Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3783/08 (S. K.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Miješanje u imovinu
  • Materijalna šteta
  • Proporcionalnost
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3783/08

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3783/08, rješavajući apelaciju S. K., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2. i člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:

Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija S. K. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0- Rev-07-000787 od 11. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-06-000778 od 5. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj P-164/00-B od 16. januara 2006. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. K. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Grivice – Banovići, kojeg zastupa Merima Kovačević iz Banovića, podnio je 5. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Rev-07-000787 od 11. septembra 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-06-000778 od 5. decembra 2006. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-164/00-B od 16. januara 2006. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i RMU «Banovići» d.d. Banovići (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 5. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 18. februara 2009. godine, Kantonalni sud 13. februara 2009. godine, a Općinski sud 12. februara 2009. godine. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 22. jula 2008. godine.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Presudom Općinskog suda broj P-164/00-B od 16. januara 2006. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi na ime naknade materijalne štete za uništeni stambeni objekt isplati iznos od 46.358,00 KM, a za uništene pomoćne objekte i to za štalu iznos od 9.120,00 KM, za koš za žito 663,00 KM, za sušaru 486,00 KM, te WC i kokošinjac 772,00 KM, što ukupno iznosi 57.399,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 16. januara 2006. godine pa do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je apelant vlasnik nekretnine označene kao k.č. broj 744/1 na kojoj su sagrađeni apelantov stambeni objekt i pomoćni objekti bliže navedeni u izreci presude. Iz sadržaja tužbe i izjave apelanta koji je saslušan kao parnična stranka sud je utvrdio da je apelant stambeni objekt počeo da gradi u toku 1968. godine, te da za objekt nije pribavio građevinsku dozvolu, a pomoćne objekte, štalu, WC, kokošinjac i koš za žito, gradio je nakon početka rada rudnika. Općinski sud je, dalje, naveo da je, prema odredbama Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu («Službeni list NRBiH» broj 48/62), između ostalog, propisano da se pravo na građenje zgrada na selu na zemljištima obuhvaćenim građevinskim rejonom stiče na osnovu odobrenja koje izdaje nadležni organ uprave. Općinski sud je istakao da je članom 74. Zakona o rudarstvu («Službeni list FNRJ» broj 28/59) propisano da se za podizanje građevinskih objekata na zemljištu u granicama eksploatacionog polja mora prije izdavanja građevinske dozvole pribaviti mišljenje rudarskog preduzeća o mogućnosti podizanja građevinskih objekata. Općinski sud je istakao da je iz izvještaja I. Č. od 20. novembra 2002. godine, a kojem je poklonio vjeru, utvrdio da je apelant, shodno Odluci o izmjenama i dopunama Odluke o izgradnji stambenih zgrada i gospodarskih objekata na selu na području općine Banovići broj 4111 od 30. juna 1965. godine, bio dužan i imao obavezu pribaviti od nadležnog organa odobrenje za građenje, prema članu 22. navedene odluke. Naime, tom Odlukom su propisani uvjeti za izgradnju zgrade na selu na području općine Banovići, kako u zaseocima, manje naseljenim mjestima, tako i u zaseocima gušće naseljenog i zbijenog tipa.

7. Općinski sud je na osnovu materijalnih dokaza, dopisa Službe za prostorno uređenje i stambeno-komunalne poslove Općine Banovići (u daljnjem tekstu: Služba) broj 06/2-23-68/001 od 18. januara 2001. godine utvrdio da je Odlukom o utvrđivanju granica naseljenih mjesta za područje općine Banovići broj VI 1057/1 od 12. oktobra 1959. godine utvrđena granica za naseljeno mjesto Grivice, a uvidom u katastarske planove utvrdio da se u sastavu naseljenog mjesta Grivice nalazi i zaseok Djaci. Dalje, iz dopisa iste službe od 11. marta 1998. godine sud je utvrdio da je za područje Grivica kao i za područje cijele općine postojala obaveza od 3. jula 1965. godine pribavljanja odobrenja za gradnju svih objekata. Iz nalaza i mišljenja vještaka M. V., te pojašnjenja datog na zapisnik 29. decembra 2005. godine, a koji je sud ocijenio kao stručan i objektivan pa mu je poklonio vjeru, sud je utvrdio da se lokacija tužiočeve kuće (k.č. broj 747/1 k.o. Grivice) u vrijeme izgradnje predmetne kuće 1968. godine nalazila u granicama rudnog eksploatacionog polja, koje je kao takvo proglašeno Rješenjem Sekretarijata za industriju i građevinarstvo Izvršnog vijeća NRBiH broj 16-159-1/63 od 21. januara 1963. godine. Proglašeno eksploataciono polje nosi naziv Sjeverni dio centralnog bazena i zauzima površinu od 2895 ha, a ograničeno je i ucrtano na odgovarajućoj karti sa 15 ugaonih tačaka označenih na karti slovima i koordinatama. Općinski sud je istakao da, kako se rješenje o proglašenju rudnog polja dostavlja samo nadležnim republičkim i općinskim organima, apelant je mogao znati da se nalazi u eksploatacionom polju samo u slučaju da je pribavio odobrenje za građenje, kao i mišljenje tuženog o mogućnosti podizanja predmetnih objekata. U toku dokaznog postupka sud je izveo i dokaze saslušanjem svjedoka R. A. i Š. A. koji su u svojim iskazima tvrdili da je apelant započeo gradnju spornog objekta 1960. godine. Izjavama ovih svjedoka sud nije poklonio vjeru budući da je utvrdio da su one u suprotnosti sa izjavom samog apelanta koji je saslušan kao parnična stranka. Kako je iz provedenih dokaza utvrđeno da apelant nije pribavio odobrenje za gradnju stambenog objekta, a također nije ni naknadno izvršio legalizaciju bespravno izgrađenog stambenog objekta, sud je zaključio da u tom slučaju ne postoji odgovornost tuženog za nastalu štetu apelantu. Kada su u pitanju pomoćni objekti za koje je apelant također tražio naknadu štete, sud je odbio i ovaj dio apelantovog zahtjeva zato što su pomoćni objekti građeni poslije početka radova na PK Grivice, kada je zemljišna parcela, za što je i apelant znao, bila proglašena rudnim poljem. Na kraju, sud je zaključio da apelant nema pravo tražiti naknadu štete od rudarske organizacije budući da je graditelj, u konkretnom slučaju apelant, znao da gradi na eksploatacionom polju, pa je preuzeo rizik za oštećenje građevinskog objekta usljed rudarskih radova.

8. Kantonalni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 003-0-Gž-06-000778 od 5. decembra 2006. godine kojom je odbio žalbu i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud, izvodeći zaključak o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio odredbu člana 22. stav 1. Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu, koji je stupio na pravnu snagu 19. juna 1963. godine, a kojim je propisano da se pravo gradnje na selu stiče na osnovu odobrenja koje izdaje nadležni općinski organ uprave. Kantonalni sud je ocijenio pravilnim zaključak prvostepenog suda da je u slučaju građenja bez građevinske dozvole, ako se prema zakonu takvo odobrenje moralo tražiti, odgovornost tuženog isključena i pored toga što nije upozorio apelanta na opasnost gradnje na eksploatacionom rudnom polju. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno ocijenio kredibilitet i vjerodostojnost iskaza svjedoka R. A. i Š. A. ocjenjujući njihove iskaze neistinitim i neobjektivnim, a za svoj zaključak je dao pravilne i prihvatljive razloge. Kantonalni sud je ocijenio neuvjerljivom apelantovu tvrdnju da je stambeni objekt i štalu sagradio u toku 1961. godine, a ostale pomoćne objekte u toku 1960. godine. Naime, apelant je tu tvrdnju prvi put istakao u pismenom podnesku od 5. februara 2002. godine pravdajući takav postupak na pripremnom ročištu od 26. decembra 2003. godine svojom neukošću o pravnom značaju navođenja tačne godine izgradnje stambenog objekta. Navedena tvrdnja je ocijenjena neuvjerljivom i zbog toga što su apelanta u toku cijelog prvostepenog postupka zastupali kvalificirani punomoćnici, te što je tuženi već u pismenom odgovoru na tužbu stavio prigovor da je apelant gradio objekte bez građevinske dozvole i time ukazao na važnost pravne činjenice koja se tiče vremena gradnje objekata. Dalje, Kantonalni sud je ocjenom izvedenih dokaza zaključio da su neuvjerljive i nedosljedne apelantove tvrdnje koje je iznosio u postupku nakon 5. februara 2002. godine budući da je u podnesku koji datira od navedenog datuma tvrdio da je sporne objekte sagradio u toku 1960. i 1961. godine, međutim, u svojoj žalbi je istakao da je do 1965. godine samo započeo njihovu izgradnju. Kantonalni sud je istakao da je vještak geolog M. V., prilikom saslušanja na ročištu od 23. decembra 1998. godine, u prisustvu apelanta i njegovog punomoćnika naveo da je stambeni objekt izgrađen 1967/68. godine, a da apelant na tu tvrdnju nije imao primjedbi. Također, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim žalbenim prigovorima, na osnovu pravilno prihvaćenog nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke dr. I. Č. od 20. novembra 2002. godine, zaključio da je apelant i prema odredbi člana 22. Odluke o izmjenama i dopunama Odluke o izgradnji stambenih objekata i stambenih zgrada i gospodarskih objekata na selu na području općine Banovići od 30. juna 1965. godine bio dužan pribaviti odobrenje za građenje spornih građevinskih objekata. Kantonalni sud je ocijenio pravno neosnovanim žalbeni navod da okolnost što tuženi nije obavijestio i upozorio apelanta da gradi na rudnom polju povlači za sobom djelimičnu odgovornost tuženog za predmetnu materijalnu štetu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da je odgovornost tuženog isključena i pored toga što nije upozorio apelanta na opasnost gradnje na rudnom polju budući da se radi o slučaju građenja bez građevinske dozvole čije je pribavljanje bilo propisano zakonom.

9. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Rev-07-000787 od 11. septembra 2008. godine kojom je odbio reviziju. Vrhovni sud je istakao da su prvostepeni i drugostepeni sud na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja za koje je vezan ovaj sud donijeli pravilnu i zakonitu presudu kojom su odbili apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan. Vrhovni sud je istakao da je, prema članu 22. stav 1. Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu, koji je stupio na pravnu snagu 19. juna 1963. godine, propisano da se pravo gradnje na selu stiče na osnovu odobrenja koje izdaje nadležni općinski organ uprave, a članom 74. Osnovnog zakona o rudarstvu, kasnije članom 40. Zakona o rudarstvu za gradnju na rudnom polju, predviđena je obaveza graditelja da prethodno pribavi mišljenje rudnika o mogućnosti takve radnje. Vrhovni sud je, imajući u vidu navedene zakonske odredbe, ocijenio pravilnim zaključak drugostepenog suda da je u slučaju građenja bez građevinske dozvole odgovornost tuženog isključena i pored toga što nije upozorio apelanta na opasnost građenja na eksploatacionom rudnom polju. Vrhovni sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, da zaseok Djaci nije potpadao pod naselje za koje se pri gradnji trebala pribaviti građevinska dozvola, ističući da je ove prigovore pravilno ocijenio drugostepeni sud koji je za svoj stav dao jasne i potpune razloge koji su u potpunosti prihvatljivi i za Vrhovni sud.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije. Apelant ističe da se povreda navedenih prava ogleda u činjenici da su stambeni i privredni objekti potpuno uništeni i napušteni jer nisu sigurni za stanovanje, za njegov život i život njegove porodice. Apelant, dalje, navodi da su uzrok štete na objektima rudarski radovi tuženog i to prvenstveno dugogodišnje kontinuirano miniranje uz upotrebu nedopuštenih količina eksploziva na površinskom kopu «Grivice», te da je samo miniranje opasna djelatnost, a upotreba prekomjerne nedopuštene količine eksploziva je i nezakonita. Osim toga, ističe da je upotrebom nedopuštenih količina eksploziva tuženi njega i njegovu porodicu lišio prava na imovinu i prava na dom. Smatra da zbog korištenja nedopuštenih količina eksploziva nije lišen svoje imovine u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim principima međunarodnog prava.

b) Odgovor na apelaciju

11. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje presude. Suprotno apelantovom stanovištu, Vrhovni sud smatra da revizionom odlukom nisu prekršena apelantova prava iz člana II/3. e), f) i k) Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju niti da je primjena prava bila proizvoljna.

12. Kantonalni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su apelantovi navodi o povredi prava na koja se poziva u apelaciji neosnovani iz razloga sadržanih u osporenoj presudi. Predložio je da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Općinski sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je ovaj sud proveo postupak u skladu sa odgovarajućim odredbama važećih zakonskih propisa, te da nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije. Također je istakao da apelant nije naveo ni jednu konkretnu okolnost na osnovu koje bi se moglo utvrditi da li se radi o kršenju apelantovih prava. Postupak pred ovim sudom je proveden u potpunosti u skladu sa odredbama važećih zakonskih propisa.

V.Relevantni propisi

14. U Zakonu o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu («Službeni list NRBiH» broj 48/62) relevantne odredbe glase:

Član 22. stav 1.

Pravo na građenje zgrada na selu na zemljištu označenom u članu 5. ovog zakona stiče se na osnovu odobrenja koje izdaje nadležni organ uprave opštinskog narodnog odbora.

15. U Zakonu o rudarstvu («Službeni list SRBiH» broj 4/84) - Prečišćeni tekst, relevantne odredbe glase:

Član 40.

Za podizanje građevinskih objekata na zemljištu u granicama eksploatacionog polja za koje skupština opštine nije donijela urbanistički plan, regulacioni plan ili urbanistički red mora se, prije izdavanja odobrenja za izgradnju građevinskog objekta, pribaviti mišljenje rudarske organizacije o mogućnosti podizanja građevinskog objekta s obzirom na rudarske radove.

VI.Dopustivost

16. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. U skladu sa članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

18. U konkretnom slučaju, predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 070-0- Rev-07-000787 od 11. septembra 2008. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 9. oktobra 2008. godine, a apelacija je podnesena 5. decembra 2008. godine, dakle u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

19. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

20. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje, pravo na dom i pravo na imovinu iz člana II/3.e), f) i k), te čl. 6. i 8. Evropske konvencije kao i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

21. Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

(…)

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

22. S obzirom na to da je tužbeni zahtjev usmjeren na naknadu štete za uništeni stambeni objekt, nesporno je da se predmetni postupak tiče utvrđivanja građanskih prava i obaveza. Stoga, Ustavni sud ima nadležnost da ispita da li je postupak bio u skladu sa standardima iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud za ljudska prava, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud za ljudska prava, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, «Službeni glasnik BiH» broj 58/05).

24. Ustavni sud podsjeća i na praksu Evropskog suda za ljudska prava iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61).

25. Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju redovni sudovi, postupajući i provodeći dokaze po prijedlozima parničnih stranaka, pozivajući se na relevantne odredbe člana 22. stav 1. Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu i član 74. Zakona o rudarstvu, odbili apelantov tužbeni zahtjev. Sudovi su na jasan način obrazložili da se u konkretnom slučaju zemljište na kojem je sagrađen stambeni objekt 1968. godine i pomoćni objekti sagrađeni nakon 1980. godine u vrijeme izgradnje nalazilo u okviru eksploatacionog rudnog polja i da je kao takvo proglašeno Rješenjem Sekretarijata za industriju i građevinarstvo Izvršnog vijeća NRBiH broj 16-159-1/63 od 21. januara 1963. godine, prema kojem je predniku tuženog odobrena eksploatacija mrkog ugljena na tom eksploatacionom polju. Također, redovni sudovi su dali detaljno obrazloženje zašto smatraju neosnovanom apelantovu tvrdnju da zaseok Djaci nije potpadao pod naselje za koje se pri gradnji nije trebala pribaviti građevinska dozvola. S tim u vezi, obrazložili su da je Odlukom o utvrđivanju granica naseljenih mjesta na području općine Banovići broj 1057/1 od 12. oktobra 1959. godine (članom 2. pod rednim brojem 6) utvrđena granica za naseljeno mjesto Grivice i da se u sastavu naseljenog mjesta Grivice, shodno katastarskim planovima, nalazi i zaseok Djaci. Dalje, na osnovu provedenih dokaza sudovi su utvrdili da je za područje Grivice kao i za područje cijele općine postojala obaveza od 3. jula 1965. godine pribavljanja odobrenja za gradnju svih objekata. Redovni sudovi su, pozivajući se na odredbe člana 40. Zakona o rudarstvu, na jasan način obrazložili da je za gradnju na rudnom polju predviđena obaveza graditelja, u konkretnom slučaju to je apelant, da prethodno pribavi i mišljenje rudnika o mogućnosti takve radnje, međutim, i pored ove zakonske obaveze apelant nije tražio mišljenje tuženog o mogućnosti gradnje. Redovni sudovi su zaključili da, budući da je apelant stambeni objekt i pomoćne objekte izgradio bez odobrenja za građenje u vrijeme kada je prema tadašnjim pozitivnim propisima bilo potrebno pribavljanje navedenog odobrenja za građenje, apelant nema pravo tražiti naknadu štete od tuženog jer je gradnjom na eksploatacionom polju preuzeo rizik za oštećenje građevinskih objekata usljed rudarskih radova. Ustavni sud u ovakvom tumačenju ne vidi proizvoljnost, a razlozi koji su dati za takvu primjenu zadovoljavaju standarde pravičnog suđenja.

26. U vezi sa apelantovim navodima da su uzrok štete na objektima rudarski radovi tuženog i to prvenstveno dugogodišnje kontinuirano miniranje uz upotrebu nedopuštenih količina eksploziva na površinskom kopu «Grivice», te da je samo miniranje opasna djelatnost a upotreba prekomjerne nedopuštene količine eksploziva nezakonita, Ustavni sud podsjeća na svoju praksu u predmetu broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine gdje je sud izrazio stav da se prigovori u pogledu kršenja ustavnih prava moraju, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnim fazama postupka, ukoliko se takvi prigovori žele sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom. Ustavni sud zapaža da apelant ovaj prigovor nije isticao tokom trajanja sudskog postupka, već ga, kako proizlazi iz dokumentacije dostavljene Ustavnom sudu, prvi put ističe u apelaciji pred Ustavnim sudom. Ustavni sud smatra da je apelant na ovaj način propustio iskoristiti priliku da putem redovnog pravnog sredstva koji je imao na raspolaganju istakne prigovor i na taj način pruži mogućnost tuženom i sudu da se o tom prigovoru izjasne. Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud smatra da su i ovi apelantovi navodi neosnovani, pa neće ulaziti u njihovo daljnje ispitivanje.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u odnosu na ove apelantove navode nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

28. Pravo na imovinu Član II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

k) Pravo na imovinu.

Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne utiču na pravo države da primjenjuje takve zakone koje smatra potrebnim da bi nadzirala korištenje imovine u skladu s općim interesima, ili da bi osigurala naplatu poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

29. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama redovnih sudova povrijeđeno pravo na imovinu.

30. Ustavni sud će, prije svega, ispitati da li apelant ima imovinu koja uživa zaštitu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

31. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu, Ustavni sud prvenstveno mora utvrditi da li je apelant titular prava koja uživaju zaštitu u smislu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da riječ «imovina» uključuje širok spektar imovinskih interesa koji predstavljaju određenu ekonomsku korist (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 14/00 od 4. aprila 2001. godine). U konkretnom slučaju se radi o šteti koja je nastala na apelantovom stambenom objektu i pomoćnim objektima, a utvrđena oštećenja su u uzročnoj vezi sa izvođenjem rudarskih radova tuženog. Dakle, nesporno je da apelantov stambeni objekt i pomoćni objekti predstavlja njegovu imovinu koja uživa zaštitu prema članu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članu 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

32. Ustavni sud mora ispitati i da li osporene odluke predstavljaju «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu, da li je miješanje predviđeno zakonom i da li je u skladu sa zakonom, te da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju, dakle uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Ustavni sud je utvrdio da su osporene odluke donesene u postupku povodom apelantove tužbe protiv tuženog radi naknade štete pričinjene na stambenom objektu i pomoćnim objektima usljed izvođenja rudarskih radova tuženog. S obzirom na to da je već konstatirano da se radi o apelantovoj imovini, proizlazi da je u konkretnom slučaju osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu.

33. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste da li je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo u skladu sa zakonom. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da su osporene odluke zasnovane na relevantnim odredbama Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu i Zakona o rudarstvu u kojima su regulirani uvjeti gradnje na selu i gradnje na rudnom polju pod kojima se fizičkim licima može priznati pravo gradnje, ali i pod kojim uvjetima se to pravo može ograničiti. Iz navedenog proizlazi jasna pravna osnova za donošenje osporenih odluka, propisana u relevantnim, naprijed navedenim zakonima. To znači da su osporene odluke (na osnovu kojih je izvršeno miješanje u apelantovu imovinu) donesene u skladu sa zakonom. Također, Ustavni sud nije utvrdio nikakvu proizvoljnost u primjeni relevantnih zakonskih odredbi u okviru redovnih sudova. Naime, Ustavni sud zapaža da su sudovi u konkretnom slučaju primijenili odredbe Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu i Zakona o rudarstvu, te da su utvrdili da je apelant predmetni stambeni objekt i pomoćne objekte izgradio bez odobrenja za građenje u vrijeme kada je i prema tadašnjim pozitivnim propisima bilo potrebno pribavljanje navedenog odobrenja kao i mišljenja tuženog o mogućnosti izgradnje stambenog objekta. U kontekstu navedenog, sudovi su zaključili da tuženi nije obavezan apelantu nadoknaditi pričinjenu štetu budući da je apelant znao da gradi na eksploatacionom polju, te da je time preuzeo rizik za oštećenje građevinskih objekata usljed rudarskih radova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je «miješanje» u apelantovo pravo na imovinu izvršeno u skladu sa zakonom.

34. Na kraju, Ustavni sud treba odgovoriti na pitanje da li je miješanje proporcionalno legitimnom cilju koji se želi postići, odnosno uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelantovog prava i općeg interesa. Kako je već navedeno u prethodnim tačkama ove odluke, u sudskom postupku je nesumnjivo utvrđeno da je apelant svojim ponašanjem preuzeo rizik za oštećenje građevinskih objekata, tj. propustio je da pribavi odobrenje nadležnog organa za gradnju predmetnih objekata i mišljenje tuženog o mogućnosti podizanja građevinskih objekata u zoni eksploatacionog polja, zbog čega se ne može zaključiti da je država stavila neprimjeren teret gubitka imovine bez naknade na samog apelanta. S druge strane, dosljedna primjena Zakona o izgradnji stambenih i gospodarskih objekata na selu i Zakona o rudarstvu je u interesu ostvarivanja pravne sigurnosti i ispravnog funkcioniranja pravnog sistema i nesumnjivo predstavlja opći, odnosno javni interes koji je u konkretnom slučaju «prevagnuo» nad apelantovim pojedinačnim imovinskim interesom. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju uspostavljena pravična ravnoteža između zaštite apelantovog prava na imovinu i općeg interesa, odnosno u ovoj situaciji nije na apelanta prenesen neprimjeren teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. Stoga, Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Ostali navodi iz apelacije

35. U svjetlu zaključka u pogledu apelantovog prava iz člana II/3. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 6. stav 1. i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud smatra da nije neophodno da se posebno razmatraju navodi iz apelacije u vezi sa kršenjem prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

36. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer se način na koji su redovni sudovi protumačili i primijenili pozitivnopravne propise ne može smatrati proizvoljnim. Razlozi koji su izneseni u osporenim presudama, a koji se odnose na primjenu prava, jasno su, precizno i detaljno obrazloženi a ne postoje nikakvi drugi prigovori koji ukazuju na to da je postupak pred sudovima bio nepravičan, te da je povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.

37. Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno ni apelantovo pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju budući da se osporene odluke zasnivaju na zakonu, te da su donesene u javnom interesu, a na apelanta nije stavljen pretjeran teret.

38. Na osnovu člana 61. st. 1. i 3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3783/08 (S. K.) | Sudska praksa | Aktio