Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-175/09 (M. Ć.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-175/09

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 175/09, rješavajući apelaciju Mire Ćurčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Mire Ćurčića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 010-0-Gž-08-000-340 od 1. oktobra 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Miro Ćurčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislav-Grada, kojeg zastupa Tomislav Baković, advokat iz Tomislav-Grada, podnio je 19. januara 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 010-0-Gž-08-000-340 od 1.oktobra 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Livnu, Odjeljenje suda Tomislav-Grad (u daljnjem tekstu: Općinski sud), broj 068-2-P-07-000 089 od 31. marta 2008. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da sud obaveže Federaciju Bosne i Hercegovine – Vladu Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da apelantu na ime naknade dijela plaća i na ime naknade cijelih plaća isplati ukupan iznos od 7.138,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da je apelant bio radnik tužene, odnosno pripadnik I gardijske oklopne brigade A.B. Bušić sve do 31. marta 2002. godine, kada je razriješen dužnosti na temelju Sporazuma o prestanku profesionalne vojne službe u Federalnom ministarstvu odbrane Vojske Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sporazum). Dalje, sud je utvrdio da se potraživanja za isplatu razlike plaća za sporni period temelje na odredbama Pravilnika o plaćama i drugim novčanim primanjima djelatnih vojnih osoba, službenika i namještenika na službi u Hrvatskom vijeću obrane (u daljnjem tekstu: Pravilnik HVO-a) od 19. novembra 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti Federalnog ministarstva odbrane u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: FMO i VFBiH) za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik o plaćama i drugim primanjima službenika, namještenika i djelatnih vojnih osoba FMO-a i VFBiH – hrvatska komponenta – od 18. maja 2001. godine (u daljnjem tekstu: Privremeni pravilnik). Sud je, također, naveo da tužena nije osporila da je apelantu za sporni period isplaćivana umanjena plaća za 40% i 20% za mjesece kako je to bliže navedeno u izreci presude, te da je umanjenje ovisilo o prilivu sredstava koja su doznačena na poseban žiroračun HVO-a. Općinski sud je naveo da je zakonsku zateznu kamatu dosudio u skladu sa članom 277. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), dok je odluku o troškovima postupka zasnovao na čl. 386. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

4. Kantonalni sud je Presudom broj 010-0-Gž-08-000-340 od 1. oktobra 2008. godine žalbu tužene djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio tako što je odbio apelantov tužbeni zahtjev za isplatu razlike plaće za period od 1. marta 2000. godine do 31. decembra 2000. godine u iznosu od 3.058,75 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Također, Kantonalni sud je preinačio odluku o troškovima postupka tako da je apelantu umjesto iznosa od 1.392,00 KM na ime troškova postupka dosudio iznos od 700,00 KM. U preostalom dijelu žalba tužene je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

5. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je, ispitujući prvostepenu odluku u granicama žalbenih navoda i razloga propisanih članom 221. ZPP, odlučio da prvostepenu presudu izmijeni. Kantonalni sud je naveo da iz stanja spisa proizlazi da je apelant bio zaposlenik tužene s rasporedom poslova u I gardijskoj oklopnoj brigadi A.B. Bušić sa zapovjedništvom u Livnu, što nije ni sporno među strankama, i da je svoja potraživanja za isplatu razlike plaće za period od 1. decembra 1999. godine do 31. decembra 2000. godine temeljio na odredbi Pravilnika HVO-a od 19. novembra 1998. godine, a koji je primjenjivan zaključno sa obračunom plaća hrvatskoj komponenti FMO-a u VFBiH za april 2001. godine, nakon čega je donesen Privremeni pravilnik od 18. maja 2001. godine. Kantonalni sud je naveo da se kao sporno pitanje javilo da li je tužena obavezna apelantu isplatiti naknadu plaća jer, prema navodima tužene, sredstva koja su pristigla iz Republike Hrvatske nikada nisu bila dio sredstava budžeta Federacije BiH.

6. Kantonalni sud je naveo da je, prema sporazumu između Federacije BiH i Republike Hrvatske o finansijskoj pomoći od 6. maja 2000. godine, članom 2. određeno da je pomoć namijenjena FMO-u, i to isključivo za plaće hrvatskih djelatnika, časnika, dočasnika i vojnika u Ministarstvu i VFBiH. Navedeni sporazum je bio na snazi do 31. decembra 2000. godine, a nakon isteka mogao se produžiti zavisno od sredstava namijenjenih za provedbu sporazuma u državnom proračunu Republike Hrvatske. Kantonalni sud je, dalje, naveo da, ukoliko dogovorena finansijska sredstva za ovu namjenu nisu doznačena i nisu bila sastavni dio budžeta FBiH, ne postoji ni obaveza tužene za isplatu plaća za vojne osobe, službenike i namještenike u službi HVO-a. Dakle, prema stavu Kantonalnog suda, pretpostavka za isplatu plaća u iznosu koji traži apelant pretpostavlja prethodno dostavljenu finansijsku pomoć od Republike Hrvatske.

7. Prema mišljenju Kantonalnog suda, provedenim dokazima nije utvrđena obaveza tužene da vrši isplatu razlike plaće do punog iznosa, na što upućuje i činjenica da je istovremeno sa Pravilnikom HVO-a primjenjivan i Privremeni pravilnik o plaćama i drugim novčanim primanjima profesionalnih vojnih osoba, službenika i namještenika Federalnog ministarstva odbrane od 21. maja 1998. godine, kojim su razrađene odredbe Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH, a koji se primjenjuje na pripadnike Oružanih snaga Federacije BiH, ako federalnim zakonom ili drugim propisima nije drugačije određeno (član 168. stav 4. citiranog zakona). Iz svega navedenog Kantonalni sud je zaključio da je osnovana tvrdnja tužene koju je iznijela u žalbi da nije obavezna isplatiti apelantu tražene iznose neisplaćenog dijela plaće, pa je u tom dijelu Kantonalni sud preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev. U ostalom dijelu Kantonalni sud je potvrdio prvostepenu presudu, a odluku o troškovima postupka izmijenio u skladu sa članom 397. stav 2. ZPP.

8. Apelant se žali da su mu osporenom presudom povrijeđeni pravo na imovinu iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da mu tužena nije isplatila sve neisplaćene plaće za period prije prestanka službe, koje je stekao u skladu sa zakonima Bosne i Hercegovine, a koje je tužena priznala pismenim putem. Apelant smatra da se u konkretnom slučaju radi o njegovom stečenom pravu, te da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na imovinu. Apelant je, također, naveo da je «diskriminiran u odnosu na druge djelatnike» FMO-a kojima je sud u Livnu usvojio tužbeni zahtjev za ista potraživanja. S tim u vezi, apelant je dostavio presude Kantonalnog suda u Livnu kojim su potvrđene prvostepene presude.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

11. U vezi sa apelantovim navodima, Ustavni sud ukazuje na to da je već odlučivao o pitanjima koja su pokrenuta predmetnom apelacijom, i to u Odluci broj AP 1356/08 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti od 14. septembra 2010. godine, objavljena na web-stranici Ustavnog suda www.ccbh.ba). Ustavni sud je u citiranoj odluci zaključio da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. U Odluci je zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na zabranu diskriminacije, Ustavni sud je u Odluci broj AP 1356/08 utvrdio da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani, jer samo ukazivanje na različitu sudsku praksu bez drugih konkretnih činjenica ne može biti dokaz da je apelant diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji.

12. S obzirom na to da se obrazloženja iz Odluke broj AP 1356/08 u potpunosti mogu primijeniti na konkretan slučaj, Ustavni sud u ovoj odluci neće posebno razmatrati apelantove navode, nego se u cijelosti poziva na obrazloženje i razloge date u citiranoj odluci, imajući u vidu da se oni u cijelosti odnose i na ovu odluku. Shodno navedenom, Ustavni sud zaključuje da apelant nema opravdan zahtjev u vezi sa povredom prava na koja se poziva, te da je njegova apelacija očigledno (prima facie ) nedopuštena.

13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-175/09 (M. Ć.) | Sudska praksa | Aktio