja. Pri tom, apelant ne obrazlaže i ne nudi dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti zbog čega se tek neposredno pred određeni termin izvršenja mjere protjerivanja obratio Ustavnom sudu za donošenje privremene mjere, odnosno zašto ovu mogućnost nije iskoristio već pri podnošenju apelacije protiv odluka kojim je izrečena mjera protjerivanja postala konačna. Također, apelant ne nudi ni razloge i obrazloženja zbog kojih se ranije nije obratio nadležnim organima zahtjevom za pružanje međunarodne zaštite (azila), odnosno ukoliko se obraćao šta se sa ovim zahtjevom dogodilo. Ovo posebno imajući u vidu član 110. stav 3. tačka d) ZKBS kojim je regulisano da se smatra očiglednom obmanom ili zloupotrebom postupka pružanja međunarodne zaštite podnošenje zahtjeva za međunarodnu zaštitu s ciljem odgađanja izvršenja odluke o protjerivanju ili o izručenju ili predaji iz BiH, a zahtjev je mogao biti podnesen znatno ranije. Najzad, na temelju apealantovih navoda za donošenje privremene mjere ne može se zaključiti da su dovedene u pitanje garancije ustanovljene članom 91. ZKBS (princip zabrane vraćanja, „non-refouement“). Shodno navedenom, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su se u okolnsotima konkretnog slučaja stekli uslovi za donošenje privremene mjere kojom bi se spriječile eventualne nenadoknadive štetne posljedice koje su u suprotnosti za zakonitim ciljem. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra apelantov zahtjev neosnovanim.
16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović