Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2628/10 (Federacija Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2628/10

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine, u Malom vijeću, u sastavu predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2628/10, rješavajući zahtjev Federacije Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», br 60/05), 64/08 i 51/09) donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Federacije Bosne i Hercegovine za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Federalno Pravobranilaštvo Sarajevo, podnijela je 1. jula 2010. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-09-000522 od 4. maja 2010. godine. Apelant je 16. jula 2010. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud obustavio izvršenje presude Vrhovnog suda broj 070-0-Rev-09-000522 od 4. maja 2010. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-60/05 od 9. juna 2008. godine, obavezan je apelant da Mariji Đukić, Đuri Đukiću, mld. L.Đ. zastupanoj po majci i zakonskoj zastupnici Mariji Đukić, Ivici Đukiću i Iliji Đukiću (u daljnjem tekstu: tužitelji) zbog smrti bliskog srodnika Kate Đukić na ime nematerijalne i materijalne štete za pretrpljene duševne bolove zbog smrti bliskog srodnika isplati iznose pobliže navedene u dispozitivu presude. Istom presudom obavezan je apelant da tužiteljima naknadi troškove postupka u iznosu od 2.634,20 KM. Tužitelji su odbijeni sa dijelom tužbenog zahtjeva da im se na dosuđene iznose plate zakonske zatezne kamate počev od 11. marta 2005. godine pa do 14. marta 2005. godine a tužitelji Marija i Đuro Đukić odbijeni su sa viškom postavljenog tužbenog zahtjeva preko dosuđenog iznosa koji se odnosi za naknadu materijalne štete za troškove sahrane.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je istakao da među strankama nije sporno a što je i utvrđeno uvidom u presudu Vojnog suda Orašje broj K-414/94 od 11. januara 1995. godine koja je postala pravosnažna 27. januara 1995. godine da je 25. augusta 1994. godine u ugostiteljskom objektu «Soni» u Orašju, D. K. pripadnik 105 Modričke HVO brigade iz automatske puške iz neposredne blizine ispalio dva kratka rafala u Katu Đukić u predio grudnog koša u neposrednoj blizini srca kao i u glavu od kojih ozljeda je ista trenutno preminula za šta je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 10 godina. Također među strankama nije sporno da je pokojna Kata Đukić kćerka tužitelja Marije i Đure Đukić a sestra mld. L.Đ, Ivice i Ilije Đukić a koji su u vrijeme pogibije živjeli s njom u zajedničkom domaćinstvu. Međutim, kako je dalje naveo Općinski sud, sporno je da li je apelant pasivno legitimisan, da li je nastupio rok zastare te da li je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva.

4. Po ocjeni Općinskog suda neosnovan je prigovor zastare potraživanja bez obzira što se štetni događaj desio 25. augusta 1994. godine a tužba podnesena 15. marta 2005. godine a iz razloga što je šteta prouzrokovana krivičnim djelom i što je odredbom člana 377. stav 1 Zakona o obligacionim odnosima («Službene novine RBiH», br. 2/92, 13/93 i 13/94 i «Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine», broj 29/03, u daljnjem tekstu: ZOO) regulisano da zahtjev za naknadu štete prema odgovornom licu zastarijeva kada istekne vrijeme određeno za zastarjelost krivičnog gonjenja. Općinski sud je zaključio da je neposredni štetnik D.K u vrijeme štetnog događaja bio vojna osoba ali da u to vrijeme nije bio na vojnoj dužnosti i obavljao vojnu djelatnost, tako da se štetna odgovornost apelanta ne može zasnivati na odredbi člana 89. stav 1 Zakona o službi u oružanim snagama Hrvatske Republike Herceg Bosne (Narodni list Hrvatske Republike Herceg Bosne broj 19/94). Zakonom o odbrani Federacije BiH («Službene novine FBiH» broj 15/96) propisano je da se vojska Federacije sastoji od postrojbi Armije BiH i HVO pa stoga Federacija odgovara za neizvršavanje obaveze iz osnova štete koju su prouzrokovali vojne osobe u vršenju vojne dužnosti

5. Odgovornost apelanta, Općinski sud je našao u činjenici da je ubistvo izvršeno upotrebom automatske puške kao opasne stvari čiji je imalac apelant (odnosno vojna brigada čiji je pripadnik bio D.K) pa je odgovornost apelanta utemeljena na odredbi člana 174. ZOO. Općinski sud je istakao da je apelant odgovoran za nastalu štetu iz razloga što je propustio da se na adekvatan način čuva opasna stvar tj puška sa kojom je izvršeno ubistvo jer je opšte poznato da se mogla koristiti samo u zoni borbenih dejstava a nikako u ugostiteljskom objektu. Propust apelanta da na adekvatnom mjestu pohrani oružje bez mogućnosti stupanja u posjed D. K. u slobodno vrijeme, čini apelanta odgovornim za štetni događaj koji se zbio od opasne stvari a s obzirom da je imalac opasne stvari. Općinski sud je dalje naveo da apelant nije dokazao činjenicu, koju je isticao u toku postupka, da je puška pripadala D.K. pa je kao neosnovan odbijen i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Na kraju je Općinski sud istakao da je neosnovan prigovor apelanta o značajnom doprinosu nastanku štete tužitelja Marije i Đure Đukić koji su kao roditelji mld. Kate dozvolili da u vrijeme ratnih okolnosti radi u ugostiteljskom objektu u kojem se točio alkohol, jer je u vrijeme pogibije imala više od 17 godina a opće je poznato da u radni odnos mogu stupiti osobe starije od 15 godina.

