Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3115/08 (B. K.)

Odluka donesena 21. 07. 2011.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3115/08

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 07. 2011.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić i sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3115/08, rješavajući apelaciju Bećira Kurtića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Bećira Kurtića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 003-0-Gž-08-

001196 od 22. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 032-0-Mal-06-004618 od 18. aprila 2008. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Bećir Kurtić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Ramiz Aljić, advokat iz Tuzle, podnio je 3. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 003-0-Gž-08-001196 od 22. augusta 2008. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 032-0-Mal-06-004618 od 18. aprila 2008. godine.

2. Presudom Općinskog suda broj 032-0-Mal-06-004618 od 18. aprila 2008. godine obavezan je apelant da JKP „Vodovod i kanalizacija“ Tuzla (u daljnjem tekstu: tužitelj) na ime duga za isporučenu vodu za period od 1. januara 1998. godine do 20. maja 2003. godine isplati iznos od 1.051,80 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. augusta 2003. godine do isplate i da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 80,00 KM. U obrazloženju je navedeno da je tužitelj 1. augusta 2003. godine tom sudu podnio prijedlog za izvršenje na osnovu vjerodostojne isprave protiv apelanta radi duga za isporučenu, a neplaćenu vodu u iznosu od 1.327,00 KM po kojem je sud dozvolio izvršenje. Nakon toga, apelant je blagovremeno izjavio prigovor na navedeno rješenje koji je Zaključkom Općinskog suda broj I-12384/03 od 4. septembra 2006. godine prihvatio, odložio izvršenje i predmet po pravosnažnosti dostavio na redovan parnični postupak. Dalje, navedeno je da je tužitelj, postupajući po rješenju tog suda, podneskom od 11. oktobra 2007. godine uredio prvobitni prijedlog za izvršenje (sada tužbu) u smislu člana 53. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da je na pripremnom ročištu tužitelj preinačio tužbeni zahtjev tako što je umanjio prvobitno postavljeni tužbeni zahtjev za iznos od 275,20 KM, jer je apelant uplatio dio duga poslije pokretanja postupka, te je precizirao tužbeni zahtjev na iznos od 1.051,80 KM koji se odnosio na utrošak vode za period od 1. januara 1998. godine do 20. maja 2003. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. augusta 2003. godine. Općinski sud je naveo i da je apelant u prigovoru na rješenje o izvršenju istakao da je predmetni dug nerealan iz razloga što je obračunat za četiri člana domaćinstva, a da su se njegov sin i snaha iselili iz njegovog stana još 2000. godine, da stanuje na devetom spratu i da nema uredno vodosnabdijevanje, da ne može izmirivati troškove za isporučenu vodu, jer je u penziji, kao i da ne prihvata nikakvu zajedničku potrošnju. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka izvršen uvid u račune bliže navedene u presudi i knjigovodstvenu karticu. Naveo je i da je tužitelj javno preduzeće koje na osnovu Zakona o komunalnim djelatnostima vrši kontinuiranu isporuku vode i da je članom 14. stav 2. Odluke o vodovodu i kanalizaciji grada Tuzle-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Općine Tuzla“ broj 3/89) propisano da je osnov za obračun utroška vode, odnosno korištenja kanalizacije, m3 utrošene vode dijeljen sa brojem članova domaćinstva, podstanara i sl. Dalje je navedeno da je odredbom člana 17. Pravilnika o općim uvjetima i mjerama za obavljanje djelatnosti vodosnabdijevanja („Službeni glasnik Općine Tuzla“ broj 180/91) propisano da potrošač koji živi u stambenoj zajedničkoj zgradi može otkazati broj članova domaćinstva pod uvjetom ako donese potvrdu kućnog savjeta sa naznakom od kada se vodi promjena broja članova domaćinstva i da će se samo tako uredna potvrda uzeti u obzir prilikom obračuna utroška vode. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenice da iz priloženih računa i knjigovodstvene kartice tužitelja proizlazi da apelant duguje navedeni iznos za isporučenu vodu, kao i da apelant u toku postupka ničim nije dokazao da u njegovom domaćinstvu ne žive sin i snaha, Općinski sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanta na isplatu navedenog iznosa sa zakonskom zateznom kamatom i na naknadu troškova postupka.

3. Protiv navedene presude apelant je izjavio žalbu Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 003-0-Gž-08-001196 od 22. augusta 2008. godine žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu, te odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu od 300,00 KM. U obrazloženju presude je navedeno da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud postupao po neurednoj tužbi jer iz podataka u spisu proizlazi da je tužitelj, nakon prijema rješenja prvostepenog suda od 4. oktobra 2007. godine, 11. oktobra 2007. godine dostavio sudu uređenu tužbu koja po svojoj sadržini ima sve elemente propisane članom 53. stav 2. tačka 2. ZPP, zbog čega je, prema obrazloženju Kantonalnog suda, bespredmetan i žalbeni navod da je u tužbi morao biti određen i period izvršene isporuke vode, jer činjenica da tužitelj u tužbi navodi da je njegovo potraživanje prema ispostavljenim računima sa 20. majem 2005. godine u iznosu od 1.327,00 KM samo po sebi ne čini tužbu neurednom. Pri tome je Kantonalni sud naveo da je tužitelj, shodno odredbama člana 77. ZPP imao mogućnost, koju je i iskoristio, da na pripremnom ročištu iznese sve činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev i naveo da se potraživanje tiče perioda od 1. januara 1998. godine do 20. maja 2003. godine, predlažući da se o tome izvedu dokazi uvidom i čitanjem specifikacije neplaćenih računa, kao i bliže navedenih računa za predmetni period čemu se apelant, prema navodima Kantonalnog suda, nije protivio.

4. Kantonalni sud je obrazložio da je neosnovan i žalbeni navod da je izreka prvostepene presude nerazumljiva i nepodobna da proizvede materijalno pravne i procesnopravne posljedice presuđene stvari, jer je u izreci prvostepene presude navedena struktura duga, na koga se taj dug odnosi i za koji period iz čega slijedi da je bespredmetno i apelantovo pozivanje na sukcesivni karakter potraživanja za isporučenu vodu, jer to može biti bitno samo za pitanje kamate koja nije dosuđena na apelantovu štetu. Obrazloženo je i da se ostali žalbeni navodi koji se odnose na tvrdnju da prvostepeni sud nije naveo iznose duga iz svih 19 priloženih računa, ni pojedinačne iznose duga iz knjigovodstvene kartice, te da dosuđeni iznos predstavlja netačan zbir računa i kartica na koji se mogao izjasniti samo vještak ekonomske struke, u suštini, tiču osporavanja utvrđenog činjeničnog stanja a što predstavlja razlog zbog kojeg se, shodno odredbama člana 433. ZPP, presuda koja je donesena u sporu male vrijednosti ne može osporavati. Konačno, Kantonalni sud je obrazložio da su neosnovani i apelantovi žalbeni navodi kojima je prvostepenu presudu osporavao sa aspekta člana 38. Zakona o porezu na promet proizvoda i usluga i člana 46. stav 2. Zakona o zaštiti potrošača u BiH prema kojima je tužitelj bio dužan da apelantu svakog mjeseca dostavlja račune, jer tek po njihovoj dostavi potrošač stiče saznanje o utrošenoj količini vode i ocjenjuje što je od uticaja na docnju. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je iz spisa predmeta vidljivo da apelant osporavanje tužbenog zahtjeva tužitelja i nije zasnovao na tvrdnji da mu tužitelj za sporni period nije ispostavljao predmetne račune, već je u podnesenom prigovoru samo tvrdio da su se njegov sin i snaha iselili iz stana 2000. godine, da stanuje na devetom spratu, da nema uredno vodosnabdijevanje, da ne može pod tim uvjetima prihvatiti račune za isporučenu vodu i da ne prihvata nikakvu zajedničku potrošnju. S tim u vezi, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepenu presudu.

5. Apelant smatra da su mu osporenim presudama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da sudovi smatraju da je tužiteljeva tužba bila uredna i pored toga što je u tužbi navedeno da potraživanje tužitelja prema ispostavljenim računima sa 20. majem 2003. godine iznosi 1.327.00 KM, a budući da je članom 53. stav 2. tačka 2. ZPP jasno propisano da tužba mora sadržavati određen zahtjev u pogledu glavne stvari, te da ovaj nedostatak tužbe drugostepeni sud opravdava navodom da je na pripremnom ročištu tužitelj otklonio nedostatak preciziranjem perioda duga od 1. januara 1998. godine do 20. maja 2003. godine zaboravljajući pri tome da, prema članu 69. ZPP, sud urednu tužbu dostavlja tuženom na odgovor. Apelant smatra da, s tim u vezi, prvostepeni sud nije mogao produžiti prekluzivni rok i dozvoliti tužitelju da na pripremnom ročištu otklanja nedostatke svoje tužbe. Povredu navedenih prava apelant vidi i u činjenici da mu je tužba dostavljena na odgovor bez priloga, što drugostepeni sud opravdava navodima da apelant nije tražio odlaganje pripremnog ročišta a s obzirom na to da je tužitelj dostavio dokaze na koje se pozivao u tužbi tek na ročištu, što je suprotno odredbama člana 1. ZPP kojim je jasno propisano da se zakonom određuju pravila postupka pred nadležnim sudovima u građanskopravnim sporovima ukoliko posebnim zakonom nije drugačije određeno, što ovdje nije slučaj. Navodi da su sudovi, nakon što je on osporio visinu i osnov dugovanja, bili obavezni izvršiti vještačenje ekonomske struke čime su nepravilnim postupanjem preuzeli ulogu vještaka na apelantovu štetu budući da su potraživanja za vodu i druge komunalne usluge, po svojoj prirodi, sukcesivnog karaktera jer tako i nastaju svakog mjeseca i tek ispostavljanjem računa potrošaču na način propisan zakonom od tog dana postoji obaveza potrošača na plaćanje. Ustavni sud primjećuje da iz navedenog proizlazi da apelant povredu navedenih prava vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni procesnog prava.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi, Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

8. U vezi sa apelantovim navodima o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o pogrešno i nepravilno utvrđenom činjeničnom stanju i o pogrešnoj primjenu procesnog prava, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva , presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).

9. Ustavni sud zapaža da su sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke zašto je apelant dužan da tužitelju plati dug za isporučenu, a neplaćenu utrošenu vodu, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud zapaža da su nadležni sudovi na jasan i nedvojben način obrazložili postupak uređenja tužbe koji je proveden u konkretnom slučaju, kao i način preciziranja tužbenog zahtjeva na pripremnom ročištu i da su se pri tome pozvali na relevantne odredbe procesnog zakona, što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, iz osporenih presuda proizlazi da je apelant imao mogućnost da u toku postupka predlaže i izvodi dokaze u svoju korist i time dokaže da je tužbeni zahtjev tužitelja neosnovan, što apelant nije uspio. Dalje, Ustavni sud smatra da su nadležni sudovi dali detaljna obrazloženja i u vezi sa visinom duga koji su utvrdili na osnovu priloženih računa za svaki pojedinačni mjesec, kao i da apelant nije osporio njihov prijem, a takva obrazloženja su, prema mišljenju Ustavnog suda, u skladu sa standardima Evropske konvencije. Pri tome Ustavni sud ima u vidu i da je apelant suštinski visinu dugovanja osporio tek u žalbenom postupku, budući da je u prvostepenom postupku samo tvrdio da je iznos duga nerealan, da ga ne može izmiriti jer je penzioner i da ne prihvata „zajedničku potrošnju“, te da je Kantonalni sud s tim u vezi obrazložio da, shodno odredbama ZPP, kod sporova male vrijednosti nije moguće osporavati utvrđeno činjenično stanje (što ovi navodi u suštini i jesu), što Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud, također, ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

Prof. dr Miodrag Simović

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3115/08 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio