Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1098/11 (JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Kolektivni ugovor
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1098/11
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 1098/11, rješavajući apelaciju JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st.1. i 2. i stav 4 tačka 15. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-10-001797 od 7. decembra 2010. godine u dijelu kojim je protivtužbeni zahtjev odbijen, Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-09-003466 od 8. marta 2010. godine u odnosu na stav 3. i Presude Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Olovu, broj 041-1-P-06-000 253 od 27. juna 2008., zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, broj 070-0-Rev-10-001797 od 7. decembra 2010. godine u dijelu kojim je odbijena revizija apelanta u odnosu na tužbeni zahtjev i Presude Kantonalnog suda u Zenici, broj 004-0-Gž-09- 003466 od 8. marta 2010. godine u odnosu na stav 1., zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. JU OŠ «Hasan Kikić» iz Olova (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa zakonski zastupnik, podnio je 3. marta 2011. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), broj 070-0-Rev-10-001797 od 7. decembra 2010. godine, Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), broj 004-0-Gž-09-003466 od 8. marta 2010. godine i Presude Općinskog suda u Visokom, Odjeljenje u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 041-1-P-06-000 253 od 27. juna 2008. godine.
2. Zaposlenik apelanta, Ibrahim Ferhatović, (u daljnjem tekstu: tužitelj) je pred Općinskim sudom pokrenuo parnični postupak protiv apelanta i Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: drugotuženi) radi isplate manje isplaćene plaće i drugih naknada po osnovu radnog odnosa. Tužitelj je tužbeni zahtjev temeljio na odredbama Kolektivnog ugovora za djelatnost osnovnog obrazovanja u Federaciji BiH («Službene novine Federacije BiH», broj 53/00; u daljnjem tekstu: Granski kolektivni ugovor).
3. U ponovnom postupku Presudom Općinskog suda, broj 041-1-P-06-000 253 od 27. juna 2008. godine apelant je obavezan da tužitelju isplati iznose sa zakonskom zateznom kamatom precizirane u izreci citirane presude na ime manje isplaćene plaće i drugih naknada iz radnog odnosa (topli obrok, regres i prevoz). Istom presudom apelant je obavezan i na naknadu troškova postupka u iznosu od 2.380,00 KM.
4. Općinski sud je u obrazloženju naveo da stranke u postupku ne spore da je apelant tužitelju isplaćivao plaće i ostale naknade po kriterijima Zaključka Vlade Zeničko-dobojskog kantona, broj 02-38-27580/02 od 11. decembra 2002. godine, međutim, prema ocjeni tog suda takav način obračuna i isplate plaće i drugih naknada je protivan odredbama Zakona o radu («Služene novine Federacije BiH; br. 43/99, 32/00 i 29/03; u daljnjem tekstu: ZOR) i Granskom kolektivnom ugovoru kao podzakonskom aktu, kojeg apelant prilikom obračuna nije primjenjivao, a bio je dužan. Prema ocjeni Općinskog suda odredbe ZOR-a (poglavlje XV – kolektivni ugovori) ne ostavljaju mogućnost alternativne primjene drugih akata, zaključaka ili odluka vlade prilikom obračuna plaće i drugih naknada iz radnog odnosa. Općinski sud je istakao da su odredbe ZOR-a i Granskog kolektivnog ugovora jasne i precizne, te da njihova primjena za taj sud nije upitna.
5. Protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotuženog kojim su tražili da Općinski sud utvrdi prestanak pravne valjanosti Granskog kolektivnog ugovora je taj sud odbio kao neosnovan, budući da nije nadležan utvrđivati prestanak pravne važnosti zakonskih i podzakonskih akata. Prema mišljenju Općinskog suda to mogu učiniti samo organi koji su zakon usvojili, odnosni koji su zaključili Granski kolektivni ugovor. Osim toga, Općinski sud je istakao da apelant nije dostavio dokaz, niti se, eventualno, pozvao na propis kojim je Granski kolektivni ugovor stavljen van snage.
6. Prigovore apelanta u odnosu na dio tužbenog zahtjeva postavljenog za isplatu naknada iz radnog odnosa Općinski sud je odbio budući da je odredbama čl. 37., 38. i 39. Granskog kolektivnog ugovora decidno određen način utvrđivanja visine potraživanih naknada. Općinski sud je istakao da u teoriji i praksi postoji hijerarhija propisa, gdje pojedinačni pravni akt, u konkretnom slučaju ugovor o radu, ima najmanju pravnu snagu i kao takav neohodno ga je uskladiti sa pravnim aktima sa većom pravnom snagom, što je u konkretnom slučaju apelant propustio da učini.
7. Općinski sud je odluku o visini tužbenog zahtjeva donio na temelju nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, na koji nalaz i mišljenje niko od učesnika u postupku nije prigovarao, dok je odluku o kamatama na dosuđene iznose taj sud temeljio na odredbi člana 277. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85 i 57/89, te «Službeni list RBiH», br. 2/92 i 13/93; u daljnjem tekstu: ZOO). U pouci o pravnom lijeku je navedeno da se žalba protiv prvostepene presude može podnijeti Kantonalnom sudu u roku od 15 dana od dana donošenja presude.
