Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2869/09 (E. M., E. B., A. B. i N. B.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2869/09

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović i potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine, u predmetu broj AP 2869/09, rješavajući zahtjev Emire Medić i dr., za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 5. i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Emire Medić, Emira Biščevića, Amre Biščević i Nerme Biščević za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Emira Medić, Emir Biščević, Amra Biščević i Nerma Biščević (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Adil Medić iz Sarajeva, podnijeli su 11. septembra 2009. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 000 646 08 U od 14. jula 2009. godine, rješenja Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju Banja Luka (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 15-364-598/08 od 3. oktobra 2008. godine i rješenja Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odjeljenje) broj 03-364-235/06 od 14. avgusta 2008. godine. Apelanti su također, podnijeli 29. oktobra 2009. godine zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „zabranio gradnju objekta po Urbanističkoj saglasnosti broj 03-364-

235/06 od 14. avgusta 2008. godine“ do donošenja odluke o apelaciji.

2. Predrag Mačkić (u daljnjem tekstu: investitor) je 27. januara 2007. godine podnio Odjeljenju zahtjev za donošenje rješenja o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju stambeno poslovnog objekta, sa podzemnom garažom u ulici Vilsonova broj 4. u Banja Luci. Rješavajući po navedenom zahtjevu, Odjeljenje je donijelo rješenje broj 03-364-235/06 od 14. februara 2007.-godine kojim je data urbanistička saglasnost investitoru za izgradnju stambeno poslovnog objekta, na zemljištu preciznije naznačenom u izreci rješenja u ulici Vilsonova broj 4. u Banja Luci (u daljnjem tekstu: predmetna parcela).

3. Odlučujući o žalbi apelanata protiv rješenja broj 03-364-235/06 od 14. februara 2007.-godine, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 15-364-170/08 od 16. aprila 2008. godine kojim je navedeno rješenje poništilo u cijelosti.

4. U ponovnom postupku, Odjeljenje je donijelo rješenje broj 03-364-235/06 od 14. avgusta 2008. godine kojim je data urbanistička saglasnost investitoru za izgradnju stambeno poslovnog objekta sa podzemnom garažom na predmetnoj parceli, u svemu prema urbanističko-tehničkim uslovima izrađenim od strane Urbanističkog zavoda Republike Srpske, verifikovanim 27. marta 2006. godine, koji su sastavni dio tog rješenja.

5. Odlučujući o žalbama apelanata, te Sime Đurđevića i Božidara Rogića koje su izjavili protiv rješenja Odjeljenja od 14. avgusta 2008. godine, Ministarstvo je donijelo rješenje broj 15-364-598/08 od 3. oktobra 2008. godine kojim je žalbu apelanata odbilo, a žalbu Sime Đurđevića i Božidara Rogića odbacio kao izjavljenu od neovlaštenog lica. U obrazloženju rješenja Ministarstvo je navelo da smatra da su u obrazloženju prvostepenog rješenja izneseni valjani razlozi za odluku iz dispozitiva tog rješenja, koji su po mišljenju Ministarstva potkrijepljeni i odgovarajućim dokazima u spisu, te je s tim u vezi navelo da se shodno odredbi člana 230. stav 2. Zakona o opštem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP) u cijelosti poziva na date razloge. Ministarstvo je nadalje, navelo da smatra neosnovanim navode apelanta koji su izneseni u žalbi o tome da je pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, pozivajući se na odredbe člana 69. i 70. Zakona o uređenju prostora („Službeni glasnik RS“, broj 84/02, 14/03, 112/06 i 53/07), Ministarstvo je navelo da je prije donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti u postupku nužno utvrditi činjenicu da li su traženi radovi u skladu sa planom i propisanim uslovima i da li se ova činjenica na urbanom području utvrđuje na osnovu regulacionog plana, odnosno urbanističkog projekta ukoliko su isti doneseni. S tim u vezi, Ministarstvo je, na osnovu dokumentacije u spisu zaključilo da se predmetna parcela nalazi na području za koje je donesen Regulacioni plan „JUG 1“ (Službeni glasnik Grada Banja Luka“ broj 27/05), kojim je na toj parceli predviđena izgradnja stambeno-poslovnog objekta horizontalnih i vertikalnih gabarita kakvi su dati u urbanističko-tehničkim uslovima sadržanim u prvostepenom rješenju, što po mišljenju Ministarstva ukazuje da su traženi radovi u potpunosti u skladu sa planom.

6. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je zaključilo da nije osnovano pozivanje apelanata na povredu čl. 37. i 38. Odluke o uređenju prostora Grada Banja Luka („Službeni glasnik Grada Banja Luka“, broj 9/03), jer se navedena odluka primjenjuje, shodno odredbi člana 153. stav. 1. Zakona o uređenju prostora, do donošenja odgovarajućih planskih akata. S obzirom da je u konkretnom slučaju donesen regulacioni plan, predmetna urbanistička saglasnost je izdata u skladu sa tim planom, te je po mišljenju Ministarstva iz tog razloga neosnovano pozivanje apelanata na prekoračenje propisanog maksimalnog koeficijenta izgrađenosti. Ministarstvo je također zaključilo da se primjedbe apelanata na regulacioni plan ne mogu iznositi u postupku donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti budući da regulacioni plan nema značaj upravnog akta.

7. Apelanti su tužbom pred Okružnim sudom pokrenuli upravni spor protiv rješenja Ministarstva broj 15-364-598/08 od 3. oktobra 2008. godine. Okružni sud je presudom broj 11 0 U 000 646 08 U od 14. jula 2009. godine odbio tužbu apelanata kao neosnovanu. U obrazloženju presude sud je naveo da su u postupku izdavanja urbanističke saglasnosti, relevantne odredbe člana 70. stav 1. Zakona o uređenju prostora, kojima je propisano da se urbanistička saglasnost u urbanim područjima izdaje na osnovu regulacionog plana. Također, Okružni sud je ukazao i na odredbe člana 71. navedenog zakona, kojim je propisan sadržaj urbanističke saglasnosti, te s tim u vezi, sud je naveo da je konkretno tačkom e) navedenog člana propisano da urbanistička saglasnost sadrži i eventualne obaveze u odnosu na susjede ili prava drugih lica. Također, Okružni sud je naveo da je odredbom člana 153. stav 1. Zakona o uređenju prostora propisano da će, do donošenja prostornih i urbanističkih planova, opštinske skupštine izgradnju objekata i uređenje prostora regulisati posebnom odlukom u skladu sa zakonom. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se u prilogu dokumentacije spisa nalazi i izvod iz regulacionog plana za područje JUG 1 koji obuhvata i predmetnu parcelu na kojima je predviđena izgradnja stambeno poslovnog objekta, a u koju svrhu se i traži izdavanje rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Okružni sud je nadalje naveo da je za navedeno područje usvojen regulacioni plan 31. decembra 2005. godine, a odluka o donošenju regulacionog plana je objavljena u („Službenom glasniku Grada Banja Luka“ broj 27/05). S obzirom da se urbanisička saglasnost jedino može izdati u skladu sa regulacionim planom, kako je propisano odredbom člana 70 stav 1. Zakona o uređenju prostora, Okružni sud je zaključio da je u konkretnom slučaju u cijelosti postupljeno u skladu sa navedenom odredbom. Stoga, Okružni sud je zaključio da nije osnovan prigovor apelanata da je istekla važnost Urbanističko-tehničkih uslova , budući da su ti Urbanističko-tehničkih uslovi sastavni dio rješenja o davanju urbanističke saglasnosti. Sud je nadalje obrazložio da je odredbom člana 80. stav 2. Zakona o uređenju prostora propisano da urbanistička saglasnost prestaje da važi, ako se u utvrđenom roku ne dužem od godinu dana ne zatraži odobrenje za gađenje. S obzirom da je u konkretnom slučaju rješenje o urbanističkoj saglasnosti doneseno 14. avgusta 2008. godine, Okružni sud je u smislu navedene odredbe zaključio da u konkretnom slučaju nije protekao rok od godinu dana, koji se računa od konačnosti, odnosno pravosnažnosti rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Također, s obzirom da je rješenje o urbanističkoj saglasnosti doneseno na osnovu relevantnih odredaba Zakona o uređenju prostora, Okružni sud je zaključio da nije učinjena povreda prava aplanata na imovinu.

8. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i „pravo na zdravu životnu sredinu stanovanja“. Kršenje ovih prava apelanti vide u pogrešnoj primjeni relevantnih odredaba Zakona o uređenju prostora i Odluke o uređenju prostora Grada Banja Luka. Naime, apelanti su naveli da su u postupku izrade Plana prostornog uređenja Grada Banja Luka „JUG 1“ kao i u postupku donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti isticali da nisu ispoštovani osnovni urbanističko građevinski parametri imajući u vidu „položaj horizontalne i vertikalne udaljenosti planiranog objekta od postojećih međa i objekata, insolaciju, provjetrenost, požarnu i komunikcijsku udaljenost – odstojanje, kao i druge urbanitičke parametre koje je neophodno ispoštovati“ prije donošenja rješenja o urbanističkoj saglasnosti. Također apelanti su naveli da nije u obzir uzeta ni činjenica postojanja objekata na susjednim parcelama u odnosu na parcele na kojima će se graditi novi objekti, pa s tim u vezi po njihovom mišljenju nije se poštovala udaljenost novog objekta od postojećih objekata i njihovo nesmetano korištenje. Zbog toga apelanti smatraju da su prekršene odredbe člana 39. Odluke o uređenju grada Banja Luka. Apelanti su također predlažili donošenje privremene mjere o „zabrani gradnje objekta po Urbanističkoj saglasnosti broj 03-364-235/06 od 14. avgusta 2008. godine na ime investitora Predraga Mačkića“ do donošenja odluke o apelaciji. Zahtjev za donošenje privremene mjere apelanti nisu posebno obrazložili osim što su naveli da bi izgradnjom objekta mogle „nastati neprocjenjive materijalne, kao i druge štete i problemi“.

9. Pri ispitivanju osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Malo vijeće može, na zahtjev podnosioca zahtjeva ili apelanta, odrediti strankama svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

10. Ustavni sud ukazuje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 77. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju ustavnih prava apelanta tokom postupka koji je rezultirao osporenim presudama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

11. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelanti nisu naveli niti jedan konkretan razlog zbog kojeg bi Ustavni sud izveo zaključak da je donošenje privremene mjere opravdano i neophodno radi sprječavanja nastanka nenadoknadivih štetnih posljedica koje se nikako ne bi mogle otkloniti, odnosno da je ta mjera neophodna u interesu postupka i stranaka u postupku. Iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti žale da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na imovinu i pravo „na zdravu životnu sredinu i stanovanje“ zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Međutim, apelanti osim navoda da Ustavni sud treba da donese privremenu mjeru kojom bi „zabranio izgradnju objekta po Urbanističkoj saglasnosti od 18. avgusta 2008. godine“, ne nude nikakve argumente u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere, odnosno, ne navode konkretne razloge, činjenice i dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti da bi ne donošenjem privremene mjere nastupile posljedice i šteta koja se ne bi mogla otkloniti, a koju bi trebalo spriječiti donošenjem privremene mjere. Ovo osobito imajući u vidu da je investitor, shodno relevantnim odredbama Zakona o uređenju prostora tački IV rješenja Odjeljenja broj 03-364-235/06 od 14. avgusta 2008. godine, prije početka izvođenja radova dužan pribaviti odobrenje za građenje. Stoga Ustavni sud smatra da navodi apelanata o kršenju navedenih ustavnih prava ne predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne one koji se suštinski odnose na meritum apelacije.

12. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

13. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

14. U skladu sa članom VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2869/09 (E. M., E. B., A. B. i N. B.) | Sudska praksa | Aktio