Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3176/08 (N. R.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - adekvatno vrijeme za pripremu odbrane
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- In dubio pro reo
- Minimalna prava optuženog - pristup spisima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3176/08
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3176/08, rješavajući apelaciju Nove Radivojevića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Nove Radivojevića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 118-0-Kžž-08-000 013 od 3. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 011-0-Kžž-07-000 016 od 19.
marta 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Novo Radivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kotor Varoši, koga zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnio je 10. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 118-0-Kžž-08-000 013 od 3. juna 2008. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-Kžž-07-000 016 od 19. marta 2008. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 st. 1 i 2 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Okružno tužilaštvo) zatraženo je 5. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor 12. februara 2009. godine, Okružni sud 20. februara 2009. godine, a Okružno tužilaštvo 18. februara 2009. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 10. jula 2009. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
6. Osnovni sud u Kotor Varoši (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je Presudom broj K- 64/05 od 27. marta 2007. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo pronevjere iz člana 338 stav 3 a u vezi sa stavom 1 istog člana Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te mu izrekao uslovnu osudu kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od devet mjeseci i istovremeno određeno da se kazna neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo.
7. Okružni sud je Rješenjem broj 011-0-Kž-07-000 206 od 15. oktobra 2007. godine uvažio apelantovu žalbu, te je ukinuo presudu Osnovnog suda i odredio održavanje pretresa pred ovim sudom. Iz obrazloženja rješenja proizilazi da je utvrđeno da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, kao i da postoje nejasnoće u činjeničnom opisu djela u izreci prvostepene presude.
8. Okružni sud je Presudom broj 011-0-Kžž-07-000 026 od 19. marta 2008. godine apelanta proglasio krivim za krivično djelo pronevjere iz člana 338 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS, te mu na osnovu člana 338 stav 3 (prvi dio), uz primjenu čl. 31, 36, 38 i 39 tačka 2 istog zakona, izrekao kaznu zatvora u trajanju od tri mjeseca. Naime, apelant je u toku 2002. godine, radeći u «Drina osiguranju» AD Zvornik (u daljnjem tekstu: oštećeni), po osnovu ugovora o obavljanju privremenih poslova koji je zaključio sa oštećenim, preuzeo obavezu obavljanja poslova osiguranja auto-odgovornosti, u koju svrhu je zadužio polise osiguranja i zelene kartone. Nakon što je realizovao određenu količinu polisa osiguranja, novac dobijen od osiguranika u ukupnom iznosu od 10.114,78 KM apelant nije položio u banku kako bi navedeni iznos prebacio na žiro račun oštećenog, nego je novac prisvojio za sebe.
9. U obrazloženju presude je istaknuto da su na glavnom pretresu kao dokazi odbrane saslušani svjedoci O. Č. i G. T., saslušan vještak finansijske struke S. M., izvršen uvid u pismenu dokumentaciju: nalaz i mišljenje vještaka od 15. marta 2008. godine, ugovor zaključen između oštećenog i D. R., apelantovog brata, dvije popunjene uplatnice ovjerene u Razvojnoj banci Banja Luka o uplatama premija osiguranja od dva osiguranika, jedan primjerak nepopunjene uplatnice, polise osiguranja oštećenog koje je apelant zadužio i razdužio, spiskove oštećenog od 18. marta i 19. aprila 2002. godine o pravdanju popusta od 20% za osiguranje od auto-odgovornosti po polisama koje je apelant izdao kao zastupnik oštećenog (sa prikazanom akontacijom za ukupno sedam polisa u iznosu od 1.055,97 KM), te dopis apelantovog advokata MUP-u PS Kotor Varoš i njihovo odgovor na ovaj dopis.
10. Okružni sud je neosnovanim ocijenio apelantov prijedlog da se u dokazni materijal uvrste i Uputstvo o zaduženju i razduživanju preuzimača osiguranja i Uputstvo o protoku dokumentacije (oba dokumenta iz 2002. godine) jer su, navodno, sačinjeni samo za potrebe ovog postupka, s obzirom na to da apelant u prilog ovoj tvrdnji nije ponudio niti jedan dokaz, a svjedoci ne samo optužbe već i vještak R. I. izjasnili su se da se radi o aktima koji su bili na snazi i služili kao važeće procedure poslovanja u navedenom periodu. U vezi sa apelantovim prigovorom da nije blagovremeno upoznat sa sadržajem navedenih dokumenata, pa da o njima ne može ispitati svjedoka B. V., istaknuto je da se radi o dokumentima konciznog sadržaja koji su pominjani i pri ranijem saslušanju vještaka R. I., tako da je apelant s njima bio upoznat, te da je apelantu i braniocu ostavljeno potrebno vrijeme da se s njima upoznaju, a nakon čega su postavljali i dodatna pitanja svjedoku B. V.
11. Dalje, u obrazloženju je istaknuto da su u toku postupka saslušana tri vještaka finansijske struke, od kojih je tužilaštvo angažovalo M. P. i R. I., a apelant je angažovao S. M. Okružni sud je zaključio da je jedino vještak R. I. izvršio neposredni uvid u svu relevantnu dokumentaciju, kako u spisu, tako i kod oštećenog, pa je stoga bio u prilici da provjeri apelantovo zaduživanje i razduživanje polisama osiguranja i zelenim kartonima, kao i da provjeri po osnovu koje dokumentacije je knjiženo potraživanje premija osiguranja na apelantovoj finansijskoj kartici, te da li su postojali propusti oštećenog u knjiženju relevantne dokumentacije sa aspekta važećih propisa. Na osnovu navedenog, ovaj vještak je potvrdio da je apelantovo zaduživanje i razduživanje, kako polisama, tako i finansijski, vršeno u skladu sa važećim procedurama, kao i da su procedure knjiženja bile u potpunosti urađene u skladu sa važećim zakonom o knjigovodstvu i međunarodnim računovodstvenim standardima.
12. Okružni sud je svoje ubjeđenje o tome da je apelant postupao na način opisan u izreci presude zasnovao na nalazu i mišljenju ovog vještaka, materijalnim dokazima (naprijed navedenim uputstvima, trebovanjima polisa osiguranja i zelenih kartona, SO obrascima), kao i iskazima svjedoka optužbe i odbrane koji, prema ocjeni ovog suda, nisu bili u bitnom protivrječni. Vještak M. P., kog je u prvostepenom postupku angažovalo tužilaštvo i koji je predočio svoj nalaz i mišljenje, uradio je, na apelantovo traženje, dopunu nalaza i mišljenja, te je taj dopunjeni dio priložen uz apelantovu žalbu na prvostepenu presudu. Na pretresu održanom pred Okružnim sudom ovaj vještak je saslušan na okolnosti oba nalaza. Okružni sud je utvrdio da niti jedan od njegovih nalaza nije prihvatljiv jer je prvi zasnovan na samo jednom dokumentu (finansijskoj kartici o apelantovom zaduženju), a drugi samo na dokumentima koje je dostavio apelant, a ne na relevantnoj analizi sve potrebne dokumentacije. Najzad, ocijenjeno je da su nalaz i mišljenje vještaka S. M. zasnovani na nepotpunoj dokumentaciji, odnosno dokumentaciji koju mu je oštećeni dostavio po njegovom pismenom traženju, a iz kog se vidi da nije ni tražio dokumentaciju po osnovu koje se apelant materijalno i finansijski razduživao i zaduživao.
13. Dalje, utvrđeno je da je oštećeni pod istim brojem i datumom zaključio istovrstan ugovor sa apelantovim bratom jer je apelant, koji je bio zaposlen kao policajac, na poslu imao probleme zbog angažmana na poslovima osiguranja. Međutim, oštećeni nikad nije stvarno angažovao apelantovog brata jer je apelant jedini zaduživao i razduživao polise osiguranja, odnosno bio finansijski zadužen, a što je potvrđeno iskazom svjedoka M. K. i materijalnim dokazima koje su predočili i optužba i odbrana a koji se odnose na apelantovo materijalno i finansijsko zaduživanje i razduživanje. Pri tom, apelant nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi opovrgnuo ovaj zaključak.
14. Neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje u pogledu pouzdanosti i dovoljnosti dokumentacije oštećenog u vezi sa njegovim finansijskim zaduženjem i razduženjem. S tim u vezi, ukazano je na to da je apelant redovno izvršavao svoje obaveze iz ugovora zaključenog sa oštećenim (čak je 14 puta predao izvještaje, OS obrasce), pri čemu je očigledno i prihvatio način i sadržaj finansijskog zaduživanja, te da se finansijski nije razduživao na blagajni oštećenog već putem uplata naplaćenih premija osiguranja na račun oštećenog. S obzirom na to da apelant nije osporavao da je po svakom realizovanom zelenom kartonu direktno izvršavao naplatu od osiguranika, te da ugovor koji je zaključio sa oštećenim nije imao izričite odredbe kojim je ovo bilo regulisano, zaključeno je da je apelant na isti način naplaćivao i iznose od osiguranika po realizovanim polisama osiguranja. Takođe, ukazano je na to da apelantove obaveze nisu bile regulisane samo ugovorom već i opštim aktima oštećenog, a sa kojim je svakako bio upoznat jer je prošao potrebnu obuku. Dalje, neosnovanim su ocijenjene apelantove tvrdnje da su osiguranici sami vršili uplatu premija osiguranja u bankama ili u pošti, odnosno u predstavništvu oštećenog. U vezi s tim, ukazano je na to da nije predočena niti jedna uplatnica za plaćenu premiju osiguranja u zastupništvu a po polisi koju je izdao apelant. Ukazano je i na to da su i iskazi svjedoka odbrane potvrdili da su u zastupništvu imali bjanko ovjerene uplatnice od ovlašćene banke, kao i da su one bile na raspolaganju i apelantu. Takođe, na osnovu dokumentacije koju je predočio oštećeni, te izvoda iz Nove banke, utvrđeno je da polisa osiguranja koju je uz posredovanje apelantovog brata zaključio jedan od svjedoka odbrane nikad nije uplaćena na račun oštećenog. Isto vrijedi i za polisu koju je zaključio drugi svjedok odbrane. Takođe, apelantova tvrdnja da su osiguranici i sami uplaćivali iznose po zaključenim polisama putem banke, a što je potkrijepio sa dvije uplatnice, nije prihvaćena. Naime, na osnovu samo dvije uplatnice nije bilo moguće zaključiti da je u svakom pojedinačnom slučaju tako postupano. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji koje je potkrijepio i odgovorom MUP-a PS Kotor Varoš a kojima je tvrdio da u relevantnom periodu nije bilo moguće registrovati automobil bez dokaza o uplati obaveznog osiguranja, Okružni sud je istakao da, prema tada važećem Pravilniku o registraciji motornih vozila, ova obaveza nije bila izričito propisana, kao i da je iz dopisa MUP-a jasno da nisu sačuvani svi podaci, već su dati podaci samo za jedan broj sačuvanih predmeta registracije motornih vozila iz perioda 2001–2002. godine.
15. Vrhovni sud je Presudom broj 118-0-Kžž-08-000 013 od 3. juna 2008. godine apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Okružnog suda. U obrazloženju presude je, između ostalog, istaknuto da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je u postupku pred drugostepenim sudom povrijeđeno pravo na odbranu. S tim u vezi je ukazano na to da su na glavnom pretresu izvedeni dokazi koje je apelant predložio, odnosno da su saslušani svjedoci i vještak finansijske struke S. M., te da je pročitan njegov raniji nalaz i mišljenje, kao i da je apelantu bilo omogućeno da unakrsno ispituje vještaka R. I. na okolnosti iz njegovog pismenog nalaza i mišljenja. Neosnovanim su ocijenjeni i navodi da osporena presuda ne sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama, kao i da je izreka presude protivrječna. S tim u vezi je ukazano na to da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka R. I., kao i njegovog iskaza na glavnom pretresu, utvrđeno da je apelant, na osnovu ugovora o obavljanju povremenih poslova, zaduživan polisama osiguranja i zelenim kartonima i to na osnovu trebovanja specificiranih u nalazu ovog vještaka, da je uplate po realizaciji polisa osiguranja trebalo izvršiti na račun oštećenog, što je u pojedinim slučajevima i učinjeno, ali i da apelant nije izvršio uplate po svim realizovanim polisama, a na osnovu čega je utvrđen i iznos apelantovog duga prema oštećenom, a koji je umanjen za iznos od 1.000,00 KM nakon uplate od 20. januara 2003. godine koju je izvršio apelant. Dalje, Vrhovni sud je istakao da su u obrazloženju osporene presude dati jasni i obrazloženi razlozi, sa kojim se u cjelini saglasio, a zbog kojih je prihvaćen nalaz vještaka R. I., odnosno zbog kojih nisu prihvaćeni nalazi druga dva vještaka. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 b) i d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da je u njegovom slučaju narušena ravnopravnost stranaka u postupku jer mu u postupku pred drugostepenim sudom nije bilo omogućeno da sprovede sve dokaze koje je predlagao, te da u obrazloženju osporenih presuda nisu ni navedeni njegovi prijedlozi kao ni razlozi zašto su odbijeni. S tim u vezi, apelant ističe da većina materijalnih dokaza koji su sprovedeni po njegovom prijedlogu nisu ocijenjeni ili su uz paušalno obrazloženje izvedeni zaključci o njihovoj dokaznoj vrijednosti. Apelant zaključuje da mu je na opisani način bilo uskraćeno da poziva svjedoke i vještake i iznosi druge dokaze. Dalje, apelant ističe da su sudovi propustili da utvrde i razjasne obligacioni odnos u kom su se oštećeni i on nalazili, niti su ovaj odnos protumačili u svjetlu blanketnih normi kojim je regulisana ova oblast. Takođe, apelant smatra da nije pouzdano utvrđena ispravnost knjigovodstvene evidencije kod oštećenog. Apelant, dalje, ističe da je Vrhovni sud propustio da utvrdi da li postoje razlozi koji su istaknuti u žalbi, kao i da u obje osporene presude nedostaju razlozi za svaku tačku presude i koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane. S tim u vezi, apelant posebno ističe da nedostaje obrazloženje zbog čega je poklonjena vjera nalazu i mišljenju vještaka R. I., a ne drugim vještacima, kao i da je vještak odbrane stavljen u nepovoljan položaj jer mu nisu dostavljeni svi relevantni dokumenti, odnosno da to nije učinjeno iako je to tri puta tražio. Apelant smatra da je Vrhovni sud neosnovano odbio njegov žalbeni navod da mu nije bilo dato adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane, odnosno dva dana koliko je tražio da bi se upoznao sa opštim aktima oštećenog, koji su mu prvi put uručeni na glavnom pretresu pred drugostepenim sudom. Apelant zaključuje da obrazloženja osporenih presuda ne sadrže razloge iz kojih se može zaključiti da je počinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, te da ne zadovoljavaju princip in dubio pro reo.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je istakao da su neosnovani apelantovi navodi da mu je onemogućeno da izvede svoje dokaze u postupku koji je prethodio donošenju osporene presude. Vrhovni sud je zaključio da se navodi iz apelacije tiču, prije svega, činjeničnog stanja, a koje je, prema njegovoj ocjeni, potpuno i pravilno utvrđeno.
18. Okružni sud je istakao da je osporena presuda donesena nakon održanog glavnog pretresa, te da je ovaj sud u svemu postupao u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog i procesnog prava. Ukazano je na to da su u toku postupka poštovana sva apelantova prava kao optuženog, odnosno da mu je osigurano pravo na odbranu, za koju je imao dovoljno vremena i mogućnosti da je pripremi, kao i da je vrši lično i posredstvom izabranog branioca. Takođe, ukazano je na to da je apelantu omogućeno izvođenje dokaza u svoju korist, a što mu je bilo uskraćeno u prvostepenom postupku. Okružni sud je zaključio da je svoju odluku zasnovao na sprovedenom dokaznom postupku, u pogledu kog ni tužilac ni apelant nisu imali prijedloga za dopunu, kao i da su činjenice relevantne za postojanje krivičnog djela i apelantovu krivičnu odgovornost utvrđene na osnovu brižljive i savjesne ocjene sprovedenih dokaza, kako pojedinačno, tako i u uzajamnoj vezi, a o čemu su dati jasni i iscrpni razlozi u obrazloženju osporene presude.
19. Okružno tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaknulo da apelantu u postupku pred drugostepenim sudom nije bilo uskraćeno pravo da iznese sve dokaze kojim je osporavao navode iz optužnice, a to što je sud dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu ocijenio drugačije od onog kako je apelant očekivao, ne može predstavljati povredu prava na odbranu. Dalje, istaknuto je da ni vještaku odbrane nije bila uskraćena mogućnost uvida u svu relevantnu dokumentaciju oštećenog, ali da on to nije učinio, odnosno da to nije zahtijevao niti je smatrao potrebnim. U pogledu apelantovih navoda da nije imao adekvatno vrijeme za pripremu odbrane, ukazano je na obrazloženje iz osporene presude Okružnog suda u pogledu identičnih navoda, kao i na činjenicu da je predmetna dokumentacija bila u posjedu i vještaka odbrane i vještaka optužbe, te da je korišćena i u njihovim nalazima i mišljenjima. Netačnim je ocijenjen i apelantov navod da je za manjak saznao tek kada je primio optužnicu, te je, s tim u vezi, istaknuto da ga je o tome upoznao svjedok M. K. koji je saslušan i u prvostepenom i drugostepenom postupku, i to daleko prije nego što je oštećeni podnio krivičnu prijavu. Najzad, zaključeno je da su redovni sudovi dovoljno jasno i iscrpno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog i procesnog prava, te da ne postoji niti jedan dokaz koji bi ukazivao na njihovu proizvoljnu primjenu na apelantovu štetu.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 50/03, 111/04, 115/04, 29/07 i 68/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravnosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 6.
Prava osumnjičenog, odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovima sumnje koji stoje protiv njega.
(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.
Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo braniti se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora obezbijediti dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 14.
Princip istine Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 15.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kog suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 118-0-Kžž-08-000 013 od 3. juna 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 23. avgusta 2008. godine, a apelacija je podnesena 10. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kog apelacija nije dopustiva.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da su mu tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke b) i d) Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje Član II/3 e) Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
26. Član 6 st. 1, 2 i 3 tačke b) i d) glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
b) da mu se obezbijede vrijeme i uslovi neophodni za pripremanje odbrane;
d) da sam ispituje ili zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe i da se prisustvo i saslušanje svjedoka odbrane odobri pod uslovima koji važe i za svjedoka optužbe;
27. Apelant smatra da su mu prava iz člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije povrijeđena jer mu je u postupku bilo onemogućeno da prezentuje dokaze koji su mu išli u prilog. Dalje, apelant osporava način na koji su sudovi ocijenili sprovedene dokaze, te, u skladu s tim, izveli i zaključak o njegovoj krivici. Apelant smatra da obrazloženja osporenih presuda «ne sadrže razloge za svaku tačku presude», odnosno koje činjenice i iz kojih razloga se uzimaju kao dokazane, a zbog čega smatra da je povrijeđen i princip in dubio pro reo.
28. Ustavni sud podsjeća na to da, prema ustaljenoj praksi Evropskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda, član 6 stav 1 Evropske konvencije obavezuje sudove da, između ostalog, obrazlože svoje presude. Ova obaveza, međutim, ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesene argumente (vidi Ustavni sud, odluke br. U 62/01 od 5. aprila 2002. godine i AP 352/04 od 23. marta 2005. godine). Mjera u kojoj ova obaveza postoji zavisi od prirode odluke (vidi Evropski sud za ljudska prava, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, stav 29). Evropski i Ustavni sud su u brojnim odlukama ukazali na to da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud za ljudska prava, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Svrha obaveze da odluka bude obrazložena jeste i da pokaže da je stranama u postupku omogućeno da na ravnopravan i pravičan način budu saslušane u postupku pred sudom (vidi Evropski sud za ljudska prava, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02). Takođe, obrazložena odluka daje strani u postupku mogućnost da se žali protiv prvostepene odluke, te da drugostepeni sud razmotri i ispita prvostepenu odluku, a omogućava se i javni nadzor nad «administriranjem pravde» i radom sudstva (idem).
29. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da obrazloženje osporene presude Okružnog suda sadrži iscrpno navođenje dokaza koje je predložio apelant i koji su sprovedeni na glavnom pretresu, kao i da u pogledu ovih dokaza nije izostala brižljiva i savjesna ocjena suda pojedinačno i u uzajamnoj vezi, a ni razlozi i obrazloženja u prilog njihovog prihvatanja ili neprihvatanja, a u odnosu na činjenice koje je apelant njima želio dokazati. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud analizirao nalaze i mišljenja sva tri vještaka koji su i saslušani na glavnom pretresu, te da je dao jasne i obrazložene razloge zbog kojih je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka R. I. koji je potkrijepljen odgovarajućim materijalnim dokazima kao i iskazima saslušanih svjedoka odbrane i svjedoka optužbe. Takođe, iz obrazloženja osporene presude proizilazi da je ispravnost dokumentacije oštećenog utvrđena i iskazom vještaka R. I. koji je potvrdio da je apelantovo zaduživanje i razduživanje, kako polisama, tako i finansijski, vršeno u skladu sa važećim procedurama, kao i da su procedure knjiženja bile u potpunosti urađene u skladu sa važećim zakonom o knjigovodstvu i međunarodnim računovodstvenim standardima. Pri tom, apelant ne navodi u čemu bi se, i u tom smislu ne nudi niti jedan dokaz, ogledala neispravnost dokumentacije oštećenog, kao ni da je u tom smislu predlagao dokaze u toku redovnog postupka, odnosno da je njihovo izvođenje odbijeno. U pogledu tvrdnje da nije definisan obligacioni odnos između apelanta i oštećenog, Ustavni sud primjećuje da je u postupku utvrđeno kao nesporno da su apelant i oštećeni zaključili ugovor o obavljanju povremenih poslova, pa zbog toga je nejasno u kom smislu apelant smatra da je trebalo ovako uređen odnos razriješiti. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu nije bilo omogućeno da sprovede neke od dokaza, da materijalni dokazi koje je predlagao nisu ocijenjeni ili su ocijenjeni uz paušalno obrazloženje, bez navođenja i u jednom slučaju o kojim dokazima se radi, kao i da je izostala ocjena valjanosti dokumentacije oštećenog i obligacionopravnog odnosa između njega i oštećenog, odnosno da je narušen princip jednakosti stranaka jer njegovom vještaku nije omogućen pristup relevantnoj dokumentaciji.
30. Dalje, apelant tvrdi da su mu povrijeđene i garancije iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, odnosno nije dužan da dokazuje svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je ubijeđen u nevinost optuženog nego i onda kada nije ubijeđen ni u njegovu krivnju ni u njegovu nevinost. Dakle, kada ima sumnju, sud mora primijeniti princip in dubio pro reo, što je i bitan element prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 77, i Ustavni sud, Odluka broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 49/06). U tom smislu, sudovi su dužni ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda, na osnovu takve brižljive ocjene, izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana ili ne.
31. U konkretnom slučaju, a na osnovu obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi izvršili analizu sprovedenih dokaza u pogledu kojih su dali jasne i precizne ocjene, koje su doveli u uzajamnu vezu, a na osnovu čega su van svake razumne sumnje utvrdili činjenice relevantne za apelantovu krivičnu odgovornost, odnosno da po svim realizovanim polisama osiguranja nije predao naplaćeni novac na račun oštećenog. Iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da apelantu nije bila uskraćena mogućnost da se u postupku brani i da iznosi i predlaže dokaze. Takođe, apelant je u toku cijelog postupka imao i pomoć izabranog branioca. Ustavni sud smatra da su razlozi koje je naveo Okružni sud, koji su ga opredijelili na takvu odluku, a koje je prihvatio kao logične i Vrhovni sud, zadovoljavajući sa aspekta načela brižljive i savjesne ocjene dokaza, kako to zahtijevaju principi pravičnog suđenja iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da ovakvo obrazloženje u osporenim presudama ne dovodi u sumnju apelantovu krivičnu odgovornost, te zaključuje da apelantovi navodi da je u osporenim presudama povrijeđen princip in dubio pro reo nisu osnovani.
32. Dalje, apelant tvrdi da su mu uskraćene i garancije iz člana 6 stav 3 b) (da mu se osiguraju vrijeme i uslovi za pripremanje odbrane) i d) (da sam ispituje i zahtijeva ispitivanje svjedoka optužbe, da se prisustvo i saslušanje svjedoka optužbe omogući pod uslovima koji važe i za svjedoke optužbe).
33. U vezi sa apelantovim tvrdnjama da mu je bilo onemogućeno adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane, Ustavni sud primjećuje da je u obrazloženju osporene presude Okružnog suda izričito navedeno da je apelantu i njegovom braniocu dato potrebno vrijeme da se upoznaju sa sadržajem dokumenata (opštih akata oštećenog) koji su mu prezentovani na glavnom pretresu, a nakon čega je nastavio ispitivati svjedoka B. V. Takođe, Ustavni sud primjećuje da je u istoj presudi konstatovano da su ovi akti pominjani i u ranijim izjavama vještaka R. I., te da su apelantu bili poznati jer je prošao obuku za posao koji je obavljao kod oštećenog s obzirom na to da su se ticali i njegovih prava i obaveza. Ništa od navedenog apelant ne osporava u apelaciji tvrdeći da nije imao adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane jer su navedeni dokumenti prezentovani tek na glavnom pretresu, a posebno ne konstataciju Okružnog suda da je, nakon što mu je dato vrijeme da se s njima upozna, nastavio ispitivati svjedoka B. V. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
34. Najzad, u pogledu apelantovih tvrdnji da vještaku odbrane nije bio omogućen pristup relevantnim dokumentima oštećenog, a zbog čega smatra da su mu povrijeđene i garancije iz člana 6 stav 3 tačka d), Ustavni sud primjećuje da apelant nije ni u redovnom postupku kao ni uz apelaciju predočio niti jedan dokaz koji bi potkrijepio tvrdnju da se njegov vještak tri puta obraćao oštećenom radi pribavljanja relevantne dokumentacije. Međutim, u obrazloženju osporene presude Okružnog suda konstatovano je da vještak odbrane u svom pismenom obraćanju oštećenom, a koje je bilo predočeno i sudu, nije tražio svu relevantnu dokumentaciju pa da mu zbog toga i nije dostavljena, a zbog čega je njegov nalaz i ocijenjen nepotpunim i nije prihvaćen. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi i u ovom dijelu neosnovani.
35. Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke b) i d) Evropske konvencije neosnovani. VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1, 2 i 3 tačke b) i d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi činjenice relevantne za postojanje krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti utvrdili van svake razumne sumnje na osnovu brižljive i savjesne ocjene dokaza pojedinačno i uzajamnoj vezi, a koji su po prijedlogu optužbe i odbrane sprovedeni na glavnom pretresu. Dakle, redovni sudovi su dali jasne i obrazložene razloge za to koje činjenice utvrđuju na osnovu kojih dokaza, odnosno razloge zbog kojih neke od dokaza nisu prihvatili. Takođe, u apelaciji nema ničega što bi učinilo vjerovatnim apelantove tvrdnje da mu je bilo onemogućeno da predlaže i izvodi dokaze, kao i da su sudovi odbili sprovesti ili propustili ocijeniti neki od dokaza odbrane koji je bio relevantan za utvrđivanje postojanja krivičnog djela i apelantove krivične odgovornosti, odnosno da mu nije bilo osigurano adekvatno vrijeme za pripremanje odbrane.
37. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović