Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3636/08 (A. V.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - razuman rok
- Ništavost
- Zamjena nekretnina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3636/08
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3636/08, rješavajući apelaciju Anđe Vidović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Anđe Vidović.
Utvrđuje se kršenje člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na pravo na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom u Banjoj Luci a koji je okončan Presudom tog suda broj 71 0 P 070120 02 P od 31. januara 2011. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Anđa Vidović (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Republike Hrvatske, koju zastupa Ljiljana Stajić, advokatica iz Banje Luke, podnijela je 18. novembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu koji se vodi u Osnovnom sudu u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-1329/02.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda je 31. marta 2009. godine zatraženo da dostavi odgovor na apelaciju.
3. Osnovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 8. aprila 2009. godine, a 27. aprila 2011. godine dostavljen je na uvid spis broj 71 0 P 070120 02 P.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovor na apelaciju je 22. aprila 2009. godine dostavljen apelantkinjinom punomoćniku.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Apelantkinja je 6. juna 2002. godine pred Osnovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv Jovanke Popović radi poništenja ugovora o zamjeni nepokretnosti. Predmet je zaveden pod brojem P-1329/02. U avgustu 2003. godine apelantkinja je pismenom urgencijom predložila Osnovnom sudu da se predmet uzme u rad, a nakon toga je 2. decembra 2004. godine uredila tužbu u kojoj je navela da u trenutku podnošenja tužbe nije znala da je tužena umrla 1999. godine. Zbog toga je uređenom tužbom kao tužene označila zakonske nasljednike Jovanke Popović, sinove Dragana i Radivoja Popovića, te kćerku Rosu Vrljanović (u daljnjem tekstu: tuženi).
7. Osnovni sud je tužbu od 6. juna 2002. godine i podnesak od 2. decembra 2004. godine, kojim je tužba uređena, dostavio tuženim na odgovor 7. jula 2008. godine.
8. Tuženi su u odgovoru na tužbu predložili da se postupak povodom apelantkinjine tužbe prekine jer nije okončan ostavinski postupak iza njihove majke.
9. Osnovni sud je Rješenjem broj P-1329/02 od 4. septembra 2008. godine prekinuo postupak povodom apelantkinjine tužbe jer je uvidom u Izvod iz matične knjige umrlih utvrdio da je Jovanka Popović umrla 29. oktobra 1999. godine.
10. Apelantkinja je podneskom od 13. oktobra 2008. godine predložila da se postupak nastavi prema uređenoj tužbi u kojoj je kao tužene označila nasljednike umrle Jovanke Popović. Istovremeno je izvršeno tačno označavanje imena drugotuženog (Radojica umjesto Radivoj).
11. Osnovni sud je dopisom od 8. aprila 2009. godine pozvao apelantkinju da dostavi rješenje o nasljeđivanju iza umrle Jovanke Popović radi pozivanja nasljednika da po apelantkinjinom prijedlogu preuzmu postupak.
12. Apelantkinja je u junu 2009. godine obavijestila Osnovni sud da tuženi nisu pokrenuli ostavinski postupak iza majke Jovanke Popović, ali da, na osnovu odredbe člana 153 Zakona o nasljeđivanju, zaostavština iza umrle po sili zakona u trenutku smrti prelazi na njene nasljednike, zbog čega je predložila da se zakaže rasprava i pozovu predloženi tuženi.
13. Rješenjem od 13. januara 2010. godine Osnovni sud je zakazao ročište za 23. mart 2010. godine. Na tom ročištu Osnovni sud je donio rješenje prema kom se prekinuti postupak nastavlja. Nakon toga predmet je zaveden pod broj 71 0 P 070120 02 P. Pripremno ročište održano je 21. decembra 2010. godine, a ročište za glavnu raspravu 25. januara 2011. godine. Osnovni sud je 31. januara 2011. godine donio Presudu broj 71 0 P 070120 02 P. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
14. Apelantkinja smatra da su joj, isključivo u postupku koji se vodio pred Osnovnim sudom, povrijeđeni pravo na pravično suđenje u razumnom roku i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 13 Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelantkinja obrazlaže činjenicom da Osnovni sud duži period nije zakazao niti jedno ročište, sem što je donio rješenje o prekidu postupka. Između ostalog, nije odlučeno ni o njenom zahtjevu za nastavak prekinutog postupka. Predložila je da Ustavni sud utvrdi povredu prava na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
b) Odgovor na apelaciju
15. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su navodi apelacije koji se tiču dužine trajanja postupka pred tim sudom neosnovani. Naime, rješenje o prekidu postupka doneseno je 4. septembra 2008. godine, a apelantkinja je nakon toga podnijela prijedlog za nastavak postupka, koji joj je radi pravilne primjene materijalnog prava vraćen na dopunu i uređenje.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03 i 85/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 10.
Sud je dužan da postupak sprovede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 62. stav 1.
Sud odmah po prijemu tužbe počinje pripreme za glavnu raspravu.
Član 69.
Tužba sa prilozima se dostavlja tuženom na odgovor u roku od 30 dana od dana prijema ispravne i potpune tužbe u sudu.
Član 70. stav 1.
Po prijemu tužbe sa prilozima tuženi je dužan da, najdocnije u roku od 30 dana, dostavi sudu pismeni odgovor na tužbu.
Član 75. stav 4.
Pripremno ročište održaće se, po pravilu, najdocnije u roku od 30 dana od dana prijema u sudu pismenog odgovora na tužbu, odnosno od dana proteka roka za podnošenje odgovora na tužbu, ili ako je tuženi podnio protivtužbu, u roku od 30 dana od dana prijema odgovora na protivtužbu.
Član 94. stav 2.
Glavna rasprava će se, po pravilu, održati najdocnije u roku od 30 dana od dana održavanja pripremnog ročišta.
Član 184. stav 1.
Sud će donijeti presudu i izraditi pismeni otpravak najdocnije u roku od 30 dana od dana zaključenja glavne rasprave.
VI.Dopustivost
17. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
18. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio
19. U skladu sa članom 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može iznimno da razmatra apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koja štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju, apelantkinja se poziva na pravo na pravično suđenje iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, koje sadrži i pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što Osnovni sud u momentu podnošenja apelacije nije duži period donio odluku o njenom zahtjevu iz tužbe. Za vrijeme trajanja postupka pred Ustavnim sudom donesena je Presuda broj 71 0 P 070120 02 P od 31. januara 2011. godine. Međutim, imajući u vidu da se apelantkinja u vrijeme podnošenja apelacije žalila na nemogućnost dobijanja odluke duži period, i to isključivo u odnosu na postupak pred Osnovnim sudom, kao i odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16 stav 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je zaključio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti, iako predmetni postupak nije okončan u smislu donošenja konačne odluke protiv koje su iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu.
VII.Meritum
20. Apelantkinja je u apelaciji navela da joj je u postupku pred Osnovnim sudom prekršeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
21. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
22. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
a) Relevantni principi
23. Prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijumima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
24. Sem toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta u radu nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997-IV).
b) Period koji se uzima u obzir
25. Apelantkinja se žali na period u kom njen predmet povodom podnesene tužbe nije riješen u razumnom roku, a taj period obuhvata vrijeme od podnošenja tužbe u junu 2002. godine do podnošenja apelacije u novembru 2008. godine, dakle period od šest godina i pet mjeseci. Nakon podnošenja apelacije postupak je trajao još dvije godine i okončan je Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 070120 02 P od 31. januara 2011. godine, iz čega proizilazi da je postupak od podnošenja tužbe do donošenja prvostepene presude trajao osam godina i pet mjeseci.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
26. U konkretnom slučaju se radi građanskom sporu, odnosno o sporu u kom se utvrđuju apelantkinjina građanska prava i obaveze, a koji je apelantkinja pokrenula radi utvrđenja ništavosti ugovora o zamjeni nepokretnosti za vrijeme rata. Shodno relevantnim zakonskim odredbama, nadležni sud ima obavezu da parnični postupak sprovede bez nepotrebnih odugovlačenja i zastoja. Sem toga, Ustavni sud je mišljenja da se ne radi o sporu koji se može smatrati naročito složenim.
27. Iz spisa Osnovnog suda broj 71 0 P 070120 02 P (stari broj P-1329/02) proizilazi da su apelantkinjina tužba, koja je podnesena u junu 2002. godine, i podnesak kojim je tužba uređena iz decembra 2004. godine dostavljeni tuženim na odgovor tek u julu 2008. godine, dakle nakon šest godina. Za ovako dug period u kom tužba nije ni dostavljena tuženim na odgovor Osnovni sud nije ponudio nikakve razloge niti opravdanje. U istom periodu apelantkinja je dva puta bezuspješno urgirala da se predmet uzme u rad. Nakon prekida postupka u septembru 2008. godine i apelantkinjinog zahtjeva da se prekinuti postupak nastavi, Osnovni sud je nakon jedne godine i četiri mjeseca zakazao ročište povodom apelantkinjinog prijedloga, te je u martu 2010. godine donio odluku da se postupak povodom apelantkinjine tužbe nastavi. Nakon proteka sljedećih osam mjeseci, prvo pripremno ročište je zakazano a zatim i održano u decembru 2010. godine, a ročište za glavnu raspravu u januaru 2011. godine kada je postupak pred Osnovnim sudom dovršen i donesena meritorna presuda. Apelantkinja ni na koji način nije uticala na trajanje postupka jer za to nije imala priliku budući da Osnovni sud nije preduzimao radnje na koje je prema relevantnim zakonskim odredbama bio obavezan, pri čemu nije pružio nikakve argumente kojima bi barem pokušao opravdati svoje nepostupanje u sporu čije je rješavanje u prvostepenom postupku trajalo osam godina i pet mjeseci. Taj period se, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može smatrati «razumnim», u smislu standarda člana 6 stav 1 Evropske konvencije, s obzirom na to da se ne radi o složenom sporu a apelantkinja svojim radnjama nije uzrokovala ovoliko dugo trajanje predmetnog postupka.
28. Stoga, Ustavni sud smatra da je u prvostepenom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, za šta odgovornost snosi isključivo Osnovni sud.
29. Budući da je postupak pred Osnovnim sudom okončan, Ustavni sud smatra da nije potrebno nalagati preduzimanje bilo kakvih konkretnih mjera u ovom slučaju. Ostali navodi
30. Imajući u vidu zaključak Ustavnog suda u vezi sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno razmatrati apelantkinjine navode o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
31. Ustavni sud zaključuje da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, jer je parnični postupak koji je apelantkinja pokrenula pred Osnovnim sudom do odlučivanja Ustavnog suda trajao osam godina i pet mjeseci, od čega šest godina tužba nije dostavljena tuženim na odgovor, a apelantkinja ni na koji način nije doprinijela dužini postupka, čime je povrijeđeno pravo na donošenje odluke u «razumnom roku» iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Na osnovu člana 61 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović