Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2122/11 (S. H., A. H. i A. R.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2122/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP-2122/11, rješavajući zahtjev Samije Haljeta i dr. za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Samije Haljeta, Amela Haljeta i Amele Rizvanović za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Samija Haljeta, Amel Haljeta i Amela Rizvanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, podnijeli su 18. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 70 0 P 000157 09 Rev od 24. marta 2011. godine, presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-0-Gž-07-000370 od 28. januara 2009. godine, presude Općinskog suda u Sarajevu broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine, presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) broj 118-0-Rev-06-000 253 od 7. maja 2008. godine, presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 23. decembar 2005. godine i presude Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine. Apelanti se žale i zbog činjenice da postupak izvršenje po rješenju Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 08 I od 23. marta 2011. godine nije okončan. Apelanti se žale i na nedonošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 036585 06 P.
2. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom se „zabranjuje izvršenje odluke Općinskog suda broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine predajom u posjed predmetnih nekretnina u Sarajevu slijednicima M.F. do donošenja odluke naslovljenog suda po predmetnoj apelaciji ili do izvršenja odluke Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine“. Postupak pred sudovima Republike Srpske
3. Presudom Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine utvrđeno je da je ništav ugovor o prodaji nekretnina, zaključen 15. juna 1994. godine i ovjeren 17. juna 1994. godine kod Osnovnog suda pod brojem Ov-I-2147/94, između tužitelja N.H. (u daljnjem tekstu: prednika apelanata), i tužene P.K., čiji su predmet bile nekretnine bliže označene u izreci ove presude, te je obavezana tužena da predniku apelanata predmetne nekretnine preda u posjed, slobodne od lica i stvari i da trpi uspostavu ranijeg zemljišno knjižnog stanja. Istom presudom obavezan je prednik apelanata da tuženoj, na ime vraćanja kupoprodajne cijene, isplati iznos od 40.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 17. juna 1994. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu (do traženih 60.000,00 KM) protivtužbeni zahtjev odbijen. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove spora.
4. Presudom Okružnog suda broj Gž-555/04 od 23. decembra 2005. godine žalba prednika apelanta je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o zateznoj kamati, tako da je prednik apelanata obavezan da tuženoj, na glavno potraživanje od 40.000,00 KM, isplati zateznu kamatu prema kamatnoj stopi koju su komercijalne banke u Republici Srpskoj plaćale na DM valutu na štedne uloge po viđenju, za period od 17. juna 1994. godine do 18. maja 2001. godine, dok je u ostalom dijelu žalba prednika apelanata odbijena, kao i žalba tužene u cjelini i prvostepena presuda u odnosnom dijelu potvrđena.
5. Presudom Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-06-000 253 od 7. maja 2008. godine djelimično je uvažena revizija prednika apelanata i nižestepene presude su preinačene u dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu koji se odnosi na zateznu kamatu, tako da je odbijen zahtjev tužene za plaćanje zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos od 40.000,00 KM za period od 17. juna 1994. godine do predaje u posjed predmetnih nekretnina tužitelju.
6. Osnovni sud je, po prijedlogu apelanata, rješenjem o izvršenju broj 71 0 I 052139 081 I od 23. marta 2011. godine dozvolio izvršenje presude ovog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine, te naložili tuženoj, a sada izvršeniku P.K. da apelantima preda u posjed bliže označene nekretnine, najkasnije u roku od 8 dana od dana prijema ovog rješenja. Izvršeniku P.K. je naloženo da apelantima nadoknadi i troškove izvršenja.
7. U posebnom dopisu od 23. marta 2011. godine apelantima je ukazano da navedenom presudom čije su izvršenje zatražili, obavezani da izvršeniku P.K. isplate 40.000,00 KM, pa da su dužni u roku od 15 dana od dana prijema ovog dopisa, a shodno članu 31. Zakona o izvršnom postupku, dostaviti dokaz da su na depozit ovog suda uplatili navedeni novčani iznos, uz napomenu da će postupak izvršenja biti obustavljen ako u ostavljenom roku ne bude dostavljen traženi dokaz.
8. Apelanti su navedeni iznos na depozit Osnovnog suda uplatili 6. aprila 2011. godine. Prema navodima iz apelacije postupak izvršenja po rješenju broj 71 0 I 052139 081 I od 23. marta 2011. godine do dana podnošenja apelacije Ustavnom sudu tj. 18. maja 2011. godine nije okončan.
9. Iz navoda iz apelacije proizilazi da je prednik apelanta 27. februara 2006. godine podnio Osnovnom sudu „regresnu tužbu radi isplate kupoprodajne cijene“ protiv tuženog R.F. Iz zapisnika sa ročišta održanog 14. marta 2011. godine proizilazi da je predmet dobio oznaku 71 0 P 036585 06 P, te da je glavna rasprava zakazana za 6. jun 2011. godine.
Postupak pred sudovima Federacije Bosne i Hercegovine
10. Presudom Općinskog suda broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja M.F., kojim je utvrđeno je da je ništav ugovor o zamjeni nekretnina čiji su predmet bile nekretnine bliže označene u izreci ove presude, sačinjen 17. maja 1994. godine u Palama broj 2552/94 od 16. maja 1994.godine, ovjeren od strane SO Pale, između tužitelja i prednika apelanta, te je prednik apelanata obavezan da tužitelju M.F., preda kuću sa garažom i okućnicom koje su u posjedu prednika apelanta, slobodnu od lica i stvari, te da tužitelju M.F. na ime troškova postupka isplati označeni iznos u roku od 30 dana sve pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Nadalje, prvostepenom presudom odbijen je kao neosnovan protivtužbeni zahtjev prednika apelanata kojim je tražio da se obaveže tužitelj M.F. da mu istovremeno preda njegove nekretnine u Banja Luci bliže označene u izreci presude.
11. Iz obrazloženja presude proizilazi da je predmet spora bilo utvrđivanje pravne valjanosti ugovora o zamjeni nekretnina zaključenog 17. maja 1995. godine između tužioca M.F. i prednika apelanta. Općinski sud je zaključio da navedeni ugovor ima formalne nedostatke jer potpisi ugovarača nisu bili ovjereni na propisani način i pred nadležnim organom u smislu člana 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti („Službeni list RbiH“ broj 18/94). Nadalje, ukazano je da ugovor o zamjeni nekretnina, s obzirom na okolnosti u kojim je zaključen ne odgovara pravoj volji stranaka, odnosno da volja stranaka nije bila usmjerena niti jasno izražena da žele zaključenje ugovora o zamjeni nekretnina, a na čije sklapanje su očigledno uticale i ratne okolnosti. Shodno navedenom zaključeno je da je ugovor o zamjeni ništav u smislu čl. 103. do 110. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO-a), te člana II/3. f) i člana II/3 k) Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Nadalje, Općinski sud je ukazao na član 104. ZOO-a kojim je regulisano da je svaka strana dužna vratiti ono što je primila po osnovu ništavog ugovora. Općinski sud se pozvao na presudu Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine kojom je usvojen tužbeni zahtjev prednika apelanta i poništen ugovor o kupoprodaji zaključen između prednika apelanta i tužene P.K., te kojom je tužena P.K. obavezana da predniku apelanata preda nekretnine u Banja Luci, a prednik apelanta da joj isplati iznos od 40.000,00 KM. Nadalje, ukazano je da je u postupku pred Osnovnim sudom donijeta pravosnažna i izvršna sudska odluka koja kao takva djeluje prema svima a posebno prema strankama. Općinski sud je istakao da nije mogao prihvatiti kao bitne za odlučenje tvrdnje prednika apelanata da je novac od prodaje njegove nekretnine u Banja Luci primio sin tužitelja R.F. a ne on, s obzirom da su ovi navodi već cijenjeni pred Osnovnim i Okružnim sudom. Također, ukazano je da nisu postojali razlozi za prekid ovog postupka do donošenja odluke Vrhovnog suda RS po izjavljenoj reviziji, jer je u postupku koji je vođen pred Osnovnim i Okružnim sudom donijeta pravosnažna i izvršna presuda čije izvršenje nije odlagalo ulaganje revizije kao vanrednog pravnog lijeka. Najzad, Općinski sud je zaključio da pitanje regulisanja vraćanja uzetog novca između prednika apelanta i sina tužitelja R.F. nezavisno od ove parnice, te da prednik apelanta povrat ovog novca može tražiti podnošenjem posebne tužbe, a što je veći i učinio, podnošenjem regresne tužbe 27. februara 2006. godine. Na temelju svega navedenog, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u onom dijelu u kom je moguća restitucija, te predniku apelanta naložio da preda tužitelju M.F. nekretnine u Sarajevu, bliže označene u izreci presude, a za koje je u toku postupka utvrđeno kao nesporno da ih drži prednik apelanta odnosno njegovi nasljednici. U odnosu na zahtjev prednika apelanta da mu tužitelj M.F. istovremeno preda nekretnine u Banja Luci, istaknuto je da tužitelj M.F. nije u njihovom posjedu niti je ikad bio, već da je u njihovom posjedu P.K.. Nadalje, ukazano je da predniku apelanata ulazak u posjed navedenih nekretnina već omogućen pravosnažnom presudom Osnovnog suda uz istovremenu isplatu 40.000,00 KM P.K. Činjenica da je iznos od 40.000,00 KM primio tužiteljev sin R.F. a ne prednik apelanta već je cijenjena u postupku koji se vodio pred sudovima u Banja Luci i ne oslobađa prednika apelanta da ovaj iznos plati P.K. a kako bi ušao u posjed svojih nekretnina u Banja Luci. Na temelju navedenog odbijen je protivtužbeni zahtjev prednika apelanta.
13. Kantonalni sud je presudom broj 009-0-Gž-07-000370 od 28. januara 2009. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantice Samije Haljeta i tužitelja M.F. te prvostepenu presudu potvrdio u cijelosti.
14. U obrazloženju presude je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno zaključio da ugovor o zamjeni nekretnina ne ispunjava strogu zakonsku formu potrebnu za valjanost ugovora o prometu nekretnina, kao i da ne predstavlja izraz slobodne volje stranaka, s obzirom da je zaključen u ratnim okolnostima, pod uticajem sile i progona nacionalnih zajednica koje su procentualno manje zastupljene na konkretnom prostoru, sa ciljem očuvanja gole egzistencije, a zbog čega je, po mišljenju Kantonalnog suda, ništav i po odredbi člana 21a. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti. Nadalje, Kantonalni sud se saglasio sa zaključkom Općinskog suda da ništav ugovor za posljedicu ima vraćanje onog što je po njemu primljeno, pa s obzirom da ugovor o zamjeni nije sadržao odredbe o cijeni niti je po njemu bilo novčanih davanja između prednika apelanta i tužitelj M.F., ništavost ugovora je mogla imati za posljedicu samo vraćanje zamijenjenih nekretnina. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio tužbeni zahtjev prednika apelanta za predaju u posjed njegovih nekretnina u Banja Luci. S tim u vezi je ukazano da se shodno članu 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima ostvarivanje prava na povrat stvari može ostvarivati samo od posjednika te stvari. Nadalje, ukazano je da se tužitelj M.F. u trenutku postavljanja protivtužbenog zahtjeva prednika apelanta nije nalazio u posjedu njegovih nekretnina, kao i da se radi o istim nekretninama u pogledu čije predaje u posjed je prednik apelanta uspio u postupku koji je vodio pred sudovima u Banja Luci. Nadalje, u pogledu isplate iznosa od 