Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2666/08 (Zajednica etažnih vlasnika zgrade u ulici Srpska 77 i 79 Banja Luka)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Smetanje posjeda
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2666/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 2666/08, rješavajući apelaciju Zajednice etažnih vlasnika zgrade u ulici Srpska 77. i 79. Banja Luka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zajednice etažnih vlasnika zgrade u ulici Srpska 77 i 79 Banja Luka podnesena protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci broj Gž-1598/04 od 26. oktobra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci broj P-2041/03 od 2. jula 2004. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zajednica etažnih vlasnika zgrade u ulici Srpska 77 i 79 Banja Luka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banja Luke, kojeg zastupa Davorin Reljić predsjednik Upravnog odbora, podnio je 12. januara 2007. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj Gž- 1598/04 od 26. oktobra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj P-2041/03 od 2. jula 2004. godine koja je zavedena pod brojem AP 265/07.
2. Ustavni sud je 14. marta 2008. godine donio odluku broj AP 265/07 kojom je navedenu apelaciju odbacio kao preuranjenu jer postupak po reviziji koja je izjavljena protiv rješenja Okružnog suda a koji je vođen pred Vrhovnim sudom Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) pod brojem 118-0-Rev-07-000 116 u vrijeme podnošenja apelacije nije bio okončan.
3. Apelant je, po dobijanju odluke Ustavnog sudu broj AP 265/07 od 14. marta 2008. godine podnio 20. marta 2008. godine zahtjev za preispitivanje te odluke jer je u međuvremenu Vrhovni sud donio rješenje broj 118-0-Rev-07-000 116 od 24. aprila 2007. godine kojim je reviziju apelanta odbacio zbog formalnih razloga. Navedeni zahtjev za preispitivanje je, 4. septembra 2008. godine registriran kao nova apelacija i to pod brojem AP 2666/08. Apelant je 16. marta 2009. godine dostavio dopunu apelacije.
4. Apelant je u augustu 2000. godine Osnovnom sudu podnio tužbu protiv tuženih Miroslava Popržena i Stanimira Marića (u daljnjem tekstu: tuženi) koja je zavedena pod brojem P- 1723/2000. Osnovni sud je donio rješenje broj P-1723/2000 od 25. aprila 2002. godine kojim je odbio tužbeni zahtjev apelanta uz obrazloženje da kod tuženih nije postojala namjera za nasilnu promjenu posjedovnog stanja, niti je radnja tuženih protivpravna, pa stoga ne može biti govora o smetanju posjeda.
5. Protiv navedenog rješenja apelant je izjavio žalbu Okružnom sudu koji je rješenjem broj Gž-1941/03 od 10. novembra 2003. godine žalbu uvažio, ukinuo osporeno rješenje Osnovnog suda i predmet vratio Osnovnom sudu na ponovno rješavanje. U obrazloženju je navedeno da, prema mišljenju Okružnog suda, nije ispravno rezonovanje prvostepenog suda da kod tuženih nije postojala namjera za nasilnu promjenu posjedovnog stanja niti je radnja tuženih protivpravna budući da su tuženi bez prisustva ovlaštenih službenih lica ušli u posjed predmetnog prostora a da s tim u vezi prvostepeni sud nije dao valjane razloge zbog kojih je zaključio da ponašanje tuženih nije bilo protivpravno. Nadalje, navedeno je i da je Zakonom o parničnom postupku (u daljnjem tekstu. ZPP) propisano da stranka u postupku može biti svako pravno i fizičko lice, te da je s tim u vezi u ulozi tužitelja mogao biti samo kućni savjet a ne cijela zgrada i pri tom taj savjet mora biti registriran kao pravno lice i imati svoj pečat, što je u konkretnom slučaju izostalo. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je ukinuo osporeno rješenje i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje uz napomenu da će prvostepeni sud vratiti tužbu apelantu na uređenje u smislu zaključaka iz predmetnog rješenja i nakon toga dati valjane razloge za svoje utvrđenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.
6. U ponovljenom postupku rješenjem Osnovnog suda broj P-2041/03 od 2. jula 2004. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tuženim naloži da u roku od 3 dana od dana prijema rješenja vrate apelantu u posjed tavanske prostorije koje se nalaze u zgradi u Banjaluci, ulica Srpska broj 79, na način što će obustaviti sve građevinske radove i apelantu predati sve ključeve, novopostavljene brave i katance, te omogućiti apelantu nesmetano korištenje predmetnih prostorija, kao i da se uzdrže od daljnjeg smetanja posjeda tih tavanskih prostorija. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant podnio tužbu protiv tuženih ističući da je apelant posljednji mirni posjednik tavanski prostorija koje se nalaze u ulici Srpska broj 79 u Banja Luci a što se ogleda u tome da je ključ od tavanskih prostorija stalno bio u posjedu predsjednika kućnog savjeta zgrade, sada upravnog odbora etažnih vlasnika te da je 13. juna 2000. godine organ uprave pokušao uvođenje u mirni posjed tuženih ali je bio spriječen jer se apelant tome usprotivio. Nakon toga 4. augusta 2000. godine tuženi su došli u predmetnu zgradu, promijenili bravu na vratima tavanskih prostorija, dodatno stavili svoj katanac i otpočeli izgradnju čime su izvršili smetanje posjeda tavanskih prostorija, zbog čega su tuženi, prema navodima iz tužbe apelanata, krivično odgovarali zbog počinjenog djela samovlašća, kao i da ne posjeduju odobrenje i građevinsku dozvolu za adaptaciju tavanskog prostor. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je u postupku pred tim sudom, na osnovu uvida u dokumentaciju iz spisa pobliže navedenu u presudi, utvrđeno da tuženi predmetne tavanske prostorije koriste kao vlastite stanove, da su te tavanske prostorije adaptirali u stanove na osnovu građevinske dozvole i rješenja nadležnog upravnog organa i da su tako stekli jače pravo na posjed.
7. Nadalje, navedeno je da po mišljenju Osnovnog suda, kako su tuženi već uselili u predmetne stanove i kako ih koriste na osnovu akata organa uprave, a ne upuštajući se puno u činjenicu da li su ti akti organa uprave pravosnažni ali uz činjenicu da su konačni, te da je u toku postupka utvrđeno da su tuženi imali pravosnažan akt kao investitori za pretvaranje tavanskih prostorija u stanove Osnovni sud je zaključio da su na osnovu takvog pretvaranja tavanskih prostorija u stanove tuženi stekli pravo vlasništva na tim stanovima, makar ono bilo i vanknjižno. S tim u vezi Osnovni sud je zaključio da je stvarno pravo prioritetno u odnosu na posesovno pravo, te kako je u konkretnom slučaju otpao razlog za posesornu zaštitu od strane tužitelja, obzirom da je jače pravo na strani tuženih, to je i tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.
8. Protiv navedenog rješenja apelanti su izjavili žalbu Okružnom sudu koji je rješenjem broj Gž-1598/04 od 26. oktobra 2006. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepeno rješenje. U obrazloženju rješenja Okružni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i s tim u vezi, naveo da bi, između ostalog, držalac stvari i prava imao pravo na zaštitu od uznemiravanja ili oduzimanja državine (smetanja državine) prema odredbi člana 75. Zakona o osnovama svojinsko-pravnih odnosa („Službeni list SFRJ“ br. 6/89 i 36/90) potrebno je da postupanje tužene strane prilikom oduzimanja državine bude protivpravno a u slučaju gdje zakon dozvoljava oduzimanje ili uznemiravanje državine, držalac ne može tražiti posjedovnu zaštitu a posebno u slučajevima kada za oduzimanje državine postoji odluka nadležnog organa. Kako je u porvostepenom postupku utvrđeno da, u konkretnom slučaju, tuženi imaju rješenja na osnovu kojih su kao investitori izvršili pretvaranje tavanskih prostorija u stanove i da su na osnovu tog rješenja ušli u posjed predmetnih tavanskih prostorija, Okružni sud je zaključio da je pravilno utvrđenje prvostepenog suda da je potrebno odbiti zahtjev apelanata za posjedovnu zaštitu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da su neosnovani žalbeni prigovori apelanta da tuženi nisu imali nikakav akt kojim im je dozvoljeno pretvaranje tavanskih prostorija u stanove kao i da tuženi nisu došli do jačeg prava u odnosu na apelanta i da su nasilno i protivpravno oduzeli posjed apelantu, obzirom da takvu tvrdnju apelanti nisu ničim u toku postupka dokazali jer je shodno odredbama člana 123. stav 1. ZPP propisano da je svaka stranka dužna da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odbio apelantovu žalbu kao neosnovanu.
9. Protiv navednog rješenja apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je rješenjem broj 118-0-Rev-07-000 116 od 24. aprila 2007. godine reviziju odbacilo jer je članom 426. stav 4. Zakona o parničnom postupku propisano da protiv rješenja donijetih u parnicama zbog smetanja posjeda revizija nije dopuštena.
10. Apelanti smatraju da su im navedenim rješenjima povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Povredu prava na pravično suđenje i imovinu apelanti vide u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava. Apelanti navode da tuženi nikada nisu stanovali u predmetnoj zgradi i da nikada nisu imali nikakve akte upravnih organa na osnovu kojih su zauzeli predmetne tavanske prostorije i to bez saglasnosti apelanta i počeli njihovu adaptaciju. Apelanti smatraju da u prilog njihovim tvrdnjama govori i činjenica da je postupka u ovom predmetu ponovljen jer je Okružni sud prvi put privatio njihovu žalbu i predmet vratio na ponovni postupak. Apelanti također navode da smatraju da je Okružni sud izvršio uvid u svoju praksu, relevantne dokumente i zakone mogao je zaključiti da tuženi nikako nisu ovlašteni da sami sebe uvode u posjed ma kakav bio utisak suda o njihovom navodnom jačem pravu. S tim u vezi, apelant navodi da je nedvojbeno dokazana upotreba sile od strane tuženih prilikom zauzimanja posjeda i da je apelant morao dobiti posjedovnu zaštitu jer je dokazano stekao i pravo zajedničkog vlasništva nad svim zajedničkim prostorijama te navodi i da su postojala rješenja koja su data preduzećima u kojma su tuženi radili odnosno u kojima su radile njihove supruge ali da ta preduzeća nikada nisu uvedena u posjed tavanskog prostora pa tako ta preduzeća i nisu mogla posjed tavanskog prostora prepustiti tuženim.
11. Uz dopunu apelacije apelant je dostavio rješenja koja se odnose na postupke u kojima su ukinuta rješenja kojima je tuženim data urbanistička saglasnost za pretvaranje predmetnih tavanskih prostorija u stambene jedinice i postupak utvrđivanja prvenstvenog prava pretvaranja tavanskih prostorija u stanove te je naveo da Ustavni sud predmetna rješenja mora uzeti u obzir prilikom odlučivanja o apelaciji.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ispitujući dopustivost apelaciju u smislu člana 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud ukazuje da je odlukom o dopustivosti broj AP 265/07 od 14. marta 2008. godine odbacio kao preuranjenu apelantovu raniju apelaciju podnesenu protiv rješenja Okružnog suda broj Gž-1598/04 od 26. oktobra 2006. godine i rješenja Osnovnog suda broj P-2041/03 od 2. jula 2004. godine jer pred Vrhovnim sudom u vrijeme donošenja navedene odluke Ustavnog suda nije bila donesena odluka o reviziji. S obzirom da je rješenjem Vrhovnog suda broj 118-0-Rev-07-000 116 od 24. aprila 2007. godine revizija odbačena kao nedopuštena iz formalnih razloga, konačnu odluku u ovom predmetu predstavlja rješenje Okružnog suda broj Gž-1598/04 od 26. oktobra 2006. godine. Ustavni sud, u skladu sa svojom praksom (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom da je navedeno rješenje Okružnog suda apelant primio 30. novembra 2006. godine, a apelacija broj AP 265/07 je podnesena 12. januara 2007. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana kako je propisano članom 16. stav 1. Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetne apelacije.
14. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
15. U vezi navoda apelanta da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu isključivo zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP- 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
16. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su sudovi, nakon provedenog postupka i izvođenja dokaza navedenih u presudama, dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto apelantu ne pripada pravo na posjedovnu zaštitu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Pri tom Ustavni sud ima u vidu da se rješenja koja je apelant dostavio uz dopunu apelacije kao relevantne za konkretan slučaj odnose na postupke u kojima su ukinuta rješenja kojima je tuženim data urbanistička saglasnost za pretvaranje predmetnih tavanskih prostorija u stambene jedinice i postupak utvrđivanja prvenstvenog prava pretvaranja tavanskih prostorija u stanove iz čega proizilazi da su navedena rješenja predmet sasvim drugih postupaka koja nisu bila donesena u vrijeme odlučivanja nadležnih sudova u konkretnom postupku, te da se, s tim u vezi, i ne mogu uzeti u obzir prilikom razmatranja konkretne apelacije. Osim toga, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi apelanta da u prilog njegovim tvrdnjama govori i činjenica da je konkretan postupak ponovljen, budući da je postupak ponovljen,ne zbog utvrđenja drugostepenog suda da apelant ima pravo na posjedovnu zaštitu, već iz razloga što je apelantova tužba bila neuredna u smislu dokazivanja postojanja aktivne legitimacije apelanta u predmetnom postupku i zbog nedovoljno obrazložene odluke prvostepenog suda. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanttovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Apelant navodi da mu je povrijeđeno i pravo na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. Imajući u vidu da se u parničnom postupku odlučivalo o smetanju posjeda, koji se ne može podvesti pod prava koja garantira navedeni član proizilazi da apelant ne može tvrditi da je u konkretnom postupku «žrtva» kršenja ovog prava. Ovo osobito imajući u vidu da je pravo na slobodu i sigurnost ličnosti po svojoj suštini lično pravo i nespojivo je sa statusom apelanta kao pravnog lica. Stoga, Ustavni sud smatra i navode o povredi prava na slobodu i sigurnost ličnosti iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovanim.
18. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Prof. dr. Miodrag Simović