Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3133/08 (K.S. i B.S.-B.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Ništavost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3133/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3133/08, rješavajući apelaciju K.S. i B.S.B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija K.S. i B.S.B. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 580 P 012 729 07 Rev od 17. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 007-0-Gž-06-001428 od 25. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj P-12729/02 od 27. septembra 2006. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. K.S. i B.S.B. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Slaven Bevanda, odvjetnik iz Mostara, podnijeli su 6. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 580 P 012 729 07 Rev od 17. jula 2008. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 007-0-Gž-06-001428 od 25. januara 2007. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj P-12729/02 od 27. septembra 2006. godine.
2. Općinski sud je Presudom broj P-12729/02 od 27. septembra 2006. godine odbio tužbeni zahtjev apelanata da se HT Mobilne komunikacije d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) obaveže da im isplati 33.000,00 KM, odnosno alternativni tužbeni zahtjev da se tuženi obaveže da im plati 104.625,00 KM sa zakonskim zateznim kamatama počevši od 1. januara 2000. godine, te da im nadoknadi troškove postupka sa zakonskim zateznim kamatama.
3. Iz obrazloženja presude proizlazi da su apelanti tražili da se tuženi obaveže da izmiri obavezu po osnovu ugovora o zastupanju prema kojem se tuženi obavezao da im plaća 3.000,00 KM mjesečno za pružene usluge zastupanja. Također, apelanti su istakli i alternativni tužbeni zahtjev, za slučaj da sud zaključi da je ugovor o zastupanju ništav, kojim su tražili da se tuženi obaveže da im plati iznos od 104.625,00 KM na ime obavljenih poslova po nalogu tuženog. Dalje, u obrazloženju presude je konstatovano da je među strankama bilo nesporno da je 1. januara 1999. godine između prednika tuženog, kojeg je zastupao direktor M.Ž., i Odvjetničkog ureda B.S. (u daljnjem tekstu: Odvjetnički ured), kojeg je zastupao odvjetnik Z.B., zaključen Ugovor o zastupanju kojim se Odvjetnički ured obavezao zastupati tuženog. Općinski sud je neosnovanim ocijenio prigovor tuženog da je ugovor o zastupanju ništav. S tim u vezi, ukazano je na to da je na osnovu Rješenja Odvjetničke komore HR H-
B broj 23/99 od 26. maja 1999. godine utvrđeno da je Odvjetnički ured oformljen 26. maja 1999. godine, odnosno da nije postojao u vrijeme zaključenja ugovora o zastupanju, zaključenog 1. januara 1999. godine. Međutim, kako je utvrđeno da je jedan od osnivača i članova Odvjetničkog ureda odvjetnik Z.B. u toku 1998. godine zastupao tuženog i pružao mu odvjetničke usluge, Općinski sud je zaključio da bi se u konkretnom slučaju moglo govoriti o elementima rušljivog ugovora iz člana 111. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), ali ne i o ništavom ugovoru. Neosnovanim je ocijenjen i tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanata. S tim u vezi, ukazano je na Rješenje Odvjetničke komore HZ H-B Mostar broj 18/2001 od 1. februara 2001. godine iz kog proizlazi da su apelant-odvjetnik K.S. i odvjetnik Z.B. podnijeli zahtjev za donošenje rješenja o prestanku rada Odvjetničkog ureda, te da su, između ostalog, u apelantima odredili likvidatore Odvjetničkog ureda, a na osnovu čega je zaključeno da su oni aktivno legitimisani za naplatu eventualnih potraživanja Odvjetničkog ureda. Dalje, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da su apelanti kao dokaz o obavljenim poslovima zastupanja za tuženog predočili tri podneska Kancelariji visokog predstavnika u BiH, ugovor o zakupu nekretnina, odluku o ustupanju nekretnina u zakup, odluku o privatizaciji dijela preduzeća, prijedlog Nagodbe o preuzimanju duga između označenih strana, od kojih je jedna strana bio i prednik tuženog, korespondenciju u vezi sa registracijom prednika tuženog sa Kancelarijom visokog predstavnika, te dopis Visokog predstavnika od 26. novembra 1998. godine. Na osnovu uvida u ove dokumente, Općinski sud je, s obzirom na formu i nedostatke u navedenim dokumentima, zaključio da se ne može na jasan i nedvosmislen način utvrditi da oni predstavljaju konkretizaciju i ispunjenje ugovorenih obaveza Odvjetničkog ureda prema ugovoru o zastupanju od 1. januara 1999. godine, pogotovo zbog toga što predočeni dokumenti nisu sadržavali ni elemente bitne za valjanost podneska, odnosno akta, kao ni potpis ili pečat odvjetnika, tj. odvjetničke kancelarije koja ih je sačinila. Takav zaključak potkrijepljen je obavezom odvjetnika kao zastupnika da, u skladu sa članom 12. Zakona o odvjetništvu, svaki podnesak ili ispravu koju sačini u tom svojstvu mora potpisati i na nju staviti pečat svoje odvjetničke kancelarije, kao i ukazivanjem na dio iskaza svjedoka Z.B. koji je potvrdio da su podnesci upućeni Visokom predstavniku sastavljani 1998. godine, a za što je prednik tuženog uredno izmirio svoje obaveze. Dalje, Općinski sud je saslušao svjedoke M.Ž. i M.Š. na temelju čijih iskaza je utvrđeno da su pojedini od dokumenata na koje su apelanti ukazivali sastavljani prije 1. januara 1999. godine, a što je objektivizirano i računima broj XII-36/98 od 9. decembra 1998. godine i broj XII-41/98 od 30. decembra 1998. godine sa potvrdama o izvršenom plaćanju. Ukazujući na čl. 123. i 126. ZPP, Općinski sud je zaključio da primjenom pravila tereta dokazivanja nije mogao sa sigurnošću utvrditi da je Odvjetnički ured izvršio svoju obavezu iz člana 3. ugovora o zastupanju i tuženom položio račun u pismenom obliku u ugovorenom roku od šest mjeseci. Također, ukazano je na to da apelanti kao dokaz nisu ponudili odgovarajuće isprave, račune, evidencije i slično, a na temelju čega bi tuženi, u skladu sa članom 4. ugovora, bio obavezan da im plati za izvršene usluge.
4. Kantonalni sud je Presudom broj 007-0-Gž-06-001428 od 25. januara 2007. godine žalbe apelanata odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu. Kantonalni sud je zaključio da je prvostepeni sud pravilno odbio tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im isplati naknadu u iznosu od 33.000,00 KM, ali da za ovakvu svoju odluku nije dao pravilno obrazloženje. Kantonalni sud je zaključio da je ugovor o zastupanju ništav, u smislu člana 103. ZOO-a, a ne rušljiv kako je to Općinski sud zaključio. U prilog ovom stavu Kantonalni sud je istakao da je čl. 22-27. Zakona o odvjetništvu regulisana organizacija odvjetničkih kancelarija i pisarnice, te zajedničke odvjetničke kancelarije, ali da nije uređeno da kancelarije imaju pravni subjektivitet, odnosno da je članom 28. navedenog zakona regulisano da svojstvo pravne osobe ima jedino Komora u koju se odvjetnici obavezno udružuju. Na temelju navedenog zaključeno je da Odvjetnički ured nije imao svojstvo pravne osobe, a zbog čega nije ni mogao zaključiti pravno valjan ugovor, odnosno da odvjetnik Z.B. nije mogao zastupati Odvjetnički ured nego samo druge odvjetnike iz Odvjetničkog ureda. Dalje, zaključeno je da je prvostepeni sud neosnovano odbio prigovor nedostatka aktivne legitimacije apelanata kao tužilaca. S tim u vezi, ukazano je na Rješenje Regionalne odvjetničke komore broj 73/03 od 17. aprila 2003. godine iz kog proizlazi da je odvjetnik Z.B. u periodu od 1. januara 1997. godine do 11. februara 1999. godine bio upisan u Imenik odvjetnika, zatim na akt iste komore broj 93/03 od 16. maja 2003. godine prema kojem 1. januara 1999. godine, tj. kada je zaključen ugovor o zastupanju, nije postojao Odvjetnički ured, Rješenje Odvjetničke komore HZ H-B broj 23/99 od 26. maja 1999. godine iz kog proizlazi da je Odvjetnički ured imao pisarnicu u Mostaru i Čitluku, a koje je doneseno nakon što odvjetnik Z.B. nije više obavljao odvjetničku djelatnost jer je 11. februara 1999. godine imenovan za direktora jednog preduzeća, te na Rješenje Odvjetničke komore broj 18/2001 od 1. februara 2001. iz kog proizlazi da će apelant K.S. od dana donošenja rješenja poslovati pod imenom odvjetnik K.S. Na osnovu navedenih dokumenata, Kantonalni sud je zaključio da su apelanti bili samo likvidatori Odvjetničkog ureda, a ne i njegovi pravni sljedbenici. Dalje, Kantonalni sud je zaključio da je pravilno odbijen i drugi tužbeni zahtjev apelanata, ali da je prvostepeni sud pogrešno zaključio da se radi o alternativnom tužbenom zahtjevu, te ukazao na to da je u pitanju eventualni tužbeni zahtjev iz člana 173. stav 2. ranijeg ZPP, koji je bio na snazi u vrijeme isticanja ovog tužbenog zahtjeva. Dalje, ukazano je i na to da u postupku nije utvrđeno ko je sastavio akte koje su apelanti predočili kao dokaz o obavljenim uslugama za tuženog, kao i da nije dokazano kada su oni sastavljeni. S tim u vezi, neosnovanim je ocijenjeno i pozivanje apelanata na iskaz svjedoka M.Ž., s obzirom na to da je on izjavio da je Odvjetnički ured obavio određene poslove za tuženog ali nije naveo o kojim poslovima se radi. Na temelju navedenog, Kantonalni sud je zaključio da apelanti nisu dokazali da su za tuženog obavili poslove za koje su naknadu tražili u eventualnom tužbenom zahtjevu, te da je, shodno tome, prvostepeni sud pravilno primijenio čl. 123. i 126. ZPP. Najzad, neosnovanim su ocijenjeni i prigovori apelanata da su u prvostepenom postupku povrijeđeni čl. 123, 125. i 126. ZPP, jer za ništavost ugovora o zastupanju nije relevantno da li je korisnik usluge nešto i platio, te je ukazano na to da je u toku postupka tuženi upravo tvrdio da po ugovoru ništa nije plaćeno.
5. Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 P 012729 07 Rev od 17. jula 2008. godine reviziju apelanata izjavljenu na drugostepenu presudu odbio kao neosnovanu. U obrazloženju presude je istaknuto da drugostepeni sud nije propustio da ocijeni prigovore koje su apelanti istakli u pogledu ocjene dokaza i tereta dokazivanja, te da su u tom smislu dati valjani i obrazloženi razlozi s kojim je u cjelini saglasan i ovaj sud. Dalje, istaknuto je da je drugostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je zaključio da dokazi izvedeni u prvostepenom postupku nisu davali osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva, a na temelju čega je žalbu apelanata i odbio. Vrhovni sud se saglasio sa ocjenom drugostepenog suda da je ugovor o zastupanju od 1. januara 1999. godine ništav, te, s tim u vezi, ukazao na član 25. Zakona o odvjetništvu, kao i činjenicu da je Odvjetnički ured počeo egzistirati od 26. maja 1999. godine. Također, pravilnim je ocijenjen i zaključak da, u smislu Zakona o odvjetništvu, zajedničke odvjetničke kancelarije nemaju svojstvo pravne osobe. S tim u vezi, ukazano je i na član 22. Zakona o odvjetništvu kojim je regulisano da odvjetnik može imati samo jednu kancelariju, odnosno da zajedničke kancelarije mogu imati više pisarnica ali uz uslov da u svakoj pisarnici radi bar jedan odvjetnik. S obzirom na to da je tuženi u toku postupka dokazao da je na ugovor o zastupanju zaključen 1. januara 1999. godine stavljen pečat Odvjetničkog ureda imenovanog 26. maja 1999. godine, zaključeno je da je pravilno odbijen prvi istaknuti tužbeni zahtjev apelanata. U pogledu drugog istaknutog tužbenog zahtjeva, Vrhovni sud se u cjelini pozvao na razloge i obrazloženja iz presude prvostepenog suda o ocjeni podnesaka i isprava na kojim su apelanti temeljili svoj tužbeni zahtjev, te je revizione navode u ovom dijelu ocijenio neosnovanim.
6. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti smatraju da je u osporenim presudama pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je utvrđeno činjenično stanje očigledno protivrječno provedenim dokazima, te da obrazloženja osporenih presuda sadrže razloge koji su nelogični. Pogrešna primjena materijalnog prava, prema mišljenju apelanata, odnosi se na relevantne odredbe ZOO-a, Zakona o odvjetništvu i Statuta Odvjetničke komore. Dalje, apelanti smatraju da je pogrešan stav sudova da ne prihvate dokumente i akte koje su predočili kao dokaze o obavljenim uslugama samo iz razloga što ne sadrže pečat i potpis Odvjetničkog ureda, te ukazuju na to da su ovi dokumenti i akti bili sačinjeni kako bi ih potpisao tuženi, a zbog čega nisu sadržali pečat i potpis Odvjetničkog ureda. Apelanti smatraju da iz rješenja Odvjetničke komore od 10. marta 1995. godine proizlazi da je zajednička odvjetnička kancelarija postojala od 1995. godine, pa da su sudovi izveli pogrešan zaključak iz rješenja Odvjetničke komore iz 1999. godine kojim je samo promijenjeno ime zajedničke kancelarije. Apelanti su kao dokaz o postojanju stranačke i poslovne sposobnosti Odvjetničkog ureda priložili i presudu Općinskog suda u Čitluku a iz koje proizlazi da su to i sud i tuženi u ovom postupku priznali, te zaključuju da se radi o nedosljednoj i pristranoj praksi redovnih sudova. Apelanti osporavaju i zaključak da kao likvidatori Odvjetničkog ureda nisu mogli tražiti naplatu njegovih potraživanja pa u vezi s tim ukazuju na relevantne odredbe Statuta Odvjetničke komore HR H-B. U vezi sa svojom aktivnom legitimacijom u postupku, apelanti ukazuju i na to da je tuženi platio naknade u 1998. godini upravo Odvjetničkom uredu za koji je u postupku tvrdio da nije postojao, te na iskaze svjedoka koji su u postupku potvrdili da su odvjetnici iz Odvjetničkog ureda na temelju ugovora o zastupanju obavljali poslove u ime i za račun tuženog, kao i da su ti poslovi obavljani savjesno i kvalitetno. Najzad, u opširnim navodima o primjeni materijalnog prava apelanti posebno ukazuju na član 103. ZOO-a, te ističu da su alternativni tužbeni zahtjev istakli upravo za slučaj da se utvrdi da je ugovor o zastupanju ništav, a zbog čega smatraju da njihov alternativni tužbeni zahtjev nije mogao biti odbijen i da su ga predočenim dokumentima i dokazali.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema «opravdan zahtjev» (vidi Evropski sud, Mezotur-
Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije «žrtva» kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
9. U vezi sa navodima apelanata da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u «Službenom glasniku BiH» broj 58/05).
10. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da su apelanti svoj tužbeni zahtjev temeljili na ugovoru o zastupanju za koji je u postupku utvrđeno da je ništav i da nije mogao proizvesti pravno dejstvo. Obrazloženja i razlozi koje su Kantonalni i Vrhovni sud s tim u vezi ponudili, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i Zakona o odvjetništvu, ne ostavljaju utisak proizvoljnosti ili diskriminacijske primjene materijalnog prava prema apelantima. S tim u vezi, Ustavni sud primjećuje da apelanti ni u apelaciji nisu ponudili razloge ili obrazloženja koja bi dovela u pitanje zaključak redovnih sudova da Odvjetnički ured, u smislu Zakona o odvjetništvu, nije imao svojstvo pravne osobe, pa da, shodno tome, nije ni mogao zaključiti pravno valjan i obavezujući ugovor o zastupanju, a na kojem su apelanti temeljili prvobitno istaknuti tužbeni zahtjev. U pogledu alternativnog, odnosno eventualnog tužbenog zahtjeva koji su apelanti istakli za slučaj da ugovor o zastupanju bude proglašen ništav, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi zaključili da ga apelanti nisu dokazali u smislu pravila o teretu dokazivanja iz ZPP. Pri tom, obrazloženja i razlozi koje su redovni sudovi ponudili u prilog zaključcima da se ne mogu prihvatiti kao dokazi dokumenti koje su apelanti predočili, utemeljeni su na relevantnim odredbama Zakona o odvjetništvu, odnosno ocijenjeni su u vezi sa ostalim provedenim dokazima. U vezi sa navodima apelanata da su dokazali da je Odvjetnički ured postojao i u vrijeme zaključenja ugovora o zastupanju, između ostalog i rješenjem Odvjetničke komore iz 1995. godine, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih presuda nije mogao zaključiti da je ovo rješenje bilo predočeno kao dokaz u toku postupka pred redovnim sudovima, odnosno da su ga redovni sudovi ocijenili ili propustili ocijeniti kao dokaz, kao i da su apelanti u postupku povodom žalbe ili revizije na ovo ukazivali. Stoga se ovaj dokaz ne može sa uspjehom isticati ni u postupku pred Ustavnim sudom.
11. Imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda, te sve naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da apelanti nemaju «opravdan zahtjev» koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, a koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović