Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/08 (Č. G.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Porez
  • Zamjena nekretnina
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Obaveze koje proizilaze iz javnog zakonodavstva
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2369/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije, Mato Tadić i Mirsad Ćeman na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP-2369/08, rješavajući apelaciju Čede Gnjate, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Gnjate podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-768/04 od 16. aprila 2008. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 01/0104/II-

450-210/04 od 27. februara 2004. godine i Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave Područni centar Trebinje broj 08/0702-453-352/03 od 31. decembra 2003. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Čede Gnjate podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj U-768/04 od 16. aprila 2008. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 01/0104/II-

450-210/04 od 27. februara 2004. godine i Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave Područni centar Trebinje broj 08/0702-453-352/03 od 31. decembra 2003. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Čedo Gnjato (u daljnjem tekstu: apelant) iz Trebinja, koga zastupa Rato Runjevac, advokat iz Trebinja, podnio je 1. augusta 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj U-768/04 od 16. aprila 2008. godine, Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave, Odbora za rješavanje poreskih žalbi (Odbor za rješavanje poreskih žalbi) broj 01/0104/II-450-210/04 od 27. februara 2004. godine i Rješenja Ministarstva finansija Republike Srpske, Poreske uprave Područni centar Trebinje (Poreska uprava Trebinje) broj 08/0702-453-352/03 od 31. decembra 2003. godine.

2. Apelant je 6. oktobra 2003. godine Poreskoj upravi Trebinje podnio zahtjev za povrat plaćenog poreza na promet nepokretnosti u iznosu od 1.944,20 KM, sa obračunatim zateznim kamatama u iznosu od 30.721,92 KM. U zahtjevu je naveo da je kao vlasnik nekretnine u Sarajevu 15. juna 1993. godine zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina sa Ismetom Begovićem, Dževadom Begović i Kadirom Sadović rođenom Begović suvlasnicima nekretnina u Trebinju, koji ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) pod brojem 62/1995 od 18. oktobra 1995. godine. Kako je u parničnom postupku Presudom Osnovnog suda broj P-241/99 od 5. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena Presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž 88/01 od 10. jula 2001. godine, Ugovor o zamjeni nekretnina oglašen ništavim, apelant je predmetnim zahtjevom tražio povrat sredstava na ime plaćenog poreza na promet nepokretnosti, sa obračunatim zateznim kamatama.

3. Rješenjem Poreske uprave Trebinje broj 08/0702-453-352/03 od 31. decembra 2003. godine, koje je potvrđeno Rješenjem Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 01/0104/II-450-210/04 od 27. februara 2004. godine, odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanta za povrat uplaćenog poreza na promet nepokretnosti i prava u iznosu od 1.944,20 KM, kao i obračunatih zateznih kamata u iznosu od 30.721,92 KM.

4. U obrazloženju rješenja je navedeno da je ovaj organ nesporno utvrdio da je apelant kao vlasnik nekretnine u Sarajevu 15. juna 1993. godine zaključio Ugovor o zamjeni nekretnina (u dajnjem tekstu: sporni ugovor) sa Ismetom Begovićem, Dževadom Begović i Kadirom Sadović rođenom Begović, suvlasnicima nekretnina u Trebinju i koji ugovor je ovjeren kod Osnovnog suda u Trebinju pod brojem 62/1995, 18. oktobra 1995. godine. Kako su u momentu zaključivanja spornog ugovora bili ispunjeni uslovi predviđeni Zakonom prometu nepokretnosti, to je apelant obavezan da na ime poreza na promet nepokretnosti plati iznos od 1.944,20 KM, koji apelant 31. oktobra 1995. godine i platio. Dalje je utvrđeno da je u parničnom postupku Presudom Osnovnog suda broj P-241/99 od 5. oktobra 2000. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju broj Gž 88/01 od 10. jula 2001. godine, sporni ugovor oglašen ništavim, da je uzrok ništavosti ugovora na strani apelanta kao nesavjesnoj stranci, te da je stoga apelant dužan da trpi da se briše uknjižba prava svojine na zamjenjenoj nekretnini u Trebinju, koja je u zemljišnim knjigama Osnovnog suda provedena na njegovo ime.

5. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja Poreska uprava je utvrdila, da je u vrijeme naplate poreza na promet nepokretnosti, od apelanta, postojao pravni osnov za naplatu poreza tj. Zakon o porezu na imovinu („Službeni glasnik RS“ br. 8/94, 4/00), koji je bio u primjeni do 1. januara 2002. godine tj. u vrijeme kada je apelant uplatio porez 31. oktobra 1995. godine. Članom 19. navedenog zakona propisano je da se na ostvareni promet nepokretnosti i prava plaća porez na promet nepokretnosti i prava, a članom 20. stav 2. da se prometom nepokretnosti i prava u smislu ovog zakona, smatra i razmjena jedne nepokretnosti za drugu. Članom 24. stav 1. istog zakona propisano je da poreska obaveza nastaje danom zaključenja ugovora o prenosu prava svojine i drugih prava, odnosno o razmjeni nepokretnosti. Takođe, članom 15. istoimenog zakona objavljenog u „Službenom glasniku RS“ broj 51/01, koji je u primjeni od 1. januara 2002. godine, dakle u vrijeme kada je apelant zahtjevao povrat uplaćenih sredstava, propisano je da se porez na promet nepokretnosti i prava plaća između ostalog i u slučaju prenosa i razmjene jedne nepokretnosti za drugu. Imajući u vidu navedeno, Poreska uprava Trebinje je zaključila da je zahtjev apelanta neosnovan jer je u vrijeme nametanja, odnosno podmirenja poreza čije se vraćanje zahtjeva, apelant imao status poreskog obveznika tj. da je osnov oporezivanja za datu vrstu poreza utvrđen zakonom, te da je stoga apelantu poreska obaveza, u vrijeme plaćanja poreza, osnovano nametnuta i da je porez naplaćen u skladu sa zakonom.

6. U obrazloženju rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi, navedeno je da je ovaj organ, na temelju činjeničnog stanja utvrđenog u prvostepenom upravnom postupku, zaključio da je prvostepeni organ pravilno primjenio materijalno pravo, kada je odbio zahtjev apelanta za povrat uplaćenih sredstava na ime poreza na promet nepokretnosti. Po ocjeni ovog organa poreska obaveza apelanta je nastala danom zaključenja spornog ugovora 15. juna 1993. godine koji je egzistirao do 5. oktobra 2000. godine, odnosno do pravosnažnosti presude Osnovnog suda kojom je isti oglašen ništavim. Na temelju svega navedenog ovaj organ je zaključio da je žalba apelanta neosnovana i pobijano rješenje pravilno i zakonito, pa je shodno članu 225. stav 1. Zakona o opštem upravnom postupku („Službeni glasnik RS“, broj 13/02) odlučio kao u dispozitivu rješenja.

7. Vrhovni sud je, rješavajući u upravnom sporu po tužbi apelanta podnesenoj protiv Rješenja Odbora za rješavanje poreskih žalbi broj 01/0104/II-450-210/04 od 27. februara 2004. godine, presudom broj U-768/04 od 16. aprila 2008. godine tužbu apelanta odbio kao neosnovanu.

8. U obrazloženju presude Vrhovnog suda je navedeno da su nadležni organi uprave, u upravnom postupku, pravilnom primjenom odredbi Zakona o porezu na imovinu pravilno utvrdili da je u vrijeme nametanja, odnosno podmirenja poreza čije se vraćanje zahtjeva, apelant imao status poreskog obveznika, odnosno da je osnov oporezivanja za datu vrstu poreza utvrđen odredbama navedenog zakona. Osim toga, Vrhovni sud je ukazao da su naplatom poreske obaveze apelantu poreski organi zaokružili upravni postupak čije je sprovođenje u njihovoj stvarnoj nadležnosti, koji su i osnovani radi sprovođenja poreskih zakona u upravnom postupku, da odlučuju o kontroli, nametanju i naplati poreza, a s tim u vezi takođe ukazujući da je odredbom člana 23. stav 2. Zakona o porezu na imovinu propisano da se u pogledu načina i rokova vraćanja plaćenih poreza i ostalo što nije posebno uređeno njime shodno primjenjuju odredbe zakona kojim se uređuje porez na dohodak građana i odredbe Zakona o Poreskoj upravi. Dakle, u pravnim stvarima u kojima se odlučuje o povraćaju poreza, ispunjenost uslova za ostvarenje tog prava, rokovima i zastarjelosti naplate do 24. oktobra 2001. godine primjenjivane su odredbe Zakona kojima je uređen porez na dohodak građana, a poslije tog roka odredbe Zakona o Poreskoj upravi („Službenom glasniku Republike Srpske“, broj 112/07). Vrhovni sud je na temelju utvrđenog činjeničnog stanja i primjenom odredbi Zakona o Poreskoj upravi kojim je uređen osnov za sprovođenje i izvršavanje svih zakona iz oblasti poreza Republike Srpske, i svih na tom zakonu zasnovanih podzakonskih akata, zaključio da u činjenično-pravnoj situaciji kakva je apelantova, nije predviđena mogućnost vraćanja plaćenog poreza. Vrhovni sud je takođe odbio kao neosnovan zahtjev apelanta da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti odredbu člana čl. 210. i 214. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), zaključivši da su poreske obaveze poreskih obveznika uređene zakonima iz poreske upravne oblasti i izvršavaju se po poreskim zakonima, gdje primjena ZOO ne dolazi u obzir ni pri podmirenju, a ni pri povraćaju poreza. Stoga, po ocjeni suda u osporenom aktu nije ostvaren nijedan razlog iz člana 10. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS) koji bi ga činio nezakonitim.

9. Apelant se žali da mu je pobijanim odlukama povrijeđeno pravo na pravičano suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Smatra da je neosnovano pozivanje organa uprave i Vrhovnog suda da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni člana 210. i

214. ZOO, vraćanju stečenog bez osnova.

10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. i stav 4 tačka 4. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

Član 16. stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda glasi:

Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

Dopustivost prima facie

11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora između ostalog utvrditi da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

12. U vezi navoda apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na imovinu iz člana člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, prije svega, zapaža da se osporene odluke, kojim je odbijen kao neosnovan zahtjev apelanta, temelje na relevantnim odredbama Zakona o porezu na imovinu, s obzirom da je utvrđeno da je u vrijeme naplate obračunatog iznosa poreza na promet nepokretnosti, od apelanta, postojao pravni osnov za naplatu istog (Zakon o porezu na imovinu), odnosno da je apelant imao status poreskog obveznika, te da je utvrđeno (u postupcima koji su završeni odlukama koje se osporavaju apelacijom) da u činjenično-pravnoj situaciji kakva je apelantova nije predviđena mogućnost vraćanja plaćenog poreza.

13. U vezi navoda apelanta prvo pitanje na koje Ustavni sud mora odgovoriti, i koje se nameće u konkretnom predmetu, jeste predstavlja li porez na promet nepokretnosti koji je apelant platio i čiji je povrat tražio (a koji zahtjev je odbijen odlukama koje se osporavaju apelacijom) imovinu apelanta u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. Imajući u vidu da je apelant platio utvrđenu poresku obavezu (porez na promet nepokretnosti) te da je kasnije zahtijevao povrat plaćenog iznosa, jer je u međuvremenu poništen ugovor o zamjeni nekretnina na koji je apelant i platio navedeni porez, a da je apelant, odlukom Vrhovnog suda, konačno odbijen sa zahtjevom za povrat tog poreza , Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o postupku u kojem se odlučivalo o apelantovom imovinskom pravu, a što potpada pod opseg člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

15. Ustavni sud je mišljenja da se navodi apelanta, o povredi prava na imovinu, svode na pogrešnu primjenu materijalnog prava (apelant tvrdi da je u konkretnom slučaju trebalo primjeniti odredbe ZOO koje se odnose na institut sticanja bez osnova).

16. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu, koji se odnose isključivo na način na koji su organi uprave i Vrhovni sud primjenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, te da se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, odnosno da je miješanje u apelantovo pravo na imovinu bilo proizvoljno. Imajući u vidu navedeno, a naročito stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na imovinu iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno razmotriti. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

Apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine

17. U vezi navoda apelanta da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravo na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud podsjeća, u skladu sa svojim ranijim stavovima, kao i ustaljenom praksom bivše Evropske komisije za ljudska prava i Evropskog suda za ljudska prava, da određene novčane obaveze prema državi spadaju isključivo u oblast javnog prava i stoga ne potpadaju pod pojam «građanska prava i obaveze» iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluku broj AP-382/04 od 23. marta 2005. godine; Evropska komisija za ljudska prava, X protiv Francuske, apelacija broj 9908/82 od 4. maja 1983. godine; i Evropski sud za ljudska prava, Schouten i Meldrum protiv Holandije, presuda od 9. decembra 1994. godine, Serija A broj 304). Ustavni sud zaključuje da u takve obaveze, nesumnjivo, spadaju i obaveze koje proizilaze iz poreskog i javnog zakonodavstva, kako je to relevantnim zakonom predviđeno. Stoga, u skladu sa iznesenim stavovima, postupak u kojem je apelant obavezan da uplati porez, ne potpada pod okvir zaštite prava na pravičan postupak u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Europske konvencije. Slijedi da su navodi apelanta o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe član 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr. Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2369/08 (Č. G.) | Sudska praksa | Aktio