Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2787/08 (M. M. i J. B.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Šta se ne smatra imovinom
- Doživotno izdržavanje
- Član porodičnog domaćinstva
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Povrat stana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2787/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 2787/08, rješavajući apelaciju Muharema Maslića i Jasminke Bešlić., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Muslića i Jasminke Bešlić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-08-000 019 od 24. juna 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R677/07 od 26. novembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-
5192/99 od 20. augusta 2007. godine u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Muharema Muslića i Jasminke Bešlić podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 011-0-U-08-000 019 od 24. juna 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske broj 18.05/2-R677/07 od 26. novembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka broj 05-050-02-02-
5192/99 od 20. augusta 2007. godine u odnosu na pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. Muharem Musić i Jasminka Bešlić (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Livna, koje zastupa Zoran Bubić advokat iz Banja Luke, podnijeli su 17. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 011-0-U-08-000 019 od 24. juna 2008. godine, rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj 18.05/2-R677/07 od 26. novembra 2007. godine i rješenja Ministarstva za izbjeglice i raseljena lica Odsjek Banja Luka (u daljnjem tekstu: Odsjek Banja Luka) broj 05-050-02-02-5192/99 od 20. augusta 2007. godine.
2. Rješenjem Odsjeka Banja Luka broj 05-050-02-02-5192/99 od 20. augusta 2007. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev apelanata za nastavak postupka pokrenutog po zahtjevu Fatime Maslić za povrat stana u ulici Srđe Zlopogleđe broj 47 u Banja Luci, prizemlje, stan broj 1 (u daljnjem tekstu: predmetni stan), nositelja prava raspolaganja i davatelja stana na korištenje Fonda PIO RS-Filijala Banja Luka poslije smrti podnositelja zahtjeva. U obrazloženju rješenja ja navedeno da je Fatima Maslić podnijela 8. jula 1999. godine zahtjev za povrat predmetnog stana koji je kod Odsjeka Banja Luka evidentiran pod brojem 05-050-02-02-5192/99 i da je uz zahtjev priložila fotokopiju ugovora o korištenju predmetnog stana zaključenog sa SIZ-om stanovanja 29. decembra 1986. godine. Nadalje, navedeno je da je rješenjem Odsjeka Banja Luka broj 05-050-02-02-5192/99 od 30. januara 2003. godine potvrđeno je da je Fatima Maslić (u daljnjem tekstu: nositeljica stanarskog prava) iz Banja Luke sa privremenim boravkom u Livnu, nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i dozvoljeno joj je vraćanje predmetnog stana u posjed dok je privremenom korisniku Zori Vještica iz Velike Kladuše utvrđen prestanak prava korištenja predmetnog stana na posnovu ugovora o zamjeni stanova (koji je zaključen bez prethodne saglasnosti vlasnika stana u Velikoj Kladuši) i obavezana je da u roku od 90 dana od dana prijema rješenja napusti predmetni stan i oslobodi ga od lica i svojih stvari. Zaključkom Odsjeka Banja Luka isti broj od 20. februara 2003. godine dozvoljeno je izvršenje rješenja od 30. januara 2003. godine i određeno za 19. mart 2003. godine ali navedeno izvršenje nije provedno jer se nositeljica stanarskog prava nije pojavila.
3. Nakon toga, apelanti su 27. decembra 2005. godine podnijeli zahtjev za nastavak postupka povrata predmetnog stana u svojstvu članova porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava koja je umrla 15. januara 2002. godine u Livnu a shodno odredbama člana 14. Zakona o prestanku primjene Zakona o korištenju napuštene imovine („Službeni glasnik RS“ br. 38/99, 12/99, 31/99, 65/01, 64/02, 39/03 i 96/03-u daljnjem tekstu: Zakon o prestanku primjene) a u vezi sa članom 6. Zakona o stambenim odnosima. Apelanti su uz zahtjev, između ostalog, priložili ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen i ovjeren kod Općinskog suda u Livnu 18. augusta 2000. godine između nositeljice stanarskog prava kao izdržavanog lica i apelanta Muharema Maslić (brata nositeljice stanarskog prava) kao davaoca izdržavanja, izvod iz matične knjige umrlih za nositeljicu stanarskog prava i fotokopije dopunskog rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Livnu broj O.25/02 od 5. maja 2003. godine kojim je apelant Muharem Maslić proglašen za nasljednika nositeljice stanarskog prava na predmetnom stanu sa 1/1 i dopunsko rješenje istog suda i isti broj do 25. jula 2003. godine kojim je načinjena ispravka dopunskog rješenja od 5. maja 2003. godine u vezi imena apelanta.
4. S tim u vezi, u obrazloženju rješenja je navedeno da je Odjeljenje Banja Luka u toku postupka, a na osnovu obavijesti Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove od 13. marta 2006. godine, utvrdio da nositeljica stanarskog prava nije evidentirana kao posjednik nekretnina u katastarskog operatu niti je upisana kao vlasnik predmetnog stana u Knjizi uloženih ugovora o otkupu stambenih zgrada i stanova na području opštine Banja Luka. Slijedom navedenog Odjeljenje Banja Luka je zaključilo da nositeljica stanarskog prava nije bila uvedena u posjed stana, da nije izvršila niti je mogla izvršiti otkup predmetnog stana i da stan nije mogao biti predmet nasljeđivanja u ostavinskom postupku poslije smrti nositeljice stanarskog prava. Nadalje, navedeno je da je članom 14. Zakona o prestanku primjene propisano da nositelj stanarskog prava na napuštenom stanu ili član njegovog porodičnog domaćinstva definisan u članu 6. Zakona o stambenim odnosima ima pravo da se vrati u stan u skladu sa Aneksom 7 Opšteg okvirnog sporazuma za mir u BiH. Navedeno je da se odredbe Zakona o prestanku primjene odnose na sve stanove koje su korisnici napustili između 30. aprila 1991. godine i 18. decembra 1988. godine bez obzira da li je stan bio proglašen napuštenim ili ne, odnosno bez obzira da li je stan korišten u poslovne svrhe nakon 30. aprila 1991. godine. Također je navedeno i da je odredbom člana 6. Zakona o stambenim odnosima propisano da se članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava smatraju lica koja sa nositeljem stanarskog prava žive u ekonomskoj zajednici u istom stanu više od 10 godina ili više od pet godina ako su se uselila u stan na osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositelja stanarskog prava. Kako je Odjeljenje Banja Luka u toku postupka utvrdilo da apelanti nisu bili članovi porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava odnosno korisnici predmetnog stana na dan 30. aprila 1991. godine niti je apelant Muharem Maslić po osnovu ugovora o doživotnom izdržavanju nositeljice stanarskog prava uselio u predmetni stan i živio u ekonomskoj zajednici sa nositeljicom stanarskog prava u predmetnom stanu više od pet godina, Odjeljenje Banja Luka je zaključilo da apelanti nemaju pravo na povrat predmetnog stana pa je njihov zahtjev odbilo.
5. Protiv navedenog rješenja apelanti su izjavili žalbu Ministarstvu koje je rješenjem broj 18.05/2-R677/07 od 26. novembra 2007. godine žalbu odbilo i potvrdilo prvostepeno rješenje. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje i citirani relevantni propisi koje je primjenio prvostepeni organ i navedeno je da je, prema mišljenju tog ministarstva, nesporno utvrđeno da apelanti nisu imali status članova porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava niti su bili korisnici predmetnog stana na dan 30. aprila 1991. godine odnosno ni na dan njegovog napuštanja 1994. godine kada je nositeljica stanarskog prava napustila stan i otišla da živi u Livnu.Ministarstvo je istaklo da je s tim u vezi, pravilan zaključak prvostepenog organa da apelantima ne pripada pravo na povrat predmetnog stana. Navedeno je i da je neprihvatljivi žalbeni navodi da se prvostepeni organ nije bavio utvrđivanjem bitnih činjenica vezanih za zajednicu života apelanata sa nositeljicom stanarskog prava u spornom periodu jer su, prema obrazloženju Ministarstva, apelanti u postupku priznali činjenicu da sa nositeljicom stanarskog prava nisu trajno živjeli niti stanovali u predmetnom stanu u periodu prije 30. aprila 1991. godine, na taj dan, kao ni nakon toga do napuštanja predmetnog stana 1994. godine kada je nositeljica stanarskog prava počela da živi u Livnu sa apelantom Muharemom Maslićem. Navedeno je i da nije od uticaja na rješenje ove pravne stvari to što je apelant Muharem Maslić imao zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa nositeljicom stanarskog prava jer je on zaključen nakon napuštanja predmetnog stana te s tim u vezi, prema obrazloženju Ministarstva, nije bitan ni protek roka od pet godina za zajednički život po osnovu ugovora o izdržavanju jer nisu živjeli u predmetnom stanu u vrijeme propisano zakonom. Imajući u vidu navedeno, Ministarstvo je odbilo žalbu apelanata kao neosnovanu.
6. Protiv navedenog rješenja apelanti su tužbom pokrenuli upravni spor pred Okružnim sudom koji je presudom broj 011-0-U-08-000 019 od 24. juna 2008. godine tužbu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju je navedeno da je Okružni sud izvršio uvid u spise upravnih organa te je, s tim u vezi, u presudi ponovio relevantne činjenice i zakonske propise navedene u prethodnim tačkama ove odluke. U vezi s tim, Okružni sud je naveo da je rezimirajući sve navedeno, a kod činjenice da je nositeljica stanarskog prava 30. aprila 1991. godine bila nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu kao i da se iz tog stana iselila 1994. godine kao i da su sami apelanti istakli, a to proizlazi i iz dokumentacije u spisu, da nisu s njom trajno živjeli u predmetnom stanu do njegovog napuštanja, nesporno je da apelanti nemaju status članova porodičnog domaćinstva nositeljice stanarskog prava u smislu člana 6. st.1. i 2. Zakona o stambenim odnosima da bi im se u smislu odredbi člana 14. Zakona o prestanku primjene predmetni stan vratio u posjed. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da je prvostepeni organ (a što je potvrdio i drugostepeni organ) pravilno postupio kada je odbio zahtjev apelanata za nastavak pokrenutog postupka za povrat predmetnog stana poslije smrti nositeljice stanarskog prava.
7. Navedeno je da na drugačije odlučenje ne može uticati ni to što je nositeljica stanarskog prava od 1994. godine živjela u porodičnoj zajednici sa apelantom Muharemom Maslićem odnosno apelanticom Jasminom Bešić i imala zaključen ugovor o doživotnom izdržavanju sa apelantom Muharemom Maslićem, jer je ta porodična zajednica zasnovana, a i ugovor o doživotnom izdržavanju zaključen, nakon što je nositeljica stanarskog prava napustila predmetni stan bez obzira što je u ugovoru o doživotnom izdržavanju navedeno da žive u porodičnoj zajednici duže od 10 godina jer je u postupku utvrđeno drugačije. Obrazloženo je da od uticaja nije ni činjenica da je rješenjem o nasljeđivanju Općinskog suda u Livnu navedeno da apelant nasljeđuje predmetni stan jer je nesporno da nositeljica stanarskog prava predmetni stan nije otkupila, a što ni apelanti ne spore, pa u vezi s tim ni predmetni stan nije mogao biti predmet ostavinskog postupka. Od uticaja nije, prema obrazloženju Okružnog suda, ni to što je u postupku bilo navedeno da je Zajednica etažnih vlasnika zgrade u kojoj se nalazi predmetni stan, obavijestila upravni organ da su nasljednici nositeljice stanarskog prava predmetni stan prodali licu navedenom u presudi koje stan i koristi, jer iz spisa predmeta proizilazi da je ugovor o otkupu predmetnog stana to lice zaključilo sa Fondom PIO-Filijala Banja Luka. Navedeno je da od uticaja na rješavanje konkretnog spora nije ni činjenica da je na predmetu omota spisa prvostepenog organa napisano da je nositeljica stanarskog prava uvedena u posjed stana jer je nesporno da je ona umrla prije nego je prvostepeni organ i donio rješenje kojim se utvrđuje da je ona nositeljica stanarskog prava na predmetnom stanu i da ima pravo na povrat stana. Imajući u vidu sve navedeno, Okružni sud je odbio tužbeni zahtjev apelanata kao neosnovan.
8. Apelanti smatraju da su im osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti smatraju da su nadležni organi pogrešno utvrdili činjenice i pogrešno primijenili materijalno pravo jer je relevantnim zakonskim odredbama propisano ko se smatra članovima porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava što oni nesporno jesu jer su preko osam godina živjeli u Livnu sa nositeljicom stanarskog prava, a da u predmetnom stanu nisu ni mogli živjeti jer je nositeljica stanarskog prava iz stana istjerana i živjela je kao izbjeglica. Smatraju i da nadležni organi nisu razjasnili ni činjenicu zašto je u ugovoru o doživotnom izdržavanju navedeno da su preko 10 godina živjeli u zajedničkom domaćinstvu-što obuhvata i period prije 30. aprila 1991. godine, te da nisu vodili računa ni o rješenju o nasljeđivanju iz kojeg je nesporno da je apelant Muharem Maslić od nositeljice stanarskog prava naslijedio predmetni stan. Apelanti navode i da je postupak povrata predmetnog stana koji je pokrenut zahtjevom nositeljice stanarskog prava neopravdano dugo trajao i odugovlačen što je i uzrok tome što ona nije otkupila predmetni stan nakon čega bi taj stan nesporno pripao apelantima.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. i stav 4. tačka i 9. Pravila Ustavnog suda glase:
2) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
4) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva: 9. apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
11. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da se apelanti žale na neopravdano dugo trajanje postupka povrata predmetnog stana koji je pokrenut po zahtjevu nositeljice stanarskog prava te da zbog dužine tog postupka nositeljica stanarskog prava nije ni uspjela otkupiti predmetni stan koji bi, da se to desilo, nesporno pripao apelantima. U vezi sa ovim navodima apelanata Ustavni sud primjećuje da apelanti nisu bili učesnici u predmetnom dijelu postupka na čiju se dužinu žale a koji je faktički okončan rješenjem Odsjeka Banja Luka broj 05-050-02-02-5192/99 od 30. januara 2003. godine, odnosno zaključkom isti broj od 20. februara 2003. godine . Osim toga, apelanti su se kao stranke u postupku povrata predmetnog stana pojavili tek 2005. godine kada su tražili nastavak navedenog postupka. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se dužina trajanja navedenog postupka u dijelu u kojem je taj postupak vođen po zahtjevu nositeljice stanarskog prava ne može podvesti pod povredu prava apelanta na pravično suđenje jer apelanti nisu bili stranke u tom dijelu postupku pa dosljedno prednjem i ne mogu tvrditi da je u tom dijelu postupka došlo do kršenja njihovih Ustavom zaštićenih prava. S obzirom na navedeno, a budući da iz navoda apelacije proizilazi da se apelanti, dakle, isključivo žale na dužinu trajanja postupka vođenog po zahtjevu nositeljice stanarskog prava a da se ne ukazuju na dužinu trajanja postupka koji je iniciran njihovim zahtjevom i u kojem je odlučivano o njihovom pravu, Ustavni sud smatra da je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
12. Nadalje, u vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
13. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da su sud i organi uprave u svojim odlukama dovoljno jasno obrazložili zašto apelantima ne pripada pravo na povrat predmetnog stana, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelanti ne nude bilo kakve argumente koji bi opravdali njihovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što su nezadovoljni ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u odnosu na ostale aspekte ovog prava također očigledno (prima facie) neosnovani.
Dopustivost u odnosu na pravo na imovinu
14. Apelanti navode i da im je osporenim odlukama prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer im po svakom osnovu pripada pravo na povrat predmetnog stana koji je njihova imovina.
15. U vezi s ovim navodima, Ustavni sud mora prvo ispitati da li je član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju primjenljiv u konkretnom slučaju. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i vlastitu jurisprudenciju, prema kojoj «imovina» u smislu člana 1. Protkola broj 1 uz Evropsku konvenciju može biti ili «postojeća imovina» ili «dobra» uključujući i potraživanja u odnosu na koja lice ima bar «legitimno očekivanje» da će ih realizovati (vidi, Evropski sud, Peter Gratzinger i Eva Gratzingerova protiv Češke Republike, Odluka o dopustivosti od 10. jula 2002. godine, aplikacija broj 39794/98, stav 69). S druge strane, nada da bi imovina koja je pripadala drugom licu mogla postati imovina apelanata, ne može se smatrati «imovinom» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao ni uslovno potraživanje s kojim apelant nije uspio zato što nije ispunio traženi uslov (idem).
16. U konkretnom slučaju, apelanti su podnijeli zahtjev za nastavak postupka za povrat predmetnog stana nakon smrti nositeljice stanarskog prava, što znači da se zahtjev ne tiče «postojeće imovine» apelanata, niti se oni u postupku pojavljuju kao vlasnici, odnosno posjednici te imovine, već samo kao podnositelji zahtjeva. S druge strane, u vezi s pitanjem da li su apelanti mogli imati bar «legitimno očekivanje» da bi njihov zahtjev mogao biti riješen pozitivno, dakle da je «ostvariv», Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli zahtjev za nastavak navedenog postupka znajući da ne ispunjavaju uvjete propisane Zakonom o prestanku primjene koji se odnose na svojstvo članova porodičnog domaćinstva nositelja stanarskog prava na napuštenom stanu.
17. Dalje, apelanti su u vrijeme podnošenja zahtjeva znali da se u konkretnom slučaju ne može primijeniti Zakon o stambenim odnosima, već su se nadali da će uspjeti sa zahtjevom za povrat upravo na osnovu svojih navoda o tome da su živjeli sa nositeljicom stanarskog prava nakon što je ona napustila predmetni stan 1994. godine, što su imali ugovor o doživotnom izdržavanju sa nositeljicom stanarskog prava koji je također zaključen nakon napuštanja stana i to 2000. godine kao i da iz rješenja o nasljeđivanju nositeljice stanarskog prava koje je donio Općinski sud u Livnu proizilazi da je apelant Muharem Maslić nasljednik predmetno stana. Međutim, Ustavni sud smatra da se ovakvo uvjerenje apelanata da će uspjeti sa takvim zahtjevom, neovisno od činjenice da je rješenjem o nasljeđivanju utvrđeno da apelant nasljeđuje predmetni stan, u okolnostima konkretnog slučaja (kad prema utvrđenju suda i upravnih organa ni sama nositeljica stanarskog prava nije otkupila predmetni stan), ne predstavlja «legitimno očekivanje» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, budući da «legitimno očekivanje» mora biti mnogo konkretnije od same nade i mora biti zasnovano na zakonskoj odredbi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da apelanti nisu dokazali da imaju «ostvarivo potraživanje» koji bi predstavljalo «imovinu» u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju (op. cit, odluka Gratzinger, stav 74), zbog čega navodi apelanata o kršenju prava na imovinu ne ulaze u okvir navedenog člana, već su ratione materiae inkompatibilni s Ustavom Bosne i Hercegovine.
18. Imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. i stav 4. tačka 9. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović