Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2247/11 (N. M., S. H. i F. Đ.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Privremena mjera - odbijena
Sastav suda
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2247/11
Apelacija
Odluka o privremenoj mjeri
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2247/11, rješavajući zahtjev Nedžiba Mehmedovića, Sedife Hodžić i Fatime Đokić za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI
Odbija se kao neosnovan zahtjev Nedžiba Mehmedovića, Sedife Hodžić i Fatime Đokić za donošenje privremene mjere.
OBRAZLOŽENJE
1. Nedžib Mehmedović, Sedifa Hodžić i Fatima Đokić (u daljnjem tekstu: prvoapelant, drugoapelantica i trećeapelantica) iz Garića, Kotor Varoš koje zastupa Vukan Šelver, advokat iz Kotor Varoši, podnijeli su 27. maja 2011. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 73 0 P 002281 10 Gz 2 od 31. marta 2011. godine (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Presude Osnovnog suda u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 002281 05 P od 8. oktobra 2010. godine. Apelanti su, također podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje Presude Osnovnog suda broj 73 0 P 002281 05 P od 8. oktobra 2010. godine do donošenja odluke o apelaciji.
2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 002281 05 P od 8. oktobra 2010. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 002281 10 Gz 2 od 31. marta 2011. godine, utvrđeno je da je tužitelj-prvotuženi Huso Suljić (u daljnjem tekstu: tužitelj) suvlasnik sa dijelom od ¼ u površini od 160 m² parcele (broj i naziv parcele precizno navedeni u izreci presude), kuća i zgrada površine 53 m² upisane u P.L. broj 225 KO Garići kao posjed prvoapelanta, označenom crvenom bojom na skici lica mjesta, sačinjenoj 18. maja 2010. godine od strane vještaka geodetske struke Milorada Borenovića, koja je sastavni dio presude. Odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev u dijelu kojim je traženo da se utvrdi da je tužitelj suvlasnik u dijelu sa ¼ na cijeloj parceli (broj i naziv parcele precizno navedeni u izreci presude), kuća i zgrada površine 53 m² upisane u P.L. broj 225 KO Garići kao posjed prvoapelanta i preko dijela ove parcele označenog crvenom bojom na skici vještaka geodetske struke i u dijelu kojim je traženo da se naloži prvoapelantu da izda tužitelju valjanu ispravu za upis prava suvlasništva u dijelu sa ¼ na nekretnini (označenoj precizno u izreci presude), kuća i zgrada površine 53 m², upisanoj u P.L. broj 225 KO Garići, u protivnom presuda će zamijeniti takvu ispravu. Istom presudom odbijen je kao neosnovan i protivtužbeni zahtjev kojim je traženo da se utvrdi da je prvoapelant vlasnik, dijela u površini od 107 m² parcele (broj i naziv parcele precizno naveden u izreci presude), kuća i zgrada površine 53 m² upisanoj u P.L. broj 225 KO Garići, označenom crvenom bojom na skici lica mjesta koju je sačinio vještak geodetske struke 18. maja 2010. godine, a koja je sastavni dio presude, po osnovu održaja, što je tužitelj dužan priznati i trpjeti da se na osnovu presude prvoapelant upiše na naprijed navedenim nekretninma kao vlasnik u zemljišnoj knjizi, kao i da tužitelj nadoknadi prvoapelantu troškove postupka u iznosu od 3.535,00 KM. Obavezan je prvoapelant da nadokandi tužitelju troškove postupka u iznosu od 1.810,40 KM.
3. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je na osnovu iznesenih činjenica i dokaza izvedenih u toku postupka zaključio, da je diobom iz 1977. godine tužitelju pripala ¼ sporne parcele k.č. broj 25/96-1, pa je tužitelj na taj način postao suvlasnik na ovoj parceli, u utvrđenom idealnom dijelu, u smislu člana 20. stav 2. u vezi sa članom 16. Zakona o osnovnim svojinsko pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOSPO). Sud je, također, utvrdio da se sporna parcela, po novom premjeru k.č. broj 348 odnosi po starom premjeru na k.č. broj 25/96-1 i na dio parcele k.č. broj 25/98 u posjedu Avde Jaraca na kojoj tužitelj nije stekao pravo suvlasništva diobom, te zaključio da je neosnovan zahtjev tužitelja da se utvrdi pravo suvlasništva na cijeloj nekretnini označenoj kao k.č. 348, nego samo u dijelu sa ¼ u površini od 160 m² parcele k.č. broj 348 (koja odgovara po SP k.č. broj 25/96-1) i preko dijela ove parcele koji odgovara po SP parceli k.č. broj 25/96-1. Sud je također, naveo da je u dijelu kojim je traženo da se naloži prvoapelantu da izda tužitelju valjanu ispravu za upis prava suvlasništva u dijelu sa ¼ na spornoj parceli k.č. broj 348, tužitelja odbio iz razloga što se pravo u javnoj knjizi na osnovu pravosnažne presude može izvršiti zahtjevom organu nadležnom za upis. Sud je u obrazlaženju presude istakao da je protivužbeni zahtjev prvoapelanta odbio iz razloga što sticanje prava svojine održajem prema članu 28. ZOSPO, karakteriše to da na ovakav način pravo svojine stiče kvalifikovani posjednik na stvari «na kojoj drugi ima pravo svojine», međutim kako na spornoj parceli postoji suvlasništvo, na kojoj su diobom utvrđeni suvlasnički dijelovi od po ¼ tužitelja i Hasiba Hasanagića i ½ oca prvoapelanta Sejde, sve dok postoji suvlasništvo ne može se koristiti bilo koji dio parcele od strane nekog od suvlasnika, pa time nema mogućnosti sticanju prava svojine održajem od strane prvoapelanta na dijelu parcele, niti je prvoapelant stekao pravo svojine na ovom dijelu parcele na neki drugi način. Sud je također obrazložio da je o troškovima postupka odlučio shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu:ZPP).
4. Okružni sud je Presudom broj 73 0 P 002281 10 Gz 2 od 31. marta 2011. godine žalbu tužitelja uvažio, i preinačio prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu odluke o troškovima postupka, tako da se naknada troškova postupka povećava sa iznosa od 1.810,40 KM na iznos od 3.221,90 KM. Nadalje, Okružni sud je žalbu prvoapelanta odbio i prvostepenu presudu u osporenom usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, te dosuđujućem dijelu odluke o troškovima parničnog postupka i odbijajućem dijelu odluke o protivtužbenom zahtjevu potvrdio. Zahtjev prvoapelanta za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 200,00 KM, kao i zahtjev tužitelja za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 375,00 KM, sud je odbio, kao neosnovane. Okružni sud je u obrazloženju odluke naveo da je na temelju činjeničnog utvrđenja proisteklog ocjenom izvedenih dokaza izveo zaključak da je odluka prvostepenog suda o glavnoj stvari pravilna, međutim odluka o troškovima parničnog postupka prema ocjeni ovog suda je rezultat pogrešne primjene materijalnog prava. Okružni sud je obrazlažući neosnovanost žalbe tužitelja i prvoapelanta istakao da je prvostepeni sud pravilno i potpuno raspravio sve pravno-relevantne činjenice, koje je kao takve u cijelosti prihvatio, te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo. Žalbu tužitelja u dijelu odluke o troškovima postupka, Okružni sud je ocijenio osnovanom, jer prema ocjeni suda pravilnom primjenom odredbi čl. 383 stav 1. i člana 386. ZPP prvostepeni sud tužitelju nije trebao dosuditi naknadu troškova postupka srazmjerno uspjehu u parnici obzirom da je tužitelj uspio u postupku, i da se ne može govoriti o uspjehu prvoapelanta u postupku. Okružni sud je primjenom važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata naknadu troškova postupka tužitelju povećao i istu dosudio u visini od 3.221,90 KM. Okružni sud je također istakao da je zahtjev prvoapelanta za naknadu troškova žalbenog postupka, odbio iz razloga što nije uspio u parnici, te da je i tužitelja odbio za naknadu troškova odgovora na žalbu ocjenjujući da preduzimanje te radnje nije bilo nužno za presuđenje.
5. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz čl. II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. Evropske konevncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, ističu da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju te navode da je nepravilno utvrđen suvlasnički dio tužitelja na predmetnim nekretninama. Nadalje, u apelacionim navodim se ističe da je pogrešan zaključak redovnih sudova da prvoapelant nije mogao steći pravo svojine održajem u smislu odredbi člana 28. ZOPSO. Također, navode da je tužbom tužitelja trebalo pored prvoapelanta obuhvatiti i njegovu braću i sestre kao jedinstvene suparničare jer su pravni sljednici ostavioca i njegovom delacijom se smatraju savjesnim držaocima naslijeđene imovine u koju spada i sporna nepokretnost, pa su redovni sudovi i po ovom osnovu učinili bitnu povredu postupka. Prvoapelant, ističe da je Okružni sud postupajući po žalbi tužitelja prvostepenu presudu izmijenio na njegovu štetu uvećavajući troškove postupka.
6. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelanti su zatražili da se obustavi izvršenje presude Osnovnog suda do donošenja odluke o apelaciji.
7. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:
Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.
8. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.
9. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web strnaici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelanti nisu ponudili takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelanata za donošenje privremene mjere neosnovan.
10. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.
11. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović