Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1628/09 (RMU „Breza“ d.o.o)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1628/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 1628/09, rješavajući zahtjev RMU „Breza“ d.o.o. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev RMU „Breza“ d.o.o za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. RMU „Breza“ d.o.o (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa direktor Jakub Dinarević, podnio je 26. maja 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-08-000136 od 19. marta 2009. godine, presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-07-000569 od 1. novembra 2007. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 041-0-P-06-

000330 od 26. januara 2007. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje po sudskim presudama u kojima je apelant označen kao izvršenik do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda broj 041-0-P-06-000330 od 26. januara 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev Vasvije Ćehić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) i obavezan apelant na tužiteljici na ime dijela neisplaćenih plata za period od 12. juna 2003. godine do 12. juna 2006. godine isplati iznos od 31.918,87 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 12. juna 2006. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate i da tužiteljici naknadi troškove postupka u iznosu od 1.280,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da je tužiteljica u radnom odnosu na neodređeno vrijeme kod apelanta počev od 14. augusta 2000. godine i to na poslovima referenta za obračun plata te da su joj ugovorom o radu utvrđeni osnovna plata, dodaci na platu za prekovremeni rad, rad noću, rad na dan sedmičnog odmora i za rad na dane praznika. Navedeno je da je tužiteljica u tužbenom zahtjevu od 12. juna 2006. godine, koji je preinačila nakon obavljenog vještačenja po vještaku finansijske struke, navela da joj apelant isplaćuje manju osnovnu mjesečnu platu od plate propisane u stavu 4. člana 24. Kolektivnog ugovora o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti rudarstva u F BiH (u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor) i da tuženim zahtjevom traži isplatu razlike plata za period od 12. juna 2003. godine do 12. juna 2006. godine, te da je apelant u odgovoru na tužbu istakao prigovor zastare potraživanja. S tim u vezi Općinski sud je naveo da je prigovor zastarjelosti potraživanja neosnovan jer je članom 106. Zakona o radu propisano da apsolutna zastara potraživanja iz radnog odnosa nastupa za tri godine od dana nastanka potraživanja ako zakonom nije drugačije propisano. U konkretnom slučaju, prema navodima Općinskog suda, tužiteljica je sudu podnijela tužbeni zahtjev 12. juna 2006. godine, a apelant joj je bio obavezan isplaćivati plate najkasnije do 15-tog u mjesecu za prethodni mjesec iz čega proizlazi da joj je platu za mjesec juni 2003. godine trebao isplatiti do 15. jula 2003. godine te da u konkretnom slučaju tužba nije podnesena nakon proteka roka od tri godine od dana nastanka potraživanja. Općinski sud je naveo da se, također, ne mogu prihvatiti ni navodi apelanta da je tužiteljica tužbu mogla podnijeti u roku od godinu dana od dana saznanja za povredu svog prava iz radnog odnosa jer se u ovom slučaju radi o isplati novčanih potraživanja za koja je rok zastarjelosti tri godine, kao i da su neosnovani navodi apelanta da je tužiteljici plata trebala biti isplaćivana u skladu sa pravilnikom apelanta što je i učinjeno jer se općim aktom apelanta tužiteljici ne može dati manje prava nego što to predviđa Granski kolektivni ugovor.

3. Općinski sud je obrazložio da je članom 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano da osnovna mjesečna plata zaposlenika za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% od prosječne plate ostvarene u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku, a članom 28. da se osnovna mjesečna plata zaposlenika uvećava za svaku godinu penzijskog staža za 0,6% s tim da ukupno povećanje ne može biti veće od 20%. Obrazloženo je i da je članom 29. Granskog kolektivnog ugovora propisano da uposlenik ima pravo na dodatke na osnovnu platu i to za noćni rad, za rad u državne praznike i za rad na dan sedmičnog odmora. S tim u vezi, u postupku je izvršeno vještačenje po vještaku ekonomsko-finansijske struke, koje je Općinski sud prihvatio u cjelosti, i kojim je utvrđeno da je apelant za utuženi period trebao isplatiti tužiteljici ukupan iznos od 40.673,51 KM a da je isplatio iznos od 8.754,64 KM te da je apelant dužan tužiteljici isplatiti razliku između navedenih iznosa. Općinski sud je naveo da je kao neosnovane odbio primjedbe apelanta date na predmetni nalaz vještaka u kojima je istaknuto da vještak ne može mijenjati koeficijent složenosti poslova utvrđen sistematizacijom radnih mjesta i broja bodova koji pripadaju tužiteljici na osnovu njenog radnog mjesta budući da je koeficijent složenosti poslova koje obavlja tužiteljica 1,57 a ne 3 kako je to naveo vještak a imajući u vidu da je prema pravilniku o platama i sistematizaciji radnih mjesta apelanta početni koeficijent je 1 i predstavlja koeficijent složenosti za najjednostavniji kvalifikovani rad a da je najviši koeficijent 4 koji je predviđen za najsloženiji i visokostručni rad. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da je vještak na glavnoj raspravi nalaz pojasnio i istakao da je koeficijent složenosti poslova koje obavlja tužiteljica utvrdio na osnovu člana 26. Granskog kolektivnog ugovora u kojem je definirana grupa poslova koje obavlja tužiteljica te da je na najnižu mjesečnu platu koja iznosi 60% prosječne plate u F BiH dodao koeficijent složenosti 3 uz obrazloženje da apelant uopće nije utvrdio koeficijent složenosti poslova već broj bodova poistovjećuje sa koeficijentom složenosti poslova. Navedeno je i da iz ugovora o radu koji ima tužiteljica sa apelantom proizlazi da tužiteljica obavlja poslove referenta za obračun plata a po članu 26. Kolektivnog ugovora proizlazi za te poslove koeficijent 3, a kako apelant u toku postupka nije ničim dokazao da je koeficijent složenosti poslova koje obavlja tužiteljica 1,57, nije priložio pravilnik o sistematizaciji radnih mjesta niti pravilnik o platama u kojem je, prema navodima apelanta, utvrđen takav koeficijent Općinski sud je prihvatio nalaz vještaka kao pravilan i objektivan.

4. Općinski sud je obrazložio da je odbijen prijedlog apelanta da se izvrši novo vještačenje po vještaku ekonomsko-finansijske struke jer je apelant bio dužan da se izjasni o predmetu i obimu predloženog vještačenja i o ličnosti novog vještaka a što apelant nije učinio. Također, Općinski sud je naveo i da je neosnovan navod da se u konkretnom slučaju na obračun visine plate nisu mogle primijeniti odredbe Granskog kolektivnog ugovora jer je na snagu stupio novi kolektivni ugovor iz razloga što, prema obrazloženju Općinskog suda, ugovor za oblast rudarstva nije usklađen sa općim kolektivnim ugovorom niti je donesen novi granski kolektivni ugovor. Imajući u vidu sve navedeno Općinski sud je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev i obavezao apelanta na isplatu navedenog iznosa razlike plata.

5. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je presudom broj 004-0-Gž-07-000 569 od 1. novembra 2007. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da je neosnovano pozivanje apelanta u žalbi na činjenicu da radno zakonodavstvo njega ne obavezuje na isplati osnovne plate tužiteljici nego samo na isplatu najniže plate. Prema navodima Kantonalnog suda u toku prvostepenog postupka među strankama nije bilo sporno da apelanta obavezuju odredbe Granskog kolektivnog ugovora a da je apelant tek u dopuni žalbe, podnesene van roka, osporavao da ga obavezuju odredbe tog ugovora. Navedeno je daje među strankama bila sporna činjenica da li navedeni ugovor garantuje tužiteljici, a obavezuje apelanta, na isplatu najniže plate, kako to tvrdi apelant, ili na isplatu osnovne plate kako je tvrdila tužiteljica. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pogrešan stav apelant da tužiteljici pripada pravo samo na najnižu platu budući da je odredbama člana 24. stav 4. Granskog kolektivnog ugovora propisano da osnovna plaća za poslove najnižeg stepena složenosti ne može biti manja od 60% prosječne plate ostvarne u F BiH prema posljednjim objavljenim podacima Federalnog zavoda za statistiku. Prema obrazloženju presude, apelant ne osporava činjenicu da je tužiteljica u spornom periodu na osnovu ugovora o radu obavljala poslove referenta za obračun plate i da to radno mjesto, po Pravilniku o plaćama, nosi 4400 bodova ali je bila sporna činjenica koji je koeficijent radnog mjesta tužiteljice. Kako je navedenim ugovorom predviđeno da se osnovna mjesečna plata zaposlenika utvrđuje prema grupama složenosti tako da se najniža plata množi sa koeficijentom pripadajuće grupe po osnovu sistematizacije radih mjesta, a kako je nesporno da je prema navedenom ugovoru radno mjesto tužiteljice svrstano u V grupu složenosti i koeficijent složenosti njenog radnog mjesta iznosi najmanje 3 (član 26. stav 5. Granskog kolektivnog ugovora), te kako je članom 3. istog ugovora predviđeno da pravilnik o radu društva mora biti u skladu sa tim ugovorom, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je usvojio tužiteljicin tužbeni zahtjev.

6. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da prema stavu Ustavnog suda, Vrhovnog suda i i po stavu tog suda, činjenica da poslodavac iz nekog razloga nije svoje interne akte uskladio sa odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora ne oslobađa ga obaveze da zaposleniku omogući ostvarivanje svih prava koja mu pripadaju shodno odredbama Općeg i Granskog kolektivnog ugovora za djelatnost koju obavlja poslodavac, a što je i u konkretnom slučaju u pitanju budući da je apelant svojim internim aktima izvršio vrednovanje radnih mjesta zaposlenika na način da je odredio broj bodova iako je odredbama navedenih ugovora propisano da se složenost poslova utvrđuje koeficijentom.

7. Kantonalni sud je naveo da je neosnovan i žalbeni navod apelanta da je trebalo odrediti novo vještačenje iz razloga što se, po obrazloženju Kantonalnog suda, apelant nije odazvao na pripremno ročište niti je izostanak opravdao te na taj način nije dao izjašnjenje o obimu vještačenja i ličnosti vještaka. Prema obrazloženju Kantonalnog suda i neosnovani su i navodi da je vještak u sličnim slučajevima i za slične zaposlenike uzimao manji koeficijent složenosti jer je vještak koeficijent tužiteljice odredio prema koeficijentu radnog mjesta koji je propisan Granskim kolektivnim ugovorom. Osim toga, obrazloženo je i da je Vrhovni sud, a i Ustavni sud u odluci broj AP 2898/05 od 6. marta 2007. godine, kroz svoje odluke zauzeo stav da u ovakvim slučajevima zaposleniku pripada pravo na osnovnu plaću a ne na najnižu platu zbog čega je Kantonalni sud zaključio da je žalba apelanta neosnovana.

8. Protiv navedene presude apelant je izjavio reviziju Vrhovnom sudu koji je presudom broj 070-0-Rev-08-000136 od 19. marta 2009. godine reviziju odbio. U obrazloženju presude je navedeno da je drugostepena presuda kojom je potvrđena prvostepena presuda pravilna i zakonito donesena. Prema navodima iz presude, neosnovan je ravizioni prigovor vezan za koeficijent složenosti poslova jer je drugostepeni sud pravilno ocijenio da je prema odredbi člana 26. granskog kolektivnog ugovora tužiteljicino radno mjesto svrstano u grupu V sa koeficijentom složenosti najmanje 3, pa je po ocjeni Vrhovnog suda pravilno „utvrđena razlika iznosa do osnovne plaće, koji se tužilji ima isplatiti.“ Sud je ocijenio neosnovanim prigovori da apelant nije obavezan poštovati kolektivni ugovor, jer za takvu revizionu tvrdnju nije dao valjane razloge, kao i prigovor da je drugim tužiteljima dosuđivani drugačiji iznosi, jer su takvi ugovori paušalni i ne obavezuju sud, iz S obzirom na navedeno Vrhovni sud je zaključio da, je revizja apelanta neosnovana jer je osporena presuda pravilna i na zakonu zasnovana.

9. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo napravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelant vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant navodi da su u istim pravnim i činjeničnim situacijama navedeni sudovi, čak i isti sudija, donosili drugačije odluke od odluke koju osporava u konkretnoj apelaciji i da su zaključivali da je za rješavanje ovakvih slučajeva relevantan ugovor o radu i pri tom apelant navodi predmete na koje se poziva. Apelant smatra da je nepravilno tretiran od strane sudova jer mu nije omogućeno da se izvrši još jedno vještačenje. Apelant navodi da su kolektivni ugovori na koje se sudovi pozivaju nezakoniti budući da ih nije potpisao niko do direktora apelanta nego je u ime poslodavca ugovore potpisao ministar iz Vlade F BiH i Sindikati koji nisu bili ni registrovani. Prema apelantovim navodima presudama različitog načina i nivoa u kojima se odlučuje da se udovolji uposlenicima koji su podnijeli tužbe na osnovu Granskog kolektivnog ugovora ugrožena su osnovna ljudska prava i slobode uposlenika kod apelanta. Apelant navodi „Pristupanjem isplata po izvršenjima po sudskim predmetima bi došlo do proglašenja stečajnog postupka“ te bi apelant bio likvidiran „a potraživanja ostalih uposlenika 1.200 kao i njihova radna mjesta bi prestala postojati“. Navedeno je prema apelantovom mišljenju razlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje konkretnih presuda a i svih ostalih u kojima je apelant po istom osnovu izvršenik.

10. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

11. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

12. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba ). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

13. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-1628/09 (RMU „Breza“ d.o.o) | Sudska praksa | Aktio