40.000,00 KM, ukazano je da prednik apelanta isti nije mogao zahtijevati u ovom postupku jer on nije predstavljao iznos razlike cijene zamijenjenih nekretnina po ugovoru o zamjeni, kao i zbog činjenice da je prednik apelanta podnio regresnu tužbu Osnovnom sudu u Banja Luci 23. marta 2006. godine protiv sina tužitelja R.F. radi isplate gore navedenog iznosa, pa isplata ovog iznosa novca nije bila predmet protivtužebnog zahtjeva u ovom postupku i prvostepeni sud nije ni mogao odlučivati o ovom pitanju. Neosnovanim je ocijenjen i prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tužitelja, s obzirom da je tužitelj ništavi ugovor o zamjeni nekretnina zaključio putem punomoćnika pa se mora smatrati nosiocem prava iz predmetnog spora, te da je irelevantno da su u toku postupka umrli i tužitelj i prednik apelanta jer su obojicu u toku postupka zastupali punomoćnici. Najzad, u pogledu navoda prednika apelanta da je prvostepeni sud nezakonito odbio da sasluša sina tužitelja R.F. kao svjedoka a koji živi u Hrvatskoj, Kantonalni sud je istakao da je ovaj svjedok pristupio na ročište za glavnu raspravu koje je održano 26. aprila 2005. godine, a koja je odložena zbog bolesti punomoćnika tužitelja M.F., da se ovaj svjedok nije odazivao na sljedeće pozive, te da je punomoćnik prednika apelanta 17. oktobra 2006. godine povukao prijedlog za saslušanje ovog svjedoka. Shodno navedenom, zaključeno je da nije došlo do nezakonitog postupanja prvostepenog suda, jer sud nije odbio da sasluša ovog svjedoka već je punomoćnik prednika apelanta odustao od provođenja ovog dokaza.
15. Vrhovni sud FBiH je presudom broj 70 0 P 000157 09 Rev od 24. marta 2011. godine odbio kao neosnovanu reviziju prednika apelanata protiv presude Kantonalnog suda.
16. Vrhovni sud je istakao da su nedopušteni revizioni navodi prednika apelanata da je učinjene povrede odredaba postupka iz člana 209. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer nižestepeni sudovi usvajajući tužbeni zahtjev tužitelja M.F. da mu se vrate njegove nekretnine nisu istovremeno odlučili da se predniku apelanta vrate njegove nekretnine, s obzirom da u slučaju ništavosti ugovora svaka strana vraća ono što je po ništavom ugovoru primila. S tim u vezi Vrhovni sud FBiH je najprije ukazao da ovaj navod ne ukazuje na povredu niti jedne odredbe ZPP-a, već da se odnosi na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer se njime pobija stav nižestepenih sudova o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a neosnovanosti protivtužbenog zahtjeva koji je isticao prednik apelanta. Nadalje, ukazano je da je prvostepeni sud utvrdio pravno relevantne činjenice za presuđenje s kojim se saglasio kao pravilnim i drugostepeni sud. Zbog toga su, u skladu sa članom 240. stav 2. ZPP-a ocijenjeni kao nedopušteni revizioni prigovori kojim se osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na posjedovanje nekretnine prednika apelanta, postojanje volje kod zaključenja spornog ugovora na strani prednika apelanta i njegovog prisilnog davanja potpisa kod prodaje nekretnina trećem licu, kao i tvrdnje da je drugostepeni sud pogrešno cijenio dokaze, a što po predniku apelanta predstavlja povredu člana 8. ZPP-a. U vezi s tim je ukazano da drugostepeni sud nije ni primjenjivao navedenu odredbu već prvostepeni sud, a prema članu 240. stav 1. tačka 1. ZPP-a revizija se može izjaviti samo zbog povrede odredba parničnog postupka iz člana 209. ZPP-a koje su učinjene u postupku pred drugostepenim sudom. S obzirom da pred drugostepenim sudom nije otvarana rasprava po odredbi člana 217. stav 2. ZPP-a to ovaj sud nije mogao ni počiniti povredu člana 8. ZPP-a. Nadalje, ukazano je da nije učinjena ni povreda odredba parničnog postupka iz člana 379. stav 1. ZPP-a jer za prekid postupka nisu postojale zakonske pretpostavke iz citirane odredbe. Nadalje, ukazano je da za ocjenu pitanja da li tužitelj M.F. u obavezi istovremeno predati predniku apelanta njegove nekretnine nije potrebno čekati okončanje revizionog postupka (pred Vrhovnim sudom RS) po pravosnažnoj presudi kojom je utvrđena ništavost ugovora između prednika apelanta i tužene P.K. kojoj je naloženo da nekretnine vrati predniku apelanata. Također, ukazano je da su nižestepeni sudovi ocjenu ovog pitanja dali na temelju pravilne ocijene dokaza, utvrdivši da tužitelj nije u posjedu nekretnina prednika apelanata i da zbog toga ne može biti obavezan na predaju istih tuženom. Nadalje, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje a koje je među strankama bilo nesporno, Vrhovni sud FBiH je zaključio da su nižestepeni sudovi pravilno primijenili materijalno pravo tj. član 103. ZOO-a i član 21a. Zakona o prometu nepokretnosti, a na temelju čega su usvojili tužbeni zahtjev tužitelja M.F. i utvrdili da je ugovor o zamjeni nekretnina ništav. Najzad, neosnovanim je ocijenjen i revizioni navod da je ništavost ugovora o zamjeni utvrđena u korist tužitelja M.F. a na štetu prednika apelanta jer je odbijen njegov protivtužbeni zahtjev za istovremenu predaju njegovih nekretnina. Vrhovni sud je istakao da nije pogrešno primijenjen član 104. stav 1. ZOO-a jer on ne isključuje primjenu člana 43. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima shodno kojoj vlasnik može tužbom tražiti od posjednika povraćaj individualno određene stvari, uz dokaz da ima pravo vlasništva na stvari i da ona nalazi u faktičkoj vlasti određene osobe. U konkretnom slučaju nižestepeni sudovi su utvrdili da je o predaji nekretnine predniku apelanta odlučeno pravosnažnom presudom Osnovnog suda, kao i da tužitelj M.F. ovu nekretninu nikad nije ni zaposjeo. Također, ukazano je da na drugačiju odluku u ovom predmetu ne utiče ni činjenica da je P.K., kao kupac, kupoprodajnu cijenu za nekretninu prednika apelanta isplatila sinu tužitelja R.F. jer su nižestepeni sudovi utvrdili da je R.F. novac primio po nalogu prednika apelanta, kao i da je prednik apelanta protiv njega podnio tužbu Osnovnom sudu radi vraćanja tog iznosa. Na temelju navedenog zaključeno je da nisu postojali uslovi iz člana 104. stav 1. ZOO-a da se tužitelj M.F. obaveže da preda nekretnine predniku apelanta. Postupak pred Ustavnim sudom
17. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-1483/09 od 12. januara 2010. godine (dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) odbacio kao nedopušteno apelaciju apelantice Samije Haljeta protiv presude Vrhovnog suda RS broj 118-0-Rev-06-000 253 od 7. maja 2008. godine, presude Okružnog suda broj Gž-555/04 od 23. decembra 2005. godine i presude Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije. Istom odlukom odbačena je kao kao nedopuštenu apelacija podnesenu protiv presude Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000370 od 28. januara 2009. godine i presude Općinskog suda broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine, zato što je preuranjena. Naime, apelantica Samija Haljeta je protiv presude Kantonalnog suda izjavila reviziju Vrhovnom sudu FBiH o kojoj nije bilo odlučeno u vrijeme donošenja navedene Odluke Ustavnog suda.
Navodi iz apelacije
18. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama Osnovnog, Okružnog i Vrhovnog suda RS, te osporenim presudama Općinskog, kantonalnog i Vrhovnog suda FBiH povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, pravo na efektivni pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da je naprijed navedenim presudama došlo i do povrede odredaba člana I.1.5), 6) i 11) Aneksa VI (pravo na pravično i javno saslušanje u građanskim i krivičnim postupcima, pravo na poštivanje ličnog i porodičnog života, nepovredivost doma i korespondencije i pravo na imovinu), te Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma za mir u Bosni i Hercegovini. Apelanti posebno ističu da su postupci pred sudovima u Republici Srpskoj i Federaciji Bosne i Hercegovine trajali neopravdano dugo zbog čega im je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku, pa su zatražili da se Vlada Republike Srpske i Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavežu da im na ime naknade nematerijalne štete isplate po 5.000,00 KM, te da im nadoknade sudske troškove koje su do sada imali. Najzad, apelanti se žale na dužinu postupka izvršenja u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 I 052139 08 I, kao i na ne donošenje odluke u razumnom roku u predmetu Osnovnog suda broj 71 0 P 036585 06 P.
19. Povreda prava na pravično suđenje po apelantima se ogleda u činjenici da se ni sudovi u Banja Luci ni u Sarajevu ne mogu smatrati nezavisnim. U prilog ove tvrdnje ističu da se ne može smatrati raspravljenom građanskom stvari situacija u kojoj je njihov prednik bez zakonskog osnova lišen svoje imovine, i ako niti u jednom pravnom poslu koji je zaključen nije dobrovoljno učestvovao, ali to nije prepreka da mu se povrat njegove imovine uslovljava plaćanjem novčanog iznosa koji on nikad nije ni primio. Apelanti smatraju da sudovi koji nezavisno sude ne mogu „svoje odluke povezivati jedne s drugim, a da pri tom nisu ni hijerarhijski ni sistemski povezani“. Nadalje, apelanti smatraju da je u njihovom slučaju povrijeđeno i načelo pravičnosti jer ni pred sudovima u Banja Luci kao ni u Sarajevu nije saslušan svjedok R.F., a zbog čega su odluke donijete na štetu njihovog prednika. Nadalje, apelanti ističu da je u postupcima pred sudovima u Sarajevu pravosnažna odluka donijeta nakon 7 godina, odnosno da je odluka po reviziji donijeta nakon 11 godina, a u postupcima pred sudovima u Banja Luci odluka po reviziji je donijeta nakon 7 godina. Također, apelanti ukazuju da je po regresnoj tužbi pred Osnovnim sudom ročište za glavnu raspravu prvi put zakazano nakon 6 godina, kao i da izvršni postupak koji su pokrenuli radi izvršenja presude Osnovnog suda broj P- P-825/02 traje već 3 godine i još uvijek nije okončan. Na temelju navedenog, apelanti zaključuju da im je u svim pobrojanim postupcima povrijeđeno pravo na donošenje odluke u razumnom roku. Nadalje, apelanti osporavaju i utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava kako pred sudovima u Banja Luci tako i u Sarajevu. Opširni navodi u ovom djelu se svode na tvrdnju apelanta da njihov prednik nije mogao biti obavezan na vraćanje nekretnine tužitelju M.F. bez da i tužitelj M.F. bude obavezan da njemu plati 40.000,00 KM je ovaj iznos u konkretnom slučaju potpada pod restituciju u smislu člana 104. ZOO-a, da je odlukom sudova u Banja Luci i Sarajevu njihov prednik lišen imovine i ako ga je sin tužitelja R.F. prisilio da zaključi prvo ugovor o zamjeni nekretnina, a onda i ugovor o prodaji nekretnina, a što je za posljedicu imalo da njihov prednik bude lišen svega, te da bude obavezan i da plati novčani iznos koji je naplatio i za sebe zadržao sin tužitelja R.F. I ako apelacijom izričito ne osporavaju Odluku Ustavnog suda broj AP-1483/09 od 12. januara 2010. godine apelanti smatraju da je i ovom Odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje jer je Ustavni sud u dijelu u kom je odbacio apelaciju u odnosu na odluke sudova u Republici Srpskoj „strogo formalnim pristupom onemogućio apelante da zaštite svoja prava“. U prilog ove tvrdnje ističu da je neosporno da se radi o postupcima pred sudovima iz dva entiteta, ali da je neosporno da se radi o jednom pravu, tj. pravu apelanta da vrate svoje nekretnine i da oni nisu mogli znati da li će ovo svoje pravo ostvariti dok se ne okončaju postupci u oba entiteta. Po njihovom mišljenju, Ustavni sud je zanemario i da se odluke sudova u Republici Srpskoj i odluke sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine odnose na iste nekretnine, pa s obzirom da nisu mogli znati da li će svoje pravo ostvariti dok se ne okončaju postupci u oba entiteta, smatraju da je njihova apelacija dopuštena i odnosu na odluke sudova u Republici Srpskoj, jer je podnose u roku od 60 dana od dana kada im je uručena presuda Vrhovnog suda FBiH.
20. Povreda prava na dom po apelantima se ogleda u činjenici da su zbog odluka sudova u Banja Luci i Sarajevu, a i pored odluke CRPC-a izgubili dom, a po presudama sudova u Sarajevu nemaju nikakvih prava ni na kuću tužitelja M.F.
21. Povreda prava na imovinu po apelantima se ogleda u činjenici da i pored odluke CRPC-a zbog odluka sudova ne mogu vratiti nekretninu koja je pripadala njihovom predniku, odnosno njima kao njegovim zakonskim nasljednicima.
22. Povreda prava na efektivni pravni lijek po apelantima se ogleda u činjenici da zbog načina na koji su postupali sudovi i kakve su odluke donosili, suštinski nisu ni imali na raspolaganju efektivni pravni lijek kojim bi povratili svoje nekretnine, jer i pored pokretanja i vođenja velikog broja postupaka i nakon više od 9 godina u tome nisu uspjeli.
23. Povrede člana I.1.5), 6) i 11) Aneksa VI Opšteg okvirnog sporazuma apelanti temelje na identičnim navodima iznesenim u pogledu prava na pravično suđenje, prava na dom i prava na imovinu.
24. Najzad, u odnosu na povredu Aneksa VII Opšteg okvirnog sporazuma (pravo na povratak u svoje domove) apelanti ističu da zbog odluka sudova u Banja Luci i Sarajevu koji su postupali suprotno citiranom aneksu, ne mogu ostvariti svoje pravo i pored nesporene činjenice da njihov prednik nije dobrovoljno zaključio niti jedna pravni posao, kao i da je odlukom CRPC utvrđeno njegovo pravo na nekretninama.
25. Apelanti su zatražili donošenje privremene mjere kojom se „zabranjuje izvršenje odluke Općinskog suda broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine predajom u posjed predmetnih nekretnina u Sarajevu slijednicima M.F. do donošenja odluke naslovljenog suda po predmetnoj apelaciji ili do izvršenja odluke Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine“.
26. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
27. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.
28. Razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
29. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne presude predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije ( vidi odluku Ustavnog suda, broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne presude, mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.
30. U konkretnom slučaju, apelanti su zatražili od Ustavnog suda da „zabrani izvršenje odluke Općinskog suda broj P-747/02 od 17. novembra 2006. godine dok ne bude odlučeno o njihovoj apelaciji ili dok se ne izvrši odluka Osnovnog suda broj P-825/02 od 16. januara 2004. godine“. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelanti ne navode i u tom smislu ne nude niti jedan dokaz da je u predmetu Općinskog suda P-747/02 pokrenut postupak izvršenja odnosno da je donijeto rješenje o izvršenju kojim se apelantima nalaže preduzimanje konkretne radnje u određenom roku. Najzad, apelanti zahtjev za donošenje privremene mjere nisu posebno obrazlagali, a razlozi i dokazi koje su apelanti istakli u pogledu kršenja ustavnih prava odnose se na suštinu spora. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra zahtjev apelanta neosnovanim.
31. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
32. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
33. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović