Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2039/11 (S. S.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2039/11

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2039/11, rješavajući zahtjev Sime Stojčevića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Sime Stojčevića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Simo Stojčević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pelagićeva, kojeg zastupa Mirko Simić advokat iz Brčko Distrikta, podnio je 1. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 005734 10 Kž od 22. februara 2011. godine i rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 005734 10 Kv od 23. novembra 2010. godine. Apelant je, također, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud prekinuo izdržavanje kazne zatvora koju apelant izdržava u KPZ Foča do donošenja odluke o apelaciji.

2. Rješenjem Kantonalog suda broj 03 0 K 005734 10 Kv od 23. novembra 2010.

godine odbijen je kao neosnovan zahtjev branioca apelanta kojim je tražio „da se utvrdi da je nastupila zastarjelost izvršenja neizdržanog dijela kazne zatvora apelantu u trajanju od 4 (četiri) godine 2 (dva mjeseca) i 7 (sedam dana) po pravosnažnoj presudi tog suda broj K.73/88 od 20. oktobra 1988. godine.“ U obrazloženju rješenja je navedeno da je presudom tog suda broj K.73/88 od 20. oktobra 1988. godine, a koja je preinačena presudom Vrhovnog suda broj Kž.740/88 od 9. marta 1989. godine, apelant oglašen krivim zbog počinjenog krivičnog djela ubistva iz člana 36. stav 2. tačka 2. Krivičnog zakona SR BiH i apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina u koju je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 31. decembra 1987. godine pa do stupanja na izdržavanje kazne 19. aprila 1989. godine. Kantonalni sud je naveo je da je branilac apelanta dostavio tom sudu prijedlog da su utvrdi da je nastupila zastarjelost izvršenja neizdržanog dijela kazne zatvora apelantu u trajanju od četiri godine, dva mjeseca i sedam dana jer je od navodnog bjekstva proteklo više od 15 godina te da je iz tog razloga nastupila zastarjelost izvršenja tog dijela kazne a u smislu odredbe člana 97. stav 1. tačka 2. Krivičnog zakona SFRJ. S tim u vezi, navedeno je da je članom 123. tačka 2. Krivičnog zakona F BiH propisano je da se izrečena kazna zatvora ne može izvršiti kada protekne 15 godina od osude na zatvor preko 10 godina a članom 125. stav 2 . istog zakona je propisano da zastarijevanje ne teče za vrijeme za koje se po zakonu izvršenje kazne ne može preduzeti kao što je ratno stanje i druge slične okolnosti te da je na isti način prekid toka zastare bio propisan i odredbom člana 99. stav 5. KZ SFRJ. Nadalje, navedeno je da je apelant na izdržavanju kazne bio u KPZ Foča od 19. aprila 1989. godine do 8. aprila 1992. godine kada se nije vratio sa odobrenog odsustva čime je samovoljno prekinuo izdržavanje kazne usljed ratnih dejstava te da je u bjekstvu bio od 8. aprila 1992. godine do 23. septembra 2010. godine kada je lišen slobode po raspisanoj centralnoj i međunarodnoj potjernici od 7. septembra 2010. godine.

3. Prema obrazloženju rješenja, Zakonom o amnestiji BiH („Službeni list BiH“ broj 26/90) apelant „oslobođen je ¼ izdržane kazne zatvora, a Odlukom Predsjedništva BiH br. 08-248- 429/91 od 30. aprila 1991. godine oslobođen je ¼ neizdržanog dijela kazne. Izdržavanje kazne mu je isticalo 08.06.1966. godine, a ostalo mu je da izdrži 4 (četiri) godine, 2 (dva) mjeseca i 7 (sedam) dana“. Nakon što je apelant lišen slobode 23. septembra 2010. godine sproveden je u KPZ Foča na izdržavanje preostalog dijela kazne. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da iz dopisa KPZ Foča proizlazi da je za apelantom raspisana centralna i međunarodna potjernica zbog bjekstva apelanta te da se KPZ Foča obratio dopisom od 17. decembra 2001. godine Općinskom sudu u Tuzli uz koji je bi priložen spisak od 28 osuđenih lica koja su upućena na izdržavanja kazne po pravosnažnim presudama a koja nisu u cijelosti izdržala kaznu. U dopisu je bilo navedeno da pošto KPZ Foča nije imao podataka da li su ta osuđena lica živa, da li se nalaze u inostranstvu i da li je za neka od tih lica nastupila zastarjelost izvršenja kazne, s tim da je na tom spisku pod rednim brojem pet bilo i ime apelanta, zatražili su od Općinskog suda da provjeri navedene podatke. Kako nije bilo povratne informacije, prema obrazloženju iz rješenja, da li je između ostalih i apelant pozvan na izdržavanje preostalog dijela kazne, za apelantom je raspisana centralna i međunarodna potjernica 7. septembra 2010. godine. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je upućivanjem podneska KPZ Foča Općinskom sudu u Tuzli traženo da se apelant uputi na izdržavanje preostalog dijela kazne: Navedeno je da se rok zastarjelosti izvršenja kazne računa po izrečenoj kazni u pravosnažnoj presudi bez obzira na njeno smanjenje nastalo usljed uračunavanja pritvora i istražnog zatvora, ili usljed amnestije ili pomilovanja, te da u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost jer je prekinut tok zastarjelosti dostavljanjem dopisa KPZ Foča Općinskom sudu u Tuzli. Pri tom je Kantonalni sud naveo da je citiranim članom 125. tačka 3. KZ F BiH propisano da se zastarjelost prekida svakom radnjom nadležnog organa koja se preduzima radi izvršenja kazne, a članom 125. tačka 5. KZ F BiH da zastarjelost izvršenja kazne nastaje u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarjelost izvršenja kazne a to je u konkretnom slučaju 9. marta 2019. godine pa je, zbog svega navedenog, riješeno kao u dispozitivu rješenja.

4. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 03 0 K 005734 10 Kž od 22. februara 2011. godine žalbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je, po mišljenju tog suda, nižestepeni sud prilikom odlučivanja o predmetnom zahtjevu branitelja apelanta ispravno pošao od okolnosti da je u slučaju apelanta prvenstveno u pitanju samovoljno prekidanje izdržavanja kazne i to na način da se sa odobrenog vikenda nije vratio u KPZ Foča gdje je kaznu izdržavao te da je po nalaženju tog suda pravilno prvostepeni sud zaključio da okolnost da je za apelantom raspisana centralna i međunarodna potjernica i da je po toj potjernici apelant lišen slobode, prekinut tok zastarjelosti izvršenja kazne. S tim u vezi Vrhovni sud je naveo i da je prvostepeni sud pravilno na konkretan slučaj primijenio odredbe čl. 123. i 125. KZ F BiH iz čega proizlazi da u osporenom rješenju prvostepenog suda nisu počinjene bitne povrede odredaba krivičnog postupka na koje je ukazivano žalbom niti je činjenično stanje pogrešno i nepotpuno utvrđeno iz čega proizlazi da je predmetna žalba neosnovana.

5. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Apelant povredu navedenih prava vidi, kako navodi, u činjenici da se nije samovoljno udaljio iz KPZ Foča niti je bio u bjekstvu a zbog opšte poznatih razloga jer je pušten kući na vikend i zbog izbijanja ratnih sukoba u BiH nije mogao da se vrati na izdržavanje kazne zatvora jer su bile prekinute veze između Pelagićeva i Foče. Osim toga, apelant smatra da je nepravilan stav sudova da nije nastupila zastara jer se dopis KPZ Foča Općinskom sudu ne može smatrati radnjom organa ili ustanove koja je direktno usmjerena na hvatanje odbjeglog lica kojom bi došlo do prekida zastare. Apelant smatra da pogotovo nije došlo do prekida zastare raspisivanjem potjernice 2010. godine jer je „zastara tekla od 08.04.1992.g.pa sve do 07.09.2010. g, a to je period od 18g i gotovo 5 mjeseci, što je više od 15 godina, a koji period je predviđen primijenjenim materijalnim propisom F BiH odnosno SFRJ, tačnije Krivičnim zakonom. U konkretnom slučaju imamo relativnu zastaru, dakle, protek perioda više od 15 godina od dana navodnog bjekstva do dana raspisane potjernice.“ Prema apelantovim navodima, on nikada nije upoznat sa sadržajem akta koji je KPZ Foča uputila Općinskom sudu i zbog tog razloga nije ni imao mogućnost da se na sadržaj tog akta izjasni, a također navodi da nije imao mogućnost ni da koristi nikakav djelotvoran pravni lijek protiv potjernice. Pored toga, apelant navodi da nije bio u bjekstvu jer je svo vrijeme živio u Pelagićevu, imao ličnu kartu i znalo se da je živ i smatra da je trebao biti priveden na izdržavanje preostalog dijela kazne zatvora odmah nakon završetka rata i da zbog toga nije ispoštovan princip prema kojem „osuđeno lice u razumnom roku bez dugog čekanja i neizvjestnosti treba da izdrži kaznu zatvora a isto nije dužno da se samo prijavi na izdržavanje kazne i nema nijedne pravne norme koja ga na to obavezuje“.

6. Apelant navodi da obzirom da je starije životne dobi (rođen 1944. godine), lošeg zdravstvenog stanja i konstantno koristi medicinsku terapiju, da veoma teško podnosi zatvorske uvjete i kućni red u KPZ Foča, te da se u njegovom slučaju radi o flagrantnom kršenju Ustavnih prava i prava zagarantovanih Evropskom konvenciju, traži da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom bi se prekinulo izdržavanje kazne zatvora i apelant pustio na slobodu do okončanja postupka po apelaciji.

7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

8. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o utemeljenosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

9. U konkretnom slučaju, apelant smatra da navodi o povredi prava na pravično suđenje i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti, kao i navodi da bi nastavljanje izdržavanja kazne zatvora prije konačne odluke o apelaciji zbog lošeg zdravstvenog stanja, fizičke dobi i zbog toga što veoma teško podnosi kućni red u KPZ Foča, predstavljali dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere.

10. Ustavni sud ukazuje da zahtjev za donošenje privremene mjere mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se usvoji predložena privremena mjera. Ustavni sud zapaža da apelant nije posebno obrazložio zahtjev za donošenje privremene mjere. Naime, apelant smatra da njegovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje i prava na slobodu i sigurnost ličnosti, kao i paušalno navođenje da bi za njega nastupile neotklonjive štetne posljedice bez posebnog obrazloženja u čemu bi se te posljedice sastojale, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji. Imajući u vidu da apelant, osim navoda u vezi sa kršenjem ljudskih prava koji se tiču merituma predmeta, te paušalnih navoda o nastanku neotklonjivih štetnih posljedica, koje bi nastale ako bi apelant nastavio izdržavati kaznu zatvora, nije ponudio Ustavnom sudu argumente i dokaze koji ukazuju na neophodnost usvajanja zahtjeva za privremenu mjeru, Ustavni sud smatra da je zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan, te da donošenje privremene mjere, u konkretnom slučaju, ne bi bilo u interesu pravilnog vođenja postupka shodno odredbama člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

11. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2039/11 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio