Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2684/08 («Elektromontaža» d.o.o. Trebinje)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2684/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 2684/08, rješavajući apelaciju «Elektromontaže» d.o.o. Trebinje, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija «Elektromontaže» d.o.o. Trebinje podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Pž-07-000 121 od 19. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju broj 095-0-Mals-07-000-002 od 8. oktobra 2007. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. «Elektromontaža» d.o.o. Trebinje (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Vasilije Toholj po ovlaštenju apelantovog direktora, podnio je 2. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Pž-07-000 121 od 19. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 095-0-Mals-07-000-002 od 8. oktobra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 095-0-Mals-07-000-002 od 8. oktobra 2007. godine usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev IN TIME d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je apelant obavezan da tužitelju isplati iznos od 2.238,75 KM zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na taj iznos počev od 14. jula 2006. godine, pa do isplate, kao i da tužitelju naknadi troškove postupke u iznosu od 1.442,40 KM. U obrazloženju je navedeno da je tokom dokaznog postupka izvršen uvid u račun broj 12034/06 od 17. jula 2006. godine, carinsku deklaraciju broj C40111, apelantova pisma od 12. jula 2006. godine, te 4. i 7. avgusta 2006. godine, pismo tužitelja od 17. jula 2006. godine, uplatnice i opomenu pred tužbu tužitelja i servisnu knjigu, te je saslušan svjedok H.P.
3. Uvidom u račun broj 12034/06 od 17. jula 2006. godine Osnovni sud je utvrdio da je tužitelj za izvršene špediterske usluge apelantu ispostavio račun od 2.238,75 KM, budući da je tužitelj taj iznos uplatio za apelanta Upravi za indirektno oporezivanje, a što je utvrđeno na temelju uplatnice od 13. jula 2006. godine. U obrazloženju je navedeno da apelant u cijelosti osporava postavljeni tužbeni zahtjev, ističući da nije dužan isplatiti traženi iznos, jer je tužitelj obavio radnje koje nije trebalo da uradi, u smislu odredbe člana 211. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).
4. Osnovni sud je u toku dokaznog postupka saslušao svjedoka H.P. koji je u svom iskazu, između ostalog, istakao da je tužitelj, zbog apelantove odluke, da ne plati carinu na uvezenu robu morao uplatiti kompletan dug po carinskoj deklaraciji, da je tužitelj za iznos carinskih dažbina saznao nakon što je Carinska uprava izvršila procjenu robe, te da se nakon izvršene procjene bankovna garancija ne može povući kao obezbjeđenje naplate duga po carinskoj deklaraciji. U obrazloženju je još istaknuto da kod ugovora o otpremanju (špediciji) otpremnik (špediter) se obavezuje da zaključi ugovor o prevozu u svoje ime i za račun nalogodavca, kao i da obavi ostale uobičajene poslove i radnje nastale u vezi sa prevozom, a ako pri uvozu robe špediter plati carinu za uvezenu robu, nastale troškove špediter ima pravo da naplati od vlasnika uvezene robe u smislu odredbe člana 841. ZOO. U vezi sa apelantovim istaknutim prigovorom da nije dužan da plati carinske troškove budući da su previsoko odmjereni i da je roba ocarinjena bez njegove saglasnosti, Osnovni sud je naveo da taj prigovor nije mogao prihvatiti zbog toga što visinu carinskih dažbina ne određuje tužitelj, već carinska uprava koja određuje visinu carinske stope za pojedinu robu. Na kraju Osnovni sud je zaključio da su parnične stranke bile u međusobnom poslovnom odnosu po osnovu ugovora o otpremanju robe, pa pošto apelant nije ispunio svoje obaveze u utuženom iznosu, to tužitelju pripada pravo da u parničnom postupku traži isplatu duga, pa je taj sud primjenom odredbe člana 841. ZOO usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti.
5. Rješavajući o apelantovoj žalbi podnesenoj protiv prvostepene presude, Okružni sud je donio Presudu broj 015-0-Pž-07-000 121 od 19. juna 2008. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da prvostepena presuda nema nedostataka na koje ukazuje apelant, te da se apelant neosnovano žalbom poziva na pogrešnu primjenu materijalnog prava, jer pogrešna primjena materijalnog prava postoji kada sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebalo da primijeni, ili kada takvu odredbu nije pravilno primijenio. U predmetnom postupku, kako je naveo Okružni sud, nesporna je činjenica da je tužitelj u svojstvu špeditera, po osnovu usmeno zaključenog ugovora o špediciji, izvršio isplatu carinskih dažbina i PDV u ukupnom iznosu od 2.238,75 KM za račun apelanta kao nalogodavca. U obrazloženju je istaknuto da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je usvojio tužbeni zahtjev nalazeći pravni osnov za to u odredbi člana 841. ZOO kojom je propisano da je nalogodavac dužan špediteru naknaditi potrebne troškove učinjene radi izvršenja naloga o otpremanju stvari. Prema ocjeni Okružnog suda, citiranu zakonsku odredbu je neophodno dovesti u vezu sa odredbom člana
835. ZOO kojom je propisano da, ukoliko ugovorom nije drugačije određeno, nalog za otpremu stvari preko granice sadrži obavezu za špeditera da provede potrebne radnje i isplati carinske dažbine za račun nalogodavca. Iz navedenih zakonskih normi proizlazi da, u slučaju da nalogodavac (apelant) kao carinski obveznik ne plati carinske dažbine, niti ostale obaveze, već to umjesto njega učini špediter (tužitelj), tada špediter ima pravo na naknadu troškova carinskih dažbina za uvezenu robu, koji su učinjeni u izvršenju naloga o otpremanju stvari. Stoga, prema mišljenju Okružnog suda, ne stoje apelantovi žalbeni prigovori o pogrešnoj primjeni materijalnog prava prvostepenog suda.
6. Okružni sud je ocijenio neosnovanim i apelantove žalbene prigovore kojim se ukazuje da predmetna roba nije ni trebala biti predmet carinjenja, budući da su takvi prigovori mogli biti samo predmet upravnog postupka, odnosno upravnog spora. Pri ocjeni ostalih žalbenih prigovora Okružni sud je istakao da se oni odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i da takvi prigovori nisu podobni za preispitivanje u sporovima male vrijednosti, u smislu odredbe člana 433. Zakona o parničnom postupku («Službeni glasnik Republike Srpske» br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07 i 49/09; u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, kako je u obrazloženju istaknuto, citiranom odredbom je propisano da se presuda, odnosno rješenje, može pobijati samo zbog povreda odredaba parničnog postupka, odnosno zbog pogrešne primjene materijalnog prava.
7. Apelant se žali da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U navodima apelacije se ističe da su osporene odluke donesene kao rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava, ZPP i ZOO od postupajućih sudova. Redovni sudovi su, kako se u apelaciji navodi, pravilno interpretirali odredbe ZOO, ali su te odredbe pogrešno primijenili na konkretan slučaj. Naime, drugostepeni sud je zauzeo pogrešan pravni stav da je pravno nerelevantan apelantov žalbeni prigovor da roba, dva rashodovana kopir-aparata kao poklon švedske firme, nije mogla biti predmet procjene i carinjenja i da je takav prigovor mogao da bude samo predmet upravnog postupka, odnosno upravnog spora. U apelaciji se navodi da nije sporan stav postupajućih sudova da visinu carine određuje nadležna carinske uprava, ali isto tako nije sporno ni apelantovo pravo da odustane od uvoza robe ukoliko nije saglasan sa utvrđenom visinom carinskih dažbina. Prema navodima apelacije, postupajući sudovi su, donoseći osporene presude, grubo prekršili odredbe Zakona o carinskoj politici Bosne i Hercegovine, ZOO i ZPP, te samim tim odredbe Ustava Bosne i Hercegovine, jer su proizvoljnim tumačenjem zakonskih odredbi parnični postupak zloupotrijebili na apelantovu štetu, u smislu prava na pravičan postupak. Apelant je predložio da se apelacija usvoji, osporene presude ukinu, te da se predmet vrati prvostepenom sudu koji bi, bez odlaganja, donio novu odluku, u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
10. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se u suštini zasnivaju na tvrdnji o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
11. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su postupajući sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke kojima je u cijelosti usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, a apelant obavezan na isplatu duga na ime špediterskih usluga, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža i to da se suština apelantovih navoda svodi na tvrdnje o pogrešno utvrđenoj visini i načinu obračuna carinskih dažbina na uvezenu robu, koji se mogu rješavati samo i isključivo u upravnom postupku, kako je to pravilno ocijenio i Okružni sud, a ne u parničnom postupku koji je tužitelj pokrenuo radi isplate duga po osnovu računa za izvršene špediterske usluge. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović