Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2178/09 (Zeničko-dobojski kanton)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Regres
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 5
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće · čl. 6
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Odluka o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u Federaciji Bosne i Hercegovine · čl. 41
- Uredba o izmjenama i dopunama uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave
- Zakon o državnoj službi u Federaciji Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjenama i dopunama pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće · čl. 6
Predmeti (1)
AP-2178/09
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 2178/09, rješavajući apelaciju Zeničko-dobojskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zeničko-dobojskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 004-0-Gž-08-000 603 od 5. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici broj 043-0-P-07-000 598 od 8. februara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zeničko-dobojski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Zenica, podnio je 8. jula 2009. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 004-0-Gž-08-000 603 od 5. maja 2009. godine i Presude Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 043-0-P-07-000 598 od 8. februara 2008. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 043-0-P-07-000 598 od 8. februara 2008. godine naloženo je apelantu da tužitelju Anđelku Marjanoviću (u daljnjem tekstu: tužitelj) isplati iznos od 3.998,90 KM sa zakonskim zateznim kamatama obračunatim po Zakonu o visini stope zatezne kamate počevši od 4. maja 2007. godine do isplate i naknadi troškove postupka u iznosu od 561,60 KM. U obrazloženju presude je navedeno da među parničnim strankama nije sporno da je tužitelj u periodu potraživanja obavljao funkciju predsjednika Općinskog suda u Zenici, te da je pravo na naknadu za korištenje godišnjeg odmora (regresa) zasnovano na odredbi člana 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji («Službene novine FBiH» br. 22/00, 20/01, 37/01, 57/01, 63/03 i 78/04). Istaknuto je da su sporni osnov i visina tužbenog zahtjeva, koja nije regulisana citiranim zakonom. Općinski sud je u obrazloženju naveo da sudije i tužitelji u Zeničko-dobojskom kantonu predstavljaju dio sudske vlasti u FBiH, te da se na adekvatan način u konkretnom slučaju treba primijeniti član 6. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima koja nemaju karakter plaće («Službene novine FBiH» br. 34/04 i 56/04; u daljnjem tekstu: Uredba), kojim je predviđeno da se visina regresa obračunava u iznosu od 70% ostvarene plaće. Općinski sud je, dalje, naveo da je ovo stanovište, prema kojem se na sudije i tužitelje primjenjuje navedena Uredba za utvrđivanje visine tužbenog zahtjeva, potvrdio i Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) u svojoj Presudi broj Rev-219/05 od 13. juna 2006. godine, kao i Ustavni sud u svojoj Odluci broj AP 2587/05 od 23. maja 2007. godine. Imajući u vidu da je tužiteljeva plaća iznosila 3.063,50 KM, te da mu je isplaćen regres u augustu 2004. godine i augustu 2005. godine u iznosu od po 150,00 KM, Općinski sud je zaključio da tužitelju pripada naknada za regres u iznosu od 70% od ostvarene plaće umanjen za iznos isplaćenog regresa od 150,0 KM, odnosno iznos od 1.994,45 KM za svaku godinu. Također, Općinski sud je naveo da su neosnovani apelantovi navodi da tužitelj, u skladu sa odredbama člana 5. Zakona o državnoj službi FBiH («Službene novine FBiH» br. 29/03, 23/04, 39/04 i 54/04), nije državni službenik i da mu zbog toga ne pripada pravo na regres. Odredbom člana 43. Zakona o državnoj službi samo je utvrđeno pravo na regres državnih službenika, kao što je to pravo za sudije i tužitelje utvrđeno članom 41. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji u FBiH, dok je visina naknade za regres propisana drugim aktom, odnosno uredbom koja se na odgovarajući način može primijeniti i na sud i na tužitelje.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 004-0-Gž-08-000 603 od 5. maja 2009. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. Općinski sud je ocijenio neosnovanim apelantov žalbeni navod da se visina regresa određuje na osnovu normativnih akata Vlade kantona. U obrazloženju presude je navedeno da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je o osnovanosti tužiteljevog tužbenog zahtjeva odlučio primjenom odredbe člana 41. stav 1. tačka 3. Zakona o sudijskoj i tužilačkoj funkciji kojim je regulirano da tužitelj ima pravo na naknadu regresa. Odredbom člana 82. istog zakona propisana je obaveza da se svi federalni, odnosno kantonalni zakoni, koji uređuju pitanje sudske i tužiteljske vlasti, polazeći od uslova iz ovog zakona kao minimalnih, usklade sa ovim zakonom i to u roku od 30 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona. Nije sporno da nadležni organi nisu postupili u skladu sa svojim zakonskim obavezama i donijeli propise na osnovu kojih bi se utvrdila visina regresa koja pripada tužitelju. Dakle, kako se radi o federalnom propisu, treba se analogno primijeniti podzakonski propis Federacije, a mjerodavan propis pri utvrđivanju visine regresa je Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave («Službene novine FBiH» br. 44/98, 49/00 i 43/03) i odredbe Uredbe kojom je utvrđen način obračuna navedene naknade. Konačno, sud je zaključio da je pravilno obavezan apelant da tužitelju na ime regresa za 2004. i 2005. godinu isplati ukupan iznos od 3.988,90 KM, kako je propisano odredbama čl. 4, 11. i 6. Uredbe.
4. Apelant smatra da su mu povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U navodima apelacije apelant prije svega hronološki izlaže tok postupaka pred redovnim sudovima. Apelant se žali na pogrešnu primjenu materijalnog prava, te nepotpuno i nepravilno utvrđeno činjenično stanje. Apelant smatra da su osporene odluke donesene kao rezultat pogrešne primjene materijalnog prava u okviru redovnih sudova, što je za posljedicu dovelo do kršenja njegovih Ustavom zaštićenih prava. U suštini, apelant navodi da o tužiteljevom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud nije mogao odlučiti pozivom na odredbe Uredbe. Također, apelant ističe da se ovakvim postupanjem sudova narušava princip mirnog uživanja imovine, jer se apelant lišava imovine neophodne za njegovo zakonsko funkcionisanje. Na kraju, apelant navodi da zaključci sudova djeluju neprihvatljivo i proizvoljno.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća na svoj stav da državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka ne uživaju prava iz Evropske konvencije, ali da uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu od 27. februara 2004. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 19/04, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati navode apelacije u odnosu na apelantovo ustavno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Ustavni sud podsjeća na to da je isto pravno pitanje razmatrao u odlukama br. AP 2944/06 i AP
3324/06 (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti od 17. marta 2009. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), pa se umjesto posebnog obrazloženja ove odluke u pogledu apelantovih žalbenih navoda Ustavni sud poziva na obrazloženje i razloge navedene u tim odlukama. Naime, u navedenim odlukama apelanti su se žalili na proizvoljnu primjenu Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti u FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave pri obračunu visine regresa nositeljima pravosudnih funkcija. U vezi s tim, Ustavni sud je zaključio da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu, budući da su redovni sudovi u svojim odlukama dali jasno i precizno obrazloženje u pogledu primjene materijalnog prava, a da takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. S obzirom na to da se radi o istoj pravnoj situaciji, Ustavni sud zaključuje da su u konkretnom slučaju apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Također, apelant se žali da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da se apelant kao nositelj javne vlasti ne može pozivati na povredu prava iz Evropske konvencije, odnosno u konkretnom slučaju na član 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 6. Evropske konvencije. U pogledu apelantovih navoda o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ima u vidu domen zaštite tog člana, te činjenicu da je apelant organ javne vlasti, slijedom čega ne postoji mogućnost da su redovni sudovi u odnosu na apelanta prekršili član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2386/08 od 21. jula 2010. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović