Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3081/08 (R. R.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pasivna legitimacija
- Materijalna šteta
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3081/08
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3081/08, rješavajući apelacije Rade Radića i Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu:
Miodrag Simović predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Rade Radića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 097-0-Rev-08-000005 od 13. augusta 2008. godine u dijelu u kojem je odlučeno o početku toka zakonske zatezne kamate.
Predmet se vraća Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Nalaže se Apelacionom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine da u roku od 3 mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine.
Odbija se kao neosnovana apelacija Rade Radića, podnesena protiv Presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 097-0-Rev-08-000005 od 13. augusta 2008. godine i 097-0-Gž-06- 000028 od 5. septembra 2007. godine u vezi s povredom prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, u odnosu na dosuđeni iznos naknade materijalne štete.
Odbija se kao neosnovana apelacija Brčko distrikta Bosne i Hercegovine podnesena protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine br. 097-0-Rev-08-000005 od 13.
augusta 2008. godine i 097-0-Gž-06-000028 od 5. septembra 2007.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Rado Radić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Lukavca, kojeg zastupa Ohro Musić, advokat iz Brčkog, podnio je 29. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 097-0-Rev-08-000005 od 13. augusta 2008. godine i 097-0- Gž-06-000028 od 5. septembra 2007. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP 3081/08.
2. Protiv istih presuda apelaciju je 23. oktobra 2008. godine podnio Brčko distrikt Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: drugoapelant) kojeg zastupa Pravobranilaštvo Brčko distrikta Bosne i Hercegovine, koji je učestvovao kao suprotna strana, odnosno tuženi u predmetnom parničnom postupku pred redovnim sudovima. Ta apelacija je registrovana pod brojem AP 3423/08. II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. Na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i drugoapelanta zatraženo je 23. decembra 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 3081/08.
4. Apelacioni sud je 5. januara 2009. godine dostavio odgovor na apelaciju broj AP 3081/08, dok je drugoapelant odgovor na navedenu apelaciju dostavio 9. januara 2009. godine. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na predmetnu apelaciju dostavljeni su prvoapelantu 16. januara 2009. godine.
5. Takođe, na osnovu člana 22. stav 1. Pravila Ustavnog suda, od Apelacionog suda i prvoapelanta zatraženo je 30. januara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju broj AP 3424/08.
6. Prvoapelant je 3. februara 2009. godine dostavio odgovor na predmetnu apelaciju, dok je Apelacioni sud odgovor na tu apelaciju dostavio 10. februara 2009. godine. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su drugoapelantu 6. marta 2009. godine.
7. S obzirom na to da apelacije broj AP 3081/08 i AP 3423/08 ukazuju na isti činjenični supstrat, te da je riječ o istim strankama u predmetnom parničnom postupku pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu s članom 31. stav 1. Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih predmeta u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku s brojem AP 3081/08.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
9. Prvoapelant je 12. marta 2002. godine podnio tužbu Osnovnom sudu Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv drugoapelanta radi naknade štete. U tužbi je naveo da je vlasnik zemljišta označenog kao k.č. br: 73, 74, 75, 76/1, 76/2, 77, i 78, ukupne površine od 15.509 m², upisanog u Pl. br. 93 za k.o. Lukavac, što po starom premjeru odgovara dijelu od ½ nekretnina upisanih u zk. ul. broj 9 k.o. Vitanovići, na kojem je izgradio kuću i pomoćne objekte čija je vrijednost procijenjena na iznos od 1.313.934,00 KM. Dalje je naveo da su u toku rata, nakon što je Armije Bosne i Hercegovine zauzela naselja Lukavac, objekti u njegovom vlasništvu predati na upravljanje i brigu civilnim vlastima općine Brčko-Rahić, pa je tada došlo do postupnog oštećenja i do potpunog uništenja navedene imovine, koja nije uništena ratnim dejstvima, te da su u takvom stanju objekti predati prvoapelantu 15. oktobra 2001. godine. Također, naveo je da je drugoapelant, kao pravni slijednik općine Brčko-Rahić, odgovoran za štetu koja je nastala na objektima, koju su njegovi prednici prouzrokovali činjenjem i nečinjenjem, te je zatražio da mu se šteta nadoknadi prema odredbi člana 172. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94; u daljnjem tekstu: ZOO). Podneskom od 3. oktobra 2005. godine, prvoapelant je precizirao tužbeni zahtjev tako što je tražio naknadu štete u ukupnom iznosu od 475.021,47 KM, sa zakonskom zateznom kamatom od dana podnošenja tužbe, odnosno od 12. marta 2002. godine, pa do isplate, kao i da se drugoapelant obaveže da mu naknadi troškove postupka.
10. Drugoapelant je pred Osnovnim sudom osporio tužbeni zahtjev prvoapelanta, prvenstveno ističući prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da nije preuzeo bilo kakve obaveze oružanih snaga entiteta, a da je šteta na objektima prvoapelanta mogla nastati samo uslijed ratnih dejstava. Također je istakao i prigovor zastare potraživanja.
11. Presudom Osnovnog suda broj P-90/02-I od 16. novembra 2005. godine prvoapelantov tužbeni zahtjev je odbijen u cijelosti kao neosnovan.
12. Odlučujući o žalbi koju je prvoapelant izjavio protiv Presude Osnovnog suda broj P-90/02-I od 16. novembra 2005. godine, Apelacioni sud je donio Rješenje broj 097-0-Gž-06-000028 od 22. novembra 2006. godine, kojim je ukinuo prvostepenu presudu i odlučio da održi glavnu raspravu pred tim sudom.
13. Nakon održane i zaključene glavne rasprave, Apelacioni sud je donio Presudu broj 097-0- Gž-06-000028 od 5. septembra 2007. godine, kojom je obavezao drugoapelanta da prvoapelantu na ime naknade štete isplati iznos od 164.640,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 8. augusta 2005. godine pa do isplate, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 36.776,00 KM, sve u roku od 15 dana od dana prijema presude, pod prijetnjom prinudnog izvršenja. Istom presudom odbijen je višak prvoapelantovog tužbenog zahtjeva.
14. U obrazloženju presude je konstatovano da su u postupku pred Apelacionim sudom provedeni dokazi saslušanjem svjedoka A.Č., S.R., A.L., J.R., N.G., S.B., R.R. i S.I., saslušanjem prvoapelanta kao stranke, te je preslušan iskaz svjedoka N.K. koji dao u postupku pred prvostepenim sudom na ročištu od 14. novembra 2003. godine, saslušan je vještak I.K. i izvršen je uvid u z.k. izvadak Nar. br. 1114/97 od 15. oktobra 2001. godine, Pl. br. 93 za k.o. Lukavac, zaključak o ispravci, zahtjev, rješenja i zapisnike (pobliže navedene u obrazloženju predmetne presude), te da je nakon ocjene provedenih dokaza u smislu odredbe člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučeno kao u izreci presude iz razloga koji su navedeni u obrazloženju presude.
15. Apelacioni sud je iz iskaza svjedoka N.K. utvrdio da šteta na prvoapelantovoj kući nije nastala od ratnih dejstava na području Lukavca jer tu direktnih ratnih dejstava nije bilo zbog predaje stanovništva i zbog udaljenosti linije razgraničenja, kao i zbog toga što se u kuću prvoapelanta „kao u objekat na kojem je sve bilo ispravno“ u septembru 1992. godine, nakon ulaska u Lukavac, smjestila komanda posebne jedinice Armije BiH, koja je koristila kuću dok objekat nisu preuzele civilne vlasti. Apelacioni sud je vjerovao iskazu tog svjedoka, uz obrazloženje da su mu činjenice o kojima je svjedočio neposredno poznate, s obzirom da je kao oficir Armije BiH, a zatim kao zamjenik komandira policije, bio na tom području od septembra 1992. godine. Pored toga, konstatovao je da su tom iskazu saglasni i iskazi svjedoka S.B., S.R., i A.L. Dalje, naveo je da je drugoapelant općenito prigovorio iskazu tog svjedoka i da tako nije doveo u sumnju taj iskaz, te da je stoga neosnovan njegov prigovor da u predmetnom sporu nije pasivno legitimisan zbog toga što je šteta mogla nastati samo uslijed ratnih dejstava, za što nije preuzeo obaveze.
16. Također, Apelacioni sud je istakao da je iz iskaza saslušanih svjedoka u dokaznom postupku, a posebno iskaza privremenog korisnika A.Č., kojem je prvoapelantova kuća rješenjem data na korištenje i koji je prvi ušao u tu kuću kao privremeni korisnik, utvrdio da je prvoapelantova kuća bila zapečaćena prije predaje tom privremenom korisniku na korištenje i da mu je predata 1996. godine na korištenje u dobrom stanju, odnosno u stanju koje je omogućavalo redovno i namjensko korištenje objekta. Također, utvrdio je da je taj privremeni korisnik predmetnu kuću koristio sve do prelaska u drugi privremeni smještaj, a da su se u drugi dio kuće 1997. godine uselili drugi privremeni korisnici koji su predmetnu kuću napustili prije tog privremenog korisnika. Pored toga, Apelacioni sud je u cijelosti vjerovao svjedoku J.R. koji je naveo da je objekat obilazio u vrijeme kada su u njemu bili privremeni korisnici, da je sve bilo u redu i da je o tome obavještavao prvoapelanta. U vezi s navedenim, Apelacioni sud je zaključio da je prvoapelantova kuća bila u dobrom stanju kada su je obilazile druge osobe na molbu i zahtjev prvoapelanta, a da je u zapisniku od 17. septembra 2002. godine koji je sačinjen prilikom predaje u posjed imovine prvoapelantu, konstatovano da je kuća u lošem stanju, odnosno da je na tom objektu nastala šteta.
17. Dalje, uvidom u rješenja broj 09-372-424/96 od 10. septembra 1996. godine i broj 09-3- 56/97 od 10. jula 1997. godine, Apelacioni sud je utvrdio da su civilne vlasti raspolagale prvoapelantovom kućom tako što je Općinski organ za stambene poslove općine Brčko 1996. godine dodijelio prvoapelantov stambeni prostor privremenom korisniku A.Č. (objekat broj 195 u Lukavcu), a 1997. godine i privremenom korisniku M.C. (potkrovlje objekta broj 195 u Lukavcu). Pored toga, utvrdio je da je navedeno raspolaganje i dodjeljivanje stambenog prostora privremenim korisnicima izvršeno na osnovu Odluke o obaveznom ustupanju izbjeglicama slobodnog stambenog prostora „koju je donio Izvršni odbor“ i koja je bila u skladu s Uredbom sa zakonskom snagom o napuštenim stanovima („Službeni list RBiH“ broj 6/92; u daljnjem tekstu: Uredba), i to članom 9. te Uredbe.
18. Apelacioni sud je naveo da je odredbama navedene Uredbe, koje su saglasno članu 12. te Uredbe primjenjivane i na stanove u svojini građana, bilo propisano da će se nakon donošenja rješenja o tome da li se stan smatra napuštenim stanovi popisati, zapečatiti i da se takvi stanovi mogu dodijeliti na privremeno korištenje i licu koje je zbog dejstva neposredne ratne opasnosti ostalo bez stana. Zatim, navedeno je da je odredbama Uredbe također bilo propisano da je nadležni organ ovlašten za kontrolu korištenja stanova i da će se brinuti i o smještaju zatečenih popisanih stvari, kao i da je privremeni korisnik nakon proteka roka privremenog korištenja dužan da stavi stan na raspolaganje organu koji mu je stan dodijelio, u ispravnom stanju. Apelacioni sud je naveo da je predmetna Uredba potvrđena Zakonom koji je stupio na snagu 17. juna 1994. godine („Službeni list RBiH“ broj 13/94), dok su rješenja koja je privremenim korisnicima donio nadležni organ članom 26. Zakona o vraćanju napuštene imovine Brčko distrikta BiH, koji je stupio na snagu 18. maja 2001. godine, ostavljena na snazi sve dok se ne donese rješenje o vraćanju nepokretne imovine vlasniku ili dok se privremenom korisniku ne utvrdi pravo na alternativni smještaj.
19. Slijedom navedenih odredaba, Apelacioni sud je zaključio da su nadležni organi Općine Brčko-Rahić do formiranja drugoapelanta bili dužni da obezbijede kontrolu korištenja dodijeljene imovine, tako da se postupcima privremenog korisnika vlasniku ne pričini šteta, kao i da je drugoapelant, koji je nakon svog formiranja, u skladu s navedenim zakonom, preuzeo rješenja koja su izdali nadležni organi njegovog pravnog prednika u skladu s važećim propisima, također bio dužan da uz pomoć nadležnih organa obezbijedi to isto, kao i da obezbijedi da imovini vlasnika ne nanose štetu treća lica u slučaju da se imovina ne preda u posjed vlasniku isti dan nakon što je privremeni korisnik napusti.
20. Međutim, Apelacioni sud je iz iskaza svjedoka saslušanih u dokaznom postupku utvrdio da je privremeni korisnik M.C. prvoapelantovu kuću napustio prije privremenog korisnika A.Č. i da tada nadležni organi nisu izlazili na lice mjesta, niti je sačinjen zapisnik. Dalje, iz zapisnika u spisu predmeta u koje je izvršio uvid u dokaznom postupku, utvrdio je da je nakon donošenja rješenja o povratu imovine u posjed prvoapelantu od 15. oktobra 2001. godine, privremenom korisniku A.Č. rješenjem od 11. jula 2002. godine naloženo da iseli u alternativni smještaj, te da je 28. augusta 2002. godine zapisnički uveden u alternativni smještaj. Takođe, utvrdio je da je 13. septembra 2002. godine sačinjen zapisnik o primopredaji prvoapelantove imovine od privremenog korisnika u postupku deložacije u kojem je konstatovano opće loše stanje kuće-devastiranog objekta, odnosno i loše stanje na spratu kuće koji je koristio A.Č kao „neuslovno za stanovanje“, te da je takvo stanje konstatovano i u Zapisniku broj 4-47-475-1983/01 od 17. septembra 2002. godine kojim je imovina predata u posjed prvoapelantu. Konstatujući da je u vrijeme ulaska u posjed privremenih korisnika prvoapelantova imovina, odnosno njegova kuća, bila neoštećena i u svemu uslovna za stanovanje, Apelacioni sud je zaključio da su nadležni organi koji su raspolagali prvoapelantovom imovinom na navedeni način, i to nadležni organ pravnog prednika drugoapelanta i samog drugoapelanta nakon njegove uspostave, s obzirom da je drugoapelant preuzeo donesena rješenja, bili dužni da osiguraju prvoapelantovu imovinu tako da se ta imovina očuva, odnosno da se na toj imovini ne nanese šteta zbog koje je u konačnom kuća postala neuslovna za stanovanje, te da je prema tome drugoapelant, saglasno odredbi člana 172. ZOO, dužan da prvoapelantu naknadi pričinjenu štetu, imajući u vidu i činjenicu da je, prema odredbi člana 77. Statuta Brčko distritka Bosne i Hercegovine, drugoapelant pravni slijednik dijela općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne Brčko.
21. Sud je visinu pričinjene štete na kući utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke I.K., koji je nalaz koji je dao u prvostepenom postupku iznio i obrazložio pred Apelacionim sudom i koji je taj sud prihvatio kao objektivan i stručan. Nakon izjašnjenja vještaka da je kod procjene visine pričinjene štete u obračun uzeo u obzir i faktor amortizacije, čime je po mišljenju Apelacionog suda otklonjen jedini konkretan drugoapelantov prigovor na visinu procjene štete, te kod činjenice da drugoapelant u postupku nije predložio novo vještačenje, po ocjeni Apelacionog suda, ni drugoapelantov navod u završnoj riječi „da je opreza radi sporna visina zahtjeva“ nije doveo u sumnju nalaz vještaka, odnosno visinu procjene nastale štete na prvoapelantovim objektima za koje je prvoapelant tražio naknadu u predmetnom sporu u ukupnom iznosu od 475.021,47 KM po preciziranom zahtjevu, nakon što je vještak I.K. sačinio nalaz za stambenu zgradu i još 19 objekata.
22. Apelacioni sud je prvoapelantu dosudio iznos od 164.640,00 KM na ime naknade štete kao štetu nastalu na kući, zbog toga što su nadležni organi rješenjima broj 09-372-424/96 i 09-3-50/97 raspolagali samo prvoapelantovim stambenim prostorom, pa je zbog toga ocijenio da je neosnovan prvoapelantov zahtjev za naknadu štete na ostalim objektima u iznosu od 310.640,00 KM. Također, Apelacioni sud je zaključio da je neosnovan prvoapelantov zahtjev za plaćenje zakonske zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, s obzirom da prema ocjeni tog suda, prvoapelantu, prema odredbi člana 277. ZOO, zakonske zatezne kamate u predmetnom sporu pripadaju na dosuđeni iznos naknade štete od dana vještačenja, odnosno od dana kada je konkretna šteta procijenjena vještačenjem.
23. Odlučujući o revizijama koje su prvoapelant i drugoapelant izjavili protiv Presude broj 097- 0-Gž-06-000028 od 5. septembra 2007. godine, Apelacioni sud je donio Presudu broj 97-0-Rev-08- 000005 od 13. augusta 2008. godine kojom je odbio revizije.
24. U obrazloženju navedene presude je konstatovano da je Apelacioni sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio drugoapelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije i obavezao ga da prvoapelantu naknadi štetu, te da je, prema tome, neosnovan drugoapelantov revizijski navod da je pobijana presuda zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
25. Nadalje, u obrazloženju presude je navedeno da su tačni revizijski prvoapelantovi navodi da su pomoćni objekti funkcionalno vezani za glavni objekat, pa da tako i dva veća prvoapelantova zidana objekta, koji su također oštećeni, „predstavljaju u tom smislu (stvarno-pravnom) jedinstvo“. Međutim, istaknuto je da se zbog više sile, odnosno ratnih prilika to jedinstvo, kada se postavlja pitanje odgovornosti za učinjene propuste (činjenje ili nečinjenje) uslijed kojih su oštećeni prvoapelantovi stambeni i pomoćni objekti, ne može cijeniti u tom smislu, pa makar da je privremeni korisnik, kako je navedeno u prvoapelantovoj reviziji, obavljao privrednu djelatnost u nekom od njih. Naime, Apelacioni sud je zaključio da drugoapelant odgovara samo za štetu nastalu na prvoapelantovoj imovini kojom je raspolagao njegov nadležni organ. Konstatujući da se konkretno raspolaganje odnosilo samo na prvoapelantov stambeni objekat, a ne i na pomoćne objekte, to je po ocjeni tog Suda, osporenom presudom pravilno odlučeno kada je u odnosu na drugoapelanta odbijen prvoapelantov zahtjev za naknadu štete nastale na prvoapelantovim pomoćnim objektima, i kada je drugoapelant obavezan da prvoapelantu naknadi samo štetu nastalu na njegovom stambenom objektu u dosuđenom iznosu, prema procjeni vještaka građevinske struke I.K., čijem nalazu je drugoapelant generalno prigovorio i nije predložio novo vještačenje drugog vještaka iste struke. Također, Apelacioni sud je konstatovao da je zatezna kamata pravilno dosuđena počev od 8. augusta 2005. godine, odnosno od dana procjene visine štete jer „ista od 3. avgusta 1985. godine (novela odredbe člana 227. stav 1. ZOO) sadrži i revalorizacioni element i u nominalnom iznosu predstavlja ekvivalent naknade (člana 185. ZOO), a što je svrha obeštećenja“. IV.Apelacije
a) Navodi prvoapelanta
26. Prvoapelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je do povrede naprijed navedenih prava došlo zbog toga što je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo na taj način što je odlučio da osporenim presudama obaveže drugoapelanta za naknadu štete pričinjene samo na prvoapelantovoj kući, ali ne i na pomoćnim i drugim objektima, kao zbog toga što je prvoapelantu dosudio zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos štete počevši od 8. augusta 2005. godine kao dana procjene visine štete, a ne od 12. marta 2002. godine kao dana podnošenja tužbe, prema odredbama člana 277. ZOO, kako je to traženo u tužbenom zahtjevu. U vezi s navedenim, prvoapelant ističe da je iz dokaza koji su provedeni pred prvostepenim i Apelacionim sudom neosporno utvrđeno da njegov stambeni objekat, te pomoćni i drugi objekti čine nedjeljivu cjelinu. Zatim, ističe da se pomoćni i drugi objekti nisu funkcionalno mogli odvojiti od same kuće koja je data na korištenje privremenim korisnicima i da je samo po sebi proizlazilo da svi stanari mogu koristiti i pomoćne objekte, tako da su im se, po mišljenju prvoapelanta, uz rješenja o dodjeli na korištenje stana-dijela kuće prešutno dodjeljivali i pomoćni objekti. Prvoapelant smatra da je u dokaznom postupku nedvosmisleno utvrđeno da su drugoapelant i njegov pravni prednik upravljali i raspolagali cjelokupnom napuštenom imovinom, pa prema tome i stambenim i pomoćnim objektima, te da je na toj imovini nastupila šteta u visini od 475.021,47 KM, koju je drugoapelant dužan nadoknaditi jer nije dovoljno dobro čuvao tu imovinu, odnosno jer nije preduzeo mjere kojima bi osujetio devastiranje te imovine. Također, smatra da je Apelacioni sud prilikom odlučivanja o zahtjevu za isplatu zakonskih zateznih kamata morao primijeniti član
186. ZOO, kojim je propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Smatrajući da je taj dan neodrediv, prvoapelant navodi da se ipak opredijelio za varijantu koja manje opterećuje drugoapelanta i da je tražio isplatu zakonskih zateznih kamata počevši od podnošenja tužbe, odnosno do 12. marta 2002. godine, što je po njegovom mišljenju u skladu s članom 186. ZOO.
b) Navodi drugoapelanta
27. Drugoapelant tvrdi da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
28. Povredu navedenih prava drugoapelant vidi u tome što je Apelacioni sud osporene odluke zasnovao na nalazu i mišljenju vještaka građevinske struke I.K. od 8. augusta 2005. godine i iskazima svjedoka, privremenih korisnika predmetnog objekta, iako se, kako navodi, nalaz vještaka zasniva na pretpostavljenom stanju objekta pred početak rata „uzimajući vrijednost novosagrađenih objekata na koje obračunava procentualno oštećenje izračunava iznos štete do dana vještačenja 2005. godine“. Dalje, drugoapelant tvrdi da se u konkretnom slučaju radi o šteti koja je nastala za vrijeme ratnih dejstava i da nema mjesta njegovoj odgovornosti u pogledu naknade štete zbog toga što prvoapelantova imovina u toku ratnih dejstava nije bila pod nadzorom nadležnih organa općine Brčko-Brka kao drugoapelantovog pravnog prednika. Zatim, drugoapelant se žali da Apelacioni sud nije na nesumnjiv i pouzdan način utvrdio da li je, kada, i u kakvom stanju su vojni organi Armije BiH predali prvoapelantovu imovinu na raspolaganje i pod nadzor civilnim organima vlasti općine Brčko-Brka, odnosno da nije na nesumnjiv način utvrdio da između drugoapelantovih radnji ili propuštanja radnji i pričinjene štete na prvoapelantovoj imovini postoji uzročna veza kao osnov odgovornosti i dosuđene materijalne štete. Dugoapelant navodi da je, prema Statutu Brčko distrikta BiH, pravni slijednik ranijih općinskih administracija, odnosno općine Brčko u sastavu Republike Srpske i općinskih aranžmana Brčko-Brka i Ravne-Brčko, ali ističe da je prema Konačnoj Arbitražnoj odluci za oblast Brčko od 5. marta 1999. godine i Aneksu Konačne Arbitražne odluke od 18. augusta 1999. godine, kao i odredbi člana 8. Statuta Brčko distritka Bosne i Hercegovine, područje Brčko distritka Bosne i Hercegovine demilitarizovano. Također, navodi da nije preuzeo obaveze oružanih snaga niti jednog entiteta i da, prema tome, nije ni bilo osnova za obavezivanje drugoapelanta za naknadu štete nastale na prvoapelantovim objektima, s obzirom da nije pasivno legitimisan. U vezi s tim, drugoapelant navodi da je Nalogom Supervizora za Brčko distrikt BIH o finansijskom sistemu Brčko distrikta BiH od 14. aprila 2000. godine, koji je pravno obavezujući akt u Brčko distriktu BiH, jasno precizirano da, u pogledu nepostojanja dogovora s entitetima u vezi sa specifičnim obavezama, drugoapelant ne preuzima bilo kakve obaveze za dugove koji su nastali prije proglašenja Distrikta, odnosno prije 8. marta 2000. godine. Također, navodi da Sporazumom o provođenju obaveza entiteta iz Konačne Arbitražne odluke za Brčko, zaključenim 24. oktobra 2000. godine između Vlade Distrikta i Vlade entiteta, nije predviđena posebna obaveza Distrikta za isplatu takve vrste štete. Pored toga, ističe da je Apelacioni sud svoju odluku zasnovao na pogrešnoj ocjeni dokaza odnosno zapisnika, konkretno na konstataciji „uslovan za stanovanje“ i „neuslovan“, iz čega smatra da je sud izveo pogrešan zaključak da je do štete na objektu došlo u periodu od predaje privremenom korisniku do predaje vlasniku. Drugoapelant smatra da je za pravilnu ocjenu zapisnika o primopredaji kao dokaza u postupku, sud morao uzeti u obzir mjesto, vrijeme, stambene prilike i potrebe za stambenim prostorom u trenutku konstatacije, ističući da je u neposrednom postratnom periodu u vrijeme nedostatka stambenog prostora i velikog broja nezbrinutih porodica koje su se nalazile van svojih domova, te velikog broja razrušenih domova, bilo sasvim za očekivati da se uslovnim može ocijeniti i prostor koji je „van svakih normalnih standarda“.
c) Odgovor na apelaciju broj AP 3081/08
29. Apelacioni sud je u odgovoru na predmetnu apelaciju istakao da, po ocjeni tog suda, donošenjem pobijane presude nisu počinjene povrede ustavnih prava i prava iz Evropske konvencije na koja se prvoapelant pozvao u svojoj apelaciji. Naime, istakao je da se apelacijom pobijaju presude tog suda u dijelu u kojem je odbijen višak prvoapelantovog tužbenog zahtjeva koji se odnosi na naknadu štete za pomoćne objekte i dosuđenu zateznu kamatu. U vezi s tim, naveo je da je oba ova navoda prvoapelant isticao i u reviziji koju je izjavio protiv presude Apelacionog suda od 5. septembra 2007. godine. Zatim, naveo je da je na te navode odgovorilo revizijsko vijeće u obrazloženju pobijane presude i da se zbog nepotrebnog ponavljanja razloga u cjelini, samo naglašava da drugoapelant, odnosno drugoapelantovo nadležno odjeljenje, nije raspolagalo s prvoapelantovim pomoćnim objektima, što proizlazi iz Rješenja broj 09-372-424/06 od 10. septembra 1996. godine i Rješenja broj 09-3-50-/97 od 10. jula 1997. godine, te da prema tome nema drugoapelantove odgovornosti za štetu na prvoapelantovim pomoćnim objektima. Pored toga, Apelacioni sud je istakao da, ukoliko su privremeni korisnici, kako se navodi u apelaciji, koristili prvoapelantove pomoćne objekte za obavljanje privredne djelatnosti, tada prvoapelant može takav zahtjev da postavi tim privremenim korisnicima a ne prema drugoapelantu.
30. Drugoapelant je u odgovoru na apelaciju istakao da je protiv tih presuda podnio apelaciju Ustavnom sudu koja je registrovana pod brojem AP-3423/08, zbog čega je predložio da Ustavni sud u obje apelacije vodi jedan postupak i donese jednu odluku. Dalje, drugoapelant je istakao da u cijelosti ostaje kod navoda iz apelacije broj AP 3423/08, u kojoj su prema mišljenju drugoapelanta detaljno obrazloženi razlozi neosnovanosti prvoapelantovog tužbenog zahtjeva i njegove apelacije. Naime, drugoapelant je istakao da je prvoapelant u svojoj apelaciji sam potvrdio navode iz apelacije broj AP 3423/08 tvrdnjom da je „dana nastanka štete neodrediv“. Drugoapelant ističe da je upravo na toj tvrdnji temeljio svoje tvrdnje u apelaciji da je Apelacioni sud usvojio djelimično tužbeni zahtjev prvoapelanta bez pouzdanog utvrđenja vremena nastanka štete. Prema mišljenju drugoapelanta, iz svih provedenih dokaza pouzdano i jasno je utvrđeno da je šteta nastala u toku ratnih dejstava, zbog čega apelant smatra da je Osnovni sud pravilno postupio kada je donio presudu od 16. novembra 2005. godine kojom je prvoapelantov tužbeni zahtjev u cijelosti odbio kao neosnovan.
d) Odgovor na apelaciju broj AP 3423/08
31. Apelacioni sud je u odgovoru na predmetnu apelaciju istakao da, po ocjeni tog suda, donošenjem pobijane presude nisu počinjene povrede drugoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, Apelacioni sud je istakao da nisu osnovani navodi u predmetnoj apelaciji da taj sud nije pouzdano utvrdio vrijeme nastanka štete na prvoapelantovim objektima i da, kod ocjene uslovnosti stambenog objekta za stanovanje nije uzeo u obzir činjenicu da se radilo o ratnim prilikama, kada se ne mogu primijeniti standardi kojima se uslovnost za stanovanje cijeni u normalnim prilikama, jer je upravo ta odlučna činjenica za drugoapelantovu odgovornost za predmetnu štetu na nesumnjiv način utvrđena u postupku pred prvostepenim sudom i u razlozima pobijane presude od 13. oktobra 2008. godine. Pored toga, Apelacioni sud je istakao da drugoapelant u postupku pred prvostepenim sudom, a ni kasnije, nije predložio niti jedan dokaz na okolnosti da je šteta na drugoapelantovim objektima nastala u toku rata, a ne u periodu kada su taj objekat koristili privremeni korisnici, iako je, prema odredbi člana 156. ZPP-a, bila njegova obaveza da dokaže činjenice kojima pobija navode i dokaze protivnika, pa je tu činjenicu ovaj sud cijenio prema odredbi člana 160. ZPP-a primjenom pravila o teretu dokazivanja.
32. Prvoapelant je u odgovoru na apelaciju naveo da neće komentarisati drugoapelantove navode prema kojima je navodno Apelacioni sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje s obzirom da Ustavni sud u predmetnom postupku ne utvrđuje činjenice. Dalje, prvoapelant je istakao da ne stoji drugoapelantov navod da nije u obavezi da naknadi štetu pozivajući se na Nalog Supervizora za Brčko distrikt BiH od 14. aprila 2000. godine, zbog toga što se u konkretnom slučaju ne radi o specifičnoj obavezi, jer niti jedan entitet nije zasnovao obavezu prije uspostave Brčko distrikta BiH, niti je prenio na Brčko distrikt BiH. Prvoapelant ističe da se u konkretnom slučaju radi o štetnom događaju koji je nastao između 1999. i oktobra 2001. godine kada je Brčko distrikt BiH postojao već nepune dvije godine i da se, prema tome, ne može govoriti o specifičnim obavezama, već je riječ o odgovornosti pravnog lica za štetu koju prouzrokuje njegov organ, prema članu 172. ZOO.
V.Relevantni propisi
33. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93, 13/94) relevantne odredbe glase:
Član 172.
1.) Pravno lice odgovara za štetu koju njegov organ prouzrokuje trećem licu u vršenju ili u vezi sa vršenjem svojih funkcija.
2.) Ako za određeni slučaj nije što drugo u zakonu određeno, pravno lice ima pravo na naknadu štete od lica koje je štetu skrivilo namjerno ili krajnjom nepažnjom.
3.) To pravo zastarjeva u roku od 6 mjeseci od dana isplaćene naknade štete.
Član 186.
Obveza naknade štete smatra se dospjelom od trenutka nastanka štete.
Član 277.
1.) Dužnik koji zakasni sa ispunjenjem novčane obveze duguje pored glavnice i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.
34. U Zakonu o vraćanju napuštene imovine Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distrikta Bosne i Hercegovine“ br. 5/01, 1/02, 10/02, 17/04, 38/04 i 41/06) relevantne odredbe glase:
Član 9.
1.) Rješenje o vraćanju nepokretne imovine vlasniku sadrži sljedeće:
Član 14.
1.) Rješenje o vraćanju u posjed stana nosioca stanarskog prava sadrži:
Član 26.
1.) Ovim zakonom prestaje primjena svih drugih zakona ili propisa Republike Srpske(u daljem tekstu: RS) i Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:Federacija) koji se odnose na korištenje i raspolaganje napuštenom imovinom na području Distrikta, uključujući i napuštene stanove.
2.) Sve odluke o dodjeli stanarskog prava ili ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u periodu od 01. 04. 1992. godine do dana stupanja na snagu ovog zakona, stavljaju se van snage. Lica koja koriste stan na osnovu rješenja ili ugovora koji su ovim stavljeni van snage, imaju pravo privremenog korišćenja stana.
3.) Zakonitost odluka ili ugovora iz stava 2 ovog člana će biti predmet revizije posebne komisije Vlade Distrikta. Ukoliko komisija utvrdi da su pojedine odluke ili ugovori zaključeni u skladu sa zakonom koji je važio u trenutku zaključenja, takve odluke ili ugovori će odlukom komisije biti osnaženi. Privremeni korisnik će imati pravo na ugovor o korištenju stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, ukoliko je stanarsko pravo stekao po osnovu jednog od sljedećih načina:
1. Prijenosom stanarskog prava na njega kao supružnika ili člana porodičnog domaćinstva nakon smrti prethodnog nosioca stanarskog prava u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima, ili
2. Prijenosom stanarskog prava nakon razvoda od prethodnog nosioca stanarskog prava, ili
3. Bio je prvi nosilac stanarskog prava nakon što je stan izgrađen, ili 4. važećim ugovorom o zamjeni stana u skladu sa Zakonom o stambenim odnosima i članom 1a ovog zakona.
4.) Gradonačelnik Distritka će u roku od 8 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona, imenovati komisiju iz stava 3 ovog člana i utvrditi proceduru i djelokrug rada komisije.
5.) Upravne, sudske ili druge odluke donesene u skladu sa bilo kojim zakonom ili propisom kojim se reguliše korištenje napuštenih stanova u periodu između 30.04.1991. i stupanja na snagu Zakona o prestanku važenja Zakona o korišćenju napuštene imovine RS ili Zakona o prestanku važenja Zakona o napuštenim stanovima Federacije BiH, kao i ona donesena u skladu sa drugim zakonima ili propisima stavljenim van snage na području Distrikta stavom 1 ovog člana, kojima su zasnovana prava privremenog korištenja, će ostati na snazi sve dok se ne donese rješenje iz člana 9 ili člana 14, ili dok se ne utvrdi pravo na alternativni smještaj u skladu s članom 19 ovog zakona.
6.) Svi postupci u vezi s povratom stanova ili nepokretne imovine koji se nalaze na teritoriji Distrikta, a započeti su u nekom od Entiteta prije stupanja na snagu ovog zakona, će biti nastavljeni i vođeni u skladu s ovim zakonom. U slučaju žalbi, predmet će biti prebačen sa drugostepenog organa na Apelacionu komisiju Distrikta.
35. Statut Brčko distrikta Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Brčko distritka Bosne i hercegovine br. 17/08, 29/09 i 2/10) Član 77.
1.) Sve općinske uprave koje su na teritoriji Distrikta postojale na dan 8. marta 2000. godine prestale su postojati od tog datuma.
2.) Brčko distrikt Bosne i Hercegovine je pravni sljednik dijela Općine Brčko u Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko.
VI.Dopustivost
36. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
38. U pogledu dopustivosti apelacije koju je podnio prvoapelant, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 097-0-Rev-08-000005 od 13. augusta 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu prvoapelant je primio 4. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. septembra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
39. U pogledu apelacije koju je podnio drugoapelant, Ustavni sud podsjeća da, s obzirom da je drugoapelant nosilac javne vlasti, drugoapelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u Odluci broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je, pored navedenog, zaključeno da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na drugoapelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
40. U pogledu dopustivosti apelacije koju je podnio drugoapelant, predmet pobijanja apelacijom je Presuda Apelacionog suda broj 097-0-Rev-08-000005 od 13. augusta 2008. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, pobijanu presudu drugoapelant je primio 4. septembra 2008. godine, a apelacija je podnesena 23. oktobra 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očito (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
41. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. st. 1, 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
42. Prvoapelant pobija presude Apelacionog suda tvrdeći da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
43. Također, drugoapelant pobija presude Apelacionog suda smatrajući da je tim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na pravično suđenje Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
44. Član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira svakome pravo da pred sud iznese bilo koji zahtjev koji se odnosi na njegova građanska prava i obaveze, kao i da ima «pravo na pravično suđenje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom» (vidi Evropski sud za ljudska prava, Golder protiv Velike Britanije, presuda od 21. februara 1975. godine, serija A broj 18, stav 36).
45. Ustavni sud konstatira da se u postupku koji je okončan osporenom presudom Apelacionog suda odlučivalo o prvoapelantovom tužbenom zahtjevu podnesenom protiv drugoapelanta i usmjerenom na naknadu štete, te zaključuje da se radi o predmetu građanskopravne prirode iz čega proizlazi da je član 6. Evropske konvencije primjenljiv na konkretan slučaj. S obzirom na navedeno, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
a) U odnosu na prvoapelantove navode Početak toka zatezne kamate
46. Prvoapelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog pogrešnog stava Apelacionog suda da prvoapelantu kamate na dosuđeni iznos materijalne štete pripadaju od dana kad je visinu materijalne štete utvrdio vještak građevinske struke, a ne od dana podnošenja tužbe kako je to prvoapelant zatražio u svojoj tužbi.
47. U vezi s navedenim, Ustavni sud podsjeća da je ovo pravno pitanje – početak roka računanja zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete već raspravljao u nizu svojih odluka (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, stav 29, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 86/07, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1757/06 od 8. jula 2008. godine, stav 43, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 99/08 i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3013/06 od 29. aprila 2009. godine, stav 89, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 50/09). U Odluci broj AP 1433/06, stav 27, Ustavni sud je naveo da nalazi «da je članom 186. Zakona o obligacionim odnosima propisano da se obaveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. Nadalje, članom 277. navedenog zakona propisano je da dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu. Stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, iako navedenim članovima eksplicitno nije navedeno od kada se zatezna kamata dosuđuje kod materijalne štete, ipak, uzimajući u obzir navedene odredbe, proizlazi da bi zateznu kamatu u konkretnom slučaju, s obzirom na apelantovo vrijeme otklanjanja štete, trebalo dosuditi od dana nastanka štete (vidi, Komisija za ljudska prava pri Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine, Odluka broj CH/01/7090 od 27. juna 2007. godine, tačka 45)». Ustavni sud smatra da se razlozi koji su navedeni u Odluci broj AP 1433/06, kao i u ostalim navedenim odlukama s aspekta početka računanja zakonskih zateznih kamata pri određivanju materijalne štete odnose i na ovu odluku.
48. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je način na koji je Apelacioni sud u osporenoj odluci primijenio pozitivnopravne propise, konkretno član 277. ZOO, arbitraran i da je u ovom dijelu došlo do kršenja prvoapelantovog ustavnog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali aspekti prava na pravično suđenje
49. Dalje, apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo, tako da je taj sud osporenim presudama obavezao drugoapelanta za naknadu štete pričinjene samo na prvoapelantovoj kući, ali ne i na pomoćnim i drugim objektima.
50. U pogledu navoda iz apelacije koji se odnose na proizvoljnu primjenu materijalnog prava Ustavni sud prije svega podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
51. Iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da je u postupku pred Apelacionim sudom utvrđeno da su drugoapelantovi nadležni organi, odnosno njegovog pravnog prednika, raspolagali samo prvoapelantovim stambenim objektom, a ne i pomoćnim objektima. Prema tome, Apelacioni sud je zaključio da ne postoji drugoapelantova odgovornost za naknadu štete nastale na ostalim prvoapelantovim objektima. U pogledu apelantovih navoda o tome da je Apelacioni sud proizvoljno primijenio materijalno pravo tako što je osporenim presudama obavezao drugoapelanta za naknadu štete pričinjene samo na prvoapelantovoj kući, ali ne i na pomoćnim i drugim objektima, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u pogledu navedenog za svoje odluke dao jasno i precizno obrazloženje iz kojeg se ne može zaključiti da je bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, kako to apelant navodi.
52. Dalje, Ustavni sud smatra da obrazloženje Apelacionog suda, u ovom dijelu, zadovoljava standarde postavljene članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga Ustavni sud smatra da je u ovom dijelu apelacija neosnovana i da nije došlo do povrede prvoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b) U odnosu na drugoapelantove navode
53. Iz navoda drugoapelantove apelacije proizlazi da se apelant žali da je Apelacioni sud pogrešnom ocjenom dokaza pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo kada je obavezao drugoapelanta da prvoapelantu naknadi štetu koja je nastala na stambenom prvoapelantovom objektu.
54. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda prema kojoj nije zadatak ovih sudova da zamijene redovne/domaće sudove u ocjeni dokaza provedenih pred redovnim/domaćim sudovima, da utvrđuju činjenice i tumače zakone. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine i Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
55. Razmatrajući drugoapelantove navode iz apelacije, koji se u suštini odnose na ocjenu dokaza, utvrđeno činjenično stanje i primjenu materijalnog prava, Ustavni sud zapaža da je, suprotno navodima apelacije, Apelacioni sud u svojim odlukama dao jasna i logična obrazloženja za svoju ocjenu izvedenih dokaza. Pri tome je na okolnost nastanka štete, suprotno navodima apelacije, iz iskaza svjedoka utvrdio da šteta na prvoapelantovoj kući nije nastala od ratnih dejstava, a da drugoapelant navedeni iskaz nije doveo u sumnju. Nadalje, iz obrazloženja Apelacionog suda Ustavni sud zapaža da drugoapelant, u postupku pred redovnim sudovima nije priložio niti jedan dokaz u prilog svojim navodima da je šteta na prvoapelantovim objektima nastala u toku rata. Zatim, suprotno navodima apelacije koji osporavaju drugoapelantovu pasivnu legitimaciju, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud utvrdio relevantne činjenice vezane za ovo pitanje, odnosno da je prvoapelantovom kućom raspolagao drugoapelantov pravni prednik tako što je svojim rješenjima u toku 1996. i 1997. godine dodijelio privremenim korisnicima, te da se predmetna kuća prilikom dodjele prvom privremenom korisniku nalazila u „dobrom stanju“, odnosno da se nalazila u stanju koje je omogućavalo njeno redovno i namjensko korištenje, dok je prilikom primopredaje od privremenog korisnika u postupku njegove deložacije od 13. oktobra 2002. godine, te prilikom predaje imovine u posjed prvoapelantu 17. septembra 2002. godine kuća nalazila u lošem stanju, odnosno da je bila devastirana. S obzirom da je utvrdio da su nadležni organi drugoapelantovog pravnog prednika donijeli rješenja kojima je prvoapelantova kuća dodijeljena privremenim korisnicima, a da su ta rješenja prema članu 26. Zakona o vraćanju napuštene imovine ostavljena na snazi sve dok se ne donesu rješenja o vraćanju nepokretne imovine vlasniku ili dok se privremenom korisniku ne utvrdi pravo na alternativni smještaj, Apelacioni sud je zaključio da su nadležni organi drugoapelantovog pravnog prednika i samog drugoapelanta nakon njegove uspostave 8. marta 2000. godine bili dužni da osiguraju prvoapelantovu imovinu tako da se ta imovina očuva, odnosno da joj se ne nanese šteta zbog koje je u konačnom kuća postala neuslovna za stanovanje. U skladu s tim, Apelacioni sud je zaključio da je drugoapelant pasivno legitimisan u predmetnom postupku i da je, saglasno odredbi člana 172. ZOO, dužan da naknadi pričinjenu štetu prvoapelantu, imajući u vidu činjenicu da je prema odredbi člana 77. Statuta Brčko distrikta Bosne i Hercegovine drugoapelant pravni slijednik dijela općine Brčko i Republici Srpskoj, kao i administrativnih aranžmana Brka i Ravne-Brčko. Također, suprotno navodima apelacije, Ustavni sud primjećuje da je Apelacioni sud dao jasne razloge zbog kojih je nalaz i mišljenje vještaka građevinske struke I.K. prihvatio kao objektivan i stručan, te na osnovu toga utvrdio visinu pričinjene štete na kući.
56. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da nema ništa u obrazloženjima osporenih presuda što ukazuje da je Apelacioni sud prilikom donošenja osporenih presuda u ovom dijelu proizvoljno ocijenio dokaze i proizvoljno utvrdio činjenično stanje. Također, Ustavni sud zapaža da je Apelacioni sud u konkretnom slučaju dao jasne i precizne razloge svojih stavova u obrazloženju pobijanih odluka, da je dao logično i uvjerljivo obrazloženje za primjenu relevantnog prava koje ni u jednom dijelu nije proizvoljno ili neprihvatljivo samo po sebi.
57. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženje odluka Apelacionog suda u odnosu na drugoapelantove apelacione navode zadovoljava standarde člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
Pravo na imovinu
58. S obzirom na zaključak Ustavnog suda u pogledu povrede člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije nužno posebno razmatrati dio apelacija koju su podnijeli prvoapelant i drugoapelant, a koji se odnosi na povredu prava na imovinu, jer su navodi iz apelacija o navodnoj povredi prava na imovinu identični navodima u pogledu navodne povrede prava na pravično suđenje.
VIII.Zaključak
59. Postoji povreda prvoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kad je osporena odluka zasnovana na arbitrarnoj primjeni materijalnog prava u pogledu računanja toka zakonske zatezne kamate.
60. S druge strane, nema povrede prvoapelantovog prava na pravično suđenje u dijelu kojim se prvoapelant žali na visinu dosuđene materijalne štete, s obzirom na to da je sud za svoju odluku u tom dijelu dao obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava.
61. Također, nema povrede drugoapelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada u osporenim presudama u odnosu na utvrđenu drugoapelantovu odgovornost za štetu pričinjenu prvoapelantu ne postoji ništa što bi ukazivalo na proizvoljnost u ocjeni dokaza i utvrđivanju činjeničnog stanja, odnosno proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, a obrazloženje osporene odluke sadrži detaljne, jasne i logične razloge za odlučenje.
62. Na osnovu člana 61. st. 1, 2. i 3. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović