Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3851/08 (A. B.)

Odluka donesena 29. 06. 2011.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nematerijalna šteta
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3851/08

Apelacija

Odluka o meritumu

29. 06. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 3851/08, rješavajući apelaciju Arife Beganović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59. stav 2. alineja 2, člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Arife Beganović.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan presudom Kantonalnog suda u Bihaću broj 01 0 P 002133 09 GŽ od 8. jula 2010. godine.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da Arifi Beganović, u skladu s članom 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, isplati iznos od 1.950,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku.

Nalaže se Vladi Unsko-sanskog kantona da, u skladu s članom 74. stav 5. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Arifa Beganović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Velike Kladuše (sa boravištem u USA-Utica), koju zastupa Aziz Adilagić, advokat iz Velike Kladuše, podnijela je 12. decembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u predmetu Općinskog suda u Velikoj Kladuši (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 023-0-P-08-000 476 (raniji brojevi: P-476/08, P-1021/97 i P-83/92). Apelantica je 30. jula i 27. augusta 2009, te 13. jula 2010. godine, Ustavnom sudu poslala obavještenja o promjenama koje su nastale u predmetnom postupku.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 22. st. 1. i 2. Pravila Ustavnog suda, od Općinskog suda i Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), kao i od „Sarajevo osiguranja“ d.d. Sarajevo- Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i „Agrokomerc“ d.d. Velika Kladuša (u daljnjem tekstu: drugotuženi), zatraženo je 16. februara 2009. godine da dostave odgovore na apelaciju. Od Općinskog suda je 1. oktobra 2010. godine zatraženo da dostavi na uvid spis broj 023- 0-P-08-000 476.

3. Općinski i Kantonalni sud su dostavili odgovor na apelaciju 19. i 24. februara 2009. godine. Prvotuženi i drugotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju. Općinski sud je 11. oktobra 2010. godine dostavio na uvid spis broj 023-0-P-08-000 476.

4. Na osnovu člana 26. stav 2. Pravila Ustavnog suda, odgovori Kantonalnog i Općinskog suda dostavljeni su apelantici 22. jula 2009. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Apelantica je sa sinom i dvije kćerke (u daljnjem tekstu: tužitelji) 18. februara 1992. godine podnijela Općinskom sudu tužbu protiv prvotuženog i drugotuženog kao i „Dunav osiguranja“-Filijala Bihać (u daljnjem tekstu: Dunav osiguranje), radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog pogibije supruga (oca tužitelja) u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 29. oktobra 1990. godine. Predmet je evidentiran pod brojem P-83/92.

7. Predmet je potom evidentiran pod novim brojem P-1021/97. Općinski sud je prvo ročište zakazao za 2. juni 1997. godine i, s obzirom da na ročište nisu pristupili uredno obaviješteni tužitelji niti njihov punomoćnik, donio je Rješenje broj P-1021/97 da postupak, počevši od 2. juna 1997. godine, u naredna tri mjeseca, miruje.

8. Apelantica je 24. septembra 1997. godine podnijela prijedlog za nastavak umirovljenog postupka.

9. Općinski sud je nakon toga prvo ročište održao 21. juna 2000. godine. Tom prilikom je apelanticin punomoćnik povukao tužbu u odnosu na „Dunav osiguranje“. Dalje je Općinski sud održao ročišta 8. decembra 2000. godine, te 21. februara, 24. aprila i 21. juna 2001. godine. Također, sud je 30. juna 2001. godine vanraspravno saslušao apelanticu.

10. Apelantica je 12. marta 2003. godine Općinskom sudu predala urgenciju za zakazivanje rasprave, nakon čega je sud održao ročišta 13. maja, 17. juna i 9. septembra 2003. godine.

11. Općinski sud je donio Presudu broj P.1021/97 od 9. septembra 2003. godine kojom je tužbeni zahtjev apelantice i tužiteljā odbijen kao neosnovan. U obrazloženju presude, Općinski sud je istakao da je nesporno da je 29. augusta 1990. godine došlo do saobraćajne nezgode između teretnog motornog vozila u vlasništvu drugotuženog i putničkog motornog vozila osiguranog kod prvotuženog, u kojem je na mjestu suvozača bio apelanticin suprug. Tom prilikom su, od posljedica saobraćajne nezgode, smrtno stradali vozač putničkog motornog vozila i apelanticin suprug. Zatim je sud istakao da tokom postupka tužitelji nisu dokazali da je za saobraćajnu nezgodu kriv vozač teretnog motornog vozila, zbog čega ne postoji ni pravni osnov za potraživanje naknade štete.

12. Apelantica je 21. novembra 2003. godine izjavila žalbu na donesenu presudu..

13. Kantonalni sud je, uz propratni akt broj Gž-42/04 od 7. novembra 2007. godine, Općinskom sudu vratio predmetni spis. U aktu je naveo da predmet vraća jer Općinski sud nije dostavio ožalbenu presudu s pečatom i potpisom sudije, zbog čega je potrebno da ispravi navedeni nedostatak i potom predmet vrati Kantonalnom sudu na postupak po žalbi. Općinski sud je isti dan postupio po nalogu i predmet vratio Kantonalnom sudu.

14. Kantonalni sud je donio Rješenje broj Gž-42/04 od 13. oktobra 2008. godine kojim je žalbu uvažio i predmet vratio Općinskom sudu na ponovno suđenje. U obrazloženju rješenja je navedeno, između ostalog, da je pogrešan pravni stav Općinskog suda da je za osnovanost tužbenog zahtjeva, kakav je postavljen u predmetnom postupku, irelevantna krivica vozača teretnog motornog vozila koji je učestvovao u predmetnoj saobraćajnoj nezgodi. Navedeno je da se apelanticin suprug u saobraćajnoj nezgodi nalazio u statusu trećeg lica (suvozač) i da njegovim pravnim sljedbenicima pripada pravo, uz ispunjenje uslova propisanih čl. 193. stav 1. i 200. i 201. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), na naknadu materijalne štete u vidu troškova sahrane i nematerijalne štete u vidu pravične novčane naknade za duševne bolove zbog smrti supruga odnosno oca, od osiguravajućih društava kod kojih su, od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima, bila osigurana vozila koja su učestvovala u saobraćajnoj nesreći, bez obzira na krivicu vozača vozilā.

15. Apelantica je Općinskom sudu predala urgenciju za zakazivanje rasprave 11.

novembra 2008. godine.

16. Općinski sud je u ponovnom postupku održao ročište 18. marta, 27. maja i 25. juna 2009. godine. Općinski sud je donio Presudu broj 023-0-P-08-000 476 od 24. jula 2009. godine kojom su tuženi obavezani da solidarno isplate apelantici i tužiteljima na ime naknade štete svakom pojedinačno po 15.000,00 KM sa zakonskim kamatama počevši od donošenja presude pa do isplate. Osim toga, obavezani su i da apelantici i tužiteljima isplate za troškove sahrane iznos od 2.000,00 KM sa zakonskim kamatama počevši od 15. jula 2003. godine do isplate, kao i da im naknade troškove postupka. Tužbeni zahtjev (sporedni zahtjev) za isplatu zakonskih kamata na iznos od 2.000,00 KM za period od 1. septembra 1990. do 14. jula 2003. godine sud je odbio.

17. Protiv odbijajućeg dijela donesene presude, apelantica je 30. jula 2009. godine izjavila žalbu Kantonalnom sudu.

18. Kantonalni sud je donio Presudu broj 01 0 P 002133 09 GŽ od 8. jula 2010. godine kojom je apelanticinu žalbu uvažio i presudu Općinskog suda preinačio tako da je usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti. Osim toga, Kantonalni sud je djelimično uvažio i žalbu prvotuženog, te je preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se tiče troškova postupka, dok je u preostalom dijelu žalbe prvotuženog i drugotuženog kao neosnovane odbio.

19. Prema stanju u spisa protiv drugostepene presude parnične stranke nisu izjavljivale reviziju.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelantica smatra da su joj zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da u postupku koji traje od 1992. godine još nije riješen njen tužbeni zahtjev. Osim toga, apelantica ističe da je Općinskom sudu bilo potrebno osam godina, nakon donošenja Ustava BiH, da donese prvostepenu presudu, a nakon toga Kantonalnom sudu pet godina da odluči o žalbi i predmet vrati na ponovni postupak. Apelantica traži da joj Ustavni sud dodijeli na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku iznos od 1.950,00 KM.

b) Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da je od momenta prijema predmeta do donošenja odluke predmetom bilo zaduženo četvero sudija zbog pokušaja da se najboljom raspodjelom predmetā postigne zadovoljavajuća efikasnost, zbog velikog broja predmeta iz ranijih godina i velikog priliva novih predmeta. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da postupci vezani za naknadu štete nisu hitni predmeti i njihovo rješavanje se ne može pretpostaviti predmetima koji to jesu, zbog čega i postupak donošenja drugostepene odluke u takvim predmetima traje duže.

22. Općinski sud je naveo da do 2000. godine nije imao dovoljno sudija i tek je u toj godini postupak nastavio i održao pet ročišta. Nakon toga je, prema navodima Općinskog suda, sudiji koji je bio zadužen s predmetom prestao mandat i tek je 2003. godine predmetom zadužen novi sudija koji je nakon dvije održane rasprave donio presudu. Također je Općinski sud istakao da je nakon vraćanja predmeta na ponovni postupak, u novembru 2008. godine, spis dostavljen sudiji i da se po redoslijedu za rješavanje nalazi na broju 150.

V. Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službeni list SFRJ“ br. 4/77, 36/77, 36/80, 69/82, 58/84, 74/87, 57/89, 20/90, 27/90 i 35/91, te „Službeni list RbiH“ br. 2/92 i 13/94), u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova i onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

24. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 42/98 i 3/99) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan nastojati da se postupak provede bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

25. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 10.

Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI. Dopustivost

26. U skladu s članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

27. U skladu s članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

28. Ustavni sud naglašava da, u skladu s članom 16. stav 3. Pravila Ustavnog suda, može iznimno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda, ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i temeljnih sloboda koje štite Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da je u vrijeme podnošenja apelacije predmetni postupak bio u toku, te da je u međuvremenu okončan Presudom Kantonalnog suda broj 01 0 P 002133 09 GŽ od 8. jula 2010. godine, što znači da je apelacija i u vrijeme podnošenja bila dopustiva. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 16. st. 2. i 4. Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

29. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1. i

3. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u okviru prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VII. Meritum

30. Apelantica smatra da joj je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. I - Pravo na pravično suđenje - razuman rok

31. Član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

32. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

a) Relevantni principi

33. Ustavni sud prije svega ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora cijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

34. Osim toga, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, veliki broj predmeta uzetih u rad nije valjano opravdanje za prekomjerno odugovlačenje postupka, a stalno vraćanje odluke na ponovno suđenje može pokazati da postoje ozbiljni nedostaci u organizaciji sudskog sistema (vidi Evropski sud, Probmeier protiv Njemačke, presuda od 1. jula 1997. godine, stav 64, Izvještaji 1997- IV).

b) Period koji se uzima u obzir

35. Ustavni sud zapaža da je postupak povodom apelanticine tužbe pokrenut 18. februara 1992. godine. Međutim, period koji, ratione temporis, ulazi u nadležnost Ustavnog suda ne počinje tada već 14. decembra 1995. godine, kao datum kada je Ustav Bosne i Hercegovine stupio na pravnu snagu. Dalje, u ocjenjivanju razumnosti dužine postupka na koji se apelantica žali, Ustavni sud će uzeti u obzir stadij postupka dostignut do 14. decembra 1995. godine (op. cit., presuda Mikulić, stav 37).

36. U vezi s navedenim, Ustavni sud će u konkretnom slučaju razmotriti dužinu postupka od zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda pa do donošenja presude Kantonalnog suda broj 01 0 P 002133 09 GŽ od 8. jula 2010. godine kojom je postupak okončan, dakle, period od 14 godina i oko sedam mjeseci. Međutim, Ustavni sud zapaža da je, uzimajući u obzir i stadij postupka dostignut do dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, postupak trajao 18 godina i oko pet mjeseci.

c) Analiza razumnosti trajanja postupka

37. U predmetnom postupku trebalo je riješiti pitanje pravnog osnova i visine naknade nematerijalne štete koju su pretrpjeli apelantica i njena djeca zbog pogibije supruga, odnosno oca u saobraćajnoj nezgodi kao i visinu troškova sahrane. Dakle, predmetni spor se ne može okarakterisati kao naročito složen.

38. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da je Općinskom sudu za donošenja prve odluke trebalo nepunih osam godina, računajući od dana zasnivanja nadležnosti Ustavnog suda, a da je Kantonalnom sudu u žalbenom postupku trebalo nešto više od pet godina da donese rješenje kojim je presudu Općinskog suda ukinuo i predmet vratio na ponovni postupak. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud predmet vratio na ponovni postupak zbog pogrešnih pravnih stavova Općinskog suda koji su uticali na donošenje zakonite i pravilne odluke, te da Općinski sud odluku u ponovnom postupku donio u roku nešto dužem od osam mjeseci a da je Kantonalni sud o žalbi odlučio u periodu nešto kraćem od jedne godine. Također, Ustavni sud primjećuje da, iako su u ponovnom postupku pred Općinskim i Kantonalnim sudom odluke donesene u relativno kratkom vremenskom periodu, ukupan period trajanja ovog postupka do pravosnažnog okončanja iznosi preko 18 godina.

39. Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda i vlastitu jurisprudenciju prema kojima je dužnost države da organizira svoj pravni sistem tako da omogući sudovima i javnim vlastima da se povinuju zahtjevima i uvjetima iz Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Zanghi protiv Italije, presuda od 19. februara 1991. godine, serija A, broj 194, stav 21. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1070/05 od 9. februara 2006. godine, stav 34). Ustavni sud ističe da se preopterećenost sudstva i veliki broj predmeta, na što su se pozvali Kantonalni i Općinski sud, generalno, ne može prihvatiti kao opravdanje, budući da su države ugovornice Evropske konvencije, kako je već rečeno, dužne organizirati administriranje pravde na takav način da sudovi ispunjavanju zahtjeve iz člana 6. Evropske konvencije. Međutim, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, države ugovornice nisu odgovorne u slučaju privremenog zaostatka svojih sudova pod uvjetom da preduzmu odgovarajuće mjere da se takva vanredna situacija popravi (vidi Evropski sud za ljudska prava, Zimmermann i Steiner protiv Švajcarske, presuda od 13. jula 1983. godine, serija A, broj 66, st. 25-32; vidi Ustavni sud, odluke broj AP 600/04 od 17. februara 2005. godine, tačka 25; broj AP 505/04 od 15. juna 2005. godine, tačka 31).

40. Dovodeći navedene stavove Evropskog suda i Ustavnog suda u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi, imajući u vidu da se predmetni postupak ne može okarakterisati naročito složenim, a osobito cijeneći značaj koji je ovaj postupak imao za apelanticu, nisu ponudili valjano i objektivno opravdanje za ovako dugo trajanje predmetnog postupka. Naime, redovni sudovi (posebno Općinski sud) nisu obrazložili, da li su poduzeli konkretne mjere s ciljem da se poboljša rješavanje ne samo velikog broja predmeta hitne prirode, već i drugih predmeta, posebno onih koji su vraćeni na ponovni postupak, za koje su rokovi postupanja u takvom postupku zakonom propisani. Stoga, Ustavni sud ne može prihvatiti općenit navod o velikom broju predmeta, a da pri tom ne uoči namjeru i konkretan rad nadležnog organa u rješavanju navedenih problema.

41. Osim toga, Ustavni sud iz stanja predmeta nije mogao utvrditi apelantice eventualan doprinos ukupnoj dužini postupka, naprotiv apelantica je u više navrata urgirala da Općinski sud postupa.

42. S obzirom na činjenicu da je nadležnim sudovima bilo potrebno duže od 18 godina za donošenje konačne odluke o tužbi za naknadu materijalne i nematerijalne štete i da se, imajući u vidu provedenu analizu postupka, za takvo dugo trajanje postupka odgovornost u najvećem dijelu može pripisati Općinskom sudu i Kantonalnom sudu, Ustavni sud smatra da dužina konkretnog postupka ne zadovoljava zahtjev «razumnog roka» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Pitanje naknade nematerijalne štete

43. Apelantica je zatražila naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM zbog kršenja prava na pravično suđenje u razumnom roku. Prema članu 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može izuzetno, na zahtjev iznesen u apelaciji, odrediti naknadu za nematerijalnu štetu. Međutim, Ustavni sud podsjeća da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda.

44. Prilikom odlučivanja o apelanticinom zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud upućuje na ranije utvrđen princip određivanja visine naknade štete u ovakvim slučajevima (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 938/04, objavljenu u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 20/06, st. 48-51). Prema utvrđenom principu, apelantici bi, budući da se radi o sporu koji nije zahtijevao posebnu hitnost, za svaku godinu neopravdano dugog trajanja postupka, trebalo isplatiti iznos od 150,00 KM.

45. Imajući u vidu činjenicu da se iznos koji apelantica potražuje uklapa u iznos koji bi apelantici Ustavni sud dodijelio po svojim kriterijima (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu AP 3228/06 od 17. marta 2009. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 63/09, st. 39), to se apelanticin zahtjev za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 1.950,00 KM u cijelosti usvaja. Ovaj iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Unsko-sanskog kantona, s obzirom na sjedište Općinskog i Kantonalnog suda koji su, prema mišljenju Ustavnog suda, u odlučujućoj mjeri doprinijeli ukupnoj dužini postupka.

II-Pravo na imovinu

46. Apelantica se žali i da joj je, zbog dužine postupka, prekršeno pravo na imovinu. Međutim, uzimajući u obzir zaključak Ustavnog suda o kršenju prava na suđenje u razumnom roku iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nije potrebno posebno ispitati navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII. Zaključak

47. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na «suđenje u razumnom roku» kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kada je doprinos Općinskog suda u Velikoj Kladuši i Kantonalnog suda u Bihaću odlučujući za ukupno trajanje postupka koji je ratione temporis trajao preko 14 godina, odnosno ukupno 18 godina i oko šest mjeseci, te kada ti sudovi nisu dali razloge koji bi se mogli smatrati razumnim i objektivnim opravdanjem za ovako dugo trajanje postupka.

48. Na osnovu člana 61. st. 1. i 2. i člana 76. stav 2. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o meritumu u predmetu AP-3851/08 (A. B.) | Sudska praksa | Aktio