Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2969/08 (V. V.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Penzija
- Stjecanje bez osnova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2969/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 2969/08, rješavajući apelaciju Vasilije Vuković, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Vasilije Vuković podnesena protiv presude Okružnog suda u Trebinju broj 015-0-Gž-08-
000 053 od 20. augusta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Foči broj 094-0-Mal-07-000-075 od 27. decembra 2007. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vasilija Vuković (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Foče, koju zastupa Mile Čajević advokat iz Foče, podnijela je 25. septembra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 015-0-Gž-08-000 053 od 20. augusta 2008. godine i presude Osnovnog suda u Foči (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 094-0-Mal-07-000-075 od 27. decembra 2007. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 094-0-Mal-07-000-075 od 27. decembra 2007. godine usvojen je tužbeni zahtjev Republičkog fonda penzijskog i invalidskog osiguranja Podgorica, Republika Crna Gora (u daljnjem tekstu: tužitelj) i obavezana apelantica da tužitelju vrati iznos od 1.319,12 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. juna 2007. godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate na račun čiji je broj pobliže naveden u presudi i koji se vodi kod Crnogorske komercijalne banke Podgorica kao i da naknadi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu do 949,00 KM. U obrazloženju presude sud je prvenstveno naveo sadržaj tužbe te sadražaj apelanticinog odgovora na tužbu i apelanticinih navoda sa glavne rasprave. Navedeno je da je sud nakon provedenog dokaznohg postupka utvrdio da je među strankama nesporno da je apelantica korisnik porodične penzije po rješenju tužitelja od 30. septembra 2005. godine kojim je apelantici određen novi iznos penzije počev od 1. januara 2004. godine, a na osnovu Sporazuma između SRJ i BiH o socijalnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Sporazum). Navedeno je da je među strankama sporno da li je apelantici na ime preplate penzije neosnovano isplaćen iznos od 1.319,12 KM. Sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je rješenjem tuženogpodručno odjeljenje Nikšić broj 0203-15874 od 21. marta 1997. godine apelantici počev od 28. januara 1997. godine priznato pravo na porodičnu penziju iza umrlog supruga Gligora Vukovića, u najnižem iznosu porodične penzije utvrđene Zakonom o PIO Crne Gore. Nakon toga, zaključivanjem Sporazuma novim rješenjem tuženog broj 0203-15874/1 od 30. septembra 2005. godine apelantici kao korisnici porodične penzije iz Foče-BiH, odobrena je isplata porodične penzije počev od 1. januara 2004. godine u iznosima pobliže navedenim u predmetnom rješenju i određeno da se obustavlja isplata najniže porodične penzije priznate rješenjem iz 1997. godine za svo vrijeme korištenja penzije u BiH. Navedeno je da je u predmetnom rješenju tuženog obrazloženo da je postupak za odobrenje za isplatu penzije u BiH pokrenut po službenoj dužnosti shodno odredbama člana 35. Sporazuma, da je u postupku utvrđeno da se apelantici isplata penzije vrši u BiH, da je na osnovu toga utvrđeno da će se primjenom odredbi Zakona o PIO Republike Crne Gore i odredbama Sporazuma zaključenog između dvije države odobriti isplata penzije u BiH i da će se obračun vršiti u valuti zemlje u kojoj se ova isplata odobrava, kao i da, iako je apelantica ostvarila pravo na najniži iznos porodične penzije, shodno odredbama člana 5. stav 4. navedenog sporazuma, neće se isplaćivati najniži penzije jer apelantica kao korisnik penzije živi u BiH.
3. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da je članom 5. st. 1. i 4. Sporazuma propisano da se penzija prema pravnim propisima jedne države ugovornice isplaćuje korisniku sa prebivalištem u drugoj državi ugovornici s tim da ova odredba ne primjenjuje na davanja po osnovu najniže penzije i drugih davanja po osnovu penzijskog osiguranja koja se ostvaruju zavisno od imovinskog cenzusa. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je postupajući po članu 42. ovog sporazuma tužitelj donio rješenje kojim je po službenoj dužnosti obustavio isplatu najniže porodične penzije apelantici za svo vrijeme korištenja u BiH te da je uvidom u listing isplaćenih iznosa porodične penzije sa sporni period utvrđeno da je apelantici po osnovu rješenja iz 1997. godine, ukupno isplaćeno penzija u iznosu od 1.389,36 eura a da je iznos koji je treba pripasti apelantici nakon donošenja novog rješenja iz 2005. godine ukupno 714,90 eura iz čega proizilazi da je izvršena preplata penzije u iznosu od 674,46 eura preračunato u KM po kursu eura u BiH što iznosi 1.319,12 KM. S tim u vezi, Osnovni sud je obrazložio da je članom 210. stav 4. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisana obaveza vraćanja stečenog bez osnova koja nastaje i kada se nešto primi obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao, pa kako je sa sigurnošću utvrđeno da je apelantica primila iznos od 1.319,12 KM „kao pretplaćeni iznos u odnosu na visinu penzije određene Rješenjem nakon stupanja na snagu Međudržavnog sporazuma o penzijskom i invalidskom osiguranju“ to je Osnovni sud obavezao apelanticu na vraćanje navedenog iznosa tuženom. Vezano za istaknuti pigovor zastare Osnovni sud je naveo da je članom 376. stav 2. ZOO propisano da je objektivni rok za zastarijevanje potraživanja 5 godina od dana kada je šteta nastala te da stoga nije osnovan prigovor zasare potraživanja. Navedeno je da je sud odluku o troškovima zasovao na odredbi člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), pri čemu je sud precizno naveo iznose za svaku procesnu radnju koje je priznao tužitelju.
4. Protiv navedene presude apelantica je izjavila žalbu Okružnom sudu koji je presudom broj 015-0-Gž-08-000 053 od 20. augusta 2008. godine žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani žalbeni navodi da je prvostepeni sud počinio povredu odredaba ZPP jer tužitelj nije u tužbi naznačio nadležnost suda i osnov tužbenog zahtjeva iz razloga što, prema mišljenju Okružnog suda, ovi razlozi ne mogu biti od uticaja na zakonitost i pravilnost prvostepene presude. Navedeno je da su neosnovani i žalbeni navodi da se u konkretnom slučaju ne radi o institutu neosnovanog bogaćenja jer predmetni odnos nije obligaciono-pravni nego radno-pravni, budući da predmetni spor nije radni spor, te da je neosnovan i prigovor zastare potraživanja. Istaknuto je da apelantica u žalbi uglavnom ponavlja navode iz odgovora na tužbu i navode koje je isticala u toku prvostepenog postupka, koje je Osnovni sud „imao u vidu, te dao razloge zbog čega nije prihvatio materijalno-pravne prigovore, koje u cjelosti akceptira i ovaj sud“.
5. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi i da su presude površne i paušalne te da su sudovi postupali po neurednoj tužbi koja nije sadržavala sve potrebne elemente (osnov i nadležnost suda i element inostranosti) te da su pogrešno predmetni spor podveli pod spor male vrijednosti jer se u konkretnom slučaju radi o radnom sporu kao i da se taj spor morao provesti po redovnom parničnom postupku a ne po postupku za sporove male vrijednosti zbog čega je apelantica onemogućena da izjavi žalbu i zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Apelantica smatra da se u konkretnom slučaju ne može raditi o neosnovanom bogaćenju već eventualno o naknadi štete i da je, s tim u vezi, trebalo primijeniti odredbe Zakona o PIO RS koji se odnosi na naknadu štete zbog isplaćenog većeg iznosa penzije, iz čega prema apelanticinom mišljenju, predmetni spor i ne spada u sudsku nego upravnu nadležnost. S tim u vezi apelantica navodi da zbog činjenice da je apelantica ostvarila penziju u Crnoj Gori a koja se isplaćuje u BiH, apelatnica smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti ni odredbe Zakona o PIO Crne Gore ni Zakona o PIO Republike Srpske zbog čega su osporene presude nezakonite. Također navodi da je u njenom slučaju došlo do zastare potraživanja jer su potraživanja nastala u period od 1. aprila 2004. godine do 1. januara 2005. godine a da je tužba podnesena 18. juna 2007. godine, a kako se radi o radnom sporu, sva potraživanja za period od 1. oktobra 2004. godine do 17. juna 2007. godine su, prema apelanticinom mišljenju, zastarjela. Apelantica smatra i da je odluka o troškovima postupka nezakonita jer tužitelj nije pružio niti jedan dokaz o osnovi i visini troškova.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudencji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
8. Apelantica smatra da su joj pravo na pravično suđenje i pravo na imovinu prekršeni zbog pogrešne primjene materijalnog i procesnog prava. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
9. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud primjećuje da su se sudovi prilikom odlučivanja u konkretnom sporu pozvali na relevantne odredbe Sporazuma kojima je regulisan ponovni izračun penzija korisnicima koji su pravo na penziju ostvarili na teritoriji jedne države a isplata im se vrši na teritoriji druge države i obrazložili da apelantica budući da prima penziju u BiH a da je pravo na penziju ostvarila u Crnoj Gori, nakon stupanja na snagu Sporazuma i donošenja novog rješenja shodno odredbama tog sporazuma ima pravo na manji iznos penzije od onoga koji je do tada primala te su obavezali apelanticu na povrat više isplaćenog iznosa, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim zbog čega navode o pogrešnoj primjeni navedeog sporazuma smatra neosnovanim.
10. Nadalje, navedenim sporazumom je propisano da u slučaju sporova nastalih povodom prava priznatih ovim sporazumom, isključivu nadležnost imaju sudovi države na čijoj teritoriji korisnik prava ima prebivalište iz čega proizilazi da su sudovi koji su donijeli osporene odluke bili nadležni za njihovo donošenje te Ustavni sud smatra da su i ovi navodi apelantice neosnovani. Dalje, iz osporenih presuda proizilazi da su sudovi, kao osnov za povrat predmetnog iznosa, naveli odredbe ZOO koje se odnose na neosnovano bogaćenje dok apelantica tvrdi da je trebalo primijeniti odredbe Zakona o PIO koji se odnose na naknadu štete. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz odredbi Zakona o PIO koji se odnose na naknadu štete, naknada štete Fondu PIO se vrši u slučaju kada osiguranik primi veći iznos penzije od onog koji mu je priznat. Nasuprot tome, odredbama ZOO koje se odnose na neosnovano bogaćenje propisano je da obaveza vraćanja postoji i onda kada se nešto primi obzirom na osnov koja se nije ostvario ili koji je kasnije otpao, o čemu se prema utvrđenju redovnih sudova u konkretnom slučaju i radi jer je apelantici ranijim rješenjem bio priznato pravo na porodičnu penziju u najnižem iznosu dok je naknadno, donošenjem Sporazuma, taj osnov otpao budući da je Sporazumom propisano da se penzije korisnika koji su pravo na penziju stekli na teritoriji jedne države a isplata se vrši na teritoriji druge države, nemaju pravo na isplatu iznosa najniže penzije. S tim u vezi, Ustavni sud smatra i ove navode apelantice neosnovanim.
11. Osim toga, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u postupanju redovnih sudova kada su navedeni predmet tretirali kao spor male vrijednosti te smatra i da je neosnovan i navod da se u konkretnom slučaju radi o radno-pravnom sporu. Ovo stoga što predmet konkretnog spora nisu prava iz radnog odnosa već iz PIO, a relevantnim odredbama ZPP je propisano da se sporovi koji se, između ostalog, odnose na novčana potraživanja čija vrijednost ne prelazi iznos od 3.000,00 KM smatraju sporovima male vrijednosti. Također, Ustavni sud smatra da su neosnovani i navodi o pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava u vezi sa sadržajem tužbe, zastarom potraživanja i troškovima postupka jer su sudovi po tim pitanjima dali obrazloženja koja po mišljenju Ustavnog suda zadovoljavaju standarde člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
12. Pored navedenog, Ustavni sud također ukazuje da apelantica u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njenu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljna ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
13. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović