Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3228/08 (I. S.)
Odluka donesena 21. 07. 2011.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
- Pravično suđenje - kontradiktornost postupka
- Pravično suđenje - nepristrasan sud
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
- Istraga
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3228/08
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 07. 2011.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Vijeću od pet sudija, u sastavu: predsjednik Miodrag Simović, potpredsjednice Valerija Galić i Seada Palavrić, sudije Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 21. jula 2011. godine, u predmetu broj AP 3228/08, rješavajući apelaciju Igora Stjepanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 16. stav 2. i člana 59. stav 2. alineja 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 60/05, 64/08 i 51/09), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Igora Stjepanovića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 012-0-Kž-08-
000 097 od 18. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj K-315/05 od 17. januara 2008. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Igor Stjepanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Momir Radulović, advokat iz Bijeljine, podnio je 13. oktobra 2008. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 012-0-Kž-08-000 097 od 18. juna 2008. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj K-315/05 od 17. januara 2008. godine. Apelant je, također, zatražio da Ustavni sud donese odluku o privremenoj mjeri kojom će narediti odlaganje izvršenja kazne zatvora prema pravosnažnoj presudi do donošenja odluke o apelaciji.
2. Ustavni sud je 17. novembra 2008. godine donio Odluku broj AP 3228/08 kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. Osnovni sud je donio Presudu broj K-315/05 od 17. januara 2008. godine kojom je apelant proglašen krivim što je radnjama pobliže navedenim u tačkama 1. i 2. izreke presude neovlašteno prodavao supstance koje su proglašene za opojne droge, a radnjama pobliže navedenim u tački 3. izreke presude davao drugom opojne droge na uživanje, čime je počinio produženo krivično djelo neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju sa krivičnim djelom omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 225. stav 1. u vezi sa odredbom člana 42. KZRS. Osnovni sud je apelanta, na osnovu odredbi člana 42. st. 1. i 2. tačka 2. KZRS, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i pet mjeseci. Apelant je, također, na osnovu člana 99. stav 1. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), obavezan da naknadi troškove krivičnog postupka, te je određeno da se, na osnovu člana 224. stav 5. ZKPRS, opojna droga marihuana, koja je bila predmet ovog krivičnog djela, oduzima.
4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je nakon provedenog dokaznog postupka utvrdio da je apelant u Bijeljini, od septembra do novembra 2004. godine, u deset navrata D.T. prodavao drogu heroin, te da je tokom novembra i decembra 2004. godine u Bijeljeni tri-četiri puta prodao I.Z. po pakovanje marihuane i pet-šest puta po paketić heroina. Osim toga, utvrđeno je da je apelant u decembru 2004. godine bio u kući D.M., kojem je davao na uživanje drogu heroin koju je D.M. ušmrkavao na nos.
5. Osnovni sud je, između ostalog, na glavnom pretresu saslušao i svjedoke D.T., I.Z. i D.M. Navedeno je da su sva tri svjedoka tom prilikom negirala da im je apelant prodavao drogu na način koji je opisan u tačkama 1. i 2. optužnice, odnosno svjedok D.M. da mu je apelant dao na uživanje drogu, kako ga tereti tačka 3. optužnice. Osnovni sud je istakao da je uvidom u iskaze ovih svjedoka, koje su dali pred službenim osobama CJB Bijeljina, utvrdio da su svi oni promijenili sadržaj iskaza kojim su ukazali na apelanta kao osobu od koje su kupovali drogu, odnosno kao osobu koja je svjedoku D.M. dala drogu heroin na uživanje. Navedeno je da su ovi svjedoci na glavnom pretresu, prilikom osporavanja svojih izjava iz istrage, istakli da su izjave dali pred policijom zbog toga što su bili izloženi određenim psihološkim pritiscima i općenito nekorektnom postupanju policijskih službenika koji su od njih uzimali iskaze. Međutim, Osnovni sud je, nezavisno od činjenice što su svjedoci osporili kredibilitet datih iskaza iz istrage, poklonio vjeru iskazima koji su dati tokom istrage. U vezi s tim, navedeno je da razlozi za promjenu iskaza, koje su svjedoci naveli, nisu vjerodostojni niti su svjedoci ukazali na osobe koje su utjecale na njih da daju iskaze koji odudaraju od stvarnog stanja. Osim toga, na glavnom pretresu su saslušane i osobe koje su uzimale izjave od svjedoka D.T., I.Z. i D.M, na osnovu čijih izjava je sud utvrdio da prilikom uzimanja izjava nije bilo nikakvog pritiska na imenovane svjedoke. Navedeno je da je sud uvidom u zapisnike utvrdio da su izjave uzete u skladu sa svim odredbama ZKPRS (čl. 8, 219. st. 2. i 3, 150. stav 2, 147. i 148, 65. i 219. stav 4). Osim toga, utvrđeno je da su ovlaštene osobe poučile svjedoke da, između ostalog, u roku od tri dana od dana uzimanja izjave imaju pravo pritužbe tužiocu, pa se slijedom toga može uzeti da su njihovi iskazi uzeti u skladu sa zakonom. Dakle, sud je prihvatio te iskaze kao vjerodostojne, za razliku od iskaza koje su dali tokom postupka.
6. Osim toga, sud je naveo da je, na osnovu izvršenog vještačenja jednog paketića praškaste materije, ukupne težine 0,3 grama, koja je oduzeta od apelanta, a koje je proveo KTC MUP Republike Srpske, odnosno odgovarajući vještak, utvrdio da se radi o heroinu. Sud je istakao da se izuzeti sadržaj ne odnosi direktno ni na jednu tačku optužnice nego da na posredan način ukazuje na to da je apelant u kritičnom periodu imao doticaj sa heroinom, te da je ta količina heroina bila namijenjena njegovoj upotrebi, kako je to apelant tvrdio u svojoj odbrani.
7. Sud je zaključio da je apelant krivična djela koja su mu stavljena na teret učinio sa direktnim umišljajem, te da je radnje iz tačaka 1. i 2. izreke presude učinio sa očitom namjerom postizanja protupravne imovinske koristi, odnosno da je apelant bio svjestan činjenice da će davanjem D.M. heroina, on heroin koristiti za uživanje. Prilikom odlučivanja o visini kazne koju će izreći apelantu, Osnovni sud je ocijenio olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, te je zaključio da će se izrečenom kaznom zatvora postići svrha kažnjavanja.
8. Okružni sud je, odlučujući o apelantovoj žalbi, donio Presudu broj 012-0-Kž-08-000 097 od 18. juna 2008. godine kojom je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio presudu Osnovnog suda. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da je Osnovni sud pravilno utvrdio sve činjenice, koje imaju karakter odlučnih za predmetna krivična djela, pa je zaključio da se apelantovi prigovori upućeni na činjenični osnov, a time i na primjenu materijalnog prava, ne mogu prihvatiti kao osnovani. Navedeno je da su neosnovani apelantovi navodi da je presuda zasnovana na pravno nevaljanim dokazima, u smislu člana 10. ZKPRS, te da je njihovim prihvatanjem narušen princip kontradiktornosti. Naime, Okružni sud je istakao da je tačno da su svjedoci na glavnom pretresu izmijenili svoje iskaze koje su dali u toku istrage, pravdajući se da su davali izjave pod pritiskom i ucjenama ovlaštenih službenih osoba. Međutim, Osnovni sud je ocijenio različite izjave svjedoka i utvrdio da su procesno vrijedne i dovodeći te izjave u saglasnost sa drugim provedenim dokazima prihvatio date izjave pred CJB Bijeljina. Naime, Okružni sud je istakao da su sva trojica svjedoka svojeručno potpisala izjave, nakon konstatacije da su iskaze pročitali, te da na njih nisu imali nikakvih primjedbi.
9. Dalje je Okružni sud naveo da je tačna konstatacija iz apelantove žalbe da se presuda može zasnovati samo na dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, što proizlazi iz odredbe člana 287. stav 1. ZKPRS. Iz navedene odredbe proizlazi da sud ne može zasnovati presudu na dokazima koje na glavnom pretresu uopće nije izveo, a ne da je vezan za iskaz svjedoka dat na glavnom pretresu, naročito ako svjedok ne može dati uvjerljive razloge za svoje odstupanje od iskaza datog u prethodnom postupku. Navedeno je da citirana odredba ne znači da će se, u slučaju neslaganja iskaza svjedoka u istrazi i onih datih na glavnom pretresu, obavezno dati prednost iskazima datim na glavnom pretresu. Presuda se može zasnovati na iskazu svjedoka datog u istrazi, iako je on na glavnom pretresu od njega odstupio, jer takvi iskazi, shodno članu 280. stav 1. ZKPRS, mogu biti korišteni kao dokaz i kao takvi su predmet glavnog pretresa, tj. kao dokazi izvedeni na glavnom pretresu.
10. Osim toga, u pogledu apelantovog prigovora da Osnovni sud nije imao ovlaštenje da izda naredbu za vještačenje nepoznatog praha koji je oduzet od njega, Okružni sud je istakao da iz odredbe člana 268. stav 2. tačka d) ZKPRS proizlazi ovlaštenje suda da, bez ičijeg prethodnog prijedloga, donosi odluku o izvođenju dokaza po vlastitom nahođenju. Okružni sud je naglasio da se u konkretnom slučaju radilo o materiji koja je oduzeta od apelanta naknadno i da ta materija nije korištena za izvršenje krivičnih djela za koja je apelant optužen, odnosno osuđen. Naime, radi se heroinu koji je naknadno pronađen i oduzet od apelanta, a koji je apelant prema vlastitom svjedočenju „koristio za svoje potrebe“, pa se ta činjenica može smatrati nespornom i dovoljnom da se dokaže teza po kojoj je apelant u kritično vrijeme bio korisnik narkotičkih sredstava. Osim toga, Okružni sud je ocijenio da je kazna koju je Osnovni sud izrekao apelantu razmjerna težini počinjenog krivičnog djela i stepenu apelantove krivične odgovornosti kao i ciljevima koji se kaznom moraju postići.
11. Apelant smatra da mu je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povrede prava na pravično suđenje, tačnije člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) istog člana, apelant vidi u činjenici da su redovni sudovi donesene odluke „zasnovali na izjavama svjedoka optužbe koje su date pred policijom a ne sudom“. U vezi s tim, apelant ističe da je sud naveo da je „izvršio uvid (dakle, čitao)“ u zapisnike o saslušanju svjedoka D.T., I.Z. i D.M. Apelant navodi da su sva tri svjedoka saslušana „(unakrsno ispitivanje)“ na glavnom pretresu i da su u potpunosti demantirali svoje izjave pred policijom. Prema apelantovom stavu, sud je postupio protivno odredbi člana 280. ZKPRS kojom je propisano da se iskazi iz istrage mogu koristiti kao dokazi na glavnom pretresu prilikom unakrsnog ispitivanja, a da se mogu čitati samo izuzetno, ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele ili nedostupne. Apelant ističe da je povrijeđen i princip neposrednosti izvođenja dokaza, a time i princip usmenosti i kontradiktornosti, zato što se, kako tvrdi, prvostepena presuda zasniva isključivo na izjavama svjedoka koje su date u toku istražnog postupka. Osim toga, apelant ističe i da je Osnovni sud, izdavanjem naredbe za vještačenje oduzetog praha, konvalidirao propust tužilaštva koje nije izdalo naredbu za vještačenje i na taj način je povrijeđeno apelantovo pravo na jednakost, odnosno da dokazi odbrane i optužbe nisu imali isti tretman. Prema apelantovim navodima, sud je donošenjem sporne naredbe povrijedio i princip nepristranosti. Osim toga, apelant je podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naredio odlaganje izvršenja kazne zatvora prema pravosnažnoj presudi do donošenja odluke Ustavnog suda o izjavljenoj apelaciji.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje, koji su nabrojani u članu 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99; i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 640/04 od 13. septembra 2005. godine; i Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02 ), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.
14. U konkretnom slučaju, iz navoda apelacije proizlazi da apelant osporava presude Osnovnog i Okružnog suda zbog toga što smatra da u konkretnom krivičnom postupku, navodno, nije tretiran kao ravnopravna stranka, odnosno da je narušen princip kontradiktornosti postupka zato što je prekršen princip neposrednog izvođenja dokaza, kao i zbog toga što sudovi, navodno, nisu sa jednakom pažnjom ocijenili dokaze koji mu idu u prilog i one koji ga terete. Iz navedenog proizlazi da se apelant poziva na garancije iz člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da garancije iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije predstavljaju specifične vidove prava na pravično suđenje utvrđenog u stavu 1. toga člana i izraženog u pravu na ravnopravnost strana u postupku. Zbog toga će Ustavni sud ove apelantove navode ispitati na osnovu te dvije odredbe zajedno (vidi Evropski sud, presuda Kovač protiv Hrvatske, aplikacija broj 503/05 od 12. jula 2007. godine, stav 23. sa dodatnim referencama). To istovremeno znači da će Ustavni sud morati uzeti u obzir i utjecaj koji je eventualno kršenje navedenih prava moglo imati na ishod postupka u cijelosti, u smislu prava na pravično suđenje.
15. Ustavni sud ukazuje na to da optuženi u krivičnom postupku treba da ima ista prava kao i ovlašteni tužilac. Drugi važan princip, koji je u bliskoj vezi sa tim pravom, jeste da postupak mora da bude u skladu sa principom kontradiktornosti, što znači da optuženi mora imati informacije o svim navodima i dokazima koje je iznio tužilac, mogućnost da odgovori na iznesene navode, da iznese druge dokaze u korist svoje odbrane i, konačno, da mora imati mogućnost da lično prisustvuje suđenju. Odgovarajući na pitanje da li je u konkretnom slučaju apelant tretiran na neravnopravan način u odnosu na tužioca, Ustavni sud zapaža da je apelant u toku cijelog postupka imao branioca, da je imao mogućnost da predlaže i izvodi dokaze, da je imao priliku ispitati sve dokaze optužbe i osporiti ih lično i uz braniočevu pomoć, te predložiti dokaze u pogledu odbrane.
16. Dalje, Ustavni sud ukazuje na to da član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije sadrži dva prava: 1) pravo optuženog da mu se omogući da ispituje svjedoka optužbe i 2) pravo na saslušanje svjedoka odbrane pod istim uvjetima koji važe i za svjedoka optužbe. Ova prava su nezavisna jedno od drugog (vidi Evropski sud, Unterpertinger protiv Austrije, presuda od 24. novembra 1986. godine, serija A-110). Ustavni sud smatra da ova odredba zahtijeva da se optuženi stavi u položaj potpune jednakosti sa tužiocem, te da mu se omogući da ispita i ospori svjedočenje svjedoka optužbe, kao i da pozove i ispita svoje svjedoke pod istim uvjetima. Ustvari, na redovnom sudu je da ocijeni da li bi izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju. Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 6/02, „Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 24/02).
17. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovog prava odnose na prihvatanje iskaza svjedoka koje su dali u prethodnom postupku (istrazi). Naime, apelant tvrdi da su iskazi svjedoka koje su dali u istrazi iznuđeni i samim tim pravno nevaljani. U vezi s tim, Ustavni sud nalazi da je Osnovni sud, u tom smislu, uz pozivanje na relevantne odredbe ZKPRS, dao detaljno i jasno obrazloženje zašto je kao valjane pročitao i prihvatio iskaze svjedoka date u istrazi a ne one koje su svjedoci dali na glavnom pretresu. Također, Ustavni sud ukazuje na to da je izvođenje ovih dokaza provedeno u skladu sa procesnim ovlaštenjima suda u krivičnom postupku. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su svjedoci u istrazi dali iskaze nakon što su poučeni o pravima, te da njihovi iskazi iz istrage nisu jedini dokazi na kojima su sudovi zasnovali svoje odluke. Ustavni sud ne nalazi da je apelant nudio dokaze o suprotnom. Dalje, Osnovni sud je argumentirano obrazložio svoj stav zašto je kao vjerodostojne prihvatio iskaze svjedoka koje su dali u istražnom postupku, te zašto je smatrao neuvjerljivim njihove iskaze koje su dali na glavnom pretresu. Ustavni sud zapaža da je apelant koristio svoje pravo da unakrsno ispita svjedoke, odnosno da dâ svoj komentar na ove iskaze. Dalje, Ustavni sud uočava da je ove zaključke Osnovnog suda prihvatio kao pravilne i Okružni sud, ne nalazeći bilo kakve nelogičnosti, te ocjenjujući da je, kako je već rečeno, apelant imao mogućnost da te iskaze ospori izvođenjem svojih dokaza, u čemu nije, kako je već zaključeno, tretiran neravnopravno u odnosu na optužbu.
18. Osim toga, u pogledu apelantovog prigovora o povredi ravnopravnosti stranaka jer je sud izdao naredbu za vještačenje praškaste materije koja je oduzeta od njega, Ustavni sud napominje da je, s obzirom na vrijeme izdavanja sporne naredbe za vještačenje (faza glavnog pretresa), ovlašteni subjekt za izdavanje bilo kakvih naredbi jedino sud, odnosno raspravno vijeće koje prema vlastitoj procjeni ili eventualno prema prijedlogu stranaka, između ostalog, odlučuje i da li će radi razjašnjenja određenih činjenica provesti bilo koji dokaz, odnosno u konkretnom slučaju, vještačenje ili ne. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da ovlaštenje za provođenje dokaza suda proizlazi iz odredbe člana 268. stav 2. tačka d) ZKPRS. Dalje, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud dao obrazloženje za provođenje i ovog dokaza (vještačenje praškaste materije), a koje, i prema mišljenju Ustavnog suda, ne izgleda neargumentirano i proizvoljno.
19. Osim toga, u pogledu apelantovih navoda da je sud donošenjem sporne naredbe povrijedio i princip nepristranosti, Ustavni sud zapaža da ove svoje tvrdnje apelant zasniva samo na navodima da je „sud pomogao optužbi“, ali takve tvrdnje ni na koji način nije potkrijepio bilo kakvim činjenicama, niti je ukazao na bilo šta što bi predstavljalo bar minimalnu argumentaciju o navodnoj pristranosti sudova u konkretnom slučaju. Dakle, Ustavni sud smatra da u spisu apelacije nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da redovni sudovi prilikom odlučivanja o osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta nisu bili nepristrani.
20. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelant ne nudi činjenice i dokaze koji bi mogli opravdati tvrdnju da postoji povreda ustavnih prava na koja se poziva, te da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanja iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije, a koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. u vezi sa stavom 3. tačka d) Evropske konvencije očigledno (prima facie) neosnovani.
21. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbe člana 16. stav 2. Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao očigledno (prima facie) neosnovana, ukoliko ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da nije „žrtva“ kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
Prof. dr. Miodrag Simović