8. Prema stanju spisa, Dopunskom presudom Općinskog suda, broj 041-1-P-06-000 253 od 1. juna 2009. godine odbijen je protivtužbeni zahtjev apelanta i drugotužene kojim su tražili da se utvrdi da je odlukom Vlade Federacije BiH otkazan Granski kolektivni ugovor.
9. Odlučujući o zajedničkoj žalbi apelanta i drugotužene protiv prvostepene i dopunske presude Općinskog suda, Kantonalni sud je donio Presudu, broj 004-0-Gž-09-003466 od 8. marta 2010. godne kojom je u stavu 1. izreke, zajedničku žalbu, u dijelu kojim je apelant osporavao prvostepenu presudu odbacio kao neblagovremenu, stavom 2. izreke citirane presude zajedničku žalbu, u dijelu kojim je drugotuženi osporavao prvostepenu presudu odbio i prvostepenu presudu potvrdio, dok je stavom 3. Kantonalni sud zajedničku žalbu podnesenu protiv dopunske presude odbio i navedenu presudu potvrdio.
10. U obrazloženju Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da su zajedničku žalbu apelant i drugotuženi podnijeli preporučenom pošiljkom 25. jula 2008. godine. Imajući u vidu činjenicu da je apelant bio prisutan na glavnoj raspravi na kojoj je obviješten o datumu donošenja presude, te da apelant nije tražio dostavu presude putem pošte, rok za podnošenje žalbe za apelanta je počeo da teče sa danom donošenja presude, kako je to propisano odredbom člana 185. stav 1. Zakona o parničnom postupku («Službene novine Federacije BiH»; br 53/03, 73/05 i 19/06; u daljnjem tekstu ZPP), odnosno 27. juna 2008. godine. Kantonalni sud je shodno navedenom zaključio da je rok za podnošenje žalbe protiv prvostepene presude u odnosu na apelanta istekao 14. jula 2008. godine (ponedjeljak). U obrazloženju presude Kantonalni sud je još naveo da su apelant i drugotuženi obični suparničari, u smislu odredbe člana 365. ZPP-a i shodno navedenoj odredbi rokovi za suparničare počinju teći posebno, pa tako i rokovi za žalbu, pa budući da prvostepeni sud u odnosu na apelanta nije postupio po odredbi člana 213. stav 1. ZPP-a to je taj sud odlučio kao u stavu 1. izreke presude.
11. U odnosu na zajedničku žalbu koja je podnesena protiv dopunske presude prvostepenog suda koja se zasniva na tvrdnji i stavu da je Vlada Federacije BiH imala pravo, odnosno mogućnost jednostranog otkaza Granskog kolektivnog ugovora, Kantonalni sud je istakao da je taj žalbeni navod neosnovan iz razloga što niti jednoj ugovornoj stani iz pomenutog ugovora nije data mogućnost, odnosno pravo jednostranog otkaza tog ugovora. Obrazlažući dalje te žalbene navode Kantonalni sud je istakao da je odredbama člana 70. st. 2. i 3. Granskog koleketivnog ugovora predviđena mogućnost podnošenja inicijative za izmjenu i dopunu ugovora, dok je stavom 1. istog člana određeno da se taj ugovor zaključuje na neodređeno vrijeme. U skladu sa citiranim odredbama, kako je istakao Kantonalni sud, Vlada Federacije BiH nije imala mogućnosti, niti pravo da jednostrano otkaže primjenu navedenog Granskog kolektivnog ugovora jer takva mogućnost ne proizlazi ni iz samog ugovora.
12. Odlučujući o reviziji apelanta i drugotuženog protiv drugostepene presude Vrhovni sud je donio Presudu, broj 070-0-Rev-10-001797 od 7. decembra 2010. godine kojom je reviziju u odnosu na tužbeni zahtjev apelanta odbio, a za drugotuženog odbacio, dok je u odnosu na protivtužbeni zahtjev reviziju odbio.
13. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je drugostepeni sud odbacio žalbu apelanta, podnesenu protiv prvostepene presude od 27. juna 2008. godine, kao neblagovremenu, budući da je podnesena istekom roka od 15 dana, jer je rok za podnošenje žalbe za apelanta, kako je to pravilno ocijenio drugostepeni sud, počeo da teče sa danom donošenja prvostepene presude. Kako je apelant žalbu protiv prvostepene presude podnio 25. jula 2008. godine to je drugostepeni sud pravilnom ocjenom žalbu odbacio kao neblagovremenu, pa je slijedom toga Vrhovni sud reviziju apelanta u odnosu na tužbeni zahtjev odbio kao neosnovanu.
