Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2331/08 (L. S.)
Odluka donesena 29. 06. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Ratni zločin
- Dokazni postupak
- In dubio pro reo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH", br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05 i 55/06)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Ispravka Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 61
Predmeti (1)
AP-2331/08
Apelacija
Odluka o meritumu
29. 06. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u predmetu broj AP 2331/08, rješavajući apelaciju Lazara Stupara, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 59 stav 2 alineja 2 i člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), u sastavu: Miodrag Simović, predsjednik Valerija Galić, potpredsjednica Seada Palavrić, potpredsjednica Mato Tadić, sudija Mirsad Ćeman, sudija na sjednici održanoj 29. juna 2011. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lazara Stupara podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 070-0-Kž-08-000141 od 14. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 001-0-K-Rz-07-000004 od 13. februara 2008. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lazar Stupar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mišinog Hana podnio je 29. jula 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 070-0-Kž-08-000141 od 14. maja 2008. godine i Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 001-0-K-Rz-07-000004 od 13. februara 2008. godine. Apelant je dopunio apelaciju 31. jula 2009. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 22 stav 1 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Tužilaštva Unsko-sanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) i Tužilaštva Federacije Bosne i Hercegovine zatraženo je 5. avgusta 2008. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud je dostavio odgovor na apelaciju 14. avgusta 2008. godine, Kantonalni sud 13. avgusta 2008. godine, a Tužilaštvo i Tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine dostavili su odgovore na apelaciju 19. avgusta 2008. godine.
4. Na osnovu člana 26 stav 2 Pravila Ustavnog suda, odgovori na apelaciju dostavljeni su apelantu 28. avgusta 2008. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način:
6. Presudom Kantonalnog suda broj 001-0-K-Rz-07-000004 od 13. februara 2008. godine apelant je proglašen krivim što je: 1) za vrijeme rata 10. oktobra 1995. godine u Sanskom Mostu, kao pripadnik VI krajiške brigade Vojske Republike Srpske, sa nekoliko nepoznatih pripadnika Vojske RS, učestvovao u odvođenju 27 civila Bošnjaka na prisilni rad - kopanje rovova kod Mašinskog mosta u području koje je bilo izloženo borbenim djejstvima, te nakon što su zarobljenici podijeljeni u dvije grupe, oko 17 časova prišao grupi (imena navedena u tački 1 navedene presude) u kojoj se nalazio i Vejsil Mahić i iz automatske puške nepoznatog broja i marke, bez bilo kakvog povoda, s namjerom da ga liši života, ispalio jedan metak u predjelu glave Vejsila Mahića, a zatim u nepomično tijelo imenovanog ispalio još tri metka, te naredio zarobljenicima Narcisu Grozdaniću i Jusufu Bajriću da mrtvo tijelo Vejsila Mahića odnesu do rijeke Sane i tu ga ostave, uslijed čega je Vejsil Mahić zadobio povrede u vidu strijelne rane glave i vrata sa razdorom mozga od kojih povreda je odmah umro; 2) istoga dana oko 20 časova naredio je 21 zarobljeniku Bošnjaku (poimenično navedeni u tački 2 presude) da uđu u garažu, koja je svojina Nikole Bundža, u neposrednoj blizini Mašinskog mosta, gdje su dovedeni na prisilni rad – kopanje rovova, te s namjerom da ih liši života, nakon kraćeg vremena u garažu bacio tri do četiri bombe, jednu za drugom, koje su se aktivirale među zarobljenicima, te ispucao neutvrđeni broj metaka iz automatske puške nepoznatog broja i marke po zarobljenicima, uslijed čega su navedena lica zadobila povrede, i to: Ale Osmančević eksplozivne povrede u predjelu karlice i slabinske kičme, koji je od posljedica ranjavanja ubrzo umro, a tom prilikom su ranjena i druga lica (imena lica i povrede detaljno opisani u tački 2 presude), što je suprotno pravilima međunarodnog prava, i to odredbi člana 51, člana 3 tačka a) IV ženevske konvencije o zaštiti građanskih lica za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine, te odredbi člana 75 stav 2 tačka a) Dopunskog protokola Ženevske konvencije od 12. avgusta 1949. godine o zaštiti žrtava međunarodnih oružanih sukoba (Prokokol I). Dakle, kršeći pravila međunarodnog prava za vrijeme rata prisiljavao je civilno stanovništvo na prinudni rad, izvršio ubistvo dvaju civila i povredu zdravlja jedanaest civila, čime je pod tač. 1) i 2) navedene presude počinio jedno produženo krivično djelo - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ, pa je na osnovu istog propisa i uz primjenu odredbi čl. 4, 5, 33, 38 st. 2 i 41 preuzetog KZSFRJ osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset godina) u koju se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru.
7. Kantonalni sud je obrazložio da se optužnicom Tužilaštva broj Kt-354/95-Rz od 19. novembra 2007. godine apelant tereti zbog krivičnog djela - ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ, počinjenog u vrijeme i na način bliže opisani u dispozitivu te optužnice, te da apelant u svoju odbranu u uvodnom izlaganju i završnoj riječi poriče da je počinio krivičnopravne radnje i krivično djelo za koje se tereti potvrđenom optužnicom. Apelant priznaje činjenicu da je u vrijeme kritičnog događaja (10. oktobra 1995. godine) bio vojnik i pripadnik VI krajiške brigade Vojske RS, ali je ranije, i to 8. oktobra 1995. godine, povrijedio lijevu nogu prilikom iskakanja iz zapaljenog kamiona, pa je zbog toga bio odsutan iz svoje vojne jedinice navedenog dana za koji se tereti optužnicom, jer se toga dana povlačio iz Sanskog Mosta prema Prijedoru, u koloni sa drugim stanovništvom i civilima. Stoga, tvrdi da navedenog dana uopšte nije bio na lokaciji na kojoj je ubijen Vejsil Mahić, niti kod garaže Nikole Bundža u kojoj je smrtno stradao Ale Osmančević i u kojoj je više civila zadobilo tjelesne povrede. Navodi da je u konkretnom slučaju on pogrešno identifikovan kao navodni izvršilac inkriminisanog krivičnog djela i radnji za koje se tereti, a da je prepoznavanje i označavanje njega kao izvršioca inkriminisanih radnji, ustvari, rezultat dobro izvježbanih i izverziranih iskaza svjedoka optužbe koji su bili očevici navedenog događaja, budući da su svi saslušani svjedoci oputužbe, osim Selima Behara, iz mjesta Kijeva, tako da su oni poslije završetka rata, međusobno razgovarajući o navedenom događaju, detaljno usaglasili svoje iskaze, te ga na taj način lažno i neosnovano terete kao izvršioca inkriminisanog krivičnog djela.
8. U obrazloženju presude Kantonalni sud je detaljno naveo da su na predlog optužbe i odbrane direktno i unakrsno ispitani svjedoci, sprovedena različita vještačenja i izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju.
9. Kantonalni sud je obrazložio da je u toku postupka odbio predloge odbrane da se na okolnosti apelantove odbrane ponovno pozovu i još jednom na glavnom pretresu saslušaju svjedoci Narcis Grozdanić i Ermin Grozdanić, jer su navedena dva svjedoka direktno i unakrsno ispitani na glavnom pretresu održanom 14. januara 2008. godine, tako da je apelantu i njegovom braniocu omogućeno da ove svjedoke ispitaju na sve okolnosti kritičnog događaja i na okolnosti apelantove odbrane. Iskazi ovih svjedoka, koje su oni dali u toku ranije istrage i kod istražnog sudije na zapisniku od 11. januara 2001. godine, identični su njihovim iskazima koje su dali prilikom direktnog i unakrsnog ispitivanja na glavnom pretresu od 14. januara 2008. godine u pogledu odlučnih činjenica, i to: prepoznavanje apelanta od svjedoka Narcisa Grozdanića, te fizičkog izgleda apelanta kako ga je u tim iskazima opisao svjedok Ermin Grozdanić, a, takođe, i u pogledu apelantovog ponašanja u kritičnom događaju kako prema zarobljenim civilima, tako i u pogledu načina ubistva civila Vejsila Mahića, iako je između tih njihovih iskaza protekao vremenski period od oko sedam godina. Istina je da se iskazi navedena dva svjedoka iz istrage i sa glavnog pretresa donekle razlikuju u pogledu neznatnih i manje važnih činjenica, konkretno u pogledu opisa odjeće koju je apelant nosio kritičnog dana. Međutim, po mišljenju Kantonalnog suda, ponovnim i dodatnim ispitivanjem navedena dva svjedoka na okolnosti njihovog različitog opisa manje važnih činjenica, ali ne i odlučnih, ne bi se izmijenilo činjenično stanje u pogledu tih odlučnih činjenica u odnosu na ono utvrđeno stanje odlučnih činjenica koje je već utvrđeno direktnim i unakrsnim ispitivanjem ovih svjedoka na glavnom pretresu, a potvrđeno i drugim dokazima izvedenim u toku glavnog pretresa, niti različit opis pojedinih detalja događaja od ovih svjedoka dovodi u sumnju istinitost i vjerodostojnost njihovih iskaza u ostalom dijelu, posebno u odnosu na već navedene odlučne činjenice (ubistvo Vejsila Mahića, opis i prepoznavanje apelanta kao izvršioca krivičnog djela i njegovo ukupno ponašanje u inkriminisanom događaju). Opis apelantovog ponašanja prema ubijenom Vejsilu Mahiću svjedok Narcis Grozdanić je na identičan način opisao na glavnom pretresu kao i u toku istrage kod istražnog sudije s tim što je u toku istrage kod istražnog sudije ovaj svjedok ustvrdio da je jedan od tri naknadno ispaljena metka u tijelo već ranjenog Vejsila Mahića koje je ispalio apelant pogodio u nogu Jusufa Bajrića. Stoga bi se, po mišljenju Kantonalnog suda, ponovnim pozivanjem i saslušanjem navedena dva svjedoka na navedene neznatne razlike u njihovim iskazima samo odugovlačio predmetni krivični postupak, a ne bi se doprinijelo drugačijem utvrđenju odlučnih činjenica inkriminisanog događaja za koje se apelant tereti.
10. Kantonalni sud je obrazložio da je odbio i predlog odbrane da se na glavnom pretresu sasluša doktor Mile Šolaja iz Kozarske Dubice na okolnosti apelantove tjelesne povrede u predjelu lijeve noge, jer bi se, po ocjeni tog suda, izvođenjem ovog dokaza, takođe, odugovlačio predmetni krivični postupak, jer iz drugih već izvedenih dokaza koji su sprovedeni na glavnom pretresu kako optužbe, tako i odbrane uopšte nije sporna činjenica da je apelant u vrijeme kritičnog događaja imao povrijeđenu lijevu nogu, budući da su to potvrdili gotovo svi ispitani svjedoci kako optužbe, tako i odbrane, a povreda u predjelu lijeve noge apelanta u navedeno vrijeme nije isključena ni sprovedenim timskim medicinskim vještačenjem vještaka odbrane (hirurg dr Braco Kulenović i ortoped dr Pašaga Begić), a ni tužilac u toku glavnog pretresa nije osporio činjenicu da je apelant u kritično vrijeme imao povrijeđenu lijevu nogu.
11. Dalje, Kantonalni sud je obrazložio da je odbio i predlog odbrane da se na okolnosti kritičnog događaja izvrši naknadni uviđaj u garaži koja je svojina N.B. u Sanskom Mostu, u kojoj se odigrao događaj opisan u tački 2) navedene presude, jer je iz dokaza koje je izveo tužilac na glavnom pretresu sasvim pouzdano utvrđeno da je sporna garaža dimenzija 7x8 metara, tako da ona ima ukupnu površinu od 56 m2, a u vrijeme kada se neposredno desio događaj uopšte nije izvršen uviđaj u toj garaži, niti su opisani i evidentirani tada postojeći tragovi koji su nastali u kritičnom događaju nakon ubačenih bombi i ispaljenog rafala u tu garažu, kao što su oštećenja na zidovima, oštećenja i tragovi na podu garaže, tragovi krvi i sl. Nesporna je činjenica da je u međuvremenu, od nastanka kritičnog događaja do danas, izmijenjena unutrašnjost navedene garaže zbog njenog renoviranja i adaptacije, a vještak odbrane u toku glavnog pretresa je kategorički ustvrdio da u navedenoj garaži, čije su dimenzije 7x8 metara, ne postoji nijedan dio te garaže u koji bi se ubacila bomba a da ona ne bi imala smrtonosno i ubitačno djejstvo na lica koja su se nalazila u toj garaži. Stoga se u konkretnom slučaju, po mišljenju Kantonalnog suda, izvođenjem naknadnog uviđaja u navedenoj garaži, takođe, ne bi utvrdilo drugačije činjenično stanje od onog koje je već utvrđeno drugim izvedenim dokazima, tako da bi se sprovođenjem i ovog dokaza samo odugovlačio ovaj krivični postupak.
12. Kantonalni sud je, zatim, obrazložio da je, ocjenjujući dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu, u smislu odredbe člana 296 u vezi s odredbom čl. 15 i 16 ZKPFBiH, svaki dokaz posebno i u njihovoj međusobnoj vezi, te u vezi sa datom apelantovom odbranom, osporenu presudu donio jer je utvrdio da je 28 civila Bošnjaka iz mjesta Kijevo 19. septembra 1995. godine odvedeno u mjesto Kljevce, gdje su se nalazili pod nadzorom 15. bihaćke brigade i služili Vojsci RS kao radni vod. Dalje, 27 civila je 10. oktobra 1995. godine krenulo prema Prijedoru sa tri vojnika RS, u kojem se pravcu povlačila Vojska RS zbog djelovanja Petog korpusa Armije RBiH, gdje ih je na mostu na rijeci Sani dočekao apelant. Tom prilikom je došlo do verbalnog sukoba apelanta sa trojicom vojnika RS koji su pratili bošnjačke civile koji su sačinjavali radni vod, te je tada apelant, ponašajući se agresivno i arogantno prema vojnicima iz 15. bihaćke brigade, ispalio više metaka iz automatske puške po zemlji i asfaltu, tako da su trojica vojnika iz 15. bihaćke brigade, uslijed takvog apelantovog ponašanja, bili prisiljeni da od Mašinskog mosta u pravcu Prijedora sami dalje nastave put bez civila Bošnjaka, jer je te civile, kao radni vod, apelant doslovno oteo od navedenih vojnika. Nakon toga, apelant je civile podijelio u dvije grupe (u jednoj je bilo šest lica, u drugoj 21 lice) koje je rasporedio na različitim mjestima da kopaju tranšeje i rovove. Kantonalni sud je utvrdio da je sve radnje prema civilima vršio apelant, a ostali vojnici nisu se angažirali u vezi sa rasporedom i radom civila, ali su, prema apelantovim uputama, vršili nadzor nad civilima. Kantonalni sud je istakao da su svi saslušani svjedoci naveli da je ključnu ulogu imao apelant koji im je naređivao, prijetio, te govorio da ga ne smiju gledati, pa su svi saslušani svjedoci u iskazima iznijeli niz karakterističnih detalja koji upravo potvrđuju da je sve radnje prema njima vršio apelant. Dalje, prema iskazima lica koja su kopala sa Vejsilom Mahićem, koji je bio gluhonijem, apelant je šetao u neposrednoj blizini šest civila koji su kopali rovove „kod slapova“, a kada je u jednom momentu Vejsil Mahić podigao glavu i pogledao prema apelantu, apelant je ispalio metak u njegovu glavu, a zatim još tri metka iz automatske puške i nakon toga naredio dvojici civila da odnesu i bace tijelo u rijeku. Nakon ubistva ovog civila, apelant je krenuo uzvodno, gdje se vojnicima koji su nadzirali drugu grupu civila hvalio kako je nizvodno, u ovoj drugoj grupi, ubio „jednog baliju“, te da je njegovo tijelo bačeno u vodu. Nakon apelantovog odlaska sa mjesta gdje je ubio Vejsila Mahića, ostalih pet civila je iskoristilo nesmotrenost vojnika RS i skočilo u Sanu, preplivalo je i pobjeglo na drugu obalu rijeke.
13. Dalje, Kantonalni sud je utvrdio da je, nakon neodređenog vremena od tog događaja, kada se već približavala noć, apelant naredio drugoj grupi civila da prestanu da rade pa je ovu grupu civila odveo do obližnje garaže koja je svojina Nikole Bundže. Otprilike pola sata nakon ulaska u garažu apelant je u unutrašnjost garaže ubacio tri do četiri bombe a zatim je iz automatske puške ispalio saržer, kroz otvorena vrata, po unutrašnjosti garaže i civilima koji su se u njoj nalazili, tako da je od ubačenih i eksplodiranih bombi i ispaljenih metaka smrtno stradao Ale Osmančević, a ostalih 11 civila zadobilo je tjelesne povrede. Pri tome je jedan preživjeli civil Muhamed Kurbegović ostao trajni invalid kome su oduzeti donji ekstremiteti. Nakon toga apelant se udaljio i otišao sa lica mjesta dok su civili, kada su se uvjerili da im više ne prijeti opasnost, napustili garažu u kojoj su ostali poginuli i teško ranjeni civil koji se nije mogao kretati.
14. Kantonalni sud je, na osnovu sprovedenog vještačenja vještaka medicinske struke, obdukcije mrtvog tijela, odnosno posmrtnih ostataka, kao i uvidom u materijalnu dokumentaciju, bez ikakve dvojbe utvrdio da je nastupila smrt dvoje lica. Osim toga, neposredni očevici su na sasvim pouzdan način opisali kako je ubijen jedan civil, odnosno događaj u kojem je stradao drugi. Dalje, medicinskim vještačenjem, na osnovu izjava svjedoka, kao i uvidom u medicinsku dokumentaciju o liječenju utvrđene su povrede koje su nanijete drugim civilima.
15. Kantonalni sud je obrazložio da je, prema iznesenoj apelantovoj odbrani, sporna činjenica da li je zaista ubistvo Vejsila Mahića i Ale Osmančevića, te ranjavanje većeg broja civila u garaži Nikole Bundže, kao i druge radnje bliže opisane pod tač. 1) i 2) navedene presude počinio apelant ili nije, ili je neke od tih radnji počinilo neko drugo lice, a ne apelant.
16. Kantonalni sud je naveo da većina saslušanih svjedoka optužbe, koji su neposredni očevici događaja, prije kritičnog dana apelanta lično nije poznavala. Međutim, svi saslušani svjedoci su gotovo na identičan način opisali lice koje je navedenog dana prema njima vršilo inkriminisane radnje: kao mlađe i mršavije lice, višeg rasta, crne kose, a pojedini saslušani svjedoci za to lice tvrde da je imalo brkove. Svjedoci su, dalje, istakli da je to lice imalo povrijeđenu lijevu nogu, te zavrnutu lijevu nogavicu na kojoj se nalazio gips ili bijela čarapa, i da je tada to lice bilo obuveno u patike. Ovakav opis lica koje je učinilo inkriminisane radnje prema navedenim civilima dali su gotovo svi očevici navedenog događaja sa određenim i neznatnim razlikama u opisu izgleda tog lica. Neki od saslušanih svjedoka, koji do kritičnog dana nisu poznavali apelanta, ustvrdili su da su apelantovo ime Lazo čuli od nekoliko njegovih saboraca koji su tada bili sa njim, koji su ga pri psovanju tako nazivali i govorili mu pri tome da se nisu tako dogovorili.
17. Kantonalni sud je obrazložio da je iz iskaza svjedoka Narcisa Grozdanića i Hamdije Kurbegovića bez ikakve dvojbe utvrdio da je inkriminisane radnje za koje se apelant tereti, koje su bliže opisane pod tač. 1) i 2) prvostepene presude, počinio upravo apelant, jer su ova dva svjedoka kategorički ustvrdila da su apelanta kritičnog dana prepoznali na licu mjesta, a da su apelanta poznavali i prije kritičnog dana. Naime, Narcis Grozdanić tvrdi da su on i apelant išli u istu školu, ali ne i u isti razred i za isto zanimanje, jer je on pohađao ugostiteljsku školu za zanimanje konobara, a nije mu poznato za koje se zanimanje školovao apelant. Hamdija Kurbegović je kategoričan u tvrdnji da je apelanta poznavao i prije kritičnog dana, jer su još prije rata radili u istom preduzeću, gdje je on radio kao magacioner (skladištar), a apelant je radio u sušari istog preduzeća u smjenama. Ovaj svjedok je, takođe, u svom iskazu ustvrdio da je ostalim prisutnim civilima sa kojima je kritičnog dana kopao rov govorio da ne pominju njegovo ime, jer on odranije poznaje apelanta, pa bi i apelant mogao njega prepoznati, te bi ga zbog toga mogao i ubiti, budući da ga odranije poznaje i da ga može kasnije prepoznati i identifikovati, a ovu tvrdnju svjedoka Hamdije Kurbegovića potvrdila je većina ostalih saslušanih svjedoka.
18. Kantonalni sud je obrazložio da je, prihvatajući u cijelosti iskaze svjedoka Narcisa Grozdanića i Hamdije Kurbegovića kao jasne i uvjerljive u pogledu prepoznavanja apelanta kao lica koje je bilo na mjestu događaja kritičnog dana i koje je počinilo inkriminisane radnje bliže opisane u izreci prvostepene presude, utvrdio da je tužilac bez ikakve dvojbe dokazao da je upravo apelant počinio radnje i krivično djelo za koje se tereti, budući da su njihove iskaze potvrdili i ostali saslušani svjedoci, opisujući na identičan način, kao i dva navedena svjedoka, ponašanje, postupanje i radnje za koje se apelant tereti, te njegov izgled, iako ostali svjedoci, zbog objektivnih razloga, nisu mogli da potvrde apelantov identitet po imenu i prezimenu, jer ga ranije nisu poznavali. Stoga je bez ikakve dvojbe dokazano da je upravo apelant, a ne bilo koje drugo lice, ispalio smrtonosne hice iz automatske puške u glavu Vejsila Mahića dok je on kao gluhonijemo lice i zarobljeni civil, te kao pripadnik radnog voda Vojske RS kopao rov na obali rijeke Sane, te da je i sve ostale radnje koje su se ogledale u vrijeđanju i psovanju zarobljenih civila koji su kopali rov i tranšeje izvršio i počinio upravo apelant, zaključio je Kantonalni sud.
19. U odgovoru na pitanje da li je upravo apelant ili neko drugo lice ubacilo tri do četiri bombe i ispalilo rafal iz automatske puške u unutrašnjost garaže Nikole Bundže po civilima koji su se u to vrijeme nalazili u toj garaži, Kantonalni sud je obrazložio da su u toku postupka saslušani svjedoci saglasni da su u garažu ubačene tri do četiri bombe i da je u unutrašnjost garaže ispaljen jedan rafal iz automatske puške dok su se oni nalazili u različitim položajima u toj garaži, uslijed čega je Ale Osmančević smrtno stradao, a više civila u toj garaži zadobilo je tjelesne povrede. Međutim, većina saslušanih svjedoka u svojim iskazima ustvrdila je da pouzdano ne zna ko je ubacio navedene bombe u garažu i ko je ispalio rafal iz automatske puške po njima u garaži iako gotovo svi saslušani svjedoci navode da bi to mogao biti apelant, a svoj zaključak izvode iz apelantovog prethodnog ponašanja na licu mjesta prilikom kopanja rovova na obali Sane, prije njihovog ulaska u navedenu garažu.
20. Da je apelant zaista ubacio navedene bombe u garažu Nikole Bundže, te da je, zatim, iz automatske puške ispalio rafal po civilima koji su se nalazili u toj garaži, Kantonalni sud je obrazložio da je sasvim pouzdano utvrdio iz iskaza svjedoka Džemala Kurbegovića, koji kategorički tvrdi da se u navedenoj garaži nalazio neposredno uz njena vrata, te da je od tih vrata bio udaljen najviše pola metra, tako da je jasno vidio lice koje je ubacivalo bombe u garažu i ispalilo rafal iz automatske puške. Zbog male udaljenosti od tog lica, to lice je mogao svojom rukom dohvatiti za nogu, te svjedok tvrdi da je to bilo upravo lice koje je imalo povrijeđenu lijevu nogu i na njoj zavrnutu nogavicu i koje je veoma dobro vidio zbog spoljnog svjetla. Naime, prilikom pucanja to lice je stajalo pred vratima garaže, a on se nalazio u unutrašnjosti garaže u kojoj je bio mrak, te svjedok tvrdi da je to upravo ono isto lice koje ih je prilikom kopanja rovova psovalo, vrijeđalo i prijetilo im da će ih pobiti, za koje je od njegovih saboraca čuo da ga zovu Lazo, a njegovo puno ime i prezime Lazar Stupar saznao je od Hamdije Kurbegovića. Ove činjenice u pogledu identiteta lica koje je ubacilo bombe u navedenu garažu i ispalilo rafal iz automatske puške po civilima u unutrašnjost garaže potvrdio je i svjedok Muharem Kurbegović, tvrdeći da je tom prilikom lično vidio apelanta da ispaljuje rafal i da u garažu ubacuje po redu prvu i treću bombu.
21. Kada se dovedu u vezu iskazi svjedoka Narcisa Grozdanića i Hamdije Kurbegovića, koji su apelanta jasno prepoznali na licu mjesta, te svjedoka Džemala Kurbegovića i Muharema Kurbegovića, koji su apelanta prepoznali u trenutku ubacivanja bombi u garažu Nikole Bundže i ispaljivanja rafala po civilima u toj garaži, sa iskazima svih ostalih svjedoka optužbe, neposrednih očevidaca kritičnog događaja, prema mišljenju Kantonalnog suda, tužilac je van razumne sumnje dokazao da je upravo apelant lice koje se nalazilo na mjestu događaja i koje je počinilo sve radnje za koje ga tužilac tereti optužnicom, koje su opisane u izreci prvostepene presude, zaključio je Kantonalni sud.
22. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je opisano činjenično stanje potvrdio i svjedok „po čuvenju“ Sretko Đurić, koji je bio vojnik i koji je, nakon što je napustio Sanski Most, čuo da kruže priče da je apelant ubio jedno lice i ostala lica zatvorio u garažu i bacio nekoliko bombi, tako da su neki poginuli, a neki ranjeni. Ovaj svjedok nije bio očevidac događaja, ali je svjedočio o pričama koje su kružile nakon njega. Kantonalni sud je naveo da je apelantova odbrana pokušala da diskredituje iskaz ovog svjedoka u direktnom i unakrsnom ispitivanju, tvrdeći da je on osuđen za krivično djelo ubistva, pa ovakvim svjedočenjem želi da olakša svoj položaj u svom postupku, kao i da se radi o licu sa psihičkim problemom, koja je konzumirala alkohol duže vremena. Međutim, Kantonalni sud je naveo da je na glavnom pretresu u direktnom ispitivanju ovaj svjedok naveo da je imao psihičkih problema i da se liječio, te da je osuđen za ubistvo, ali dok je još bio u pritvoru, apelant mu je prijetio u pritvorskoj jedinici, gdje obojica izdržavaju mjeru pritvora, o čemu je obavijestio upravu KPZ, upravo zbog toga što je apelant znao da ovaj svjedok ima saznanja kakav je on bio za vrijeme rata. Kantonalni sud je naveo da ne može da prihvati prigovor odbrane u vezi sa valjanošću iskaza ovog svjedoka. Štaviše, Kantonalni sud je ocijenio ovaj iskaz kao istinit i vjerodostojan tim više što ovaj svjedok nije neposredni očevidac događaja i radnji za koje se apelant tereti, već je on svjedok po čuvenju, a iskaz ovog svjedoka se podudara sa iskazom većeg broja očevidaca kritičnog događaja u pogledu neposrednog izvršioca krivičnog djela i krivičnopravnih radnji za koje se apelant tereti, koje su opisane pod tačkom 2. navedene presude, iako ovom svjedoku nije poznata sadržina iskaza saslušanih svjedoka optužbe koji su bili neposredni očevici tog dijela događaja.
23. Kantonalni sud je obrazložio da je prilikom donošenja prvostepene presude u cijelosti poklonio vjeru iskazima saslušanih svjedoka optužbe bez obzira na činjenicu što je iskazima ovih svjedoka apelant prigovorio, ali pri tome apelant nije precizirao i konkretizovao razloge zbog kojih smatra da ne može da se prihvati kao vjerodostojan iskaz pojedinog svjedoka optužbe. Naime, Kantonalni sud je obrazložio da mu je neprihvatljiva paušalna tvrdnja odbrane da se iskazi svjedoka očevidaca kritičnog događaja ne mogu da prihvate kao istiniti zbog toga što su gotovo svi svjedoci optužbe iz mjesta Kijevo, da su iskazi tih svjedoka dobro izverzirani i usklađeni, jer su svjedoci optužbe, prema tvrdnjama odbrane, u mjestu gdje žive dugi niz godina prepričavali kritični događaj i na taj način su međusobno usaglašavali i podešavali svoje iskaze i tvrdnje kako bi one bile međusobno identične. Ovakva uopštena tvrdnja odbrane samo je usmjerena na obezvređivanje iskaza saslušanih svjedoka optužbe, koji su neposredni očevici događaja, budući da su ti svjedoci događaj opisali gotovo na identičan način i sa neznatnim razlikama. Tako uvjerljiv opis navedenog događaja, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije rezultat izverziranog dogovora navedenih svjedoka, kako pokušava prikazati odbrana, već je to rezultat stvarnog i realnog opisa tog događaja kako su ga doživjeli i opisali njegovi očevici.
24. Kantonalni sud je istakao da je u toku postupka apelant samo uopšteno prigovorio iskazima svjedoka Narcisa Grozdanića i Hamdije Kurbegovića, koji su za apelanta ustvrdili da su ga poznavali prije kritičnog dana i za takvu svoju tvrdnju iznijeli veoma jasne i uvjerljive činjenice iz kojih, prema ocjeni Kantonalnog suda, nedvosmisleno proizlazi da su ovi svjedoci zaista poznavali apelanta prije kritičnog dana, ali apelant na takve argumentovane tvrdnje ovih svjedoka nije iznio niti jedan dokaz kojim bi tvrdnje tih svjedoka u tom dijelu demantovao i dokazao da su takve njihove tvrdnje neistinite. Naime, u toku postupka apelant nije osporio tvrdnju svjedoka Narcisa Grozdanića da su njih dvojica išli u istu školu, gdje su se osposobljavali za različita zanimanja, kako kategorički tvrdi svjedok Narcis Grozdanić, što ukazuje da je navedena tvrdnja ovog svjedoka zaista tačna, jer bi apelant, u suprotnom, izveo sopstvene dokaze o svom školovanju i pohađanju srednje škole. Apelant, takođe, u toku postupka nije izveo nijedan dokaz kojim bi osporio tvrdnju svjedoka Hamdije Kurbegovića da su njih dvojica prije proteklog rata radili u istom preduzeću, što, takođe, ukazuje da su tvrdnje Hamdije Kurbegovića u tom dijelu njegovog iskaza tačne, a oba ova svjedoka su prepoznala apelanta kao izvršioca navedenog krivičnog djela onog dana kada se on desio. Kantonalni sud je, takođe, obrazložio da je za taj sud neprihvatljiva tvrdnja apelantove odbrane da su saslušani svjedoci optužbe svoju tvrdnju da je apelant kritičnog dana imao povrijeđenu lijevu nogu zasnivali na činjenici što je ranija apelantova braniteljica u toku 2004. godine tragala za medicinskom dokumentacijom o povrijeđenoj apelantovoj nozi i njegovom liječenju u Sanskom Mostu, jer odbrana u toku postupka nije ponudila, niti izvela nijedan dokaz kojim bi dokazala da je bilo koji svjedok optužbe, koji je ispitan na glavnom pretresu, uopšte znao za ove radnje ranije apelantove braniteljice, niti su svjedoci optužbe prije kritičnog dana uopšte znali da je apelant u to vrijeme zaista imao povrijeđenu nogu i koju (lijevu ili desnu), već su svjedoci optužbe apelantovu povrijeđenu lijevu nogu lično vidjeli navedenog dana kada se desio kritični događaj, tako da je ovakva uopštena i gola tvrdnja apelantove odbrane, koja nije ničim dokazana, usmjerena samo na to da bi se diskreditovali svjedoci optužbe i eliminisao njihov istinit iskaz. Na taj način posredstvom saslušanih svjedoka odbrane apelantu bi se stvorio alibi i potvrdila bi se teza i tvrdnja njegove odbrane da apelant kritičnog dana uopšte nije bio na navedenom mjestu gdje se desio događaj za koji se apelant tereti, već da se apelant u to vrijeme nalazio u koloni sa više drugih civila koja se povlačila iz Sanskog Mosta u pravcu Prijedora.
25. Kantonalni sud je, zatim, obrazložio da je u cijelosti prihvatio kao istinite i vjerodostojne iskaze svih saslušanih svjedoka optužbe bez obzira na činjenicu što se iskazi pojedinih svjedoka pri opisu događaja razlikuju u pogledu neznatnih detalja, ali da je tom sudu takvo odstupanje u iskazima svjedoka sasvim razumljivo i prihvatljivo, jer je opštepoznata činjenica da svi ljudi nemaju istu moć zapažanja i zapamćivanja činjenica i detalja istog događaja. Takođe, da je taj sud imao u vidu i činjenicu da je od momenta kritičnog događaja pa do dana kada su svjedoci optužbe dali svoj iskaz na glavnom pretresu protekao vremenski period od oko sedam godina, pa je sasvim logično i razumljivo da su pojedini svjedoci određene detalje događaja zaboravili, ili nisu mogli da ih se sjete dovoljno precizno, te da je taj sud imao u vidu i činjenicu da su svi saslušani svjedoci bili neposredni očevici konkretnog događaja, a da su u navedeno vrijeme u Sanskom Mostu vladali panika i haotično stanje kako među civilima, tako i među vojnicima Vojske Republike Srpske. S obzirom na takav način odvijanja događaja, u kojem su se zatekli saslušani svjedoci optužbe, prema mišljenju Kantonalnog suda, nije ni realno očekivati da svi svjedoci na potpuno identičan i podudaran način opišu i zapamte sve nijanse i sve detalje događaja u kojem su oni i sami bili učesnici i pri tome se plašili i strahovali za sopstveni život.
26. Kantonalni sud je obrazložio da je prihvatio sve materijalne dokaze koje su optužba i odbrana iznijele, jer nije bilo razloga da se neki od materijalnih dokaza ne prihvati kao vjerodostojan i zakonit. Navedeno je da su materijalnim dokazima koje je iznio tužilac, koje je sud ocijenio kao valjane, potvrđene tačnost i istinitost iskaza saslušanih svjedoka optužbe u vezi sa načinom smrti Vejsila Mahića i Ale Osmančevića, odnosno sa povređivanjem i ranjavanjem drugih civila.
27. Kantonalni sud je, takođe, obrazložio da je u toku postupka u cijelosti prihvatio pismeno sačinjeni nalaz i mišljenje timskog medicinskog vještačenja vještaka hirurga, dr Brace Kulenovića i ortopeda dr Pašage Begića, koje je izvela odbrana, te iskaze navedenih vještaka koje su dali na glavnom pretresu. Ovim vještačenjem nije isključena mogućnost da je apelant kritičnog dana za koji se tereti optužnicom imao povrijeđenu lijevu nogu s tim da se u tom slučaju kod njega moglo raditi samo o nagnječenju – kontuziji mekog tkiva lijeve noge ili eventualno o distorziji – uganuću lijeve noge, što bi kod apelanta predstavljalo laku tjelesnu povredu, te se apelant sa ovakvom povredom mogao kretati, ali je to kretanje moglo biti u većem ili manjem stepenu otežano, te da liječenje ovakve povrede obično traje oko dvije sedmice imobilizacijom noge uz upotrebu gipsane longete. U toku postupka tužilac nije prigovorio nalazima i mišljenjima ovih saslušanih vještaka odbrane, a imajući u vidu činjenicu da je većina svjedoka kako optužbe, tako i odbrane potvrdila činjenicu da je apelant zaista kritičnog dana imao povrijeđenu lijevu nogu, nije bilo nijednog opravdanog razloga da se ne prihvati kao istinito i vjerodostojno timsko medicinsko vještačenje koje je sprovela odbrana, zaključio je Kantonalni sud.
28. Dalje, Kantonalni sud je prihvatio kao objektivne i vjerodostojne nalaz i mišljenje vještaka odbrane Fadila Hasanagića, koji je naveo da je dejstvo ručnih bombi ubitačno do 12 metara, a da na udaljenosti do 30 metara od mjesta eksplozije izazivaju ranjavanje. Navedeni vještak je istakao da su ručne bombe M-69 i R-57 bačene u garažu, veličine 7x8 metara, u kojoj se nalazilo 21 lice, te da se mogao očekivati veći broj stradalih lica. Međutim, prema mišljenju vještaka, u praksi se dešavaju različite situacije, te nije isključena mogućnost da, ukoliko bačena bomba padne u sredinu čovjeka, on će pokupiti sve gelere tako da će malo eksplodirati na drugu stranu (vještak je naveo da ima iskustva sa rasprskavajućom minom koja je eksplodirala ispod čovjeka koji je sve gelere primio u sebe, a je ostao živ, ali da u praksi nije imao iskustva sa ručnim bombama).
29. Kantonalni sud je obrazložio da nije mogao prihvatiti i uvažiti kao istinite i tačne izjave svjedoka odbrane (apelantovih saboraca, rodbine i prijatelja), direktno i unakrsno ispitanih na glavnom pretresu, koji su potvrdili apelantovu odbranu da se on zaista kritičnog dana, u vrijeme za koje se tereti optužnicom, povlačio iz Sanskog Mosta u koloni sa drugim civilima, ocjenjujući da su ti iskazi svjedoka odbrane pristrasni u apelantovu korist i usmjereni na to da pokušaju pomoći apelantu da bi izbjegao krivičnu odgovornost za krivično djelo za koje se tereti.
30. Kantonalni sud je zaključio da je, ocjenjujući navedene dokaze koji su izvedeni na glavnom pretresu i njihovu sadržinu u međusobnoj vezi, te u vezi s apelantovom odbranom, tužilac van razumne sumnje dokazao da je apelant počinio sve radnje bliže opisane pod tač. 1) i 2) izreke prvostepene presude, koje u objektivnom i subjektivnom smislu predstavljaju obilježje bića krivičnog djela ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ, te je apelanta proglasio krivim za ovo počinjeno krivično djelo.
31. Zatim je Kantonalni sud obrazložio da je prilikom donošenja presude u odnosu na apelanta primijenio odredbe preuzetog KZSFRJ, koji je bio na snazi u vrijeme počinjenja krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim, jer je ranije važeći i preuzeti KZSFRJ blaži za apelanta u pogledu vrste i raspona zaprijećene – propisane kazne za isto krivično djelo u odnosu na raniji KZFBiH, koji je objavljen u „Sl. novinama FBiH“ broj 43/98. Naime, prema odredbama iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ, za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva za koje je apelant proglašen krivim propisana je kazna zatvora od najmanje pet godina ili smrtna kazna (smrtna kazna je kao vrsta krivične sankcije u našem krivičnom zakonodavstvu ukinuta Protokolom broj 6 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda), tako da se apelantu za počinjeno krivično djelo, prema odredbama tada važećeg KZ, uz primjenu odredbe člana 38 st. 1 i 2 preuzetog KZSFRJ, može izreći kazna zatvora do 15 godina zatvora ili kazna zatvora od najmanje pet godina ili kazna dugotrajnog zatvora. Za ovo krivično djelo za koje se apelant tereti potvrđenom optužnicom, prema odredbama ranijeg KZFBiH, apelantu se može izreći kazna zatvora do 15 godina ili kazna dugotrajnog zatvora od 20 do 40 godina (član 37 stav 1 i član 38 stav 3 ranijeg KZFBiH).
32. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini krivične sankcije, Kantonalni sud je apelantu kao olakšavajuće okolnosti ocijenio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio mlada osoba sa navršenih 26 godina života, a sada ima oko 40 godina, da do sada nije osuđivan, da je slabog imovnog stanja, da je nezaposlen i bez imovine iz koje bi sticao prihode, da mu ni supruga nije zaposlena, da je porodičan čovjek i otac dvoje djece koja pohađaju školu, zatim, protek više od 12 godina od momenta izvršenja krivičnog djela u kojem vremenu apelant nije počinio novo krivično djelo. Kao otežavajuće okolnosti ocijenio je da je izvršenjem krivičnog djela lišio života dvoje lica, a jedanaest lica tjelesno ozlijedio, te da je među povrijeđenima pet lica teže tjelesno ozlijedio, da je ubijeni Ale Osmančević imao navršene samo 23 godine života iza kojeg je ostalo troje maloljetne djece, da je ubijeni Vejsil Mahić imao navršene 42 godine života, te da je iza njega ostalo dvoje maloljetne djece i nezaposlena supruga, te apelantovu posebnu upornost i bezobzirnost pri izvršenju krivičnog djela, u čemu taj sud vidi posebnu društvenu apelantovu opasnost.
33. Kantonalni sud je obrazložio da je, ocjenjujući navedene olakšavajuće i otežavajuće okolnosti na strani apelanta, taj sud apelantu za počinjeno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ, za koje krivično djelo ga je proglasio krivim, izrekao kaznu zatvora u trajanju od 20 (dvadeset) godina, smatrajući da je jedino ovako izrečena kazna zatvora apelantu adekvatna i odgovarajuća težini počinjenog zločina, okolnostima pod kojima je apelant krivično djelo počinio, stepenu njegove društvene opasnosti i jačini ugrožavanja zaštićenog dobra, te da se jedino sa ovako izrečenom zatvorskom kaznom može postići svrha opšte i posebne prevencije propisana u čl. 5 i 33 preuzetog KZSFRJ, te da će se sa ovako izrečenom kaznom zatvora pružiti i moralna satisfakcija preživjelim žrtvama i porodicama poginulih žrtava koje su oštećene počinjenim ratnim zločinom, a blažom kaznom od izrečene takva svrha ne bi se mogla postići.
34. Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostepene presude, Vrhovni sud je donio Presudu broj 070-0-Kž-08-000141 od 14. maja 2008. godine kojom je apelantovu žalbu djelimično uvažio, prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, tako da je za krivično djelo iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ za koje je proglašen krivim apelant osuđen na kaznu zatvora od 15 godina u koju mu se, po članu 50 stav 1 preuzetog KZSFRJ, uračunava vrijeme provedeno u pritvoru od 21. oktobra 2007. godine do upućivanja na izdržavanje kazne. Istovremeno je odlučeno da ostali dio prvostepene presude ostaje neizmijenjen.
35. U obrazloženju presude, u odnosu na dio prvostepene presude koji je odlukom Vrhovnog suda ostao neizmijenjen, Vrhovni sud je naveo da je preispitao pobijanu presudu Kantonalnog suda, te utvrdio da žalba nije osnovana. Naime, u pogledu žalbenih navoda koji se odnose na tvrdnje o bitnim povredama krivičnog postupka, Vrhovni sud je obrazložio da je, imajući u vidu izreku pobijane presude, utvrdio da je u njoj navedeno kako je detaljno opisanim radnjama apelant prekršio pravila međunarodnog prava za vrijeme rata na štetu civilnog stanovništva, čime je počinio krivično djelo iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ. Dakle, navedeno je da je apelant djelo počinio prema civilnom stanovništvu i, nasuprot žalbenim prigovorima, nigdje nije navedeno da se radi o krivičnom djelu prema ratnim zarobljenicima.
36. Vrhovni sud je obrazložio da je u izreci pobijane presude inkriminisana apelantova djelatnost opisana tako da sadrži sve bitne elemente koji se traže za postojanje krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Sagledavajući presudu u njenoj cjelini, u njoj nema nikakve nerazumljivosti i protivrječnosti, pa nije počinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 1 tačka k) ZKPFBiH. A kada je pobijana presuda radnje izvršenja pravno ocijenila kao krivično djelo iz člana 142 stav 1 preuzetog KZSFRJ, time nije počinjena povreda krivičnog zakona na apelantovu štetu, pa su suprotne teze žalbe neosnovane, zaključio je Vrhovni sud.
37. Vrhovni sud je obrazložio da se ne može uzeti, kao što žalba tvrdi, da je u toku postupka koji je prethodio donošenju pobijane presude povrijeđeno pravo na apelantovu odbranu i da je povrijeđeno načelo ravnopravnosti građana zagarantovano članom 15 ZKP FBiH. Naime, žalba tvrdi da je do ovih povreda došlo jer je prvostepeni sud odbio predlog odbrane da se kao svjedok sasluša dr Mile Šolaja iz Bosanske Dubice, te da se izvrši rekonstrukcija događaja ili uviđaj na licu mjesta, iako su ovi dokazi od velike važnosti za potvrdu apelantove odbrane i provjeru vjerodostojnih iskaza svjedoka. Vrhovni sud je obrazložio da navedene prigovore smatra neosnovanim i da ZKP ne propisuje nikakvu apsolutnu i bezuslovnu obavezu suda na sprovođenje svih dokaza, postuliranu samo na činjenici da je izvođenje dokaza predložila odbrana. Ovaj procesni zakon – član 15 obavezuje sud da s jednakom pažnjom utvrdi činjenice koje terete optuženog i one koje mu idu u korist i da izvede one dokaze koji ostvaruju osnovnu funkciju utvrđivanja istine i pravilnog i zakonitog presuđenja stvari. Shodno tome, ispravnost odbijanja dokaznih predloga mora da se ocjenjuje sa gledišta da li je sud izvedenim dokazima potpuno i pravilno utvrdio odlučne činjenice a pri tome provjerio navode optužnice i navode odbrane.
38. Vrhovni sud je istakao da su u konkretnom slučaju pred prvostepenim sudom izvedeni brojni dokazi optužbe i dokazi odbrane. Odbrana je u toku postupka negirala da je apelant počinio krivično djelo koje mu je optužnica stavila na teret. Između ostalih, odbrana je iznijela i tvrdnje da apelant, zbog povreda koje je zadobio prije događaja iz optužnice, nije bio u stanju da se kreće, što potvrđuje da nije bio na mjestu događaja i nije počinilac navedenog krivičnog djela. Radi provjere ovih navoda, na predlog odbrane sprovedeno je vještačenje vještaka hirurga i ortopeda i njihovim nalazom i mišljenjem je utvrđeno da se apelant, i pored povrede lijeve noge, mogao samostalno kretati. Nalaz i mišljenje dali su ljekari stručnjaci za ovu oblast medicine i na osnovu autentične pismene medicinske dokumentacije, na koju nije bilo primjedaba i nije bilo nikakvog razloga da se ne prihvati kao pouzdan dokaz odnosne činjenice. Prema tome, pitanje apelantove mogućnosti da se kreće raspravljeno je ovim dokazom, pa je bilo izlišno predlaganje da se na iste okolnosti sasluša i dr Mile Šolaja zbog čega je prvostepeni sud ispravno ovaj dokazni predlog odbrane odbio. U pismenoj izjavi dr Mileta Šolaje ne nudi se nikakva medicinska dokumentacija koja nije bila predmet vještačenja vještaka, dr Brace Kulenovića i dr Pašage Begića, a ono što je u izjavi navedeno ne predstavlja argumente koji bi govorili o potrebi da se sasluša predloženi svjedok i koji bi mogli osporiti već izvedene dokaze, zaključio je Vrhovni sud. Uz to, na predlog odbrane pred prvostepenim sudom saslušan je kao svjedok Fadil Hasanagić na okolnost kakve osobine imaju ručne bombe koje su u garažu Nikole Bundže kritične prilike ubačene i do kakvih posljedica na zdravlje ljudi dolazi prilikom eksplozije bombi u prostoru veličine 56 m2, kakva je bila garaža. O svemu ovome svjedok je ispitan direktno i unakrsno i on je dao određene odgovore, na njegov iskaz nije bilo prigovora ni sa jedne strane. Zbog toga bi zaista bilo suvišno da se na iste okolnosti sprovodi dokaz rekonstrukcije ili uviđaja na licu mjesta i ispravno je taj dokazni predlog odbačen kao nepotreban.
39. Prema tome, zaključio je Vrhovni sud, pred prvostepenim sudom apelantu je omogućeno da se koristi pravima koja mu garantuje procesni zakon, pa, pošto su i po ocjeni tog suda, izvedeni dokazi bili dovoljni za donošenje ispravne odluke, nije počinjena povreda prava na apelantovu odbranu ni u jednom obliku kako žalba tvrdi, pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312 stav 2 u vezi sa članom 315 ZKPFBiH.
40. Suprotno tvrdnjama žalbe, Vrhovni sud je zaključio da je pobijana presuda u svemu pravilno ocijenila iskaze svjedoka optužbe i odbrane, kao i druge dokaze kako nalaže odredba člana 296 ZKPFBiH, prihvatajući u cijelosti obrazloženja prvostepenog suda koja je u vezi s tim dao, te naglašavajući da se ne dovode u pitanje vjerodostojnost i istinitost iskaza svjedoka optužbe što se njihovi iskazi na glavnom pretresu ne podudaraju u potpunosti sa onim iskazima iz istrage zbog toga što se razlike kazivanja ne odnose na ključne momente i odlučne činjenice, već na potpuno sporedne detalje a sasvim je prihvatljivo i životno objašnjivo da, zbog znatnijeg proteka vremena od događaja, ljudi gube iz sjećanja neke sporedne detalje događaja. A ako je Narcis Grozdanić dao izjavu 1995. godine u Stanici javne bezbjednosti, kako žalba ističe, to saslušanje se, po pozitivnom procesnom zakonu, ne može da koristi kao dokaz, pa je eliminisana mogućnost njegovog upoređivanja s iskazom datim u toku istrage i na glavnom pretresu.
41. Konačno, prema ocjeni Vrhovnog suda, ne može se tvrditi, kako to žalba čini, da je pobijana presuda pogrešno ocijenila iskaze svjedoka odbrane. I ovi iskazi su ocijenjeni shodno pravilima propisanim zakonom, pobijana presuda je pri tome navela iscrpne razloge zbog čega svjedocima ne poklanja vjeru i na te razloge Vrhovni sud upućuje apelanta.
42. S obzirom na sve izneseno, prema ocjeni Vrhovnog suda, u pobijanoj presudi nema ničeg pogrešnog i nepotpunog, pa, kada je ta presuda apelantove radnje pravno kvalifikovala kao u svojoj izreci, nije provrijeđen zakon na apelantovu štetu i suprotne tvrdnje žalbe potpuno su neprihvatljive.
43. Međutim, ispitujući pobijanu presudu u odluci o kazni u vezi sa navodima žalbe, Vrhovni sud je ustanovio da je apelantu izrečena prestroga kazna. Način izvršenja krivičnog djela, kao i njegova težina samo su jedan od osnova za izricanje kazne i oni mogu da se ocjenjuju u sklopu svih drugih okolnosti koje se tiču ličnosti optuženog (u konkretnom slučaju apelanta) koje je utvrdio prvostepeni sud i protek vremena od izvršenja djela opravdavaju izricanje manje kazne od one koju je apelantu izrekao prvostepeni sud, te ukazuju da za postizanje svrhe kažnjavanja nije neophodna najveća kazna koja se po zakonu može izreći u ovom slučaju, već da se i sa kaznom zatvora od 15 godina može postići svrha kažnjavanja u pogledu specijalne, a i generalne prevencije. Zbog toga je Vrhovni sud djelimičnim uvažavanjem apelantove žalbe preinačio prvostepenu presudu u odluci o kazni i izrekao kaznu zatvora kao u izreci drugostepene presude, u uvjerenju da je ta kazna u svemu primjerena.
IV.Apelacija
a) Navodi iz zahtjeva
44. Apelant se žali da je osporenim presudama došlo do povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno ocijenili određene dokaze. Apelant ovo osporava naročito zbog tačke 2 dispozitiva presude. Apelant navodi da su sudovi poklonili vjeru iskazu samo dvaju svjedoka, a svi ostali očevici događaja naveli su da „pouzdano ne znaju ko je ubacio bombe […] iako gotovo svi saslušani svjedoci navode da bi to mogao biti optuženi (apelant) “. Prema apelantovom mišljenju, sudovi nisu ocijenili dokaze u duhu principa in dubio pre reo. Takođe, apelant smatra da iskazi navedenih svjedoka nisu valjani, te da oni nisu mogli navesti da su vidjeli apelanta, imajući u vidu vrijeme izvršenja djela, prilike i ostalo. Iskazi navedenih svjedoka su u suprotnosti i sa nalazom i mišljenjem vještaka koji je naveo da bombe imaju eksplozivno djejstvo do 12 metara od mjesta eksplozije, a ranjavaju na udaljenosti do 30 metara, pa proizlazi, da je apelant bacio bombe, sâm bi sebe ranio. S obzirom na to da je svjedok Džemal Kurbegović naveo da je apelant prišao tako blizu da mu je mogao dohvatiti nogu, te imajući u vidu nalaz vještaka, prema apelantovom mišljenju, jasno je da svjedok nije govorio istinu. Apelant osporava kredibilitet svjedoka Sretka Đurića, kojem je sud poklonio vjeru, bez obzira na okolnosti koje „krase“ ovog svjedoka. Dalje, apelant je naveo da sud nije uzeo u obzir izjave velikog broja svjedoka odbrane koji su naveli da je kritičnog datuma apelant bio u koloni koja je napuštala Sanski Most. Apelant se poziva na praksu Ustavnog suda u sličnim predmetima, te traži da se postupi kao u predmetu broj AP 5/05 (Odluka Ustavnog suda od 14. marta 2006. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 49/06).
b) Odgovor na apelaciju
45. U odgovoru na apelaciju Vrhovni sud je naveo da su sudovi izvršili analizu izvedenih dokaza i dali rezultate te analize u obrazloženju presude, pogotovo o odlučnim činjenicama i to, prema stavu Vrhovnog suda, posebno sa načinom na koji je riješeno pitanje dokazanosti činjenica od kojih zavisi postojanje, odnosno nepostojanje krivičnog djela i krivične odgovornosti kako to zahtijeva član 305 st. 6 i 7 ZKP. Prema mišljenju Vrhovnog suda, apelacija je neosnovana, a djelimično i izjavljena zbog prigovora o ispravnosti i potpunosti činjenične osnove presude zbog čega se apelacija uopšte ne može izjavljivati.
46. Kantonalni sud je u odgovoru naveo da Ustavni sud treba da u cijelosti prihvati razloge iz obrazloženja osporene presude, jer je donijeta na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu odredaba materijalnog i procesnog prava.
47. Tužilaštvo je navelo da nije bilo povreda prava na pravično suđenje u toku postupka, te da je apelant u toku postupka imao sve garancije u skladu sa domaćim zakonom i Evropskom konvencijom. Navedeno je da je Vrhovni sud ispitao presudu u okviru granica žalbe i utvrdio da je kazna visoko određena, te u tom dijelu preinačio prvostepenu presudu.
48. Tužilaštvo Federacije Bosne i Hercegovine je u odgovoru na apelaciju istaklo da je apelacija neosnovana, te da je prvostepena presuda dala logično i uvjerljivo obrazloženje zbog čega je određenim izvedenim dokazima poklonila vjeru, te ih ocijenila pojedinačno i u međusobnoj vezi, tako da je isključena svaka druga mogućnost suprotna zaključku koji je izveo prvostepeni sud.
V.Relevantni propisi
49. Zakon o krivičnom postupku («Službene novine Federacije BiH» br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07 i 53/07) u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pre reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježje krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje mu idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih tijela koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 278.
Pravo suda da ne dopusti pitanje ili dokaz (1) Sudija, odnosno predsjednik vijeća će zabraniti pitanje i odgovor na pitanje koje je već postavljeno – ako je to pitanje po njegovoj ocjeni nedozvoljeno ili nevažno za predmet.
(2) Ako sudija, odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka ili branilac žele da dokažu, nemaju značaj za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban, odbiće izvođenje dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda
1. Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnoj raspravi.
2. Sud je dužan savjesno cijeniti svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. st. 6. i 7.
6) U obrazloženju presude sud će iznijeti razloge za svaku tačku svoje presude. (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, zbog kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, zbog kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
50. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
51. U skladu sa članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
52. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 4. juna 2008. godine, a apelacija je podnesena 29. jula 2008. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 16 st. 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
53. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16 st. 1, 2 i 4 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
54. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine, u relevantnom dijelu, glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim dok se njegova krivica po zakonu ne dokaže.
55. Apelant se žali na odluku donesenu u krivičnom postupku koji je protiv njega vođen, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv u ovom predmetu. Stoga će Ustavni sud ispitati da li je taj postupak bio pravičan onako kako to zahtijeva član 6 Evropske konvencije.
56. Navodi apelacije odnose se na utvrđeno činjenično stanje i sudsku ocjenu dokaza na kojima su zasnovane pobijane presude. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje prekršeno time što su sudovi, kako navodi, proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, jer ni iz jednog dokaza, prema njegovom mišljenju, sudovi nisu mogli da zaključe da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret.
57. Prema sopstvenoj jurisprudenciji, Ustavni sud nije, uopšteno, nadležan vršiti provjeru utvrđenih činjenica i načina na koji su redovni sudovi protumačili pozitivnopravne propise, osim ukoliko odluke tih sudova krše ustavna prava. To će biti slučaj kada odluka redovnog suda krši ustavna prava, tj. ukoliko je redovni sud pogrešno protumačio ili primijenio neko ustavno pravo, ili je zanemario to pravo, ako je primjena zakona bila proizvoljna ili diskriminaciona, ukoliko je došlo do povrede procesnih prava (pravično suđenje, pristup sudu, djelotvorni pravni lijekovi i u drugim slučajevima), ili ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 39/01 od 5. aprila 2002. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 25/02, Odluka broj U 29/02 od 27. juna 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 31/03). Takođe, Ustavni sud naglašava da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 661/04 od 22. aprila 2005. godine). Ovakvu praksu je imao i bivši Dom za ljudska prava, smatrajući da «nije u nadležnosti Doma da procjenu domaćih sudova zamijeni sopstvenom procjenom činjenica, ako takvi zaključci ne djeluju neprihvatljivo ili proizvoljno» (vidi, Dom za ljudska prava, «Trgosirovina Sarajevo (DDT)» protiv Federacije BiH , predmet broj CH/01/4128, odluka o prihvatljivosti od 6. septembra 2000. godine).
58. Kako je Evropski sud za ljudska prava u brojnim odlukama istakao, član 6 Evropske konvencije ima «prominentno mjesto u demokratskom društvu» (vidi, Evropski sud za ljudska prava, De Cubber protiv Belgije, presuda od 26. oktobra 1984. godine, serija A broj 86, stav 30). Posljedica toga je da se član 6 Evropske konvencije ne može tumačiti restriktivno (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Moreira de Azevedo protiv Portugalije, presuda od 23. oktobra 1990. godine, serija A broj 189, stav 66). Član 6 stav 1 Evropske konvencije nabraja niz elemenata koji su inherentni pravičnom vršenju pravde, pa ukoliko dođe do povrede bilo kojeg od elemenata sadržanih u ovom pravu, postoji i povreda člana 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj U 25/01 od 26. septembra 2003. godine, objavljena u «Službenom glasniku Bosne i Hercegovine» broj 3/04, stav 25). Ukoliko se ustavno pravo na pravično suđenje posmatra u kontekstu pozitivnog prava u Bosni i Hercegovini, onda se mora primijetiti da bitan segment prava na pravično suđenje čini brižljiva i savjesna ocjena dokaza i činjenica utvrđenih u postupku pred redovnim sudovima. Ovo je jedna od osnovnih odredaba u vezi sa izvođenjem i ocjenom dokaza koja se nalazi u svim važećim procesnim zakonima u Bosni i Hercegovini, pa tako i u članu 296 stav 2 ZKPFBiH, prema kojem je sud dužan savjesno cijeniti svaki dokaz pojedinačno i u međusobnoj vezi sa ostalim dokazima, te na osnovu takve ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana, što čini neodvojiv elemenat prava na pravično suđenje.
59. Dakle, iako je sebi nametnuo ograničenja u pogledu ispitivanja činjeničnog stanja i ocjene dokaza koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud tu mogućnost nije potpuno isključio, već je svoju nadležnost o tom pitanju ograničio na slučaj da se ispitivanje činjeničnog stanja vrši ako je «postupak sadržavao povredu prava na pravično suđenje u okviru značenja iz člana 6 Evropske konvencije», odnosno «ukoliko utvrđeno činjenično stanje ukazuje na povredu Ustava», ili ukoliko se ocjena dokaza «doima očigledno proizvoljnom». U tom pravcu postoje brojni primjeri sudske prakse kada je Ustavni sud ulazio u ocjenu činjeničnog stanja i ocjenu dokaza redovnih sudova (vidi, Ustavni sud, već citirana odluka broj AP 661/04, Odluka broj U 15/99 od 15. decembra 2000. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 13/01, Odluka broj U 14/00 od 4. maja 2001. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 33/01).
60. Međutim, iako se apelant pozvao na praksu Ustavnog suda u sličnim predmetima i tražio da se postupi, odnosno odluči kao u Odluci Ustavnog suda broj AP 5/05, Ustavni sud podsjeća da predmet iz AP 5/05 sâm po sebi nije sličan apelantovom, te da se izuzeci koje je Ustavni sud primijenio u Odluci broj AP 5/05 ne mogu primijeniti u apelantovom slučaju.
61. Naime, Ustavni sud podsjeća da je jedan od osnovnih principa ZKP da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje idu u njegovu korist. Takođe, ZKP propisuje presumpciju nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja. Presumpcija nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava, presumpcija nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost. Dakle, u sumnji sud mora primijeniti princip princip in dubio pro reo, što je i bitan elemenat prava na pravično suđenje iz člana 6 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A broj 146, stav 77).
62. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak da li je neka činjenica dokazana. Pri tome sud i drugi organi nisu vezani, ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih sprovedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da se u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.
63. U svjetlu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju takva analiza izvedenih dokaza nije izostala, već da je prvostepeni sud u svojoj presudi u potpunosti opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovo dovođenje u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret. Kantonalni sud je, analizirajući sve sprovedene dokaze, logično i uvjerljivo obrazložio zbog čega je određene dokaze prihvatio, a druge ne, što vrijedi i za neprihvatanje izjava svjedoka odbrane, te na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja zaključio da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. Naime, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prvostepeni sud osuđujuću presudu protiv apelanta zasnovao na izjavama svjedoka optužbe datim na glavnom pretresu na kojem su ti svjedoci ispitani direktno i unakrsno, odnosno na kojem su apelant i njegov branilac imali mogućnost osporiti date izjave u bilo kojem ili svim segmentima, što apelant nije učinio izuzev same tvrdnje da on nije bio prisutan na mjestu događaja. Takođe, presuda je zasnovana i na nalazu i mišljenju vještaka odbrane i kada je riječ o činjenici da je apelant u vrijeme počinjenja krivičnog djela imao povrijeđenu lijevu nogu i kada je u pitanju djejstvo ručnih bombi u garaži površine 56 m2. Ustavni sud, takođe, ukazuje da je prvostepeni sud za sva tri predloga apelantove odbrane za izvođenje dokaza, odnosno ponavljanje nekih koji su već izvedeni, koje je odbio, dao jasna i razložna obrazloženja iz kojih neupitno proizlazi da bi izvođenjem predloženih dokaza došlo do odugovlačenja krivičnog postupka protiv apelanta, ali ne i do drukčije utvrđenog činjeničnog stanja. Odlučenje i obrazloženje prvostepenog suda prihvatio je i Vrhovni sud, izuzev u dijelu o kazni koju je smanjio sa 20 na 15 godina zatvora, te za svoje odlučenje, takođe, dao obrazloženje iz kojeg Ustavni sud ne može zaključiti da su redovni sudovi načelo slobodne ocjene dokaza koristili na način suprotan principu da načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu, jer je ograničeno opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Dakle, redovni sudovi su u obrazloženjima svojih odluka dali detaljne, jasne, precizne i racionalne razloge za svoja odlučenja, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.
64. Osim navedenog, Ustavni sud smatra da apelantov zahtjev da Ustavni sud postupi kao u Odluci broj AP 5/05 nije osnovan zbog toga što, kao što je već rečeno, ti predmeti uopšte nisu slični a, zatim, što je u Odluci broj AP 5/05 Ustavni sud zaključio da „obrazloženje redovnih sudova ne zadovoljava zahtjev brižljive i savjesne ocjene dokaza, budući da subjektivno ubjeđenje suda da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret nije dovoljno, već mora postojati stvarna, na objektivnim činjenicama zasnovana i obrazložena istinitost zaključka suda. Redovni sudovi ne mogu samo reći da određenom svjedoku ne vjeruju samo zato što je njegov iskaz u suprotnosti sa iskazom nekog drugog svjedoka kojem vjeruju, niti je dovoljno da dokaz samo subjektivno kvalifikuju kao 'usmjeren na pomaganje optuženom'“. Nasuprot stavu Ustavnog suda u Odluci broj AP 5/05, u konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su redovni sudovi utvrdili da je apelant nesporno bio na navedenom mjestu navedenog dana, te da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, a do tog zaključka su došli izjavama svjedoka-očevidaca, posrednim svjedocima, kao i mišljenjem i nalazima vještaka, štaviše, i vještaka odbrane. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da obrazloženja nijedne od osporenih odluka ne ostavljaju utisak bilo kakve proizvoljnosti u odlučivanju, već sadrže jasne i konzistentne razloge za zaključak da je apelant počinio predmetno krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva iz člana 142 stav 1 KZSFRJ. Stoga, Ustavni sud smatra da su razlozi koje su redovni sudovi naveli u odnosu na svoje uvjerenje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret zadovoljavajući s aspekta principa brižljive i savjesne ocjene dokaza, te u odnosu na zahtjeve domaćeg zakona i u odnosu na standarde člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
65. Ovakva obrazloženja redovnih sudova, prema mišljenju Ustavnog suda, u cijelosti zadovoljavaju i obavezu poštivanja principa in dubio pro reo na čiju povredu se apelant žali, odnosno smatra proizvoljnim zaključak da je on počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret pogotovo iz tačke 2 presude, navodeći da je zaključak redovnih sudova baziran na izjavama „samo“ dvojice svjedoka čije su izjave „u suprotnosti sa ostalim izvedenim dokazima“ – pogotovo izjavama ostalih svjedoka koji su naveli „da ne znaju pouzdano ko je ubacio bombe“. Naime, Ustavni sud zapaža da iz osporenih presuda proizlazi da su svi organi koji su, prema zakonu, imali obavezu utvrditi sve činjenice – kako one koje idu na teret, tako i one koje idu u korist apelanta kao optuženog, ispunili tu svoju obavezu, pogotovo što iz obrazloženja osporenih presuda proizlazi da su, prema zahtjevima principa in dubio pro reo, činjenice koje idu na apelantov teret sa sigurnošću utvrđene, a one činjenice koje bi išle u apelantovu korist nisu bile ni samo vjerovatne. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka jasno pokazuju način na koji su redovni sudovi primijenili princip in dubio pro reo, odnosno da sudovi nisu imali potrebu primijeniti princip prema kojem sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu, ni u njegovu nevinost, jer je iz obrazloženja osporenih presuda očigledno da sudovi nisu imali sumnju, tj. da su uvjereni u apelantovu krivicu. Dakle, kada je riječ o apelacionim navodima o kršenju prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se navodi o kršenju principa in dubio pro reo vezuju isključivo za sudsku ocjenu dokaza, te da apelant u vezi s tim navodima nije ponudio bilo kakvu drugu argumentaciju kojom bi se poštivanje ovih principa, eventualno, moglo dovesti u pitanje osim što nije zadovoljan zaključcima o njegovoj krivici do kojih su sudovi došli.
66. Imajući u vidu navedeno, kao i raniji zaključak Ustavnog suda o tome da nema ništa što ukazuje na to da su sudovi odlučivali proizvoljno i na način suprotan principima člana 6 stav 1 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra neosnovanim i apelantove navode o povredi prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije.
67. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da pobijanim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 2 Evropske konvencije.
68. Ustavni sud uočava da je u dopuni apelacije, 31. jula 2009. godine, apelant osporio i činjenicu da sud nije izvršio rekonstrukciju događaja, uporedio izjave svjedoka (Nermina Grozdanića) date u ranijoj fazi postupka (1995. godine) i sa glavnog pretresa, kao i da nije pozvao vještaka, dr Šolaju, što se odnosi na odluku suda da ne prihvati izvođenje tri dokaza koje je predložila odbrana. Ustavni sud, iako je u prethodnim tačkama ocjenjivao i postupanje redovnih sudova u odnosu na tri predloga odbrane za izvođenje, odnosno ponavljanje već izvedenih dokaza, podsjeća na svoj stav prema kojem apelanti dopunu apelacije moraju dostaviti u roku iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, osim ukoliko se dopuna odnosi na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka navedenog roka (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1426/05 od 9. novembra 2006. godine, «Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 11/07). U konkretnom slučaju apelant je u navedenim dopunama dostavio izjavu svjedoka iz 1995. godine, nalaz vještaka, dr Kulenovića i dopis odbrane. S obzirom na to da je konačnu odluku, koja je predmet osporavanja, apelant primio 4. juna 2008. godine, te da se dopune ne odnose na nove pravne okolnosti koje su nastale nakon proteka roka iz člana 16 stav 1 Pravila Ustavnog suda, odnosno da su podnesene nakon proteka ovog roka, Ustavni sud se neće upustiti u njihovo razmatranje. VIII.Zaključak
69. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 st. 1 i 2 Evropske konvencije kada osporene presude kojima je apelant proglašen krivim za počinjeno krivično djelo sadrže jasna i precizna obrazloženja u pogledu odbijanja da se izvede dio dokaza koje je predložila odbrana, utvrđenih relevantnih činjenica, te ocjene sprovedenih dokaza, koji ne ostavljaju utisak proizvoljnosti, niti pristrasnog postupanja nadležnih sudova i ne dovodi u pitanje garancije u pogledu presumpcije nevinosti i, s tim u vezi, principa in dubio pro reo.
70. Na osnovu člana 61 st. 1 i 3 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
71. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr Miodrag Simović