Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2784/08 (R.N.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2784/08

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2784/08, rješavajući apelaciju R.N., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15, člana 59. stav 2. alineja 1. i 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelomično se usvaja apelacija R.N.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je vođen pred Osnovnim sudom u Derventi pod brojem 13 84 P 001218 03 P i pravosnažno okončan Presudom Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 316 od 30. juna 2008. godine.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 76.

stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantici R.N.

u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.700,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu s članom 74.

stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R.N., podnesena protiv Presude Okružnog suda u Doboju broj 013-0-Gž-07-000 316 od 30.

juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi broj 13 84 P 001218 03 P od 16. marta 2007. godine, u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, kao i u odnosu na pravo na rad, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. R.N. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Petrovca, koju zastupa Slobodan Brčin, advokat iz Bihaća, podnijela je 15. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 013-0-Gž-07-000 316 od 30. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Derventi (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 13 84 P 001218 03 P od 16. marta 2007. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Okružnog i Osnovnog suda, te od Pravobranilaštva Republike Srpske – Sjedište zamjenika u Doboju (u daljnjem tekstu: Pravobranilaštvo) kao zakonskog zastupnika Opštine Derventa (u daljnjem tekstu: tužena), zatraženo je 12. novembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 25. novembra 2008. godine, Osnovni sud 29. decembra 2008. godine, a Pravobranilaštvo 4. decembra 2008. godine. Od Osnovnog suda je 10. decembra 2010. godine zatražen spis na uvid, koji je Ustavnom sudu dostavljen 27. decembra 2010. godine.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantici 2. februara 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je, zajedno s Dušanom Prošićem (u daljnjem tekstu: prvotužitelj), 12. januara 1999. godine podnijela tužbu protiv tužene radi isplate plaće i drugih primanja iz radnog odnosa, koja je zavedena pod poslovnim brojem P-6/99. Apelantica je 15. marta 1999. godine podnijela drugu tužbu protiv tužene radi poništenja rješenja o prestanku radnog odnosa, koja je zavedena pod poslovnim brojem P-85/99. Ova dva predmeta su, Rješenjem Osnovnog suda broj P-6/99 od 29. augusta 1999. godine, spojena, pa je postupak u predmetu nastavljen pod poslovnim brojem P- 6/99.

7. Osnovni sud je proveo ukupno 15 ročišta, od kojih četiri prije donošenja rješenja o spajanju predmeta, a tokom postupka je, na saglasan prijedlog parničnih stranaka, raspravljanje jednom odložio na neodređeno vrijeme kako bi stranke pokušale postići vansudsko poravnanje. Budući da poravnanje nije uspjelo, Osnovni sud je Presudom broj P-6/99 od 28. novembra 2000. godine, odbio tužbeni zahtjev i apelantice prvotužitelja. Ova prvostepena presuda ukinuta je Presudom Okružnog suda broj Gž-171/01 od 16. maja 2001. godine zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, budući da je drugostepeni sud utvrdio da u presudi nedostaju razlozi o odlučnim činjenicama, zbog čega je predmet vraćen na ponovno suđenje i dobio je broj P-345/01. Osnovni sud je u ponovnom postupku proveo još tri ročišta i zaključio raspravljanje, ali je to rješenje stavio van snage i ponovo otvorio raspravu. Nakon još jednog održanog ročišta, Osnovni sud je donio presudu 3. aprila 2002. godine kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti usvojio. Okružni sud je ovu presudu ponovo ukinuo Presudom broj Gž-705/02 od 21. aprila 2003. godine, jer je utvrdio da Osnovni sud nije postupio po uputama drugostepenog suda, te da presuda ponovo ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, što predstavlja bitnu povredu postupka. Predmet je vraćen na ponovno odlučivanje Osnovnom sudu i zaveden je pod brojem P-126/03. Osnovni sud je u ponovnom postupku proveo još sedam ročišta, pa je novu presudu donio 2. decembra 2005. godine, kojom je tužbeni zahtjev u cijelosti odbio. Ovu presudu je ponovo ukinuo Okružni sud svojom Presudom broj 013-0-Gž-06-000 166 od 25. augusta 2006. godine, iz istih razloga kao i ranije, pa je predmet opet vraćen Osnovnom sudu i zaveden pod brojem 13 84 P 001218 03 P.

8. U ponovnom postupku prvotužitelj je, na ročištu za glavnu raspravu od 15. februara 2007. godine, zaključio s tuženom sudsku nagodbu, a apelantica je nastavila parnični postupak. Osnovni sud je održao ukupno još četiri ročišta, nakon čega je, 30. juna 2006. godine, donio osporenu presudu broj 13 84 P 001218 03 P. Tom presudom Osnovni sud je odbio apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se poništi Rješenje o prestanku radnog odnosa broj 02-126-2 od 16. februara 1999. godine; da se utvrdi da joj nije prestao radni odnos kod tužene, te da se obaveže tužena da ju vrati na rad i rasporedi na poslove i radne zadatke koje je obavljala do otkaza. Također, odbijen je i apelanticin zahtjev da se tužena obaveže da joj na ime naknade štete zbog nezakonitog otkaza isplati na ime neisplaćenih plaća ukupan iznos od 23.706,00 KM za period od 1. aprila 1998. do 1. februara 2007. godine, te na ime regresa, toplog obroka, zimnice, ogreva, prevoza i doprinosa penzionom fondu iznose pobliže označene u dispozitivu prvostepene presude, sa kamatama i troškovima postupka. Apelantica je obavezana da tuženoj naknadi troškove postupka.

9. Okružni sud je Presudom broj 013-0-Gž-07-000 316 od 30. juna 2008. godine, apelanticinu žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je obavezao tuženu da apelantici na ime neisplaćenih plaća i drugih primanja iz radnog odnosa, za period od 1. aprila 1998. godine pa do 31. decembra 1998. godine, isplati iznos od 1.993,00 KM, s kamatama i troškovima postupka. U ostalom dijelu, apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelantica smatra da su joj osporenim odlukama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na rad. U odnosu na pravo na pravično suđenje, apelantica smatra da je postupak trajao neopravdano dugo, jer je sudovima trebalo duže od devet godina i šest mjeseci da donesu odluku po njenoj tužbi, za koje vrijeme je njen radno-pravni status bio neriješen. Također, apelantica navodi da tuženi nije htio da ju odjavi kod Fonda PIO i Zajednice zdravstvene zaštite, tako da se zbog toga apelantica nije mogla prijaviti Birou za zapošljavanje. Također, apelantica smatra da joj je pravo na pravično suđenje prekršeno i zbog «odbijanja provođenja određenih dokaza bez obrazloženja», te da je zakonski zastupnik tužene «bio favorizovan» u odnosu na nju. Apelantica smatra i da je pitanje da li joj je prestao radni odnos ostalo nerazjašnjeno, te da nije odlučeno o pitanju da li je apelantici mogao prestati radni odnos retroaktivno, «sa danom 26.3.1998. godine» a rješenje tužene je doneseno 16. februara 1999. godine. Također, apelantica navodi da je i Okružni sud ukazao da je obrazloženje prvostepene presude «šturo i da ima nedostataka», ali da nije smatrao da je to od utjecaja na drugačije odlučenje, u čemu apelantica također vidi kršenje prava na pravično suđenje. Navodno kršenje prava na rad apelantica nije posebno obrazložila. Apelantica je također navela da nije izjavljivala «vanredni pravni lijek – reviziju koja u konkretnom slučaju ne bi bila djelotvorna ni učinkovita». Na osnovu navedenog, apelantica traži da Ustavni sud ukine osporene presude i «u cijelosti usvoji [njen] tužbeni zahtjev», te da joj dosudi naknadu na ime nematerijalne štete zbog dužine trajanja postupka.

b) Odgovori na apelaciju

11. U odgovoru na apelaciju, Okružni sud je naveo da apelantica nije iscrpila pravne lijekove, jer nije izjavila reviziju protiv drugostepene presude, a da je proizvoljna njena tvrdnja da revizija ne bi bila djelotvorna ni učinkovita, jer «se o njenom ishodu može samo nagađati ukoliko nije podnesena». Također, Okružni sud smatra i da su proizvoljni apelanticini navodi o tome da je tužena u postupku bila favorizovana i da su proizvoljno odbijeni apelanticini prijedlozi za provođenje «određenih dokaza», jer to ne proizlazi iz sadržaja spisa. Dalje, Okružni sud je naveo da su u osporenoj presudi dati svi razlozi o tome zašto je apelanticinom zahtjevu djelimično udovoljeno, kao i zašto je dio njenog tužbenog zahtjeva odbijen. Kako je dalje naveo Okružni sud, činjenica je da je postupak u ovoj pravnoj stvari «duže trajao», ali da do toga nije došlo zbog neažurnosti suda već zbog toga što su prvostepene odluke imale nedostatke zbog kojih su morale biti ukinute. Upravo iz tih razloga, kako je dalje navedeno, Okružni sud posljednju prvostepenu odluku nije ukinuo, «premda ima nedostataka u obrazloženju i onog dijela koji je potvrđen, već je dodatno obrazložio taj dio potvrđene presude». Na osnovu izloženog, Okružni sud smatra da nema kršenja prava na koja se apelantica poziva, te da je apelacija neosnovana.

12. Osnovni sud je u odgovoru samo osporio da postoji kršenje prava na pravično suđenje i predložio da se apelacija odbije.

13. Pravobranilaštvo je u odgovoru navelo da je nesporno utvrđeno da je Opštinska komisija za izbjeglice bila formirana 1996. godine i da je u toj komisiji bila zaposlena i apelantica. Ta je komisija ukinuta 26. marta 1998. godine, pa je njena nadležnost «prenesena na republički nivo», odnosno na Ministarstvo za izbjegla i raseljena lica RS. Ukidanjem komisije, kod tužene je prestala potreba za apelanticinim radom kao i za radom ostalih koji su bili u toj komisiji zaposleni, pa je iz tog razloga i doneseno rješenje o prestanku radnog odnosa u skladu s članom 33. Zakona o radnim odnosima u državnim organima. Stoga je pravilno utvrđeno, kako je dalje navelo Pravobranilaštvo, da tužena nema zakonsku obavezu da apelanticu vrati na posao. Na osnovu navedenog, Pravobranilaštvo predlaže da Ustavni sud odbije apelaciju.

V. Relevantni propisi

14. U Zakonu o radnim odnosima u državnim organima («Službeni glasnik RS» broj 11/94) relevantne odredbe glase:

Član 33.

U slučaju ukidanja državnog organa, državni organ u čiji delokrug prelaze poslovi ukinutog organa preuzima potreban broj zaposlenih i postavljenih lica koja su radila na preuzetim poslovima.

U skladu sa potrebama organa, funkcioner koji rukovodi državnim organom u čiji su delokrug prešli poslovi ukinutog organa donosi rešenje o raspoređivanju zaposlenih koji su preuzeti, a rešenje o raspoređivanju postavljenih lica donosi organ koji ih je postavio. U slučaju ukidanja državnog organa i ukidanja svih poslova koji su se obavljali u delokrugu tog organa, zaposlenim i postavljenim licima koji su radili u organu prestaje radni odnos.

15. U Zakonu o parničnom postupku («Službeni glasnik RS» br. 58/03 i 85/03) relevantne odredbe glase:

Član 10.

Sud je dužan da postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 237. stav 2.

Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi iznos od 10.000 konvertibilnih maraka.

VI. Dopustivost

16. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

a) Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje (osim prava na «suđenje u razumnom roku») i pravo na rad

17. U konkretnom slučaju apelantica se žali da je Presudom Okružnog suda broj 013-0-Gž-07- 000 316 od 30. juna 2008. godine prekršeno njeno pravo na pravično suđenje i pravo na rad zato što, kako je navela, nije ravnopravno tretirana u postupku jer su njeni dokazni prijedlozi odbijeni bez obrazloženja, te zato što činjenično stanje nije pravilno utvrđeno i što je materijalno pravo pogrešno primijenjeno. Apelantica je također navela da protiv ove presude nije imala djelotvoran pravni lijek moguć po zakonu.

18. Pri ispitivanju dopustivosti ovog dijela apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana 16. stav 1. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda koje glase:

1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;

19. Prema praksi Ustavnog suda revizija je, u slučaju kada su ispunjeni uvjeti dopustivosti predviđeni procesnim zakonom, djelotvoran pravni lijek koji je apelant dužan iscrpiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu. U konkretnom slučaju, predmet odlučivanja pred Okružnim sudom bila je presuda Osnovnog suda kojom je, između ostalog, odbijen apelanticin tužbeni zahtjev koji se odnosio na potraživanje iznosa od 23.706,00 KM. Okružni sud je apelanticinu žalbu djelimično uvažio tako što je prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je apelanticino novčano potraživanje u cijelosti odbijeno, pa joj je dosudio ukupan iznos od 1.993,00 KM, dok je u ostalom dijelu prvostepenu presudu potvrdio. Ustavni sud ukazuje da je apelantica, shodno odredbama člana 237. stav 2. Zakona o parničnom postupku, mogla izjaviti reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske, protiv dijela presude Okružnog suda kojim je potvrđena prvostepena presuda i višak njenog tužbenog zahtjeva odbijen, zato što vrijednost tog dijela drugostepene presude koju apelantica osporava apelacijom prelazi iznos od 10.000,00 KM, što apelantica prema stanju spisa i navodima apelacije, nije učinila. Propustom da izjavi reviziju, apelantica je izgubila mogućnost da o pitanju istaknutih prigovora u vezi s pravom na pravično suđenje, osim prava na suđenje u razumnom roku, i u vezi sa pravom na rad, dođe do konačne odluke koja bi mogla biti razlog da Ustavni sud izvrši apelaciono ispitivanje, čime je propustila iscrpiti djelotvoran pravni lijek u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

20. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je u odnosu na ove navode odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

b) Dopustivost u odnosu na pravo na suđenje u razumnom roku

21. Apelantica se žali i da joj je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku, zato što je postupak do donošenja pravosnažne Presude Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 316 od 30. juna 2008. godine, trajao devet godina i šest mjeseci.

22. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud, polazeći od prakse Evropskog suda za ljudska prava na području iscrpljivanja pravnih lijekova, osim onoga što je ranije navedeno, ističe i da se prilikom primjene pravila iz člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, to pravilo mora primjenjivati uz određen stepen fleksibilnosti i bez pretjeranog formalizma (vidi Evropski sud za ljudska prava, Cardot protiv Francuske, presuda od 19. marta 1991. godine, serija A broj 200, stav 34). Ustavni sud naglašava da pravilo iscrpljivanja pravnih lijekova koji su mogući po zakonu nije apsolutno, niti se može primjenjivati automatski, te je li prilikom ispitivanja bilo poštovano, bitno je uzeti u obzir određene okolnosti svakog pojedinog predmeta (vidi Evropski suda za ljudska prava, Van Osterwijek protiv Belgije, presuda od 6. decembra 1980; serija A broj 40, stav 35).

23. Apelantica se, kako je već rečeno, poziva na svoje pravo iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, koje sadrži pravo na «suđenje u razumnom roku», zato što je parnični postupak do donošenja pravosnažne presude Okružnog suda trajao, kako je navela, neprimjereno dugo. Za razliku od drugih navoda koji se tiču prava na pravično suđenje, koji su već ispitani u pogledu dopustivosti, Ustavni sud primjećuje da u odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku u Bosni i Hercegovini, u konkretnom slučaju u Republici Srpskoj, ne postoji djelotvorno pravno sredstvo koje bi omogućilo apelantu da se žali zbog dužine trajanja parničnog postupka, kako je to u brojnim odlukama Ustavni sud već utvrdio (vidi između ostalih, mutatis mutandis i Ustavni sud, Odluku broj AP 56/06 od 15. februara 2007. godine, objavljenu u «Službenom glasniku BiH» broj 55/07, st. 20. do 22). Stoga činjenica da apelantica nije izjavila reviziju protiv osporene presude Okružnog suda ne može dovesti do zaključka da, u odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku, nije iscrpila pravna sredstva moguća po zakonu.

24. Dalje, osporenu pravosnažnu Presudu Okružnog suda broj 013-0-Gž-07-000 316 od 30. juna 2008. godine apelantica je primila 16. jula 2008. godine, a protiv nje je izjavila apelaciju 15. septembra 2008. godine, budući da je posljednji dan roka padao u nedjelju 14. septembra kao neradni dan, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ispunjava i ostale uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na suđenje u razumnom roku ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

26. Apelantica se žali da je postupak do donošenja osporene pravosnažne presude Okružnog suda trajao neprimjereno dugo, čime je prekršeno njeno pravo na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

29. U odnosu na navode koji se tiču kršenja prava na «suđenje u razumnom roku», Ustavni sud ponovo ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, opravdanost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, između ostalog, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

30. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je postupak, do donošenja presude Okružnog suda, trajao devet godina i šest mjeseci, pa je to relevantan period koji će Ustavni sud ispitati. Dalje, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju, s obzirom na činjenična i pravna pitanja koja je trebalo razriješiti, ne radi o naročito složenom predmetu, ali da se radi o postupku koji je prema zakonu hitne prirode. Ustavni sud zapaža da je činjenica da je prvostepena odluka tri puta ukidana iz istih razloga – zato što nije sadržavala razloge o odlučnim činjenicama – te da Osnovni sud ni četvrti put nije, kako je to istakao i Okružni sud, dao sasvim zadovoljavajuće obrazloženje. Zbog toga je ovaj postupak samo do donošenja prvostepene odluke koju Okružni sud nije ukinuo trajao ukupno osam godina i dva mjeseca. Također, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u relativno kratkim periodima odlučivao o žalbama, ali da je zbog nedostataka u presudama koje je donosio Osnovni sud, odnosno zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, bio primoran te presude ukidati i vraćati predmet na ponovno suđenje. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da nema razloga posebno razmatrati sve faze postupka, jer za ovako dugo trajanje postupka koji je po zakonu hitne prirode i koji je od velike važnosti za apelanticu nema bilo kakvog razložnog opravdanja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud, na čijoj strani je najveći doprinos za ovako neopravdano dugo trajanje konkretnog postupka, nije ponudio bilo kakvo obrazloženje koje bi se moglo smatrati relevantnim opravdanjem, niti je Ustavni sud mogao utvrditi da je apelantica na odlučujući način doprinijela ukupnoj dužini postupka.

31. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

ii) Kompenzacija

32. Apelantica je zatražila da joj se naknadi nematerijalna šteta zbog dužine trajanja radnog spora. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i sloboda.

33. Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluku broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi za svaku godinu odgađanja da se donese odluka u postupku koji je po zakonu hitan trebalo isplatiti iznos od 300,00 KM. Imajući u vidu da je navedeni postupak trajao nešto duže od 9 godina, apelantici se određuje naknada u visini od 2.700,00 KM, koju joj je dužna isplatiti Vlada Republike Srpske u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je postupak u sporu iz radnog odnosa, koji nije naročito složen, a tiče se pitanja koje je za apelanticu bilo od velike važnosti i koji je po zakonu hitan, trajao devet godina i šest mjeseci.

35. Na osnovu člana 16. stav 4. tačka 15, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-2784/08 (R.N.) | Sudska praksa | Aktio