14. U odnosu na protivtužbeni zahtjev Vrhovni sud je istakao da je neosnovan revizioni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava od strane nižestepenih sudova jer i taj sud drži pravilnim zaključak nižestepenih sudova da Granski kolektivni ugovor nije mogao biti jednostrano raskinut otkazom Vlade Federacije BiH jer Vlada Federacije BiH prethodno nije provela postupak propisan odredbom člana 120. ZOR-a u vezi sa odredbom člana 70. Granskog kolektivnog ugovora koje se odnose na izmjene ili raskid tog ugovora.
15. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvncije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvncija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, a u vezi sa pravom na pravično suđenje. Arbitriranost i proizvoljnost redovnih sudova apelant vidi u pogrešnoj primjeni odredaba procesnog i materijalnog prava na način da su sudovi paušalno odbacivili sve argumente apalenta koje je isticao kako u žalbenom tako i u revizonom postupku pred Vrhovnim sudom. Apelant ističe da je volja i namjera ugovaračapotpisnika Granskog kolektivnog ugovora bila da se za svaku budžetsku godinu na nivou kantona zajednički utvrđuje visina pojedinih prava iz radnog odnosa, a što je u par navrata i učinjeno posebnim sporazumima između Vlade Federacije BiH i Sindikata. Redovni sudovi su se spriječavanjem dokazivanja bitnih činjenica umiješali u regulativu koja je u isključivoj nadležnosti poslodavca i sindikata. Apelant traži usvajanje apelacije i ukidanje osporenih presuda, vraćanje predmeta na ponovni postupak odnosno odlučivanje Ustavnog suda o meritumu konkretnog predmeta.
16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. st. 1.i 2. i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. st. 1.i 2 i i stav 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda glasi:
1)Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(15) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu;
17. S obzirom da je apelant javna ustanova, Ustavni sud podsjeća da apelanti ne uživaju zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola, koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud se poziva na svoj stav ustanovljen u odluci broj AP-39/03 od 27. februara 2004. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 19/04) u kojoj je zaključeno da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, dok Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, te da prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava, može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U citiranoj odluci je pored navedenog zaključeno, da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati dopustivost apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, (vidi odluku Ustavnog suda AP 1207/07 od 10. juna 2009. godine, dostupna na: www.ustavnisud.ba).
a) Dopustivost prima facie
18. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanja koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne pretstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
19. U vezi sa apelacionim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koja se u suštini svode na pogrešnu primjenu materijalnog i procesnog prava od strane redovnih sudova, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
20. Ustavni sud zapaža da je isto činjenično i pravno pitanje već razmatro u predmetu broj AP 2387/08 (odluka o dopustivosti Ustavnog suda od 14. septembra 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), u kojoj je, između ostalog, zaključeno da su sudovi dovoljno jasno i precizno obrazložili svoje odluke primjenjujući relevantne odredbe materijalnog prava, konkretno odredbe Zakona o radu, Općeg i Granskog kolektivnog ugovora, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud je u citiranoj odluci ukazao i na to da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. U skladu sa navedenim Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da osporenim odlukama kojim je udovoljeno tužbenom zahtjevu tužitelja nije povrijeđeno pravo apelanta na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine. Ustavni sud smatra da se isti zaključak može donijeti i u odnosu na predmetne apelacije, pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke poziva na obrazloženje iz navedene odluke AP 2387/08.
21. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini, te prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, u dijelu apelacije koji se tiče odlučivanja redovnih sudova o protivtužbenom zahtjevu, očigledno (prima facie) neosnovani.
b) Neiscrpljivanje pravnih lijekova
22. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka, kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta), ne može se smatrati konačnom, a pravni lijek iscrpljenim. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda (vidi odluke Ustavnog suda broj AP 283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP 106/04 od 18. januara 2005. godine).
23. Ustavni sud zapaža da je stavom 1. Presude Kantonalnog suda, broj 004-0-Gž-09-003466 od 8. marta 2010. godine zajednička žalba apelanta i drugotužene u dijelu kojim je apelant osporavao prvostepenu presudu odbačena kao neblagovremena iz razloga navedenim u tačci 10. ove odluke. Neblagovremenim podnošenjem žalbe apelant je onemogućio Kantonalni sud da o žalbi meritorno odluči u okviru žalbenih navoda. Na taj način Kantonalni sud, a kasnije i Vrhovni sud u revizionom postupku su se bavili samo i isljučivo procesnim pitanjem blagovremenosti apelantove žalbe. Apelant je neblagovremnim podnošenjem redovnog pravog lijeka, žalbe, protiv prvostepene presude propustio mogućnosti da u odnosu na tužbeni zahtjev dođe do konačne odluke koja bi mogla biti predmet apelacionog ispitivanja od strane Ustavnog suda, te budući da nije ispunjen uvjet efektivnog iscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacija se u tom dijelu ne može razmatrati.
24. Imajući u vidu odredbu člana 16. st. 2 i 4. tačka 15. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, odnosno ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
25. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović