Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2174/08 (P. S.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Građanski postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2174/08

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2174/08, rješavajući apelaciju Petra Stojanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. tačka 2., člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica

Seada Palavrić, potpredsjednica

Mato Tadić, sudija

Mirsad Ćeman, sudijana sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Petra Stojanovića. Utvrđuje se kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 28 0 P 000435 10 Rev od 3. februara 2011. godine. U skladu sa članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da Petru Stojanoviću, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 2.250,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku. Nalaže se Vladi Tuzlanskog kantona da, u skladu sa članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Petar Stojanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Srebrenika, kojeg zastupa Mina Vikalo, advokat iz Srebrenika, podnio je 15. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog dužine trajanja parničnog postupka, koji je u međuvremenu okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 28 0 P 000435 10 Rev od 3. februara 2011. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Gradačcu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), Općinskog pravobranilaštva Općine Srebrenik, „Voćnog rasadnika“ d.o.o. Srebrenik, „Majevice“ d.d. Srebrenik zatraženo je u periodu od 27. jula 2008. godine do 15. aprila 2011. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, Općinsko pravobranilaštvo Općine Srebrenik, „Voćni rasadnik“ d.o.o. Srebrenik, „Majevica“ d.d. Srebrenik dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 1. augusta 2008. godine do 22. aprila 2011. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 27. augusta 2008. godine, 4. i 10. maja 2011. godine.

5. Ustavni sud je 11. aprila 2011. godine zatražio od Vrhovnog suda kopiju spisa. Vrhovni sud je dostavio spis 27. aprila 2011. godine.

III. Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

7. Apelant je pred Osnovnim sudom u Tuzli (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) 20. juna 1988. godine podnio tužbu protiv UPI RO „Majevica“ OOUR „Voćar“ Srebrenik i Skupštine općine Srebrenik kao tuženih radi utvrđenja da su tuženi kao korisnici eksproprijacije predali u posjed apelantu parcelu označenu kao k.č. br. 409 zv. Krč (u daljnjem tekstu: sporna parcela) u površini od 3.816 m2 umjesto u površini od 5.000 m2 i tražio predaju u posjed preostale površine od 1.184 m2, odnosno naknadu tržišne vrijednosti te površine zemljišta. Apelant je 2. septembra 1990. godine precizirao tužbeni zahtjev.

8. Osnovni sud je održao ročište 14. augusta, 3. septembra, 4. oktobra 1990. godine, a 31. oktobra 1990. godine donio Rješenje o mirovanju postupka, zato što apelant nije pristupio ročištu. Apelant je 15. novembra 1990. godine podnio zahtjev za povrat u prijašnje stanje.

9. Osnovni sud je održao ročište 27. marta 1991. godine, a rješenjem od 2. aprila 1991. godine odredio uviđaj na licu mjesta, koji je obavljen 10. aprila 1991. godine, te održao ročište 14. maja 1991. godine.

10. Osnovni sud je rješenjem odredio mirovanje postupka, i to 12. marta 1992. godine i 17. februara 1996. godine, nakon čega je donio rješenja 6. novembra 1995. godine i 30. septembra 1996. godine kojim je konstatirao da se tužba u ovoj pravnoj stvari smatra povučenom, zato što stranke nisu u ostavljenom roku predložile nastavak postupka. Apelant je na rješenje od 30. septembra 1996. godine uložio žalbu 15. januara 2002. godine. Osnovni sud je održao ročišta 10. aprila 2002. godine, na kojem je uvažena apelantova žalba, i 8. maja 2002. godine.

11. Predmet je 22. maja 2002. godine ustupljen Općinskom sudu u Srebreniku.

12. Apelant je 12. juna 2003. godine urgirao postupanje suda u predmetu.

13. Općinski sud u Srebreniku održao je ročište 18. augusta 2003. godine na kojem je apelant kao prvotuženog označio DOO „Majevica“ Srebrenik (u daljnjem tekstu: prvotuženi), a kao drugotuženog označio je Općinu Srebrenik (u daljnjem tekstu: drugotužena), a na ročištu od 30. septembra 2003. godine tužbu je proširio i na DOO „Voćni rasadnik“ Srebrenik kao trećetuženog (u daljnjem tekstu: trećetuženi). Općinski sud u Srebreniku održao je ročište 10. novembra, 29. decembra 2003. godine i 5. februara 2004. godine, a za 16. mart 2004. godine zakazao ročište za glavnu raspravu.

14. Općinski sud je 11. marta 2004. godine donio rješenje kojim je opozvao rješenje kojim je zakazana glavna rasprava zbog spajanja općinskih sudova u Gradačcu i Srebreniku.

15. Apelant je 16. februara i 26. juna 2006. godine urgirao postupanje suda u predmetu.

16. Općinski sud je 30. juna 2006. godine donio rješenje kojim je prekinut postupak zbog otvorenog stečajnog postupka nad imovinom prvotuženog na koje je apelant izjavio žalbu. Rješenjem Kantonalnog suda od 31. januara 2007. godine uvažena je apelantova žalba i ukinuto navedeno rješenje, te predmet vraćen na ponovni postupak.

17. Apelant je 20. augusta 2007. godine urgirao postupanje suda u predmetu.

18. Rješenjem Općinskog suda od 24. augusta 2007. godine prekinut je postupak u odnosu na prvotuženog, zbog otvorenog stečajnog postupka, te konstatirano da će se postupak u odnosu na prvotuženog nastaviti kad stečajni upravnik preuzme postupak, ili kada ga sud na prijedlog protivne strane pozove da to učini. Stečajni upravnik je na apelantov prijedlog preuzeo postupak, tako da je i u odnosu na prvotuženog nastavljen postupak.

19. Općinski sud održao je ročišta 3. i 31. oktobra 2007. godine, a ročištu zakazanom za 4. decembar 2007. godine nije pristupio apelant, te je Općinski sud donio rješenje kojim je konstatirano da se smatra da je tužba povučena. Apelant je 7. decembra 2007. godine dostavio dopis kojim je obavijestio Općinski sud da ročištu nije pristupio zbog bolesti, te zatražio povrat u prijašnje stanje. Općinski sud je održao ročište 29. februara 2008. godine na kojem je prihvaćen apelantov prijedlog za povrat u prijašnje stanje.

20. Ročišta za glavnu raspravu Općinski sud je održao 9. 18. aprila i 12. maja 2008. godine.

21. Općinski sud je donio Presudu broj 28 0 P 000435 07 P od 20. juna 2008. godine kojom je odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje sporazuma o naknadi za eksproprirane nekretnine zaključen 9. juna 1997. godine između apelanta, kao ranijeg vlasnika ekspropriranih nekretnina, i korisnika eksproprijacije, odnosno prvotuženog, uz sudjelovanje ovlaštenog službenog lica Općine Srebrenik i vraćanje zamijenjenih nekretnina, tako da prvotuženi i drugotužena vrate apelantu parcelu označenu kao k.č. br. 97 zv. Crkvina u površini od 8.914 m2, a da od apelanta uzmu u posjed spornu parcelu. Istom presudom odbijen je apelantov alternativno postavljeni tužbeni zahtjev kojim je tražio da prvotuženi i drugotužena solidarno naknade apelantu 1.184 m2 zemljišta iz parcele označene kao k.č. broj 97 zv. Crkvina, ili da mu isplate 35.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, istom presudom obavezan je apelant da trećetuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.597,40 KM.

22. Presudom Kantonalnog suda broj 28 0 P 000435 08 Gž od 11. augusta 2010. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. U obrazloženju Kantonalni sud se pozvao na razloge iz prvostepene presude.

23. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 28 0 P 000435 10 Rev od 3. februara 2011. godine kojom je reviziju odbio. U odluci o reviziji Vrhovni sud se pozvao na razloge koji su navedeni u obrazloženju presuda nižestepenih sudova.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

24. Apelant navodi da mu je isključivo zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da postupak traje više od 20 godina, da je konstantno urgirao postupanje suda, odnosno da je tužbu podnio 1988. godine, a prvostepena presuda je donesena tek 2008. godine. Apelant, zbog neprimjereno dugog trajanja postupka, traži naknadu nematerijalne štete u iznosu od 3.000,00 KM (20 godina po 150,00 KM).

b) Odgovor na apelaciju

25. Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje, te predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

26. Kantonalni sud je istakao da dužina trajanja postupka pred prvostupenim sudom nije povrijedila apelantovo pravo na pravično suđenje, budući da se radi o složenom predmetu, koji se prvobitno nalazio u radu kod Općinskog suda u Srebreniku, a zatim kod Općinskog suda.

27. Općinski sud je istakao da su sudovi preduzimali radnje u predmetu, ali da je došlo do promjene nadležnosti sudova u tri navrata, da je dva puta doneseno rješenje o mirovanju postupka, jer apelant nije pristupio, odnosno da su donesena rješenja kojim se tužba smatra povučenom. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da nisu osnovani apelantovi navodi, te predložio da se apelacija odbije.

28. Prvotuženi je naveo da se ne može izjasniti o navodnom kršenju apelantovih prava, jer u postupku sudjeluje tek od kraja 2007. godine.

29. Drugotužena je navela da nije nadležna da ocijeni da li su povrijeđena apelantova prava.

30. Trećetuženi je istakao da je očito da je postupak dugo trajao, ali da je dužina postupka uvjetovana objektivnim okolnostima, kao i apelantovim ponašanjem.

V. Relevantni propisi

31. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni list SFRJ» br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 29/90, 27/90 i 35/91, te «Službeni list RBiH» br. 2/92 i 13/94) relevantne odredbe glase: Član 10. Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

32. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 42/98 i 3/99) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

33. U Zakonu o parničnom postupku («Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine» br. 53/03 i 73/05 i 19/06) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

35. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

36. U konkretnom slučaju apelant se obratio Ustavnom sudu zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je, u vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom, okončan Presudom Vrhovnog suda broj 28 0 P 000435 10 Rev od 3. februara 2011. godine. Iako je podnesena prije nego što je predmetni postupak pravosnažno okončan, prema članu 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, apelacija je dopustiva, jer Ustavni sud može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2, 3. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

38. Apelant se žali da mu je, zbog nedonošenja konačne odluke o njegovoj tužbi radi utvrđenja u razumnom roku, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

39. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje: (...)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;

Pravo na pravično suđenje

40. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u prvoj rečenici utvrđuje da:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.(...)

a) Relevantni principi

41. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

42. Ustavni sud ukazuje i na noviju praksu Evropskog suda za ljudska prava (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Uljar i ostali protiv Hrvatske, aplikacija broj 32668/02, presuda od 8. marta 2007. godine) prema kojoj, i pored činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti dužini trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu.

b) Period koji se uzima u obzir

43. Ustavni sud zapaža da je apelant pokrenuo postupak 20. juna 1988. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada, već 14. decembra 1995. godine kao datuma kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Pri ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koju se apelant žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (loc. cit., presuda Mikulić, stav 37). U vezi sa navedenim, Ustavni sud zapaža da je do vremena kada je zasnovana nadležnost Ustavnog suda postupak trajao više od sedam godina, a uzimajući u obzir stadij postupka dostignut od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak je trajao više od 15 godina, odnosno okončan je 3. februara 2011. godine.

c) Analiza dužine trajanja postupka

44. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je pokrenut radi utvrđenja. Ustavni sud uočava da iz prvostepene presude slijedi da su se izvedeni dokazi odnosili, uglavnom, na vršenje uvida u relevantne dokumente. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se predmetni spor prema svojoj suštini može smatrati relativno složenim.

45. U odnosu na apelantov doprinos predmetnoj dužini postupka, Ustavni sud uočava da je apelant u jednom dijelu postupka bio potpuno pasivan. Naime, apelant je tek 15. januara 2002. godine uložio žalbu na rješenje o mirovanju postupka od 30. septembra 1996. godine, dakle, više od pet godina bio je potpuno pasivan, da na nekoliko ročišta tokom postupka nije pristupio, ali i da je u više navrata urgirao postupanje sudova, čime je pokušavao utjecati da se postupak što prije okonča. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelant jednim (manjim) dijelom utjecao na ukupnu dužinu postupka.

46. U vezi sa doprinosom Osnovnog suda, Ustavni sud nalazi da je postupak pred ovim sudom trajao 20 godina, odnosno od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda skoro 13 godina. Ustavni sud uočava da je pred navedenim sudom održan veći broj ročišta, te da su postojale objektivne okolnosti koje su utjecale na dužinu postupka (u dva navrata promjena nadležnosti sudova i odlučivanje o toku postupka zbog otvorenog stečajnog postupka nad prvotuženim). Međutim, iako je uočio i imao u vidu navedeno, sama činjenica da je postupak pokrenut 1988. godine, odnosno da je apelant na prvostepenu presudu čekao punih 20 godina, a od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda skoro 13 godina, Ustavni sud smatra da trajanje predmetnog postupka ne može zadovoljiti zahtjev „razumnosti“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud uočava da Općinski sud, osim što je ukazao na promjenu nadležnosti sudova, nije naveo razloge za dugo trajanje postupka. U odnosu na doprinos Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, Ustavni sud nalazi da je Kantonalni sud od momenta kada mu je žalba dostavljena na odlučivanje donio presudu u periodu od nešto manje od dvije godine, a da je Vrhovni sud po žalbi odlučio za manje od pet mjeseci, tako da se ne može konstatirati da su bitnije doprinijeli dužini trajanja postupka.

47. Imajući u vidu prethodnu analizu, te navedenu praksu Evropskog suda za ljudska prava prema kojoj, i pored činjenice da apelanti u određenoj mjeri mogu pridonijeti dužini trajanja postupka u cjelini, sud koji ima ulogu da djelotvorno kontrolira postupak ima presudnu i najvažniju ulogu, kao i odredbu člana 10. ZPP prema kojoj je sud obavezan provesti postupak bez odugovlačenja, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja predmetnog postupka u odlučujućem dijelu može pripisati prvostepenim sudovima, odnosno Općinskom sudu u postupku koji nije bio naročito složen i kada taj sud nije naveo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

48. Ustavni sud zaključuje da je u ovom slučaju, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

49. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

50. Apelant je tražio naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 3.000 KM zbog nedonošenja pravosnažne sudske odluke po njegovom tužbenom zahtjevu radi utvrđenja naknade nematerijalne štete. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantu bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka trebalo isplatiti iznos od približno 150 KM, a ukoliko se radi o hitnom postupku, iznos od 300 KM. Imajući u vidu da je dio parničnog postupka koji ulazi u okvir nadležnosti Ustavnog suda, ratione temporis, trajao više od 15 godina, apelantu se određuje naknada u visini od 2.250,00 KM. Ovaj iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Tuzlanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

51. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravičan postupak u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada se ukupno trajanje postupka radi odlučivanja po tužbi radi utvrđenja od skoro 23 godine, od čega 15 godina spada u nadležnost Ustavnog suda, može u odlučujućem dijelu staviti na teret Općinskom sudu, te kada taj sud nije naveo razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

52. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2174/08 (P. S.) | Sudska praksa | Aktio