6. Odlučujući o žalbama koje su protiv prvostepene presude izjavili tužitelji i apelant, Kantonalni sud u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) je presudom broj 002-0-Gž-08-000032 od 13. januara 2009. godine, žalbu tužitelja odbio kao neosnovanu a žalbu apelanta uvažio i presudu Općinskog suda broj P-60/05 od 9. juna 2008. godine preinačio i tužbeni zahtjev odbio u cijelosti. Obavezani su tužitelji isplatiti apelantu troškove postupka u iznosu od 1.920,00 KM u roku od 30 dana od dana prijema presude.

7. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da je Općinski sud kao nespornim utvrdio činjenicu da je štetnik D.K. u vrijeme štetnog događaja bio vojna osoba ali da nije bio na vojnoj dužnosti i nije obavljao vojnu (opasnu) djelatnost već je štetni događaj nastupio u ugostiteljskom objektu. Odgovornost apelanta za nastalu štetu, Općinski sud je utvrdio na osnovu upotrebe opasne stvari čiji je imalac apelant koji je propustio da na adekvatan način čuva opasnu stvar tj pušku sa kojom je izvršeno ubistvo. Kantonalni sud je naveo da se pogrešna primjena materijalnog prava prvostepenog suda ogleda u tome što je članom 173. ZOO propisano da se za štetu nastalu u vezi sa opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću odgovara, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Kantonalni sud smatra da je prvostepeni sud pogrešno protumačio i primijenio odredbu člana 89. stav 1. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB a kojom je propisano da za štetu koju vojna osoba u vezi sa obavljanjem vojne službe počini trećim licima odgovara Republika osim ako dokaže da je vojna osoba postupala suprotno pravilima službe.

8. Kantonalni sud je istakao da D.K. u vrijeme dok se nalazio u ugostiteljskom objektu nije obavljao vojnu dužnost, nije postupio suprotno pravilima službe i nije štetu počinio u vezi sa obavljanjem službe a automatska puška se može smatrati opasnom stvari samo ukoliko je šteta nastala direktno sa obavljanjem vojne djelatnosti. Do ubistva bliskog srodnika tužitelja a time i do nastanka štete nije došlo na način koji bi se mogao povezati sa obavljanjem vojne dužnosti i nema uzročne veze između imaoca opasne stvari (za koje tužioci nisu pouzdano dokazali da je i vlasništvo HVO brigade). Do štete je došlo u ugostiteljskom objektu koji po svojoj namjeni ne predstavlja vojni objekt niti je D.K. u trenutku činjenja krivičnog djela bio na vojnom zadatku te tužitelji imaju pravo direktno od njega potraživati naknadu štete jer je u cijelosti i kriv za nastalu štetu. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je zaključio da nema odgovornosti apelanta u smislu čl. 173. i 174. ZOO niti odgovornosti u smislu člana 89. Zakona o službi u oružanim snagama HR HB. Obzirom da je žalba apelanta uvažena i prvostepena presuda preinačena odbijanjem tužbenog zahtjeva to je žalba tužitelja u cijelosti neosnovana pa je kao takva i odbijena.

9. Odlučujući o reviziji koju su protiv drugostepene presude izjavili tužitelji, Vrhovni sud je presudom broj 070-0-Rev-09-000522 od 4. maja 2010. godine, reviziju usvojio i presudu Kantonalnog suda broj 002-0-Gž-08-000032 od 13. januara 2009. godine preinačio tako što je žalbu apelanta odbio i prvostepenu presudu u dosuđujućem dijelu potvrdio dok je žalbu tužitelja uvažio i prvostepenu presudu u odbijajućem dijelu preinačio i obavezao apelanta da tužiteljima Mariji i Đuri Đukiću na ime naknade troškova za podizanje nadgrobnog spomenika isplati iznos od 7.150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 15. marta 2005. godine. Obavezan je apelant da tužiteljima na ime naknade troškova sastava žalbe i revizije isplati ukupan iznos od 1.478,00 KM.

10. Vrhovni sud je istakao da su tužitelji formalni suparničari pa se za ocjenu dopuštenosti revizije uzima u obzir pojedinačna vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude svakog od pojedinih suparničara. Ocjenjujući da bi odlučivanje po reviziji bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima Vrhovni sud je reviziju dozvolio u skladu sa odredbom člana 237. stav 3. Zakona o parničnom postupku («Službene novine F BiH» broj 53/03, 73/05 i 16/06, u daljnjem tekstu: ZPP). U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da odredbe Zakona o službi u oružanim snagama, koje regulišu odgovornost apelanta za radnje vojne osobe u vezi sa obavljanjem službe, ne isključuju sve ostale zakonske osnove odgovornosti pa tako ni odgovornost apelanta kao imaoca opasne stvari kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud, ocjenjujući odgovornost apelanta primjenom propisa o odgovornosti za štetu nastalu od opasne stvari sadržanim u odredbama čl. 174 do 177. ZOO. Vrhovni sud također naglašava da svojstvo opasne stvari automatska puška niti dobija niti gubi u zavisnosti od činjenice da li je ona upotrijebljena u vezi sa obavljanjem vojne djelatnosti kako to pogrešno smatra drugostepeni sud. Apelant tokom postupka nije u skladu sa čl. 7. i 123. ZPP dokazao da nije imalac automatske puške kao opasne stvari kojom je prouzrokovana šteta niti je tvrdio da je puška oduzeta na protivpravan način da bi se njegova odgovornost mogla isključiti u smislu člana 175. ZOO. Pravilno je prvostepeni sud ocijenio da u konkretnom slučaju nije osnovan ni istaknuti prigovor djelomičnog doprinosa poginule nastanku štetnog događaja te je pravilno raspravio i prigovor zastarjelosti potraživanja istaknutog od strane apelanta. Na kraju je Vrhovni sud istakao da tužitelji spadaju u krug lica koja po odredbi člana 201. stav 1. ZOO imaju pravo na naknadu štete za duševne bolove prouzrokovane smrću bliskog srodnika čiju je visinu prvostepeni sud pravilno utvrdio u skladu sa odredbom člana 200. ZOO i važećim kriterijima sudske prakse. Tužitelji imaju pravo i na naknadu troškova nabavke crnine i drugih uobičajenih troškova sahrane u smislu člana 193. stav 1. ZOO a kako je to pravilno zaključio prvostepeni sud. Na kraju je Vrhovni sud istakao da je odgovorna osoba dužna naknaditi troškove podizanja nadgrobnog spomenika i prije njegovog postavljanju obzirom da su tužitelji učinili vjerovatnim da će spomenik podići.

11. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Suštinski prigovor koji se odnosi na kršenje navedenih prava odnosi se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da je Vrhovni sud reviziju proglasio dopuštenom pravdajući svoj stav paušalnom konstatacijom da je dopuštena iz razloga primjene prava u drugim slučajevima pri čemu izostavlja da argumentovano obrazloži svoj stav. Apelant također smatra da se Vrhovni sud upustio u ulogu prvostepenog suda tako što je utvrđivao činjenice i vršio njihovu ocjenu a što je suprotno ZPP. Apelant je dalje istakao da su tužitelji bili ti koji su tvrdili da je predmetna automatska puška kojom je počinjeno ubistvo bila vlasništvo 105 Modričke HVO brigade, međutim ni jednim dokazom tu svoju tvrdnju nisu dokazali a na istima je bio teret dokazivanja u smislu čl.7. i 123 ZPP. Apelant smatra da nije pasivno legitimisan, da je krivičnom presudom D.K. proglašen krivim te je jedino on odgovoran za štetu koju trpe tužitelji. Za štetu izazvanu opasnom stvari «odgovornost se ne zasniva na krivici nego na stvorenom riziku» te po mišljenju apelanta «nastala šteta ne predstavlja realizaciju upravo onog rizika zbog kojeg bi se ta opasna stvar smatrala opasnom». Tužitelji su pretrpili štetu nevezano za vojnu dužnost D.K. koji je samim tim kriv za ubistvo Kate Đukić i koji je jedinstveno pasivno legitimisan da tužiteljima nadoknadi štetu koju trpe.

12. U obrazloženju zahtjeva za donošenje privremene mjere apelant je naveo da je jedan od tužitelja Ilija Đukić podnio prijedlog za izvršenje osporene presude koji prijedlog je Općinski sud u Sarajevu prihvatio i obavezao ga rješenjem od 12. jula 2010. godine da tužitelju Iliji Đukiću isplati iznos od 11.680,00 KM. Apelant je istakao da bi izvršenjem osporene presude za njega nastupile nenadoknadive štetne posljedice jer bi bio doveden u situaciju da njegova imovinska prava u eventualnom postupku reizvršenja budu dovedena u pitanje. Naime kako je dalje istakao apelant, Ilija Đukić je lice sa posebnim potrebama bez ikakve imovine, tako da bi nastupila nenadoknadiva šteta jer bi bilo onemogućeno imovinsko namirenje od Ilije Đukića

13. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

14. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

15. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na «pristup sudu» što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP-774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je pravosnažna, niti Ustavni sud iz bilo čega može zaključiti da bi donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju bilo u interesu pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

16. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

17. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu predmetne apelacije.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović