Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2830/08 (M. K.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Pravično suđenje - razuman rok
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2830/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 2830/08, rješavajući apelaciju Merhunise Kastratović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Merhunise Kastratović podnesena protiv dijela Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 009-
0-Gž-06-003119 od 15. maja 2008. godine koji se odnosi na isplatu toplog obroka, naknade za regres i prekovremeni rad zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Merhunisa Kastratović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća podnijela je 22. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv dijela Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 009-
0-Gž-06-003119 od 15. maja 2008. godine koji se odnosi na isplatu toplog obroka, naknade za regres i prekovremeni rad. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 19. stav 2. Pravila Ustavnog suda, od apelantice je 26. decembra 2008. godine zatraženo da dostavi dopunu apelacije. Apelantica je 16. januara 2009. godine dopunila apelaciju.
2. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću broj Rs-209/04 od 26. oktobra 2005. godine taj sud se proglasio mjesno nenadležnim za postupanje u sporu po apelantičinoj tužbi i utvrđeno je da će se nakon pravosnažnosti predmetnog rješenja predmet ustupiti nadležnom Općinskom sudu u Sarajevu. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelantica 18. februara 2004. godine tom sudu podnijela tužbu protiv Dioničkog društva za unutrašnju i vanjsku trgovinu OPRESA Sarajevo-
Podružnica Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) kojom je tražila isplatu novčanih potraživanja iz radnog odnosa u ukupnom iznosu od 28.120,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. U rješenju je navedeno da je tuženi u odgovoru na tužbu istakao prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Bihaću, budući da je članom 22. Ugovora o radu broj 1/P-UR-645/03 od 1. jula 2003. godine, koji je zaključen između apelantice i tuženog, ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda u Sarajevu. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud u Bihaću je donio odluku kao u dispozitivu predmetnog rješenja.
3. Nakon pravosnažnosti navedenog rješenja, predmet je proslijeđen Općinskom sudu u Sarajevu, koji je zakazao i održao prvo ročište 23. februara 2006. godine, te je nakon toga zakazao i održao još tri ročišta i donio presudu 30. oktobra 2006. godine. Navedenom Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj Pr-4484/05 od 30. oktobra 2006. godine odbijen je u cijelosti apelantičin tužbeni zahtjev kojim je tražila da sud naloži tuženom da joj isplati ukupan iznos od 10.217,50 KM dok je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se tuženi obaveže na isplatu razlike doprinosa Fondu PIO odbačen. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila isplatu neiplaćenih naknada za prekovremeni rad, topli obrok i regres, razliku plate između isplaćene plate i najniže plate, otpremninu, kao i razliku na ime manje uplaćenih sredstava za PIO pri tome se pozivajući na odredbe Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH i Zakona o radu. S tim u vezi, u postupku je utvrđeno da je apelantica bila dugogodišnji radnik tuženog, da je 1. jula 2003. godine zaključila ugovor o radu sa tuženim za obavljanje poslova prodavača u kiosku u Podružnici Bihać, prodajni objekat broj pet, sa punim radnim vremenom od 40 sati sedmično. Navedeno je da je članom
6. Ugovora o radu određeno da se apelantici plata utvrđuje kao proizvod najniže plate u FBiH a osnovna plata se uvećava za 0,5% za svaku godinu penzijskog staža, kao i da ne može biti niža od najniže plate utvrđene odlukom Vlade FBiH, s tim da ugovorom nisu bile predviđene naknade za topli obrok i regres za godišnji odmor. Dalje, u postupku je utvrđeno da je 19. decembra 2003. godine tuženi donio Odluku o otkazu ugovora o radu zaključenog sa apelanticom zbog toga što je apelantica počinila težu povredu radne dužnosti. Apelantica je protiv navedene odluke podnijela tužbu po kojoj je postupak u vrijeme donošenja predmetne presude bio u toku pred Kantonalnim sudom, jer je apelantica izjavila žalbu protiv prvostepene presude kojom je odbijen njen tužbeni zahtjev za poništenje predmetne odluke o otkazu.
4. Dalje, navedeno je da je Pravilnikom o radu tuženog propisano „da puno radno vrijeme iznosi 40 sati sedmično, a u toku godine se može preraspodijeliti tako da u toku jednog perioda traje duže a tokom drugog perioda kraće od punog radnog vremena, i to na osnovu odluke tuženog s tim da prosječno radno vrijeme ne može biti duže od 40 sati u sedmici, a prekovremeni rad može iznositi najviše 10 sati sedmično“. Sud je dalje naveo da se, prema članu 27. Pravilnika, osnovna plata zaposlenika utvrđuje kao proizvod najniže plaće utvrđene odlukom Vlade FBiH u iznosu od 200,00 KM i na osnovu koeficijenta složenosti poslova koji su razvrstani po grupama, dok Pravilnikom nisu predviđene naknade za topli obrok i regres zaposlenika. Dalje je navedeno i da je u postupku utvrđeno da su osnivači tuženog fizička lica sa 66,70% i Kanton Sarajevo sa 33,30% a da iz Rješenja Kantonalnog suda broj UF/1-1479/01 proizlazi da je Kanton Sarajevo istupio iz tuženog kao osnivač dok su na njegovo mjesto pristupila druga pravna i fizička lica. S tim u vezi, sud je naveo da je članom 1. stav 2. tačka 1. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH, na koji se apelantica pozivala u tužbenom zahtjevu, koji je na snazi bio do 8. septembra 2005. godine, propisano da su potpisnice kolektivnog ugovora saglasne da se taj ugovor primjenjuje u svim preduzećima sa državnim, odnosno većinskim državnim kapitalom na teritoriji FBiH. Dalje, navedeno je da je članom 68. Zakona o radu (na koji se, također, apelantica pozivala) propisano da se plata zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Imajući u vidu navedene relevantne odredbe, kao i nesporno utvrđene činjenice da tuženi nije državno preduzeće, niti preduzeće sa većinskim državnim kapitalom, niti je potpisnik predmetnog kolektivnog ugovora, da Pravilnikom tuženi nije predvidio naknade za topli obrok i regres, kao i da je platu apelantici isplaćivao saglasno najnižoj plati u FBiH na osnovu odluke Vlade FBiH i uvećao je shodno odredbama Pravilnika o radu i ugovora o radu zaključenog sa apelanticom, prvostepeni sud je odbio kao neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražila isplatu razlike isplaćenih plata i najniže plate utvrđene Općim kolektivnim ugovorom za teritoriju FBiH, kao i naknada za topli obrok i regres.
5. Općinski sud je dalje obrazložio da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelantica tražila isplatu naknade za prekovremeni rad, jer je u postupku, na osnovu priloženih platnih lista apelantice, utvrđeno da apelantičin ukupni broj radnih sati nije prelazio 40 sati sedmično, te da je apelantica, ako je smatrala da platne liste nisu sačinjene objektivno, imala mogućnost da na njih uloži prigovor tuženom. Prema obrazloženju suda, dio tužbenog zahtjeva za isplatu razlike uplaćenih doprinosa taj sud je odbacio u skladu sa članom 67. Zakona o parničnom postupku, jer je nesporno da je tuženi izvršio uplatu doprinosa za predmetni period, ali prema mišljenju Fonda PIO na niže osnovice od onih koje su utvrđene zakonom zbog čega se, kako je utvrdio Općinski sud, vodi poseban upravni spor od čijeg okončanja će ovisiti i eventualna uplata razlike.
6. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Kantonanom sudu koji je Presudom broj 009-0-Gž-06-003119 od 15. maja 2008. godine žalbu djelimično uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako da je obavezao tuženog da apelantici na ime razlike plata isplati iznos od 1.177,97 KM, a za prekovremeni rad iznos od 462,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. februara 2004. godine pa do isplate a u dijelu koji se odnosio na isplatu razlike doprinosa za PIO prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio na ponovno suđenje. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva koji se odnosio na isplatu toplog obroka, naknade za regres i otpremninu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Presudom je tuženi obavezan da apelantici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 68,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da iz ugovora o radu koji je apelantica zaključila sa tuženim proizlazi da se plata utvrđuje kao proizvod najniže plate u FBiH, koeficijenta složenosti poslova i procenta ostvarenja plana prometa, odnosno da je tuženi predvidio da se plata obračunava u odnosu na najnižu platu u FBiH. Pošto, prema obrazloženju Kantonalnog suda, iz dokaza provedenih u postupku pred prvostepenim sudom proizlazi da apelantici plata nije obračunavana na navedeni način, Kantonalni sud je zaključio da apelantici, na osnovu nalaza vještaka finansijske struke, pripada razlika na ime manje obračunate plate za sporni period u iznosu od 1.177,97 KM. Također je obrazloženo da je iz iskaza zastupnika tuženog nesporno da je apelantica radila prekovremeno, jer je radila šest dana sedmično po sedam sati (dva sata sedmično prekovremenog rada), te je Kantonalni sud zaključio da apelantici pripada i naknada za prekovremeni rad u skladu sa nalazom vještaka finansijske struke a na osnovu odredbi člana 29. Pravilnika o radu tuženog.
7. Kantonalni sud je obrazložio da je pravilno postupio prvostepeni sud kada je odbio dio tužbenog zahtjeva koji je vezan za isplatu naknade za topli obrok i regres, jer iz provedenih dokaza proizlazi da ovi vidovi naknade nisu predviđeni ni internim aktom tuženog ni ugovorom o radu koji je apelatnica sa tuženim zaključila a imajući u vidu da tuženi kao preduzeće u privatnom vlasništvu nije potpisnik Općeg kolektivnog ugovora. Navedeno je i da je neosnovan dio tužbenog zahtjeva za isplatu otpremnine, budući da taj zahtjev nije u skladu sa odredbama člana 100. Zakona o radu. Kantonalni sud je utvrdio da je osnovana žalba vezana za dio zahtjeva koji se odnosio na uplatu doprinosa a koji je prevostepenom presudom odbačen. Naime, Kantonalni sud je naveo da su u konkretnom slučaju vršene uplate doprinosa, ali na niže osnovice od zakonom propisanih “pa i ako se vodi upravni spor, kako to navodi tuženi, ovakav spor između tuženog i Fonda, povodom uplate doprinosa po nižoj osnovici za zaposlenike tuženog, ne može predstavljati razlog za odbacivanje tužbe koje ima u vidu odredba člana 67. ZPP jer u konkretnom slučaju se ne radi, u prvom redu o zahtjevu koji nije u sudskoj nadležnosti, niti o istom teče parnica, a ne postoje ni ostali razlozi predviđeni spomenutim članom. Budući da i ovaj dio zahtjeva predstavlja naknadu iz radnog odnosa, koje pravo, također, tužitelj može ostvariti kod suda, član 102. ZOR-a, to je sud bio dužan o istom raspraviti“. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je u navedenom dijelu prvostepenu presudu ukinuo i predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno rješavanje.
8. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama, u dijelu u kojem je predmetni postupak pravosnažno okončan, tj. u dijelu kojim je u konačnici odbijen njen tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu naknada za topli obrok, regres i prekovremeni rad, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje. Povredu ovih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer smatra da, iako tuženi nije bio potpisnik Općeg kolektivnog ugovora i nije državno preduzeće, nije joj mogao uskratiti pravo na naknadu za topli obrok i regres, jer su to osnovna ljudska prava koja poslodavac nikakvim pravilnikom ne može uskratiti. Apelantica smatra da ni iznosi naknade za prekovremeni rad nisu pravilno utvrđeni i da su veći. Navodi da je nemoguće da u jednoj državi sudovi o istom pitanju donose različite presude, jer ima radnika tuženog iz Bugojna koji su uspjeli u istovjetnim sporovima pošto Sud u Bugojnu nije pravio razliku između privatnih i državnih preduzeća. Također, smatra da je postupak trajao previše dugo, jer je od dana podnošenja tužbe do donošenja presude Kantonalnog suda proteklo pet godina.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
Pravo na pravično suđenje
a) Razuman rok
11. Ustavni sud prvenstvno zapaža da apelantica smatra da je u njenom predmetu postupak neopravdano dugo trajao. U vezi sa ovim apelantičinim navodom, Ustavni sud podsjeća da, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi, Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-1, stav 38).
12. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je postupak u radnom sporu koji je, prema zakonskoj odredbi hitan, ukupno trajao četiri godine i tri mjeseca. Međutim, Ustavni sud primjećuje da je apelantica podnijela predmetni tužbeni zahtjev 18. februara 2004. godine mjesno nenadležnom sudu u Bihaću (koji se rješenjem od 26. oktobra 2005. godine, nakon što je u odgovoru na apelantičinu tužbu tuženi istakao prigovor mjesne nenadležnosti, proglasio mjesno nenadležnim) iako je zaključenim ugovorom o radu, čiji je prekid bio predmet postupka, jasno ugovoreno da je u eventualnim sporovima mjesno nadležan Općinski sud u Sarajevu. Dalje, Ustavni sud zapaža da je nakon prosljeđivanja predmeta mjesno nadležnom Općinskom sudu u Sarajevu taj sud proveo dokazni postupak i donio prvostepenu presudu za manje od godinu dana dok je postupak po apelantičinoj žalbi pred Kantonalnim sudu trajao godinu i sedam mjeseci, što se, iako drugostepeni sud odluku o žalbi nije donio u zakonom propisanom roku, u smislu standarda iz člana 6. Evropske konvencije, samo po sebi ne može smatrati neopravdano dugim trajanjem postupka. S tim u vezi, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na pravično suđenje u razumnom roku, budući da je postupak pred mjesno nadležnim sudovima okončan za manje od dvije godine i pet mjeseci dok se trajanje postupka pred mjesno nenadležnim sudom može staviti na teret apelantici zbog njenog propusta da tužbu podnese mjesno nadležnom sudu iako je iz ugovora o radu koji je apelantica potpisala sa tuženim, a čiji je otkaz bio predmet postupka, bilo nesporno da je ugovorena mjesna nadležnost Općinskog suda.
13. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantica nema opravdan zahtjev u odnosu na navode da joj je prekršeno pravo na suđenje u razumnom roku u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u ovom dijelu očigledno (prima facie) neosnovana.
b) Ostali aspekti prava na pravično suđenje
14. Dalje, apelantica navodi da joj je povrijeđeno i pravo na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan na način na koji to zahtijeva član 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
15. Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku u vezi sa primjenom materijalnog prava i razloge zbog kojih je trebalo odbiti apelantičin tužbeni zahtjev u dijelu koji se odnosio na isplatu naknade za regres, topli obrok i zašto je apelantici dosuđen predmetni iznos na ime naknade za prekovremeni rad, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da činjenica da je Općinski sud u Bugojnu u pogledu isplate regresa i plaća usvojio tužbene zahtjeve nekih od uposlenika tuženog, a na šta apelantica ukazuje, samo po sebi ne vodi kršenju prava na pravično suđenje s obzirom da apelantica, u konkretnom slučaju, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka, ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, niti to proizlazi iz stanja spisa. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantičinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje zbog pogrešne primjene materijalnog prava, nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati.
16. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i u pogledu ostalih aspekata ovog prava očigledno (prima facie) neosnovani.
Pravo na nediskriminaciju
17. Apelantica navodi da joj je povrijeđeno pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje.
18. Prema praksi Evropskog suda, koju slijedi i Ustavni sud, diskriminacija nastupa ako se lice ili grupa lica koji se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotrebe sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Irska protiv Velike Britanije , presuda od 18. januara 1978. godine, serija A broj 25, stav 226).
19. U vezi sa apelantičinim navodima da je diskriminirana u vezi sa pravom na pravično suđenje, a s obzirom na elaboraciju iz prethodnih tačaka i zaključak da su apelantičini navodi o povredi ostalih aspekata prava na pravično suđenje neosnovani, kao i na činjenicu da apelantica, osim navoda da su drugi sudovi donosili odluke različite od odluka u njenom predmetu, nije dostavila nikakav dokaz kojim bi učinila vjerovatnim da je u konkretnom postupku diskriminirana u vezi sa pravom na pravično suđenje, odnosno da je različito tretirana u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
20. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr Miodrag Simović